Nikolaj Petrušev bivši je šef ruske Federalne obavještajne službe (nasljednice KGB-a), koji je na toj funkciji zamijenio Vladimira Putina 1999. godine. Na toj je dužnosti ostao nepunih deset godina, do 2008.godine kada je na njegovo mjesto postavljen Aleksandar Botnikov, još uvijek aktuelni direktor FSB. Nakon toga je Petrušev formalno imenovan za sekretara FSB-a, a suštinski je i dalje ostao najmoćniji čovjek Putinovog obavještajnog aparata i osoba od najvećeg povjerenja ruskog predsjednika. Nemoguće je pobrojati sve obavještajno-sigurnosne operacije koje se vezuju za ovog 68-godišnjaka, koji pored ostalog ima i čin generala. Ako je FSB svojevrsna država u državi, Putinovoj Rusiji, Petrušev je neka vrsta ministra vanjskih poslova te obavještajne imperije. Za njega se tvrdi da više vremena provodi u inostranstvu nego Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije.

PUTINOV SPECIJALAC ZA BALKAN- GENERAL PETRUŠEV

Prvu službeni posjetu našem regionu “Kremaljski soko”, kako ga nazivaju i, još više, prijatelji i oni koji to nisu, Nikolaj Petrušev je kao šef delegacije Saveza bezbjednosti Ruske Federacije imao u oktobru 2016. godine kada je posjetio Srbiju gdje je dočekan i primljen na najvišem državnom nivou. Domaćin mu je bio Aleksandar Đorđević, tadašnji šef BIA-e, aktuelni ambasador Srbije u Bosni i Hercegovini. Službeni medij Rusije u Srbiji “Sputnjik” najavljujući posjetu Petruševa objasnio je je da će centralna tema razgovora sa srpskim vlastima biti “međunarodni terorizam, kao najveći izazov za međunarodnu bezbjenost”, te da će se “razmatrati tema terorista koji se kriju među migrantima, jer je Srbija tranzitna zemlja za izbjeglice sa bliskog istoka”.

Nikolaj Petrušev posjećuje Srbiju dvije godine nakon što je uspješno okončao jednu od najvažnijih operacija u svojoj karijeri, secesiju Krima od Ukrajine, koja je u najvećoj mjeri bila rezultat dubinskog, dugotrajno rada obavještajnih službi Rusije na teritoriju Ukrajine. Naravno da službena agenda njegovog dolaska (borba protiv terorizma) ne odgovara pravim razlozima i smislu dolaska u Beograd: njegova posjeta uslijedila je nekoliko dana nakon što je u Crnoj Gori pukušan (i nekim čudom spriječen) državni udar. Zbog pokušaja nasilne promjene vlasti, koji je uključivao i likvidaciju čelnih ljudi države, crnogorsko pravosuđe je optužilo veliki broj državljana Srbije, ali i dvojicu Rusa koji su cijelu akciju planirali i finansirali, a kojima se sudi u odsustvu. Ruski agenti napustili su Srbiju nakon posjete Petruševa Beogradu. Nekoliko mjeseci kasnije tokom vandalskog upada grupe makedonskih nacionalista lojalnih bivšem premijeru Nikoli Gruevskom u Sobranje, kada je zabilježeno i aktivno prisusustvo srpkog obavještajca Gorana Živaljevića, makedonske objavještajne službe saopćile su da je Živaljević nešto ranije organizirao u Moskvi skup o prilikama na Balkanu na kojem su sudjelovali predstavnici nacionaliitčke i proruske VMRO.

JA PLIN SAM TVOJ

Ozbiljniji i sistematičniji ruski prodor u Hrvatsku poklapa se sa ruskim energetski prisustvom u susjednoj zemlji, koje se intenziviralo prije 5-6 godina. U to se vrijeme osniva Prvo plinarsko društvo Hrvatske, firma oslonjena na ekluzivni uvoz i distribuciju ruskog plina. Mada nema formalnih potvrda za to, iza PPD-a stoji Zoran Gobac, jedan od moćnijih tranzicijskih pobjednika u Hrvatskoj, neformalni gazda rukometnog sporta u toj zemlji, ali i mnogih drugih mnogo profitabilnijih poslova. Prvo plinarsko društvo je bilo svojevrsna platforma koja je okupila mnoge aktere hrvatske poslovne, političke, obavještajne scene u Hrvatskoj, a nedugo zatim i Bosni i Hercegovine.

Ključna ličnost u povezivanju ruskih energetskih ambicija u Hrvatskoj sa poltičkim i državnim mejnstrimom bio je Milijan Vaso Brkić, generalni tajnik HDZ-a, policijsko-obavještajni dužnosnik MUP-a i osoba koja je u u hrvatskoj poltici u odnosu prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini imao ključnu ulogu, na način i u mjeri u kojoj su to nekada imali najmoćniji Tuđmanovi hercegovački povjerenici Ivić Pašalić, odnosno, prethodno Gojko Šušak. Brkić u ruski energetski biznis, ali i prateće poslovne djelatnosti u Hrvatskoj uključuje šaroliku ekipu svojih zemljaka, poznanika, osoba iz politike, gospodarstva, obavjštajne zajednice, koristeći svoje široke veze i ogroman poslovni i strančki utjecaj osobito nakon izbora Kolinde Grabar Kitarević na čelo Hrvatske početkom 2015.godine. Brkićev brat Jozo Brkić, vlasnik desetina ugostiteljskih lokala u najužem centru Zagreba, tvrde upućeni, čest je gost na seminarima, sajmovima ugostitelja i turističkih radnika koji se održavaju u Rusiji. Hrvatski mediji su pisali da su braća Brkić neobično bliska predjednici Kolindi Grabar Kitarević, koju je na tu neprimjerenu bliskost upozorio i general Ante Gotovina.

Predsjednička i kasnije parlamentarna kampanja HDZ-a za izbore u Hrvskoj 2016.godine na kojima je ova stranka ponovo došla na vlast financirana je novcem PPD-a (oko milion maraka), što je potvrdio i Milijan Brkić, koji je na sebe preuzeo vraćanje novca kojeg je “posudio” od PPD-a.

Poslovna, energetska i obavještajna penetracija Rusije u prostor Federacije BiH (isti posao sa Republikom Srpskom i Miloradom Dodikom obavljen je ranije čitavom lepezom poslovno-obavještajnih poteza i mjera) vršena je sinhornizirano i diskretno preko mreže međusobno povezanih političkih i diplomasko-obavještajnih punktova, sa hrvatske i ruske strane. Osnovni cilj je bio ovladavanje mostarskim “Aluminijem”, firmom u većinskom vlasništvu Federacije BiH i tek manjim dijelom Republike Hrvatske i stavljanjem ovog poduzeće u sirovinsku i energetsku ovisnost o ruskim sirovinama i plinu. U ovu operaciju koja je imala zavjerenički karakter i vaninstitucionalnu formu, aktivno su uključeni najviši politički predstavnici Hrvata u BiH, Dragan Čović, Vjekoslav Bevanda, kao i diplomatski pedstavnici Rusije i Hrvatske, ambasadori Peter Ivancov i (nedavno smijenjeni, nakon skandala sa prisutvom na neustavnom obilježavanju Dana RS) Ivan Del Vechio.

Jedan od kapitalnih, prelomnih događaja koji je obilježio rusko-hrvatsku suradnju na svim planovima odvijao se prošlog proljeća u jednom hotelu u okolini Trogira u kojem su se, prema tvrdnjama portala “Žurnal” susreli  delagacija Rusije koji je predvodio Nikolaj Petrušev, kojeg je u međuvremenu Kremlj imenovao specijalnim povjerenikom za Balkan, i čelni ljudi HDZ-a Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Milijan Brkić i Dragan Čović. Prema nekim izvorima sastanku je pisustvovao i Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba. (Bandić će nekoliko mjeseci kasnije dobiti u Rusiji visoko priznanje Red prijateljstva, kojim ga je odlikovao predsjednik Vladimir Putin. Nejasno je ostalo čime je zagrebački gradonačelnik zadužio rusku vlast, za razliku od recimo drugih laureata iz regiona, poput režisera Emira Kuturice i glumca Miloša Bikovića, koji godinama održavaju tijesne veze sa Kremljom. Navodno je Rusija nagradila Milana i za zasluge i prijateljstvo koje je raspirivao njegov rođak Ivan Bandić).

Kako je navedeno u tekstu objavljenom u “Žurnalu” koji se pozvao na obavještajne izvore “tema sastanka bili su predstojeći izbori u Bosni i Hercegovini, te ponovni izbor Dragana Čovića za člana Predsjedništva BiH. Pored zadržavanja Dragana Čovića, cilj je bio i zadržavanje ruskog političko, poslovno- gospodarskog i strateškog obavještajnog interesa na području BiH i Hrvatske”. Na sastanku u Trogiru, kako je rečeno, Petrušev je pohvalio politiku Dragana Čovića kojeg “uz Milorada Dodika, Petrušev i zvanična ruska poltika smatraju jednim od najodanijih saradnika na području BiH, te je posebno naglašeno da HDZ Hrvatske, odnosno Milijan Vaso Brkić moraju poduzeti sve aktivnosti kako bi lider HDZ BiH dobio još jedan mandat u Prdsjendištvu BiH”.

Patrijarh ruske obavještajne zajednice Nikolaj Petrušev, prema navodima portala “Žurnal” tražio je od Dragana Čovića da pojača kampanju za treći entitet, i sugerisao lideru HDZ-a da intenzivira aktivnosti na otvaranju predstavništava pojedinih kantona sa hrvatskom većinom u inozemstvu, što je nekoliko mjeseci kasnije i učinjeno.

Nakon ovog sastanka osvanuo je takozvani “naputak za rad na terenu za pripremu i provedbu izborne kampanje za poredstojeće Opće izbore u BiH”, kojeg je sastavio Milijan Vaso Brkić, zamjenik predsjendika HDZ-a Hrvatske. Tim je dokumentom razrađen plan prema kojem je najmanje 20 hiljada Hrvata iz BiH koji žive u inozemstvu registrirano za izlazak na izbore, a nisu prethodnih godila glasali, tako da na prevaru, fiktivno glasaju i pojačaju glasačko tijelo HDZ-a i Dragana Čovića. Ta je operacija izvedena, uz pomoć Brkićevih kadrova iz Hrvatske pošte, ali tih novih 20-ak hiljada “piratskih” glasova nije ozbiljnije utjecalo na rezultate izbora, pogotovo za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

(Foto: Milijan Vaso Brkić i Dragan Čović)

POVRATAK PRVOG UDBAŠA HERCEGOVINE, STANKA ČOLAKA

Nakon što nije izabran u Predsjendištvo BiH, na čemu je počivao svaki hrvatsko-rusko-srpski strateški plan za razbijanje Bosne i Hercegovine, Dragan Čović je i nekoliko navrata, službeno i poluslužbeno boravio u Beogradu, a kao najčešći sugovornik navođen je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Još jedan član najužeg rukovodstva HDZ BiH, Mijo Krešić,zamjenik ministra sigurnosti BiH, koji je zadnjih dana doveđen u vezu sa obavještajnim vršljanjem hrvatskih tajni službi u BiH, može se često vidjeti i sresti u Srbiji.

Krešić je u toj zemlji bio sve do sredine 1992.godine kada je odlučio napustiti obavještajno-sigirnosne službe JNA i vratiti se u BiH, u Tuzlu. Pojedini hercegovački portali tvrdili su da tokom posjeta Beogradu lideri HDZ-a ne propuste priliku da posjete Stanka Čolaka, jednog najpoznatijih i najzloglasnijih mastodonata jugoslovenske UDBE, rođenog u Hercegovini, nekadašnjeg dugogodišnjeg šefa zloglasne Druge uprave SDB, zadužene za jugoslovensku neprijateljsku emigraciju. Čolaka, koji ima 82.godine se, uz Josipa Manolića, smatra “kolekcionarom” najvećih tajni nekadašnje jugoslovenske tajne policije. Čolak je nakon što je penzioniran početkom raspada Jugoslavije ostao živjeti u Beogradu i, koliko je poznato, u rodnu Hercegovinu je nakon rata došao samo jednom, prije desetak godina na sahranu majke u Široki Brijeg. O njemu su se svih ovih godina tokom raspada Jugoslavije i uspostave novih država pričale legende koje je malo ko mogao provjeriti i potvrdiiti osim njega. Jedan poznati beogradski novinar, hroničar tajnih službi, pričao mi je kako je tokom rata u BiH, 1993-1994 godine pozvao telefonom Čolaka u njegov beogradski stan i preložio mu da uradi intervju sa njim. Odgovor je bio kratak i prijeteći: ukoliko ga novinar još jednom nazove i uznemiri, mogao bi mu to (novinaru, a ne Čolaku) biti posljednji telefonski poziv.

Ko išta zna o Čolaku, njegovim vezama i metodama rada, jasno mu je da nije “pucao iz prazne puške”, njegov veze sa srbijanskim podzemljem, nekadašnjiom suradnicima i egzekzutorima UDBE bile su brojne i neraskidive. Govorilo se da je on “izmislio” Željka Ražnatovića Arkana i plejadu drugih kriminalaca koji su po nalogu Službe sijali smrt među “neprijateljskom emigracijom” širom svijeta. Na suđenju svojim nekadašnjim kolegama Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaću koje je sud u Njemačkoj osudio na doživotnu robiju zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, Čolak je odbio svjedočiti uz obrazloženje da ne želi dovesti sebe u poziciju da bude optužen. O njegovoj i svojoj ulozi u likvidaciji emigranata njemačkim sudijama je svjedočio Ivan Lasić, jedan iz plejade Čolakovih suradnika, kakvih je bivši šef Druge uprave jugoslovenskog SDB-a “posijao” širom bivše države, a pogovo u Bosni i Hercegovin na desetine. Cjelokupna obavještajno-sigurnosna struktura nekadašnje “Herceg Bosne”, Branko Kvesić, Miroslav Musić, Ivan Bandić,Ivo Lučić…zapravo je svojevrsno “životno djelo” Stanka Čolaka. U tu grupu spada i njegov brat Drago Čolak, visokopozicionirani obavještajac u “Herceg Bosni”.

Ukoliko su tačne analize i informacije koje se posljednjih nedjelja pojavlju, a čiji su izvori domaće i inozemne sigunosne službe, da se “beogradski Manolić”, kako Čolaka često nazivaju, ponovo aktivirao, na nagovor svojih srpskih domaćina, hrvatskih zemljaka i ruskih “partnera”, onda Bosne i Hercegovina i njen sigurnosni sustav imaju najozbiljnijeg mogućeg protivnika. Prema istim informacijama Čolak je svojevrsni neformalni koordinator između triju obavješTajnih službi- ruske, srbijanske i hrvatske. Nije Stanko Čolak u BiH bio nadređen samo hrvatskim obavještajcima, podjednako je njegov autoritet bio djelotvoran, u zemlji i u emigraciji, i na srpske kadrove, poput Sredoja Novića, godinama najpouzdanijeg suradnik Milorada Dodika. Držao je Čolak na vezi i neke istaknute hercegovačke Bošnjake iz raznih sfera, najčešće kriminalnih, za što je bio specijalista da ih prepozna i upregne u prljave obavještajne operacije.

Ljude koji poznaju funkcioniranje službe na čijem je čelu godinama bio Stanko Čolak ne iznenađuju njegovi dobri odnosi sa ruskom obavještajnom zajednicom i njenom agenturom na Balkanu. Oni podsjećaju da je sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća u tadašnjoj Jugoslaviji procijenjeno da je prestala realna opasnost za sigurnost zemlje od “Informibirovaca”, neprijatelja jugoslovenskog režima koji su se decenijamam nakon bijega iz zemlje, živjeli u tadašnjem Sovjetskom savezu. Tih je godina, uz suradnju dvije službe, sovjetskog KGB-a i jugoslovenskog SDB-a dozvoljen povratak stotina nekadašnjih “informirovaca”, ostarjelih i razočaranih rigidnih komunista koji nisu dočekali sovjetsku intevrnciju u SFRJ. Takve veze kakve je tih godina izgradio Stanko Čolak sa ruskim partnerima teško se prekidaju i aktiviraju se nakon višedecenijskog “mirovanja”…

Afera “Selefije” koja je posljednjih nedjelja okupirala i uznemiravala javnost u BiH (i koju je Tužiteljstvo BiH očekivano skinulo sa svog dnevnog reda) samo je posljednji krupan dokaz zajedničkog djelovanja sigurnosnih službi iz susjedstva, podsticanih i ohrabrivanih, financijski i poslovno od strane Rusije. Dovoljno je, primjerice, uporediti službeno obrazloženje za razlog prve posjete šef svih ruskih špijuna Nikolaja Petruševa Beogradu iz 2016. godine sa reakcijama hrvatskog vrha i u BiH i u Hrvatskoj nakon što je dekonspirirano njihovo vrbovanje pipadnika selefijske zajednice. Petrušev je sa srbijanskim kolegama razmatrao problem “međunarodnog terorizma koji može doći sa izbjeglicama sa Bliksog istoka”, a hrvatska SOA, na poticaj i mig predsjednie Kolinde Grabar Kitarević, sa istim ciljem i identičnom namjerom porvodi nasilne, nezakonite, komprimitirajuće upade u sigurnosni, politički i društveni život u BiH, sa namjerom sotoniziranja i stigmatiziranje jednog njenog naroda BiH, bošnjačkog. Svaka slučajnost u ovako delikatnim, serioznim i sveobuhvatnim poslovima mora biti isključena,

KRAJ…

Tekst, uz dozvolu, prenosimo s portala Slobodna Bosna