BHT1: Ključni događaji u slobodnom tumačenju
- – 30. decembar 2019.
KAD RIJEČI NE PRATE SLIKU: Snimak na kojem ministar policije Republike Srpske Dragan Lukač prijeti narodnom poslaniku Drašku Stanivukoviću poručujući mu da će završiti u smeću gdje su završile i NATO zastavice, i poslije kojeg zatim istog poslanika udara u lice, postao je viralan na društvenim mrežama. Pitanje je da li i snimci iz reality programa u časku steknu toliko gledalaca koliko skupštinsko nasilje? I zašto smo ovdje ponovili siže događaja koji je svako mogao pogledati? U vremenu verbalnog terora, kada malo ko išta čita, čini se izlišnim objašnjavati još kratki snimak koji je svako mogao pogledati. Ili to ipak nije izlišno? Naime, BHT1 je donoseći skupštinski izvještaj u naslov iz špice stavio izjavu ministra-nasilnika „Nisam kriv, branio sam se“, prateći ga rečenicom da opozicija traži njegovu ostavku nakon incidenta koji se dogodio. U nastavku u studijskoj najavi voditeljica naglašava kako su se u Skupštini desili „fizički i verbalni obračuni“, a tek nam Vladimir Šušak kao reporter s lica mjesta po prvi put kaže onu najbitniju stvar zbog koje je sve i postalo viralno – ministar je udario narodnog poslanika. Onda u samom prilogu dalje čujemo kako je došlo do fizičkog kontakta, i stalno se potenciraju fizički i verbalni obračuni. Da rezimiramo, BHT1 jeste prikazao video nasilnog čina (bez upozorenja o uznemirujućem sadržaju, svaki regulirani reality show npr. zatamni likove nasilnika kao vid zaštite gledatelja), ali ga je bojio i pratio eufemizmima. Obračuni, fizički kontakt, i tek u jednoj rečenici reportera suština – udarac. Dakle, desio se napad, i to fizički, a ne obračun. Sinonimi za obračun u našem jeziku su dvoboj/sukob, i semantički to podrazumijeva učešće obje strane. U ovom slučaju, u fizičkom nasilju sudjelovala je samo jedna osoba, dok se druga branila. Ili dok je drugu branila njegova skupštinska kolegica. Biće da je u vrijeme diktata verbalnog ipak bitno razlučiti riječi i njihovo značenje. Posebno one riječi koje bi da imenuju i obilježavaju, a to je sve ono što stane u naslov.
KAKO SE MIJENJA(O) KARAKTER KLJUČNIH DOGAĐAJA: U božićnjem izdanju (nepotpisan Dnevnik 2 u odjavnoj špici) bio je i prilog o, kako se veli, „godišnjici nemira u Banjaluci“. Povod je bio obilježavanje 25. decembra ili dana kada su građani Banjaluke bili izloženi policijskoj represiji i nemilim prizorima koji su obišli svijet. Godinu dana kasnije, u izvještaju državne televizije tog dana se sjećamo u dvadesetoj minuti kao prozaičnog događaja, a ne kao događaja koji je obilježio tu godinu, pa čak i ovu iza nas. Navodi da su članovi grupe Pravda za Davida izloženi progonu spomenuti su samo kroz izjave samih članova. U ključnoj sentenci kojom se sjećamo spornog događaja, koji u verziji BHT1 nije progon ili represija, već nemiri, kaže se da je tada „došlo do sukoba građana i policije“. Osvajanje javnog govora i jezika i pojmovi koji se koriste u vodećim medijima nikada nisu stvar slučajnosti. Na opisanom primjeru gledatelji su svjedočili kako se jedan određujući događaj iz recentne prošlosti arhivira kao manje bitan, ili kako se normalizuje policijsko nasilje dominantnom interpretacijom o sukobima. I kako iz govora, koji određuje karakter događaja, nestaju svi oni pojmovi koji jednoj od strana u „sukobu“ ne odgovaraju.
OCJENA: 2
FTV: Etički obziri i zašto ne postoje?
- – 30. decembar 2019.
KAD MEDIJI IZGUBE KOMPAS: Potraga za djevojčicom u Srbiji koju je oteo ranije osuđivani silovatelj završena je njenim pronalaskom. Opet smo svjedočili senzacionalnim naslovima, a prema pisanju Danasa „medijska potera ugrozila je život djeteta.“ U članku se iznose upozorenja novinara i policije da dok traju istraga i potjera mediji ne bi smjeli objaviti sve dostupne im informacije, i da bi morali voditi računa o javnom interesu prije nego što nešto objave. U nedjelju, nakon što je nestala djevojčica pronađena, pojedini mediji su prešli sve granice etičkih obzira objavivši fotografiju tek pronađene žrtve dok leži bespomoćno u, po svemu sudeći, vozilu hitne pomoći. U tom slučaju profesionalni otklon nije napravljen anonimizacijom njenog lika jer to sigurno nije dovoljno da se sačuva integritet lica čiji je vizuelni identitet poznat jer potraga traje već danima. Drugi mediji su vijest o pronalasku ispratili imenom i prezimenom žrtve, uz neku od njenih drugih fotografija. No, gotovo su svi (uključujući FTV, urednica Jadranka Milošević) po pronalasku i dalje navodili njeno ime i prezime, sve sa godinom uzrasta i mjestom odakle dolazi. Od trenutka kada je žrtva pronađena, etički i profesionalni uzusi nalagali su da se identitet žrtve više ne objavljuje jer to je u njenom najboljem interesu. I više nije postojao javni interes da se njen lik svuda objavljuje. Sve nakon toga je sekundarna viktimizacija. Žrtva ima pravo na oporavak, privatnost i medijski zaborav kao dio tog oporavka, a mediji, posebno javni, morali bi voditi računa o njenom najboljem interesu. Zašto je toliko teško shvatiti da je nečiji integritet narušen ako se bespotrebno i preko svake mjere objavljuje identitet lica za koje se pouzdano zna da je bilo izloženo teškim traumama? I koje je uz to još dijete.
KAD MEDIJI UKAZUJU NA ESNAFSKE GREŠKE: Izvještavajući o slučaju nestale djevojčice, Dejan Kožul je ukazao na medijske propuste i degutantne naslovnice, ali i u njegovom prilogu lik i identitet žrtve su opet bili u prvom planu. Ispada da mediji i onda kada priznaju esnafske greške opet čine najgori propust, i to onaj etičke naravi, jer uporno se negira dostojanstvo oštećene eksploatacijom njenog lika i identiteta.
NAPAD, A NE OBRAČUN: Kod FTV-a, za razliku od BHT1, nije bilo dileme. Dragan Lukač je napao Draška Stanivukovića, a to je i više puta jasno naznačeno. Bez uvijanja i eufemizama. Suština koja se na BHT1 izgubila, bila je u prvom planu kod urednika Darjana Babića.
OCJENA: 4
KOMPARATIVNA ANALIZA: Na FTV-u nije bilo dileme da li je ministar Lukač napao mladog narodnog poslanika Stanivukovića, ili je posrijedi obračun? Snimak nasilja prvog policajca koji je postao viralan nije se mogao i nije se smio fabrikovati eufemizmima o dvoboju, tj. o sukobu u kojem su obje strane odgovorne. Upravo je to bio scenario BHT1. Gledateljima je ostalo ili da vjeruju svojim očima ili tuđim riječima koje su nastojale tumačiti notorne činjenice. I u reality programima koji, kako sad svi primjećuju, izgledaju pristojnije od skupštinske sale, pravi se jasna distinkcija između fizičkog i verbalnog nasilja.
Druga stvar koja je obilježila sedmicu je izostanak etičkih obzira kada se pokrivaju vijesti iz crne hronike. Mediji, pa i oni javni, nikako da shvate da je zaštita žrtve iznad svih drugih interesa i da je olako dijeljenje informacija o žrtvi često protivno njenim interesima.
