Kada je pandemija virusa COVID-19 pogodila Evropu u ranom martu, mnogi su sa strahom posmatrali Zapadni Balkan. Zabrinute da će slabo finansirani, opremljeni i nedovoljno spremni zdravsteni sistemi u regiji pući pod pritiskom, vlade regije odlučile su se za konzervativniji pristup mjerama.

Iako su neke od odluka bile upitne, rezultat se očitovao u iznenađujuće malom broju slučajeva COVID-a i niskoj smrtnosti. Također, djelovalo je kao da je uobičajena etnonacionalna politika straha po prvi put postala nebitna; činilo se kao da je „nova normalnost“ življenja s virusom dovela do potrebnog jedinstva i nade, te da će možda izazvati promjenu u pravom smjeru.

Življenje s virusom, ipak, u stvarnosti je značilo skretanje pogleda sa problema. Uobičajeni neprekidni ciklus etnonacionalne politike vratio se čim su ukinute prve mjere. Sada već dalekopoznati „korona-dernek“ u Bosni i Hercegovini bio je prvi znak povratka na „staru normalnost“, nakon što je ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac na snimku partija primijećen u društvu folk zvijezda u Sarajevu.

Košarca je zbog ovoga žestoko kritikovao njegov stranački vođa i trenutni član Predsjedništva iz reda srpskog naroda Milorad Dodik, do te mjere da ga je gotovo izbacio iz SNSD-a. Uslijedilo je očitovanje u državnom parlamentu, ali je Košarac uspio zadržati fotelju nakon što je dobio podršku nikog drugog nego druga dva etnonacionalna monolita, bošnjačke SDA i glavne hrvatske stranke u državi, HDZ-a BiH, ali i već spomenutog SNSD-a.

Krivično djelo

Potpuno je nebitno to da je, kao što su pojedini opozicioni političari istakli, Košarčeva odluka da ignoriše legalno obvezujuće mjere u svrhu sprječavanja javnih okupljanja sama po sebi krivično djelo. Ono što nam je  pokazao ovaj savez stranaka koje se obično sukobljavaju oko progresivnijih pitanja jeste da je sasvim prihvatljivo da Bosna i dalje ostane u stalnom i praktično vječnom limbu – poziciji u kojoj se našla još od Daytona.

Najjasniji znak ovoga viđen je u obliku suptilnog Dodikovog komentara pred trostanački sastanak. Kako je rekao, njegovi pregovori sa Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem „vijesti su dana u državi gdje ništa više ne funkcioniše.“ Pregovori oko podjele moći očito su preuzeli primat nad bilo kakvom predstavom trojice vođa koji predano rade na razrješenju višedecenijskog ćorsokaka.

Ovo bi moglo biti skoro pa i prihvatljivo u poređenju sa užasno lošim odlukama po pitanju pandemije COVID-19 u Srbiji u proteklim mjesecima. Nakon što je sličan period mjera zabrane rezultirao u malom broju slučajeva, vladajući SNS i stranački vođa, predsjednik Aleksandar Vučić, odlučili su da kapitaliziraju pobjedničku atmosferu i rast podrške vlasti tako što su održali parlamentarne izbore čim prije.

Ipak, broj slučajeva nije bio nizak samo zahvaljujući mjerama. Kako je pisao Balkan Insight u junu, podaci državnog informacionog sistema za COVID-19 pokazali su da je broj smrtno stradalih od ove bolesti u Srbiji bio više nego dvostruko veći u odnosu na javno objavljene cifre. Strankama je čak bilo dozvoljeno da drže predizborne mitinge bez obzira na savjete o potrebi da se održava društvena distanca i da se nose maske. Da bi potencijalno moglo doći do katastrofe vidjelo se kada se pojavio snimak potpredsjednika Vlade Srbije, Rasima Ljajića, kako skače sa scene u publiku na mitingu svoje partije u Novom Pazaru. Bez obzira na komičnost toga da političar glumi rock zvijezdu, scena političkog skupa na kojem se velika grupa simpatizera nagurala na malom trgu trebala je biti znak za uzbunu.

Trebalo je samo sedam dana da prve informacije na društvenim mrežama pokažu razmjere katastrofe: lokalna bolnica je bila pretrpana slučajevima COVID-19, a ljudi su čak umirali u hodnicima. Preminuli su sahranjivani u limenim sanducima, suprotno vjerskim propisima. Čitave porodice su nestajale. U međuvremenu, srbijanske vlasti i mainstream mediji uporno su podcjenjivali nagli skok.

Premijerka Ana Brnabić je potom došla u posjetu Novom Pazaru i sandžačkoj regiji. Pred njenu posjetu, smrtovnice su uklonjene sa javnih površina, ne bi li sve bolje izgledalo pred kamerama. Tokom posjete bolnici, osoblje joj je okrenulo leđa, dok su građani organizovali ad hoc proteste. Brnabić je odgovorila politiziranjem, tvrdeći da su demonstranti „politički aktivisti.“ U međuvremenu, građani susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova organizovali su skupljanje pomoći Sandžaku. Bošnjački član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović ponudio je da pošalje tim ljekara u pomoć Sandžaku, što je odbijeno. Srbijanska politička elita tretirala je čitavu epizodu kao političko pitanje, a ne kao ozbiljnu zdravstvenu krizu. Još jednom, pokazali su da, u racjepu između moći i rada u interesu građana, prioritet je ovo prvo.

Predizborni ciklus

Nije bilo puno bolje ni u Hrvatskoj. Nakon runde čestitki zbog uspješnog izlaženja na kraj s krizom u maju, hrvatski političari ušli su u predizborni ciklus pokazivanja mišića i šoumenstva. Premijer Andrej Plenković se posebno istakao. Nakon što je objavljeno da je srbijanski teniser Novak Đoković pozitivan na COVID-19 tokom sada već jasno propalog turnira Adria Tour, fotografije Plenkovića u bliskom susretu sa Đokovićem i Goranom Ivaniševićem – također kasnije pozitivnim na COVID-19 – širile su se društvenim mrežama, postavljajući pitanje da li je premijer također inficiran.

Plenković, u tom trenutku u državnoj posjeti Crnoj Gori i usred izborne kampanje, odbio je odložiti putne planove. Kasnije je tvrdio da se testirao i da je negativan, ali poenta je da je Plenković, u strahu od izbornog protivnika, ultradesne folk zvijezde Miroslava Škore, bio spreman da osigura da građani znaju da pitanje zdravlja ima prednost u odnosu na ona politička.

S obzirom da je prošlo već pola ove godine, proći će još neko vrijeme prije nego što se građani počnu ponovo osjećati sigurnim od COVID-19. Zdravstvenom pitanju ove veličine politizacija ne pomaže. Ono što je potrebno jeste jedan pažljiv i promišljen pristup, pri kojem je sigurnost građana glavni prioritet. Sudeći po prvih šest mjeseci ove godine, pouzdanje u to da će trenutne vođe smekšati svoje tvrdokorne političke pristupe da bi radili svoj posao je, nažalost, upitno.

Iako je Plenkovićev HDZ postigao neočekivanu veliku izbornu pobjedu i keširao zarađeni ček percepcije dobrog izlaženja na kraj sa krizom, skorašnje scene u Beogradu su pokazale kako se ovaj pristup može obiti o glavu. Nakon što je predsjednik Vučić najavio povratak zabranama kretanja tokom vikenda, hiljade Srbijanaca izašli su na ulice da bi iskazali frustraciju onim što je viđeno kao ranija lažna deklaracija pobjede nad virusom.

Policijsko nasilje koje je uslijedilo samo dokazuje da, jednom kada se politizira, pandemija COVID-19 ne može da se nekom magijom ponovo transformira u zdravstveno pitanje. To je lekcija koja će definitivno imati dugotrajne posljedice na druge vlade u regiji, ali je također i upozorenje. Kada političari urade suprotno od prethodnih obećanja i objave pobjedu – dok se pandemija još širi i odnosi živote – građani mogu odlučiti da im je ipak dosta.

Aleksandar Brezar je novinar koji trenutno radi kao vođa mreže za Zapadni Balkan/Jugoistočnu Evropu za briselski Democratic Society. Koautor je podcasta Sarajevo Calling, emisije o jugoistočno evropskim pitanjima, sa posebnim fokusom na savremenu politiku Zapadnog Balkana.

Članak je realizovan u okviru regionalnog programa “Zapadni Balkan: razumijevanje i sprječavanje anti-zapadnog uticaja”, sprovedenog od Međunarodnog republikanskog instituta IRI u Sarajevu. Mišljenje autora nužno ne odražava stavove IRI-ja.