Belma Buljubašić redovna je profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu te autorica i koautorica brojnih znanstvenih i istraživačkih publikacija iz područja medija, politike i društva. Trenutno radi na drugoj doktorskoj disertaciji iz antropologije islama, čime dodatno razvija svoj interdisciplinarni pristup istraživanju. S profesoricom Buljubašić razgovarala sam o genocidu u Gazi, s posebnim naglaskom na načine njegove reprezentacije u medijima i javnom diskursu, kao i na ulogu organizacija za ljudska prava u oblikovanju kolektivne svijesti o Palestini. Dotaknule smo se i problematike selektivnog feminizma, ukazujući na njegove unutarnje kontradikcije, te pokreta Women, Life, Freedom kao važnog, ali i složenog transnacionalnog fenomena.

Genocid u Gazi i svijest

Koliko, prema Vašem iskustvu i istraživanju, genocid u Gazi utječe na promjenu kolektivne i individualne svijesti palestinskog društva? Možete li ilustrirati kako se to reflektira u svakodnevnom životu i javnoj percepciji?

Genocid u Gazi je vrhunac zločinačke cionističke politike Izraela. Svakodnevno pratimo sistematsko uništavanje života, infrastrukture, zatiranje jednog naroda i njegove kulture, kao i prisilno raseljavanje koje traje decenijama. Teško je govoriti u ime tih ljudi, jer svjedočimo jednom od najvećih razaranja u savremenoj historiji. Maltretiranje stanovnika Gaze nije počelo 2023. godine. I to treba stalno ponavljati.  Počelo je prije gotovo 80 godina, a ovo je vrhunac. Blokade, bombardovanja, iživljavanja, pritisci i nasilno iseljavanje oblikuju svakodnevicu u kojoj ljudi žive. To je stanje stalnog straha i nesigurnosti i to ostavlja nesagledive posljedice.

Generacije u Gazi odrastaju okružene ruševinama i smrću svojih najbližih, dok ostatak svijeta uglavnom šuti. Šutnja znači i odobravanje. Većina država i međunarodnih institucija ignoriše brutalnost, nazivajući masovno ubijanje civila nekakvim konfliktom, svjesno zatvarajući oči pred sistematskim zločinima, opravdavajući zločine i namjerno umanjujući strahote razaranja.

Dvije i po godine pratimo genocid uživo. Na društvenim mrežama, između trivijalnih i zabavnih sadržaja, iskaču slike razorenih domova, iskasapljene djece i ljudi koji u 21. vijeku umiru od gladi, bez lijekova i osnovnih potrepština. To je zastrašujuća normalizacija genocida. Pisala sam o tome prošle godine. Svako ko kritikuje Izrael odmah bude proglašen antisemitom, iako su Palestinci izvorni semitski narod, koji vjekovima nastanjuje ovu zemlju, ima svoju kulturu i tradiciju. Njihova se prava negiraju, život im se svodi na borbu za osnovnu egzistenciju, dok mi slušamo kako je Izrael „jedina demokratija na Bliskom istoku.“ Licemjerno i odvratno je to.

Svima su puna usta ljudskih prava i sloboda, ali čim se dođe do Palestine tu nastupa  indiferentnost. Vjerujem da uz svu patnju koju proživljavaju Palestinci, dodatno boli osjećaj da su ostavljeni od svih. Taj osjećaj je grozan, svako ko ima iskustvo rata u BiH, može se prisjetiti toga, mada vam nije potrebno iskustvo da shvatite koliko je to užasavajuće.

Uloge ljudskih prava

Ako razmatramo rad udruga za ljudska prava, koliko su one, po Vašem mišljenju, „pale na ispitu“ u smislu reagiranja, apeliranja i nazivanja stvari pravim imenom u kontekstu palestinske krize? Koje konkretne primjere biste naveli?

Ne možemo reći da nije bilo reakcija. Stanje u Gazi danas je toliko razorno i očigledno da ga je nemoguće sakriti, uprkos brojnim nastojanjima da se umanji njegova težina. Dokazi  o  masovnom ubijanju civila i djece stalno izlaze na vidjelo, pa se pažnja često preusmjerava na priču o tobožnjim sigurnosnim prijetnjama i stalnu i napornu retoriku o borbi protiv terorizma. Time se pokušava potisnuti fokus sa brutalnosti i stradanja stanovništva. U takvom okruženju, društvene mreže igraju važnu ulogu jer omogućavaju širenje neposrednih svjedočanstava i informacija koje dolaze direktno s terena, snimaka, fotografija, doprinoseći većoj informisanosti i razbijanju sve brojnijih propagandnih prikaza stvarnosti.

Vodeće međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput Amnesty International, Human Rights Watch i relevantnih tijela UN‑a, više puta su reagovale na dešavanja u Palestini kroz detaljne izvještaje i oštra javna upozorenja o sistematskim kršenjima međunarodnog prava. Amnesty International je u svojim analizama otvoreno kvalifikovala određene politike Izraela kao genocid, Human Rights Watch je također potvrdila postojanje genocidnih djela, dok su pojedini UN eksperti i nezavisne komisije jasno ukazivali na ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i da postoji osnov za kvalifikaciju genocida i da se ovakvi zločini ne smiju ignorisati.

Međutim, uprkos težini tih kvalifikacija i reputaciji institucija i pojedinaca koji ih iznose, njihov stvarni uticaj na političke odluke i širu javnost ostaje izrazito slab. Njihovi nalazi se često relativiziraju, ignorišu  se ili potiskuju u korist geopolitičkih interesa i dominantnih narativa, što dovodi do toga da čak i najteže optužbe, uključujući one o genocidu, ne proizvode nikakvu reakciju međunarodne zajednice  kako bi se zaustavilo nasilje.

Zapadni mainstream mediji histerično vrište o “terorizmu” Umjesto odgovornosti prema ljudskim životima, fokus medija se selektivno preusmjerava na političke narative i propagandu.

Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava u okupiranim palestinskim teritorijama, prolazi kroz pravu torturu samo zato što govori istinu. Vrijeđaju je, sankcionišu, nazivaju Hamasovkom i razvlače po društvenim mrežama. Ipak, ona ostaje čvrsto pri svom stavu i istinska je heroina jednog užasnog vremena. Dok se za svaku kritiku Izraela histeriše da je to antisemitizam, njene osude zločina nad Palestincima se etiketiraju kao radikalizam.

Koliko je prisutan problem selektivnog feminizma, odnosno fokusiranja na određene žene i regije dok se patnja žena u Palestini uvelike zanemaruje? Smatrate li da živimo u vremenu kada prevladava takav selektivni feminizam i potpuno ignoriranje patnje palestinskih žena? Koji su, prema Vašem mišljenju, glavni razlozi za takvo stanje? Kako biste ocijenili ulogu feminističkih organizacija u ovom kontekstu i kakav je Vaš osobni ili profesionalni stav o ovoj problematici?

Zapadni feminizam je često izrazito pristrasan i selektivan. Upada u tuđe društvene i kulturne okvire s namjerom da svima nametne svoja univerzalna prava, a pritom potpuno ignoriše lokalne običaje, tradiciju i vrijednosti koje oblikuju identitet jedne zajednice. Takav pristup nije samo površno nametljiv, nego i naporan, stalno insistira na vlastitim normama, bez i najmanjeg razumijevanja ili poštovanja za drugačije načine života.  Ovaj selektivni feminizam, ili kako ga ja nazivam agendaški feminizam širi svoje korijene i kod nas. Mnogi bez razmišljanja lako upadaju u tu matricu, potpuno nesvjesni vlastite neupućenosti u druge kulture, ignorišući činjenicu da njihovo nametanje prihvatljivih normi može biti destruktivno.

Zapadni feminizam površno i licemjerno prikazuje Palestinke, i muslimanke uopšte, kao potlačene žene i „nižu vrstu“, namećući im svoja pravila i norme pod izgovorom borbe za njihova prava. Istovremeno, potpuno se zanemaruje da su Palestinke formalno vrlo obrazovane i sve više studiraju na univerzitetima, uprkos jezivim uslovima života. Nikada ne ističu i koliko su Iranke obrazovane, to im se ne uklapa u matricu o potlačenosti. Isti standardi, odnosno osuđujući narativi se nikada ne primjenjuju na recimo izraelske žene, iako religija i tamo oblikuje njihov svakodnevni život. To je izgleda rezervisano samo za muslimanke, čime se zapravo pokazuje duboka islamofobija.

 Geopolitika i ženska sloboda

U kontekstu aktualnog sukoba između Irana i Izraela, politički analitičari često naglašavaju „osloboditi žene u Iranu“. Što se, prema Vašem mišljenju, krije iza ove retorike? Kako komentirate tvrdnju da se žene trebaju osloboditi ubijanjem i vojnim intervencijama?

Neće oni nikad to tako reći, jer „Amerika i Izrael ne ubijaju civile“. Sve te laži koje svakodnevno izjavljuju visoki dužnosnici obje zemlje, dok gađaju škole i bolnice, vrijeđaju inteligenciju. Trenutni narativ o Iranu prikazuje ovu zemlji kao “zločinačku”, stalno slušamo mantranja o režimu, gdje se gotovo svakodnevno vješaju žene i muškarci, dok broj poginulih u protestima od januara stalno „raste“ u izvještajima medija i na objavama društvenih mreža. Stvarna dokumentacija navodnih masovnih egzekucija ili sistematskog nasilja je ograničena i teško provjerljiva. Pogledajte dostupne izvore, pa se sami uvjerite. Na djelu je sloboda iz aviona jer „spašavanje žena nikad nije bilo jednostavnije“.

Istovremeno, masovno ubijanje desetina hiljada civila i djece u Gazi i Palestini, koja vrše Izraelci ne izazivaju ni približnu masovnu histeriju kod tih silnih „pravednika“ i tobožnjih boraca za bolje društvo i ljudska prava, niti se tretiraju kao „neizdrživ zločin“. Dok se Iran stalno prikazuje kroz prizmu senzacionalizma i nekakvog stalnog terora, stvarne katastrofe i masovna ubijanja u okupiranim teritorijama Palestine nikada ne dobivaju ni približno isti nivo kritike, medijskog pritiska ili pažnje. To će se na svaki mogući način relativizovati, pa će se čak i tek rođena djeca označiti kao potencijalni teroristi. Rekla sam već da se svaka kritika Izraela i cionizma odmah doživljava kao antisemitizam, mediji i političari upozoravaju na  „rastuću mržnju prema Jevrejima“, dok se istovremeno islamofobija potpuno normalizuje. Zapadni narativi često isturaju priče o  „oslobađanju muslimanki“ u Iranu ili drugim muslimanskim zemljama, dok se stvarna nasilja nad ženama u Palestini marginalizuju ili prešućuju. Šta ima neko da oslobađa žene iz druge države i druge kulture. Ukoliko društvo smatra da je potrebna promjena, onda to društvo treba biti pokretač promjena, a ne neko drugi.  Iran se, dakle,  prikazuje kao represivna, religijski vođena zemlja u kojoj „svakodnevno vješaju žene“, a Izrael, država koja je osnovana na judaizmu i religijskim principima, priči o Obećanoj zemlji, gotovo da ne izaziva nikakvu medijsku histeriju. U isto vrijeme se zakon i običaji koje lokalno stanovništvo poštuje u Iranu pretvaraju u simbol apsolutnog terora. Rekla sam već, Zapadnjaci nemaju pojma o drugim kulturama i njihovim vjerovanjima i običajima, što ih ne spriječava da o tome imaju stav i smatraju da su jedino njihove vrijednosti ispravne. Dakle, zapadni feminizam često nameće svoju univerzalnu definiciju oslobođenja koja je utemeljena na zapadnim idealima individualizma i sekularnosti, tretirajući druge kulture, posebno muslimanska društva, kroz vlastite norme i vrijednosti. Takav pristup ne samo da zanemaruje lokalne kontekste, historiju i političke uslove u kojima te žene odrastaju i žive, nego ih često pretvara u pasivne žrtve koje treba spasiti po zapadnom receptu. Da pojasnim, nemamo svi iste vrijednosti, niti postoje univerzalne norme prihvatljive svima. Mnoge žene u muslimanskim društvima same biraju religijske prakse i u njima nalaze svoj smisao, autoritet i društvenu pripadnost, ali zapadni feminizam religiju vidi isključivo kao nekakav instrument ugnjetavanja i potlačenosti, što je vrlo ograničen pristup, ne priznajući njihove stvarne motivacije i sposobnost odlučivanja. O tome sjajno pišu brojni autori, čiji stavovi nisu popularni kao oni koji dolaze od nekih lošijih, ali razvikanijih autora. Izdvojila bih Lilu Abu‑Lughod, Sabu Mahmood, Talala Asada, ali tu su i brojni drugi koji su odlični. Sve ovo jasno pokazuje da kategorije kao što su religija, sloboda i prava, oblikovane unutar zapadnog sekularnog okvira, ne mogu se jednostavno transplantirati u sva druga društva. Valjda treba poštovati različitosti. Apsurdno je da zapadni feminizam pokušava “spašavati” žene koje zapravo i ne razumije, stalno veliča i prikazuje sekularnost kao jedini put do slobode.

Zanemaruje se činjenica da religijske prakse i identiteti nisu pasivni simboli ugnjetavanja, već stvarni i legitimni načini političke artikulacije i lične slobode. Umjesto što uporno nameće svoje univerzalne modele emancipacije, zapadni feminizam bi morao prestati ignorisati stvarna iskustva žena izvan vlastitog horizonta i prestati projicirati vlastite norme kao jedinu istinu  primjenjivu na cijeli svijet, prikrivajući u tome i vlastiti kulturni imperijalizam, a sve iza navodne brige za tuđe slobode i prava. Napadaju Iran jer ima smrtnu kaznu u praksi. S druge strane, Izrael je usvojio jedan od najbrutalnijih zakona o smrtnoj kazni na svijetu. Namjeravaju ubiti više od 10 000 Palestinaca i Palestinki koji su trenutno u zatvoru, među kojima su i djeca. I to malo koga zabrinjava.

Pokret Women Life Freedom

Kakvo je Vaše mišljenje i stručna procjena pokreta Women Life Freedom? Koje njegove strategije smatrate učinkovitima, a gdje vidite rizike ili ograničenja?

Pokret Women, Life, Freedom često se glorifikuje u mainstream medijima i na društvenim mrežama kao simbol borbe za ženska prava i slobodu u Iranu, ali njegova prava priroda otkriva se kroz krajnje selektivne i politički instrumentalizovane akcije. Dok neumorno šire senzacionalističke priče da se u Iranu kamenuju žene na ulici, muče i proganjaju, gotovo potpuno ignorišu masovna ubijanja civila, uključujući djevojčice ubijene u školi u Minabu na početku američko-izraelske agresije na Iran. Nisam vidjela da su išta rekli u vezi Gaze u kojoj Izrael svakodnevno ubija djevojčice i žene. Rekla bih da pokret funkcioniše kao produžena ruka Zapada i njegovih sluga, koristeći žensku borbu kao propagandni alat za diskreditaciju Irana, dok selektivno prešućuje stvarne masovne zločine koji ne odgovaraju njegovom političkom narativu. To je postala svojevrsna ključna platforma kroz koju se prava žena i LGBT zajednice često koriste kao sredstvo političke instrumentalizacije. Ovaj narativ se tendenciozno primjenjuje kako bi se vršio pritisak na države koje ne slijede američke ili zapadne interese. To pokazuje da se prava ljudi koriste kao alat za geopolitičke ciljeve, a ne za zaštitu ili kako to oni kažu – oslobađanje.

Inspirativne žene u borbi za slobodu

Koje biste žene iz Palestine i Irana izdvojili kao kredibilne i utjecajne u borbi za slobodu i ljudska prava, te zašto?

Meni su to apsolutno sve žene Palestine, Irana i naravno Libana koje svakodnevno prolaze kroz užase nasilja i agresije, koje svakodnevno pronalaze snagu da se bore za svoje živote, dostojanstvo, prava i svoje porodice. Njihova hrabrost  usprkos konstantnoj prijetnji, stradanjima i nepravdi svjedoči o ljudskoj izdržljivosti. Odlučnost, borba i dostojanstvo prevazilazi sve granice i te žene su vrijedne svakog divljenja i poštovanja. Tu su svakako i brojne novinarke Gaze, koje svakodnevno rizikuju svoje živote da bi izvještavale i pokazale indiferentnom svijetu razmjere izraelskih zločina i genocida. Mnoge od njih su ubijene,  spomenuću samo neke – Mariam Abu Dagge, Sumaya Abed Rabou, Wafa al‑Udaini, Anas al‑Sharif.  Prisjetiću se i novinarke Fatime Hassoune, koja je godinu i po dokumentovala zločine u Gazi, pravila je fotografije. Ova djevojka je glavni lik dokumentarnog filma Stavi svoju dušu na dlan i hodaj, čiju premijeru nije dočekala, jer je ubijena u izraelskom napadu. Gledala sam film prošle godine na Sarajevo film festivalu i potpuno me razorio na svakom mogućem nivou. Ubijena je sa deset članova porodice u aprilu 2025. godine.

Također  bih spomenula hiljade žena u Iranu koje izlaze na ulice i demonstriraju protiv agresije na njihovu zemlju, hrabro se suprotstavljajući nasilju koje doživljavaju. O njihovoj borbi nećete čitati u mainstream medijima. Njihova upornost, hrabrost i jasan politički stav za mene predstavljaju primjer stvarne ženske borbe, a ne nekakve besmislenosti koje se guraju pod feminizam.

Tu su svakako i hrabre žene Libana. Pratim sve to jako pomno, a najviše na društvenim mrežama. Spomenuću hrabru libansku novinarsku Fatimu Ftouni koja je krajem marta ove godine ubijena zajedno sa svojim bratom Mohammadom i kolegom Alijem Sheaibom.

Javni stav i pritisci

Koliko je javnost u BiH zapravo pokazala podršku Palestini i Iranu i da li je to u BiH moguće?

Veliki broj ljudi u BiH izražava podršku Palestini i Iranu, pokazujući solidarnost s ljudima pogođenim nasiljem i agresijom. Dio javnosti, međutim, slijedi ono što im političke vođe zastupaju, pa su u skladu s tim indiferentni ili čak otvoreno podržavaju zločinačke politike. Mnogi odbijaju izaći iz svojih ustaljenih stavova, imuni su na zločine i patnju civila. Neki su ljudi sluđeni pričom „šuti i gledaj svoja posla“ i uvjereni da je najbolja taktika ignorisati stvarnost ili praviti se da ne postoji. Neki su ljudi naprosto kukakvice i nema im pomoći. Onda, tu su i dežurni imači mišljenja koji nam neprestano ponavljaju da smo mala zemlja i da se ne bismo trebali miješati u globalne sukobe, koristeći taj argument da uguše svaku želju za solidarnom reakcijom i kritičkim stavom.

Fokusirala bih se radije na ljude koji su vrijedni poštovanja i divljenja. Posebno bih izdvojila one koji od samog početka odbijaju  da šute i  ignorišu genocid i ratne zločine, a to su aktivisti sarajevskog Feminističkog antimilitarističkog kolektiva, koji svakog utorka predvečer provode uličnu akciju čitanja imena palestinske djece ubijene tokom dvije i po godine etničkog čišćenja i genocida u Gazi.  Čitanju ispred Vječne vatre se mogu pridružiti svi građani. Članovi ovog kolektiva su i brojni novinari i novinarke, koji odbijaju da pristanu na nametnuti narativ vodećih medija.

Malo je prostora da izdvojim sve divne ljude, pa ću spomenuti samo neke uz izvinjenje svim onima koje sam izostavila, a koji se nesebično zalažu da stradanje na Bliskom istoku bude dokumentovano, da se stvari nazovu pravim imenom i koji pokazuju enormnu solidarnost i empatiju. To su: Lejla Kreševljaković, Sead i Nihad Kreševljaković, Nadina Maličbegović, Sanela Kapetanović, Jasna Fetahović Subašić, Alen Ališah, Slobodanka Komljenac Macanović, Azhar Kalamujić, Gorana Mlinarević, Edina Kamenica i brojni drugi ljudi koji zaslužuju svako poštovanje.