Oba su tvoja!
Svaki pravi grad ili generacija imaju svoje fore, legende s ulice, ljude sa margine, svoj šmek, miris, pa i zvuk. U Mostaru je ljubav prema štiglićima bila fora, a valjda ih niko nije volio niti voli kao Franjo Kulje Vladić. Njegova ljubav prema štiglićima vrijedna je kakvog dokumentarca legendarnog Davida Attenborougha. U jednom od rijetkih intervjua kojeg je Kulje dao rekao je da se ni u penziji ne odmiče od njegove životne ljubavi – štiglića. ”Uzmem jednog koji najbolje pjeva, s njim odem u prirodu i čekam prigodu da uhvatim nekog novog. One koji propjevaju po mom ukusu ostavim ili nekom darujem, a one koji zašute, pustim i vratim majci prirodi. To su moje pjesme i moji dječački snovi koji još uvijek traju”, kazao je Vladić.
I dok se zna ko je najviše volio štigliće i njihov pjev, Mostarci imaju dileme, trileme i ostale ”leme” ko je bio najbolji fudbaler Veleža. Od Mujića, Bajevića, Marića i spomenutog Vladića, preko Halilhodžića i Bake Sliškovića, pa do Kajtaza i Tuce, ili Mehe Kodre… sve su to fudbalske gromade i neupitni majstori fudbalske igre. Nedavno mi je jedan Mostarac, koji je gledao sve ove fudbalere pod Bijelim brijegom (osim Mujića), rekao da ako gledamo tu poziciju razigravača, Franjo Vladić i njegov softver za pregled igre je bio neprevaziđen. Njegova dodavanja, navođene pasove s očima, ni Android, a niti IOS Steva Jobsa ne bi mogli programirati niti izračunati. Kulje je bio car sredine, neko ko kao da je imao štigliće na oba ramena koji su mu cvrkutali gdje da uputi loptu… Baka Slišković je bio također genije, neka vrsta fudbalskog Ahileja koji je sam odmah morao udariti na najvećeg protivnika, predriblati i sam završiti posao. Baka je bio moć. A Kuljine lopte zviždale su poput štiglića. Ne bi džaba najveći od svih Veležovih trenera, Sula Rebac, rekao: ”Kad ti on dadne loptu negdje, a tebe nema tamo – ti si kriv.”
Kad je došlo vrijeme barbarstva i protjerivanja Veleža sa njegovog stadiona, mnogi bivši igrači crvene svetinje okrenuli su glavu dok mu se činilo zlo. I to se ne smije nikada zaboraviti. Ta rana je i dalje otvorena. Poslije rata, samo je jedan ”štiglić” koji je trčao po travnjaku stadiona pod Bijelim brijegom bio blizu razine Franje Vladića – Luka Modrić. U sezoni 2003/2004. igrao je za Zrinjski i vidjelo da sa on ima vanserijski talenat, da ima oči i pregled igre ravan Kuljinom. Ipak, u to doba teško je ko očekivao da će Modrić biti jedan od glavnih igrača Reala u njegovo novo zlatno doba i osvajanja brojnih Liga prvaka, te da će biti proglašen i za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Rusiji. Na stranu što je Lukita, kako ga u Madridu zovu, jedan od ljudi koji su insistirali da na dočeku hrvatskih nogometaša zvijezda bude notorni Thompson i da se dade raspravljati zašto Boris Dežulović nikako ne može navijati za fudbalske reprezentacije Hrvatske i Srbije, ali njegova nogometna vještina mora biti bar zehru veća od mnogih upitnika koji se s pravom postavljaju. To je tako, i Luka, kao i nekad Kulje, izvan terena ne zna uvijek kako se treba ponašati, ali i to je dio fudbalske karme. Genij na terenu, često ne radi izvan njega.
Iskreno, još dok je bio u Tottenhamu, nisam vidio da se Modrić može vinuti daleko, na oblake fudbalskog neba rezervisanom samo za odabrane. Mislio sam da se preuveličava njegov uticaj na igru, ali nisam vidio da taj ”štiglić” pjeva dok igra. A njegova životna priča mu je tome kumovala. Lake noge i pregled na stado podno velebitskog krša u djetinjstvu, pa do izbjeglištva po zadarskim hotelima i igranja lopte dok padaju granate, dali su mu tu životnu patinu koja oplemenjuje i širi vidike. Možda je tajna njegovog majstorluka jednostavnost, ali i taj pregled igre koji vas čini superiorinim u odnosu na protivnika. I kad djeluje sporo, njegove misli su brže od svake odbrane i reakcije protivnika.
Dok Luka i Hrvatska još jednog bivšeg Veležovca – Zlatka Dalića – čekaju svoju prvu utakmicu na SP-u u Kataru, moram se vratiti na jednu anegdotu u Vladiću i onim mostarskim štiglićima sa početka teksta. Kažu, kad je Velež igrao veliku utakmicu protiv Derby Countyja, da je Isma Tuce imao dva “starca – štiglića” kojima nije bilo premca. Isma je Kulji rekao da će mu dati jednog ako da gol nadobudnim Englezima. ”Šta ako dam dva?”, pitao je Vladić. ”Oba su tvoja, samo daj!”, potvrdio je Isma. I legenda kaže kad je Kulje dao drugi gol, popeo se na žicu i zagalamio: – Moja su obadvaaaaaaaa… Luka Modrić igra svoje posljednje svjetsko prvenstvo, u pijesku Arapskog poluostrva, gdje samo pjev štiglića može biti ljepši i od Messijeve magije, Sakinog talenta, Mbappetove brzine ili Neymarove zaigranosti. No, oni štiglići koji zašute, vraćaju se majci prirodi. Da bi neki novi propjevali i donijeli dječačke snove o kojima i dalje sanja Franjo Vladić. (Amer Obradović, Tačno.net; Tekst prvobitno objavljen 21.11.2022. godine)
EURO 2024: Zabavne činjenice i statistike
Sedamnaesto izdanje Europskog prvenstva u nogometu kojeg priređuje UEFA počelo je utakmicom između Njemačke i Škotske. U moru zanimljivih činjenica i statistika koje uvijek prate sportska takmičenja izdvojili smo neke koje bi mogle biti zabavne nogometnim fanovima i sportskim geekovima.
Prvaci engleske Premier lige, Manchester City, bit će klub koji je dao najviše reprezentativaca na ovogodišnjem Europskom prvenstvu u nogometu – EURO 2024. Iz ovog kluba će tako ovog ljeta u Njemačkoj zaigrati čak trinaest igrača!
John Stones, Kyle Walker i Phil Foden nastupit će za Englesku, u dresu Portugala će igrati Ruben Dias, Bernardo Silva i naknadno pozvani Matheus Nunes, Kevin de Bruyne i Jeremy Doku su se našli na spisku selektora Belgije, Mateo Kovačić i Joško Gvardiol su pozvani u selekciju Hrvatske, dok će Rodri, Nathan Ake i Manuel Akanji nastupiti za Španjolsku, odnosno Nizozemsku, te Švajcarsku.
Prvaci Španjolske, Francuske i Italije, odnosno Real Madrid, Paris Saint Germain i Inter Milan na EURO 2024 šalju po jednog igrača manje u odnosu na Manchester City, odnosno njih dvanaest, koliko ih daje i Barcelona. Minhenski Bayern, Red Bull Leipzig i Arsenal će imati po jedanaest reprezentativaca, a Bayer Leverkusen deset.
Engleska na prvenstvo dolazi sa najviše igrača koji igraju u domaćoj ligi, njih rekordnih dvadeset i četiri. Jedini reprezentativci Gordog Albiona koji ne igraju na Otoku su Jude Bellingham (Real Madrid) i Harry Kane (Bayern München). Po broju reprezentativaca iz domaće lige slijedi Italija sa 23 – iz ove reprezentacije samo Jorginho (Arsenal) i Guglielmo Vicario (Tottenham) igraju u Engleskoj, dok golman Gianluigi Donnaruma brani u Francuskoj u dresu PSG-a.
Albanija i – iznenađujuće – Danska su jedine reprezentacije koje na prvenstvo dolaze bez ijednog igrača koji nastupa u njihovim domaćim ligama.
Najmlađe i najstarije ekipe na EURO 2024
Jednu od najmlađih ekipa je na finalni turnir Europskog prvenstva poveo engleski selektor Gareth Southgate. Povjerenje u mlađe igrače je posljednjih godina njegovo pravilo, a izuzetak nije ni ovogodišnja ekipa sa prosjekom starosti od 26 godina i 193 dana.
Od Engleza su mlađe samo reprezentacije Turske i Češke – Česi su jedina selekcija sa prosjekom godina ispod 26, a ovo bi se moglo dodatno promijeniti jer se tek treba vidjeti ko će dobiti naknadni poziv nakon što je veznjak Michal Sadilek otpao sa spiska zbog ozljede. Zanimljivo, četvrta ekipa po starosti – Ukrajina – je u prosjeku za samo dan starija od Engleske.
Mlada zvijezda turnira bi mogao biti Bellingham koji će tokom ovog takmičenja navršiti 21 godinu, dok će se za mjesto na terenu boriti takođe U-21 igrači engleske reprezentacije Kobbie Mainoo i Adam Wharton. Od šest engleskih igrača starijih od 30 godina bar trojica imaju zagarantovano mjesto u prvom timu – Kane, Walker i golman Jordan Pickford.
Najmlađa ekipa ima prosjek starosti 26 godina i 193 dana, a najstarija 28 godina i 287 dana
Iako im se na spisku za EURO 2024 nije našao veteran golman Craig Gordon, Škotska opet ima najstariju ekipu na prvenstvu, sa prosječnom starosti od 28 godina i 287 dana. Druga najstarija selekcija je ona domaćina Njemačke koja je od Škota u prosjeku mlađa za 73 dana. Švajcarska ima čak deset igrača starijih od 30 godina, dok Španjolska i Turska u Njemačku idu sa po pet U-21 reprezentativaca.
Najiskusnije i najneiskusnije ekipe
Igrači Hrvatske imaju najviše reprezentativnih nastupa – ukupno su odigrali čak 1,169 utakmica za državni tim. Luka Modrić sa 175 nastupa predvodi kvartet hrvatskih centuriona u kojem su još i Ivan Perišić (131), Domagoj Vida (105) i Mateo Kovačić (101). Reprezentativci Portugala su skupili 39 nastupa manje od Hrvata, a jedino još Švajcarska i Danska imaju reprezentativce koji su odigrali više od 1,000 utakmica za nacionalni tim.
Engleska je sa 651 utakmicom među najneiskusnijima. Najmlađa reprezentacija, Češka, je ujedno i najneiskusnija sa svega 398 utakmica koje su u nacionalnom dresu odigrali njenih 25 reprezentativaca, ne računajući spomenutog Sadileka i očekuje se njegova zamjena pred sami početak turnira. Među najneiskusnijima su i Španija i Italija čiji su igrači nakon pripremnih utakmica ovog vikenda skupili 543, odnosno 546 utakmica, respektivno.
Najviše i najmanje golova
Od igrača na ovogodišnjem Europskom prvenstvu najviše puta su u reprezentativnom dresu mreže tresli igrači Portugala – 226 puta, od čega je Cristiano Ronaldo sam zaslužan za rekordnih 128 pogodaka. Ronaldo je tokom karijere sam postigao više golova za svoju reprezentaciju nego što ih je dala većina trenutnih sastava na turniru – samo osam reprezentacija u rosteru imaju igrače koji su zajedno dali više od njegovih 128 golova.
Engleska golove očekuje od Harryja Kanea, dok se Francuzi uzdaju u Kyliana Mbappea (Foto: UEFA EURO 2024 Facebook)
Druga po ovoj statistici je Francuska, čiji je najbolji strijelac veteran Olivier Giroud sa 57 golova. Zvijezda ove reprezentacije, Kylian Mbappe, je tek na trećem mjestu sa deset golova manje. Ukupan prosjek ekipa na turniru je 108 golova i 794 nastupa.
Od okruglih 100 golova koliko su ih postigli trenutni reprezentativci Engleske 63 otpada na Harryja Kanea, dok dvocifren broj golova ima još samo Bukayo Saka sa jedanaest. Najmanje reprezentativnih golova na ovom prvenstvu ima Albanija (39), a među slabijim u ovoj kategoriji su i Italija (60), Rumunija (63) i Mađarska (64). (Adis Nadarević, Objavi.ba)
Odlazak velike glumice
U Mostaru je 9. februara 2024. u 91. godini života preminula Mekrema Vukotić, mostarska i bosanskohercegovačka glumica. (I, ne niko nije znao, napisao nešto, odao počast ovoj velikanki glume). Mekrema Vukotić je u savremenika uživala povjerenje veoma talentovane glumice. Njena smrt obilježila je odlazak posljednjeg glumca(e), koja je iz stare garde važnih glumačkih imena iz slavnih dana mostarskog Narodnog pozorišta, kada se ova pozorišna kuća uvrstila u značajne teatre Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Porodica Vukotić potiče starinom iz Hercegovine (Gacko). Šukundjed Mekreminog oca prešao je u Dubrovnik i bavio se trgovačkim poslovima, tu se oženio i zasnovao porodicu.
Mekrema Vukotić rođena je 24.XI.1933. u Štipu (Makedonija) kćerka je iz braka Hasana Vukotića i Ulfete rođ. Repovac. To da se rodila u Štipu zanimljiva je slučajnost. Roditelji su joj putovali u posjetu bolesnoj očevoj sestri koja je nakon udaje tamo živjela. Put je bio strašno loš… Majka joj je bila u viskoj fazi trudnoće, a putem se istruckala pa je porođaj počeo ranije. Nisu je uspjeli premjestiti u bolnicu. Morala je da se porađa u autobusu… Tako je Mekrema rođena u Štipu.
Zaboravljena glumačka diva
U Dubrovniku je završila osnovno i srednje obrazovanje te Dramski studio pri dubrovačkom kazalištu Marina Držića. Kao glumica bila je angažovana u Tuzli, Dubrovniku, Somboru, Titogradu (Podgorica), Vršcu i Zenici. Članica je mostarskog Narodnog pozorišta od septembra 1954. do kraja avgusta 1955. Potom od avgusta 1961. do avgusta 1965. i konačno od septembra 1972. godine do početka rata 1992. godine. Rat je provela u Dubrovniku kod brata koji ju je izdržavao, a što je nastavio i nakon njenog povratka u Mostar.
Poslije bratovljeve smrti živjela je od minimalne penzije, zaboravljena i od matične pozorišne kuće i od ravnodušnih skorojevića poslijeratne ‘gradske’ birokratije. Zato smo danas tu gdje smo! Živimo u eri vladavine ološa! Njena brojna pozorišna obitelj s kojom je godinama živjela u slozi odavno se prorijedila i naglo nestala sa scene s minulim ratom.
Stasavanje u glumicu
Mekrema Vukotić ponajprije je glumica koju pamte generacije. Kao dramska umjetnica, u prošlosti mostarskog Narodnog pozorišta i bosanskohercegovačkog glumišta ostavila je značajan trag: „Kao glumica stasala sam u sredini ( Mostaru) koja je bez zadrške stvarala svoj urbani sloj, urbanu kulturu. Ja sam bila dio toga. Bilo je to vrijeme entuzijazma, privrednog zanosa, udarništva i neizmjerne želje za kulturnim napretkom. U vrijeme kad sam počinjala publika je već bila teatarski odnjegovana i imala je veoma visoko razumijevanje onoga što gleda. Mnogi su u onome što sam donosila i predstavljala našli ono što im je potrebno…“
A onda slijedi: „Istinski jedan od ljepših gradova Jugoslavije Mostar je dovoljno velik da ima skoro sve gradske sadržaje, a dovoljno mali da sačuva dušu“,izjavila je u jednom razgovoru sa mostarskim novinarom Mugdinom Karabegom. Na novinarovu opasku kako je mnogi smatraju veoma lijepom ženom odgovorila je: „ Za glumicu ljepota sigurno nije presudna. Ali ima nešto u toj ljepoti, ubijeđena sam ljepota izlazi iz izgovorenih riječi iz ljubavi prema tekstu. Iz duše se postaje lijepim..“
Ni razmetljiva ni samoljubiva
Ili: „Malo glumica ima kojima scena tako dobro pristaje kao Mekremi“- izjavio je zagrebački reditelj Georgij Paro, kada je režirao predstavu „Tišina snimamo“! u mostarskom Narodnom pozorištu (1961).
Pamtimo mnoge bukete cvijeća koje je Mekrema primala na mostarskoj pozornici. Njeno životno geslo je bilo i ostalo da živi izvan svake razmetljivosti i nasuprot svakom samoljublju, ona je svoj glumački život provela u predanom radu i želji da doprinese što više svim domenima svoje profesije.
Nažalost Mostar nije danas onakav kakvim ga je Mekrema doživjela počevši raditi u Narodnom pozorištu.
Uništen je iznutra i izvana, a čovjek se u njemu osjeća kao zatočenik malograđanskih provincijskih rituala.
Raseljeno urbano stanovništvo, doseljavanje velikog broja stanovnika iz ruralnih područja, kao i politička poslijeratna situacija devastirali su grad. Grad Mostar je danas po ponašanju, mentalitetu i sklonosti novih stanovnika–kasaba. U gradu su, donekl, iste samo fasade, samo kulise. A grad ipak čine ljudi. Tako se i moglo dogoditi da je zadnje decenije svog života Mekrema provela u teškim uslovima bez podrške, razumijevanja, prijatelja, u ambisu usamljenosti-zaboravljena! Naša javnost je poznata po kratkom pamćenju, a iza Mekreme Vukotić, za one malobrojne koji je pamte, ostale su značajne pozorišne uloge i mnogo lijepih sjećanja. Sahranjena je na Gradskom groblju Sutina.
Zbogom, Mekrema! (Salko Šarić, Gracija.ba)
