Janša na vrhu nepodobnih

Lideri Slovenije, Mađarske i Poljske, koji su na vlast došili na talasima antielitističkog bijesa, suočavaju se sa sve većim nezadovoljstvom zbog načina na koji su djelovali u pandemiji, kao i zbog lošeg vođenja politika, piše u analizi za “The New York Times” Andrew Higgins, šef biroa ovog prestižnog američkog medija za istočnu i centralnu Evropu.

Desničarski premijer Slovenije, Janez Janša, prema njemu, možda je i najopasniji od svih, nepopularnih populističkih lidera u regionu. No, kako ga je upozorio slavni filozof Slavoj Žižek, koji Janšu, Orbana i Kačinjskog naziva “novom osovinom zla” previše ih je rano otpisati, jer je njihova najveća prednost rasulo protivnika.

“Impotentnost ljevice je zastrašujuća”, ocjenio je Žižek.

Svrgavanje Netanjahua, a ne pad Trampa, kod evropskih je desničara izazvao veliki šok, jer su i pored toga što je dio njihovih pristalica antisemitski, oni sami u Bibijevom vođenju Izrela vidjeli “istinski san evropskih nacionalista”  – “etnička demokratija“, jaka ekonomija, sposobna vojska i sposobnost odupiranja vanjskim pritiscima.

Opasnost leži u tome, smatraju stručnjaci, što se doskorašnji ”samouvjereni populizam” ovih lidera pretvara u “apokaliptični”.

Desničarsko populistički val u istočnoj Evropi, podignut na krilima iznenađujuće pobjede Donalda Trumpa 2016., nije se srušio kao rezultat njegovog poraza prošlog novembra. Ali se suočio sa ozbiljnom preprekom: njihovi lideri više nisu naročito popularni.

Nakon što su dobili izbore na vođenju kampanje protiv duboko omraženih elita, desničarski populisti u nekadašnjem evropskom istočnom bloku, kako izgleda, ni sami nisu naročito omiljeni. U velikoj mjeri razlog su neopupularna zatvaranja (lockdowns) zbog koronavirusa, ali, kao i kada je uostalom riječ o drugim liderima, bez obzira na njihove političke boje, zbog lošeg odgovora na zdravstvenu krizu. No, oni su takođe pod pritiskom i zbog sve većeg zamora glasača njihovim taktikama podjela. (The New York Times, Anten M)

Jovica i Frenki – bića iz pakla

Jovica Stanišić je devedesetih – i to je nesumnjivo – bio desna ruka Slobodana Miloševića, dok je opet Franko Simatović Frenki bio glavni Stanišićev operativac, odnosno glavni specijalac srbijanske tajne službe koja je itekako imala udela u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Ono što Milošević sa ekipom smisli, to šef Resora državne bezbednosti Stanišić domisli i organizuje, a njegov zamenik Frenki sedne u helikopter i na licu mesta sprovede. Iako je u nekoliko navrata tokom rata ova trojka ulazila u sukobe sa vođama bosanskohercegovačkih i hrvatskih Srba, uvek se znalo da će ona na kraju pobediti, odnosno da će biti kako Sloba, Jovica i Franko kažu. Jer, u njihovim rukama bili su i nož i pogača: imali su ogromnu političku moć i novaca koliko želiš, iz Srbije su na ratna područja stizali naoružanje i pare, obezbeđivana je celokupna ratna infrastruktura, slane su grozomorne paravojne formacije (čitaj: najgori šljam pod kontrolom tajne službe) koje su ulivale strah i tamošnjim Srbima, propagandni aparat je bio u njihovim rukama… Teško da je bilo kakva ozbiljnija ratna akcija Srba u BiH i Hrvatskoj mogla da bude izvedena bez njihovog aminovanja, a kamoli da budu donesene neke važne političke odluke. Njih trojica nisu, naravno, odlučivali samo o ratnim dejstvima nego i o svemu što rat prati – niti jedan ozbiljan biznis ni u Srbiji, ni na teritorijama pod kontrolom Srba, nije mogao da se obavi bez njih. Osovina Milošević-Stanišić-Simatović je uspešno funkcionisala i u Srbiji i u regionu.

Odluka Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, koji je naslednik Haškog tribunala, da Stanišića i Simatovića proglasi krivim za zločine tokom ratova u Hrvatskoj i BiH, stoga je toliko značajna – zapravo je njome po prvi put presuđeno da je država Srbija imala veoma važnu, ako ne i presudnu ulogu u ratovima i zločinima na području susednih država. Ovom presudom je i sam Slobodan Milošević, koji je na onaj svet otišao formalno-pravno nevin mada ruku krvavih do ramena, posthumno, osuđen. Njome se zapravo potvrđuje ono što je i vrapcima na grani odavno jasno – da je postojala jasna namera beogradske vlasti da protera ili pobije nesrpsko stanovništvo sa određenih teritorija BiH i Hrvatske, kako bi se stvorile okolnosti za realizaciju projekta Velika Srbija. Presudom nije potvrđeno da je u pitanju bio plan koji je nastao najmanje nekoliko godina ranije, ali o tome će već sud dati istoričari. U presudi se, dalje, navodi ono što se već odavno proučava na univerzitetima širom sveta, a što se većina stanovnika Srbije i Republike Srpske pravi da ne zna: postojao je jeziv obrazac, identičan i u Hrvatskoj i u BiH, po kojem su ljudi nesrpske nacionalnosti ubijani, mučeni, pljačkani, radno iskorištavani i seksualno zlostavljani, a to su sprovodile (i) paravojne jedinice pristigle iz Srbije, koje je organizovala Služba državne bezbednosti: razne Arkanove garde, Beli orlovi, Škorpioni, Srpska nacionalna garda, Šešeljevi dobrovoljci… Uzgred budi rečeno, svi prvoborci ovih jedinica danas su u Srbiji ugledne ličnosti, bliske Aleksandru Vučiću i njegovoj Srpskoj naprednoj stranci. (Nedim Sejdinović,Tačno.net)

EURO: Engleska je morala u finale

Prvo: Gareth Soutgate je kukavica.

Drugo: VAR je neopjevana glupost.

Prvo ćemo o prvom.

Ta užasna potreba da se sve kontrolira i pobjeđuje bez ikakvog rizika uništava igru. Osim toga izrazito iritira promatrače. Pogotovu kada to radi momčad koja je igračkom kvalitetom superiorna protivnicima. U toj opsjednutosti kontrolom leži razlog zašto je Engleska, slično recimo Španjolskoj, dominirala u posjedu i u svakom drugom statističkom segmentu, a uglavnom pobjeđivala na jedvite jade.

Gotovo svaku utakmicu Engleske možemo podijeliti na dva dijela. Prvi dio je onaj do ulaska Jacka Grealisha, drugi dolazi poslije. Grealish čak i nije ulazio uvijek. On je ulazio isključivo kada nije bilo druge nego poduzeti malo više rizika i razbiti stroge šablone koje svojim momčadima isrctavaju treneri. Do tada su napadi Engleske jalovi iz razloga što je momčad organizirana tako da napada koridorima u kojima je minimizirana opasnost da ih protivnik ugrozi po eventualno oduzetoj lopti.

Kombinacija Southgateovog kukavičluka i činjenice da su Danci od samog početka pokazali da ih se ne plaše njegove je igrače od početka učinila izrazito nervoznima. A tu je bio i teret Wemblija. Znači utakmica se ne razrješava kroz igru, vrijeme prolazi, živci su sve tanji, lopta je kod tebe ali sve je to jalovo i, da se ne lažemo, nimalo engleski. Ne pomaže ni što sudac svaki duel sudi tebi u korist. (Marko Tomaš, Žurnal)

Vrijeme je za reset američko-izraelskih odnosa

SAD ne može više priuštiti da održava međunarodnu nekažnjivost za izraelsku državu i vojsku.

Na početku mandata, američki predsjednik Joe Biden je predstavio svoju vanjskopolitičku viziju: vratiti američko vođstvo na svjetskoj pozornici; odmah poduzeti korake da obnovi američke saveze; i osnažiti koaliciju demokratija. Ahilova peta ovog optimističnog plana i njegovog kredibiliteta su vašingtonski zastarjeli odnosi sa državom Izrael.

Ovaj specijalan odnos relikt je Hladnog rata, kada je SAD podržavao svoje saveznike bezuslovno, vojno i politički, čak i kada se radilo o vojnim vladama i diktatorskim režimima koji su bili uključeni u velika kršenja ljudskih prava. Shodno tome, unutar granica Izraela postoji država koja daje političke i ekonomske privilegije svojoj jevrejskoj većini, a na Zapadnoj obali postoji izraelska vojna diktatura, koja djeluje u skladu sa istim metodama kolonizatorskih režima, od kojih je većina okončana u prošlom stoljeću.

Nedavno su dvije istaknute organizacije za ljudska prava, Human Rights Watch i B’Tselem, optužile izraelsku državu da je počinila zločine aparthejda protiv Palestinaca. To, međutim, nije proizvelo promjenu politike u Washingtonu.

Decenijama je SAD održavao balon potpune nekažnjivosti za sukcesivne izraelske vlade, i u okupiranim palestinskim teritorijama i unutar izraelskih granica. Proširio je bezuslovnu podršku za Izrael u Vijeću sigurnosti UN-a i pružao je godišnju vojnu pomoć. Izraelska država je najveći primatelj američke strane pomoći, i primila je nekih 146 milijardi dolara otkako je uspostavljena 1948.

SAD nijem na dešavanja u Palestini

Iako je SAD često osuđivao kršenje ljudskih prava i srozavanje demokratskih vrijednosti i institucija širom svijeta, gotovo da nikako nije kritikovao užasno stanje u Izraelu i na okupiranim palestinskim teritorijama.

SAD je oštrim riječima osudio, pa čak i poduzeo mjere protiv bombardovanja civila u Siriji od strane režima Bashara al-Assada, ali nije rekao ništa o izraelskim zračnim napadima na naseljene predjele Gaze ili o rušenju palestinskih domova u okupiranom Istočnom Jerusalemu i na Zapadnoj obali. SAD je također govorio protiv ranjavanja i ubijanja demonstranata u Mijanmaru i etničkog čišćenja Rohinja, ali je ostao nijem na izraelske snage koje ranjavaju i ubijaju demonstrante na Zapadnoj obali i u Gazi, i na prisilno raseljavanje Palestinaca iz njihovih domova u okupiranom Istočnom Jerusalemu, Dolini Jordan i Khan al-Ahmaru. (Eitay Mack, Yonatan Gher, Al Jazeera)