Pitanje Slobode centralno je mjesto potvrđivanja ili negiranja smisla ljudske egzistencije a posebno u uvjetima življenja u suvremenim društvima karakteriziranim orvelijanskim scenarijima, koje je praksa uvelike  nadmašila i to u negativnom smislu. Još je starogrčki mudrac Diogen, u IV stoljeću prije naše ere, svoj mir i bjekstvo od sveprisutne Zajednice i njenih nametnutih “pravila igre” – tražio i našao jedino u intimi svoje bačve….braneći se tako od nametnutog stereotipa “poželjnog ponašanja” svojim legendarnim i beskrajnim cinizmom. Čini se kako je danas Diogenova “kinička filozofska škola” postala itekako aktualna. Ta je filozofska škola Slobodu tražila u neograničenom odbacivanju bilo kakvog pokoravanja svim velikim sustavima, bilo idejnim ili organizacijskim. U tom konceptu Sloboda se tražila u bjekstvu u spasonosni individualizam, odbacivanju “srama” kojeg nameće socijalizacija i u izrugivanju nametnutih normi poželjnog društvenog ponašanja. Naravno, to nije niti malo obeshrabrilo totalitarne apetite neumornih kontrolora društvene zbilje i proizvođače poželjnog doživljavanja i prihvaćanja društvene zajednice kao i kolektivnih oblika svijesti i ponašanja.

ČOVJEK  KAO  PRENOSITELJ  INFORMACIJE

Kao sredstvo prenošenja tih poželjnih modela služio je oduvijek sam čovjek. Vrhunski cilj proizvođača iskrivljenih, ideoloških oblika društvene svijesti uvijek je bio da oni koji  prenose takve modele  ne smiju biti  svjesni “svoje misije” kao niti svoje uloge u tom finom kontroliranom tkanju mreža u koje bi se trebale  hvatati naivne ljudske duše o čemu je još davno pisao Đuro Šušnjić u svojim “Ribarima ljudskih duša”. Doziranje i stiliziranje informacija koje se plasiraju u društveni kotao stoga je vrhunski i vrlo zahtjevan manipulativan proces.

Mi i naše podneblje pripadamo kulturi usmene predaje. Ta je kultura još uvijek pod blagim šokom izazvanog Gutenbergovom revolucijom i pod jakim utjecajem naše atavističke odioznosti prema svemu što izražava “slovo”, “riječ”, misao izrečenu rečenicom i uopće prema svemu što se da obuhvatiti pojmom “knjiga” – osim ako ona nije svedena na do krajnjih  granica pojednostavljenu, golu  formu  tračerskog naslova i slika bez suvišnih tekstualnih “gulijada”. Zato je razumljivo da su u takvom društvenom ambijentu guslari oduvijek bili naši idealni prenositelji “najnovijih informacija” – pa makar one kasnile i po nekoliko godina jer vrijeme na ovim geografskim širinama i dužinama ionako nikada nije značilo baš previše (jer samo “ludi Švabo” ili tamo neki “munjeni Japanac” voli radit “ka pas” vodeći pri tom računa o svakoj utrošenoj minuti a ne držati se one znamenite dalmatinske misli: “Odnija đava i prišu”). Zato nama više odgovaraju “junački deseterac”, bukara puna vina i pečena janjetina. Samo je po sebi razumljivo da je svojevrstan izraz tog našeg specifičnog “bitka” postala i tzv. “junačka lijenost” jer je hajdučko-uskočki  predložak muškarca-ratnika, koji oduvijek  tako ponosno  svojatamo, skloniji  dakako “junačkoj lijenosti” nego “junačkom  čitanju”, učenju  ili nekom  sličnom “palamuđenju”. Kod nas se za domaću dangubu i društvenog parazita zato mudro kaže kako je on običan “filozof” jer stalno nešto “mudruje”, dakle beskorisno troši naše vrijeme. Pa tako, recimo, recentna istraživanja potvrđuju kako dvije trećine građana u Hrvatskoj smatra kako “čitati uopće ne treba” jer je to po njima sasvim beskorisno “trošenje vremena” a čak  njih 50%, po vlastitim riječima, uopće ne pročita niti jednu jedincatu knjigu godišnje. Mi žudimo za takvom idealnom informacijom koju primamo bez prevelikog  napora, onako usput, više kao neprimjetan dodatak, svojevrstan  dekor u vremenu našeg blagotvornog dokoličarenja i razbibrige nego kao nepotrebno “maltretiranje našeg mozga” kompliciranim sadržajima.

Doduše, povijesno tipiziranje tzv. “dinarske rase” (ovisno o autoru) je variralo od njene glorifikacije (njenim stavljanjem odmah iza “najčišće” tzv. “nordijske rase” – pa do svrstavanja  tzv. “dinarske rase” u sferu primitivizma, stalnih sukoba, nerazvijenosti, isključivosti itd.)

TURBO-FOLK  KAO  MODERNO  GUSLANJE  ILI  KAKO  JE  IZUMLJEN  IDEOLOŠKI  PERPETUUM-MOBILE

Nema sumnje kako je poruka pitkija ukoliko je upakirana u pjesmu. Guslanje baš više i ne ide (osim još, eventualno, na ponekom seoskom derneku) ali je ono dobilo svoju ubrzanu, prodornu inačicu u turbo-folku kao suvremenom balkanoidnom prijenosniku poruka i društvenih vrijednosti. Tako ovaj stil nema samo glazbenu nego i duboko medijsku, odnosno društvenu poruku i smisao. On prenosi “priču” a tako i “istinu”. Ta priče su iz “života” za razliku od škrabotina dosadnih kmjiževnika, znanstvenika, filozofa, sociologa, povjesničara i inih danguba koji se bave pukom  “teorijom”.

Turbo-folk je naša zamjena za klasičnog telala, odnosno bubnjara ili čitača poruka “odozgor”. Turbo-folku se  vjeruje pa je on svojevrsna  varijanta “novovjerskog  pokreta”  koji ima svoje prave sljedbenike,  svoje “svećenike”, uz klasične  ritualne  radnje  vezane  uz dosezanje “mističnih iskustava” (poput neke domaće varijante kvazi-sufi-misticizma) koja, za razliku od istinskih sufija, podrazumijeva rabijantni  hedonizam koji obavezno  ide uz potoke alkohola i uz stvaranje sasvim specifične autohtone “zdravo narodnjačko-nazdravičarske” rasplodne atmosfere.

U pjesmama te orijentacije slave se novi narodni heroji i njihova djela. Takve  pjesme iz domaćeg  kvazineshvillskog  lonca  su poput  mobitelskih SMS-ova  koji  se šalju cjelokupnoj javnosti uz najrazličitija  naravoučenija a sve vezano za domoljublje, obitelj, ljubav, osvetu itd. Te pjesme su poput sažetka poželjnog jednostavnog  priručnika  s uputama za život na ovim prostorima. Tako “skuhane poruke” imaju zadatak osmišljavanja  i  duhovnog  hranjenja  anonimnih egzistencija bezimenih konzumentskih masa koje se njihovim posredovanjem  stapaju u kolektivitet sasvim određene Zajednice. Na taj način svoj osobni besmisao kompenziraju “dosezanjem”  tobožnje  više razine  “smisla” pripadanja  sasvim  određenoj  vrsti zajednice (pleme, narod, nacija, klasa, sloj, lokalitet – sasvim svejedno).

Tako ljudi sami sebe pretvaraju u medije ne znajući  kako samo potvrđuju tezu nekada jako popularnog kanadskog analitičara društvene zbilje Marshala McLuhana koji je, pričajući o svijetu kao o  “globalnom selu” rekao: “The medium is message” (“Medij je poruka”). Domaći “globalni seljani” tako su uletjeli, i to direktno na glavu,  usred uzavrelog lonca medijske kužine i ne sanjajući  kako su i  koliko  su postali važna i nezaobilazna  karika  u lancu  globalne povezanosti, odnosno  manipulacije.  Manipulirani  su tako postali manipulatori ili, bolje rečeno, postali su  prenositelji ili “poštari” ali istovremeno i  konzumenti medijskih  poruka  a da toga nisu bili niti svjesni. Kao da je napokon izumljen ideološki perpetuum mobile.  Oni koji nose manipulativnu medijsku poruku predaju je, isporučuju je – sebi samima jer, u ovom čudnovatom inverznom životu, oni su postali predmet obrade poruka koje sami prenose.  Na taj način postaju “manipulirani manipulatori”  a da u niti jednom trenutku toga nisu svjesni. Goebbels, taj vrhunski majstor ideološkog zaprašivanja masa, bi bio presretan da je kojim čudom mogao doživjeti ovaj trenutak. Komplicirano? Niti malo!

Možemo ih jednostavno zamisliti i kao neumorne trkače štafete koji stalno trče ukrug po igralištu nastojeći štafetu koju nose predate sebi samima.  Apsurdo?  Naizgled da! Ali stvar je u tome što nikako ne smijemo zaboraviti kako je “apsurd” već odavno postao duboki smisao ljudskog ponašanja i to niti malo slučajno.

MEDIJSKI  HEROJI  I  ANTIHEROJI

Prema podacima Press Emblem Campaign broj ubijenih novinara u stalnom je porastu. Od siječnja pa do kraja lipnja 2016. godine  poginula  su 74 novinara u 22 zemlje a do kraja godine ta se brojka popela na 122 ubijena novinara, u prosjeku 3 novinara tjedno (znači po jedan svaka dva dana ). U istom razdoblju  2015. godine poginuo je 71 novinar a do kraja godine 115 novinara. U prvoj polovini 2014. godine poginulo ih je 66 (138 u cijeloj godini), 2013. godine ubijena su 123 novinara itd. Prema podacima UNESCOa, između 2006. i 2015. godine  poginulo je 827 novinara. Ovo časno zanimanje tako je postalo najopsnije zanimanje na svijetu! Do 20. listopada 2017. godine ubjena su 54 novinara, od toga samo u Meksiku 10 novinara.

I Hrvatska se, prije svega radi ubojstva novinara Pukanića u najstrožem centru Zagreba našla u centru pažnje onih koji ljudsku slobodu mjere dosegnutim medijskim slobodama. Već gotovo zaboravljeno premlaćivanje novinara Duška Miljuša i dalje je obavijeno maglama tajnovitosti a u Hrvatskoj su se, ne tako davno, novinari koji nisu pisali po guštu najmoćnijih,  presretali u raznim sačekušama, hvatani su skokovima  “ovlaštenih  lica” skrivenih po grmlju gradskih parkova. Novinari su uredno privođeni na tzv. “obavjesne razgovore”  i tomu slično. Prošle godine u Zagrebu je pretučen novinar Domagoj Margetić. Ove godine novinare su počeli mlatiti i neki političari (HDZ-ov gradonačelnik Požege Neferović) pa i pripadnici specijalne policije (novinar Indexa Drago Miljuš u Splitu) itd.

Što su sve u tim vremenima prolazili novinari nezavisnog “Feral Tribunea” znaju oni najbolje sami.  Ali baš zato oni su davali nadu u mogućnost demokratskog razrješenja “hrvatske  situacije”.  Tako su Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić i Duško Miljuš postali  simbol “medijskih heroja” ili “medijskih ledolomaca”  u  zamrznutoj i okovanoj  društvenoj  klimi  unificirane  hrvatske političke  zbilje.

Ne uzimam slučajno za primjer upravo moj grad Split jer je on postao paradigmatičan primjer onoga što određuje hrvatsku medijsku situaciju pa tako i karakter svih ostalih “sloboda” koje su samo konzekvenca općeg društvenog “okoliša”. Naravno da su nasuprot ovim “medijskim herojima” stajali i “medijski antiheroji” – oličeni najdrastičnije u pisanjima tada rođenog opskurnog tjednika “ST”, koji se, pod dirigentskom palicom Marinka Božića, nekadašnjeg neumornog kroničara  partizanske dalmatinske tradicije, pretvorio u neogestapovski bilten za tiskanje potjernica (s kućnim adresama) nepoćunih osoba. Možda je tako taj tjednik odigrao najsramniju medijsku ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti.

Domaći “kvisko TV junak” i neupitna hrvatska enigmatska zvijezda i obožavani  “filantrop”,  urednik priloga “Sfinga” u tadašnjoj “Slobodnoj Dalmaciji”, pomoćnik ministra turizma u prošloj Hrvatskoj Vladi premijera Oreškovića, Robert Pauletić, u tim je gadnim vremenima uredno “tuka faturete” (za “lovu” pisao tekstove) u tom istom Božićevom revolveraškom  crnom “ST-u”. Osobno poznajem ljude koji su bile teške žrtve tih izdanih potjernica  na stranicama  smrdljive utrobe tog  čudovišnog  tiskanog  medijskog monstruma, koji je još jednom potvrdio kako napisana ili izgovorena opaka i huškačka, pogromaška  riječ može biti ubojitija, smrtonosnija i opasnija i od najstrašnijeg oružja. Nije to imalo ama baš nikakve veze s onom metaforičkom Miljkovićevom sjetnom pjesničkom porukom: “Ubi me prejaka reč” – ali i neodgovorna novinarska riječ, nažalost, može ubijati u najbukvalnijem a ne u prenesenom smislu tog strašnog pojma. I kako onda razumijeti najavu medija  kako bi upravo taj isti  Pauletić trebao biti “Mostov” kandidat  za  gradonačelnika  Splita na lokalnim izborima koji će  se održati u svibnju 2017. godine!?

Joško Čelan, splitski novinar jedinstvenog Janusovskog dvolikog karaktera, nekadašnja splitska Partijska uzdanica, beogradski student, filmski kritičar, neumorni “ljevičar” i kritičar “nepravilnosti” na svjetlom putu izgradnje socijalističkog kulturološkog ideala,  rijedak  hvalitelj Radulovićeve “Golubnjače”, pa onda istinski “probuđeni”  samokritičar  i “pokajnik” zbog te svoje zablude o kojoj je tada raspravljala najveća “partijska organizacija” ondašnje “Slobodne Dalmacije”  kada je i tadašnje najžešće “komunjare” zabljesnuo svojom najiskrenijom samokritikom, donedavni član Kazališnog Vijeća splitskog HNK – u međuvremenu se ćudotvorno i prekonoćno transformirao, izveo duboki unutarnji duhovno-politički salto-mortale preobrativši se u nekakvu  supermensku varijantu  “XXL Hrvata”. Danas  udarnički, valjda uz pomoć “dobrih ljudi”, izdaje knjižurine o “splitskim udbašima”, “kosovcima”, “komitetlijama”, antihrvatskim  podlim crvoma koji su tu među nama “u našim redovima” i stalno ruju, ruju, ruju li ruju, neumorno ruju po našem zdravom društvenom tkivu kojeg k'o vatreni nacionalni zmaj sad brani ovaj zajapureni vitez zvan Joško. Naravno on je danas  član Hrvatskog Nacionalnog Etičkog Sudišta (HNES) koje je “sudilo i presudilo zločincima i izdajnicima” Josipu Brozu Titu, Stipi Mesiću, Ivi Josipoviću, Zoranu Milanoviću, Budimiru Lončaru, Miloradu Pupovcu, Vesni Pusić, Vesni Teršelić itd, itd. I to je novinarstvo! Kod nas je postalo normalno da se izdaju prave potjernice i za Radom Šerbedžijom, Mirom Furlan, Oliverom Frljićem a to, nažalost, rade “medijski ljudi”, recimo, u ovom slučaju to je napravila osječka nagrađivana književnica Iva Šojat. I takvi mediji koji to objavljuju također su mediji. Na Hrvatskoj Televiziji nekidan relativiziraju sramotno i strašno ubojstvo zagrebačke obitelji Zec i djevojčice Aleksandre. Na tu strahotu zaista se oštro reagira i to na svim razinama – ali se takve stvari još uvijek dešavaju. “Obični ljudi” bombardirani su iz najrazličitijih medijskih oružja a iza svega se uvijek nalaze konkretni ljudi, pa naravno i novinari.

Tako se, kao u nekoj antičkoj tragediji i u hrvatskoj medijskoj zbilji redaju “heroji” i “antiheroji” i to najrazličitijih predznaka. “Antiherojsko novinarstvo” je uvijek u službi nekog izvan samog novinarstva. Narav mu je vazalska i vazelinska. Uvijek ima ulogu katalizatora određenih poželjnih procesa dok mu je nedosanjani san da baš perjanice takve vrste novinarstva određuju “tko će što biti” i “kako će što biti”. Takvo novinarstvo uvijek ima “imperijalne pretenzije” u odnosu prema tuđem mišljenju. Oni, makar u svojoj uobrazilji, pokušavaju obogotvoriti svoje osiromašene duše ali, na kraju, uvijek završavaju tragično. Jer kakva je sloboda takvih “medijskih rabotnika”? Nikakva ili mizerna! Njihovo “oslobađanje” od ropstva u koje su upali moguće je jedino oslobođenjem ili emancipacijom cijelog društva.

SLANJE  PORUKA  (“SUBCOMANDANTE  MARCOS”  I  CAR  DIOKLECIJAN)

Poruke se nekada nisu mogle prenositi tako brzo i tako efikasno kao što se to radi danas zahvaljujući, prije svega, novim tehnologijama.  Kada je 1. siječnja 1994. godine grupa indiosa  nazvana “El Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional” (“Zapatistička Vojska Nacionalnog oslobođenja” – EZLN) zauzela četiri grada u najjužnijoj meksičkoj državi Chiapasu (na granici s Gvatemalom) tražeći duboke reforme meksičkog društva – otpočeo  je jedan novi proces u načinu komuniciranja  takvih revolucionarnih pokreta  i ostatka javnosti. Zapatiste vodi karizmatični lider nazvan “Subcomandante Marcos” (koji je u međuvremenu promijenio svoje “ratno ime” u “Insurgente Galeano” – “Pobunjenik  Galeano”, preuzevši tako identitet jednog svog ubijenog suborca). Danas znamo da je riječ o profesoru Rafaelu Sebastianu Guillenu Vincenteu. On je bio prvi gerilski vođa koje je svoje Deklaracije počeo objavljivati putem INTERNETA. Oni inače traže da se ispune neispunjeni zahtjevi Emiliana Zapate iz meksičke revolucije  (1910-1920).  Smatra se kako je upravo ta i takva komunikacija jednog značajnog gerilskog pokreta promjenila samu bit “političke komunikacije” na relacijama “gerila – vlast” i “gerila – javnost” nakon čega više nikad ništa nije bilo isto kao prije  u svijetu te vrste komunikacija.

A kojom brzinom (načinom)  su nekada slane poruke? Kao što smo već napomenuli, veoma sporo.

Kada je rimski car Vespazijan zarobljen od strane Perzijanaca  on je doživio nedvojbeno poniženje  koje su Perzijanci htjeli zabilježiti i “medijski proslijediti”  i to ne samo u današnjost nego i (za povijest) u budućnost koja je tek dolazila (da poruka ostane “za sva vremena” jer će i budućnost  u jednom trenutku postati prošlost pa tako i dio povijesti). Zato je Valerijanovo ropstvo zabilježeno u reljefu isklesanom u živoj stijeni u Naqsh-I-Rostam  (blizu Perzepolisa). Na tom se reljefu prikazuje kako rimski car kleči pred Šapurom (vladarom  Perzije  241-272. godine) koji je na konju a jedan mu signifer predaje bojne znakove. Naime, najveća rimska vojna sramota bila je kada bi im neprijatelj zarobio bojne znakove.  To su Perzijanci znali i baš zato su ga zabilježili, memorirali u reljefu i poslali poruku o tom događaju u budućnost (u povijest).  Naravno da se ta poruka istovremeno slala  i vlastitim  podanicima veličajući  na taj način  imperatorovu moć, sposobnost i nepobjedivost.

Zanimljivo je kako je kasnije jedan veliki rimski car uzeo puno toga od “obilježavanja” svoje carske pozicije (na razini simbolike, imperijalne ornamentike i svog statusnog položaja – znači na razini  “poruke”) upravo iz perzijske tradicije (pa tako bukvalno kopira  i perzijski imperijalni  protokol koji je po prvi put bio prikazan upravo na slavnom reljefu u Perzepolisu) da bi tako osnažio svoju funkciju i svoj ugled. Riječ je o caru Dioklecijanu. Naime, Dioklecijan je, inače, bio pripadnik nižih društvenih slojeva  koji je krenuo s najnižih stepenica društvene hijerarhijske ljestvice, zbog čega nije mogao zadovoljiti visoke kriterije koje je tada postavljao gornji sloj rimskog društva. Napreduje strpljivo gradeći vojnu karijeru od najniže razine, bez adekvatnog civilnog (građanskog) obrazovanja, pa preko pozicije zapovjednika  garnizona u Tijani (na koje ga mjesto 282. godine  postavlja imperator Karus kada dolazi na vlast)  zatim,  preko mjesta zapovjednika careve konjaničke pretorijanske postrojbe i šefa njegove osobne tjelesne garde i pozicije generala, kada se ženi rimskom patricijkom Priskom i napreduje, stalno podržavan od vojske,  sve do položaja velikog rimskog cara “reformatora”. Tako je plebejac Dioklo (Diocles), uprkos svemu, na kraju postao jedan od najvećih rimskih careva i reformatora (vojske, monetarnog sustava,  teritorijalnog ustrojstva i gospodarstva). Na razini simbolike, imperijalne ornamentike i svojih carskih insignia,  uvodi  mnoge istočne običaje kao što su zlatom ukrašena odjeća ukrašena gemama, zlatne sandale, “proskinezu “ (drevni iranski običaj klanjanja pred carem kojeg je uveo Darije Veliki) kao i druge dvorske ceremonije perzijskog podrijetla. Nazvao se Gaius Aurelius Valerisus Diokletianus. Vjerovao je kako je spas države izravno povezan s očuvanjem  starih religija.  Dioklecijan je tetrarhijsku podjelu vlasti stavio pod zaštitu bogova, Jupitera i njegovog sina Herakla.  Sam Dioklecijan pripadao je “Jupiterovoj kući” pa kasnije sebi dodaje božansku titulu  Jovius. Sve je to bila “poruka” koja se odašiljala prema rimskom društvu ali i šire – od novih titula, načina oblačenja, običaja, rituala pa do protokola itd. Tako je sam Dioklecijan preuzeo ulogu “medija”. Od tada pa do danas tu se i nije previše toga izmijenilo osim što su se usavršile tehnologije  širenja propagande.

Važno je kako se medijski plasira i image “neprijatelja”, “protivnika” i sl. Važno je i kako se njih obilježava, označuje – kako bi ih se na jednostavan, najlakši mogući način što brže moglo prepoznati, uočiti pa tako i eliminirati. Tako se plasirana medijska slika kršćana u Dioklecijanovo doba prilagođava sumnji u njihovu lojalnost imperatoru i carstvu pošto su oni odbijali da priznaju “božansku inspiriranost” carske vlasti pa su tako u pitanje dovodili i njenu legitimnost.  Dioklecijan taj stav ne tolerira  prije svega u vojsci, državnom  aparatu i državnim institucijama. Tako se sudara s porukama koje nosi rano kršćanstvo i u tom srazu (povijesno) gubi.  Poruke koje su odašiljali  propovjednici (medijatori) kršćanstva pokazat  će se povijesno  jačima  od poruka iza kojih je stajala  moć rimske države i aparata represije i prisile s kojima je ona raspolagala. Ironija je kako su Dioklecijanova supruga Priska i njegova kćerka Valerija, jednom kasnije, i same postale  žrtve progona kršćana. Pitanje ljudske Slobode, kao i u mnogim slučajevima ranije, pokazalo se ključnim. A još veći apsurd donijet će budućnost  kada  kršćanstvo,  kada postaje  državna religija, okrutno i beskompromisno obračunava  s “paganima”, uništavajući sve one koje će službeno kršćanstvo proglasiti inovjernicima ili bezvjernicima.  Oni će se, kao i čitavo njihovo materijalno i duhovno naslijeđe, pokušati istrijebit, zatrti do kraja.

VERBA  VOLANT,  SCRIPTA  MANET

Jedna poznata latinska sentence kaže: “Verba Volant, scripta manet” (“Riječi lete a ono što je napisano ostaje”). Zato je napisana, odnosno zabilježena riječ uvijek bila “skovana od trajnijeg materijala” nego što je to izgovorena riječ. Ona je bila otpornija na neumitnu eroziju kolektivne memorije, kolektivnog sjećanja – koju sa sobom  nose polagane ali stalne naplavine zaborava kao logična posljedica  protoka vremena i umiranja ljudi, izmjena generacija. A ljudima je, osim toga, bilo ležernije i ugodnije primati govornu nego pisanu poruku  – možda baš zato što je bila prilagodljivija njihovoj naknadnoj osobnoj  interpretaciji. Pa su “u ona vremena” od toga najviše profitirali najrazličitije Pitije, proročice ili proroci (kako oni putujući koji su dolazili drugima da im “prenesu riječ” tako i oni koji su hodočastili “da ih čuju” pa su tu poruku  kasnije razglašavali  na sve strane poput  nekave vrste “ljudskih zvučnika” ili “razglasa” vođeni  jedinstvenim  čovjekovim  motivom  iz naslova slavnog dokumentarca Krste Papića  koji glasi: “Nek se i naš glas čuje”). Bijela magija, crna magija, šamanizam, vradžbine i “svengalisti” najrazličitijih profila tako su uvijek mogli zaraditi svoju koricu kruha a ponekad i nešto više na ovom svijetu uvijek prepunom onih koji su bili gladni “poruka” svih vrsta, pa ma kakve one bile, ma od kuda i ma od koga one dolazile. Već tada sve je bilo isto kao i danas  pa se logika medijske propaganda u svojoj biti malo mijenjala. Mijenjale su se samo njene forme, njeni oblici i njene  tehnologije  i ništa drugo.

Ljudi su nepopravljivo uvijek  žudili za tim da  saznaju  bilo  kakvu “tajnu” (“koju nitko drugi ne zna”). Oduvijek su htjeli  upoznati budućnost prije nego li ona i stigne do njih  (“znati unaprijed”) – pa je, u rasponu od pradavnih vračeva i gatara koji su bacajući  kosti i zagledajući u životinjske iznutrice predviđali događaje,  preko Nostradamusa pa sve do najrazličitijih suvremenih vidioca i vidjelica (poput onih najslavnijih, Međugorskih) uvijek bilo mjesta za takve medijatore u međuprostoru koji je stalno  zjapio između banalnosti i rutine, dosade svakodnevnog života – i “otkrovenja” nečeg što nadilazi svakidašnje iskustvo. Ta ljudska “tragična ubačenost u život” ili “tragično osjećanje života”, kao što bi rekao Miguel de Unamuno, uvijek su porađali  kvalitetne  mušterije za nekvalitetne poruke.

Već smo spominjali “guslarenje” kao neku vrstu prijenosnog odašiljanja poruka u najpitkijoj varijanti tadašnje  polularne (pop) kulture. Seoska slavlja, slave i sajmovi, derneci i svetkovine, blagdani  i najšarolikija okupljanja bili su preteča jednog oblika ruralne masovne kulture koja će kasnije svoj najjasniji ali sada “urbani” izraz naći u hramovima glazbe, to jest na masovnim pop odnosno rock koncertima – koji su zamijenili ulogu rimskih Saturnalija,  u vrijeme čijeg održavanja je bilo “sve dozvoljeno”. Tako su Saturnalije još u tim vremenima imale bitnu funkciju kontroliranog “ispusnog ventila” vječno potencijalno nezadovoljnih masa čije se nezadovoljstvo na taj način “praznilo” u nadziranim uvjetima. Sličnu ulogu imale su i masovna kontrolirana “ispuhivanja masa” u rimskom Koloseumu za vrijeme gladijatorskih borbi, vrlo okrutnih “sportskih nadmetanja” itd. –  što je, naravno, usporedivo i sa najaktualnijim zbivanjima u svim mogućim sportskim, glazbenim i drugim “arenama” s ritualima i rabijatnim ponašanjem navijačkih skupina ili obožavatelja najrazličitijim medijskih zvijezda, sasvim svejedno. Reklo bi se: “Ništa nova pod kapom nebeskom!”

Tako je put od primitivnih gusala sa jednom konjskom strunom pa do sofisticirane elektronske, tehnološki perfekcionističke elektonske glazbe i glazbala, popularnih soft stilova  ili  najagresivnijih varijanti rocka pa sve do najsuvremenije digitalizirane tehnološke (propagandne) stvarnosti  bio mnogo kraći nego što to možda izgleda na prvi pogled.  A prvi rođaci Jimi Hendrixa možda su, u kulturološkom smislu, bili upravo guslari iz naših planinskih kamenitih vrleti, koji su guslali o junacima, hajducima i sasječenim knezovima, mrskim Turcima i o slavnoj prošlosti i precima malih hrabrih i vječno zavađenih gorštačkih naroda. Naravno da su poruke Hendrixa bile drugačije od takvih guslarskih poruka jer su poruke uvijek korespodentne potrebama vremena u kojem se one odašilju i dalje prenose (primjerene su svom društvenom korelatu). Jimi Hendrix je “nosio cvijet u kosi”, bio je dijete druge polovine šesdesetih godina, antiratnih pokreta, hippiesa, “mirisa San Francisca”,  halucinogenih psihodeličnih iskustava  itd. – pa zato njegova poruka i može biti da će svijet upoznati mir  tek u onom trenutku, kako on to kaže,  kada će “moć ljubavi  biti veća od ljubavi za moć”.

Još je zanimljivije što se bit televizije,  te famozne “škatule”  koja ne samo da govori nego nam prenosi i sliku već motala oko zadimljenih i toplih ognjišta  uz koja su se zimi pričale priče o lukavom Nasradinu Hodži, Malom i Velikom Nikoli ili Baš Čeliku, junacima iz prošlosti ali i o neizbježnim vukodlacima i vješticama jer je “proizvodnja straha” još zarana kod djece bilo nužno uvođenje u predvorje sudaranja s istinom kako je život jedna velika nedokučiva zagonetka prepuna neshvatljivih nadnaravnih sila, stvari, đavola, svetaca i božanstava  koje se mogu prevladati jedino osobnim i kolektivnim “junaštvom” ali i štovanjem i pozivanjem upomoć onda kada to zatreba  “naših svetaca zaštitnika, pokojnih junaka, naših  predaka  i onostranih, nama sklonih dobrih  sila”.

 UBIJ KNJIGU  – PANDORINA  KUTIJA

Pokušaj umlaćivanja knjige stara je navada svih samodržaca i pretendenata na “jednu  jedinu  istinu” kao i svih totalitarnih sustava  koji su oduvijek  prakticirali  kandžijanje  svih vrsta “nepoćudnih”. Taj “sport” ima zaista dugu tradiciju posebno razvijenu od pojave Gutenberga ali zaista i puno  prije njega, daleko u prošlost.  Na svu sreću u tom “umlaćivanju knjige” se nikada nije do kraja uspjelo iako su zadnji pokušaji upravo u tijeku a u moderno vrijeme su započeli medijskim terorom “TV psihologije” i s agresivnom  “računalnom revolucijom”. Puno ranije to je već počelo s filmom kao sredstvom medijskog zaprašivanja i propagande (od najsirovije pa do najsuptilnije ideološko-političke propagande, zatim ekonomsko-marketinške propagande  a onda čak  i do umjetne  “proizvodnje  bolesti”  kako bi se prodavalo što više nepotrebnih pa čak štetnih medicinskih  pripravaka i najrazličitijih sasvim suvišnih, tobože  “spasonosnih  medikamenata” i sl.)

Svim vrstama manipulatora, naravno, najviše su odgovarale “riječi koje lete” (izgovorene riječi) a ne “riječi koje ostaju” (napisane riječi). Zato su se nerijetko načitani ljudi unaprijed smatrani  “sumnjivima”  (tako se “inteligencija” ponekad  morala  dodvornički boriti za dosezanje statusa “poštene inteligencije” ako bi u represivnim sustavima preživjela makar kao “podanička inteligencija”  što  je  na kraju  uvijek tragično  završavalo njihovom samonegacijom ili bjekstvom u “unutarnju emigraciju”, u intelektualnu šutnju i uranjanje u samog sebe, ko što je to u jednom trenutku napravio Oswald Spengler – potvrđivajući tako tezu kako je “inteligencija” moguća isključivo kao  “slobodna inteligencija” ili, možda, kao “slobodno lebdeća inteligencija” kao što bi to rekao Karl Mannheim).

Tzv. “narodska kultura”, kao svojevrsna podvrsta kulturološkog populizma, uvijek je gajila instiktivni oprez i preventivnu sumnju i gotovo urođenu odioznost prema neobuzdanim i neumornim čitateljima, ili ne daj Bože, pisateljima knjiga. Oni su nerijetko nosili predznak trovača “zdravog društva” i “ zdravog duha nacije”.  Zato je svaki totalitarizam našao načina da svoje najveće umove pokuša zastrašiti ako ne i  zatvoriti, izolirati i odvojiti od  “zdravog  ostatka nacije”. Da bi se za to stvorila potpora bilo je nužno stvoriti pretpostavke za unifikaciju duha preko unificiranih poruka putem unificiranih masovnih medija. A zbog svega toga je najprije trebalo proizvesti, kreirati  “unificiranog  čovjek” – “čovjeka mase”.  Zato će mnogi nezavisni umovi smatrati upitnom svaku “pobunu masa”, pa makar ona bila zaogrnuta i “revolucionarnim plaštem”, o čemu piše Jose Ortega y Gasset, najpoznatiji španjolski filozof  XX stoljeća,  još 1930. godine. Puno kasnije o biti “čovjeka mase” koji svojim “ticalima” prima odaslane signale po kojima se zatim ravna, pisati će poznati američki sociolog David Riesman 1950. godine u svojoj “Usamljenoj gomili”.  S vremenom “The Lonely Crowd” postaje i nezaobilazan dio “protestne  kulture”  koja se javlja  pojavom protestnih, socijalno angažiranih pjevača, pjesnika i umjetnika poput Bob Dylana koji tu sintagmu  unosi u tekstove svojih pjesama. Puno ranije tim putem, kao njegov utemeljitelj, krenuo je legendarni  Woody Guthrie, otac “tradicionalne političke” pjesme a na čijoj gitari je pisao slogan “The machine kills fascists”. Bruce Sprigsteen je rockerska varijanta socijalno-protestnog  glazbenika  novog  vremena  čija je pjesma “Born in the USA” iz lipnja 1984. godine (koja je inače žestoka kritika suvremene Amerike i njenog načina života) u jednoj apsurdnoj  karikaturalnoj inverziji –  neko vrijeme korištena kao  svojevrsna himna najdesnijeg mladog  krila Republikamske stranke koje tu pjesmu  nastoji pretvoriti u svoju himnu glorificiranja Amerike i svega onog što ta pjesma u stvari kritizira. To je primjer tipičnog “namjernog komunikacijskog nesporazuma” između “pošiljatelja poruke” (Springsteena) i njenih  interpretatora (američki republikanci). Desničari su sasvim zanemarili tekst ove “ljevičarske pjesme” oslanjanjući se na iskorištavanje njenog naziva i Springsteenove planetarne popularnosti pokušavajući joj dati sasvim drugi (obratni) smisao.

Foto: quotecounterquote

Prilikom osvajanja  teritorija u bezbrojnim ratovima koji su se vodili kroz ljudsku povijest nisu se vodili obračuni samo s ljudima koji su branili te prostore nego i s njihovim pisanim naslijeđem, s njihovim knjigama i njihovom kulturom. Kada se u 4. stoljeću prije Krista, u vrijeme rimskog građanskog rata, u Egiptu rješavao sukob između Cezara i Pompeja, egipatski faraon Ptolomej  XIII Dioniz dao je ubiti Pompeja ne bi li se dodvorio Cezaru. Ali ubrzo Cezar ulazi u sukob s egipatskom vojskom i pali njenu flotu u Aleksandrijskoj luci.  Požar se proširio na obalu i u njemu je Aleksandrijska knjižnica svojim većim dijelom uništena.  Dakle, moglo bi se kazati kako je sve počelo kao puka slučajnost. Štoviše, jedna fatalna žena onog vremena, kraljica Kleopatra – kasnije je toliko opčinila  Marka Antonija  da ovaj neumorno smišlja način  kako da joj ugodi a da to ne bude banalno, trivijalno poklanjanje bisernih kolajni ili zlatnih narukvica. I dosjetio se Antonije! Cijeneći knjigu kao veliku  vrijednost, naredio je da se 200 000 svitaka iz Pergamske knjižnice prebaci u Aleksandrijsku knjižnicu i time  je zbilja uspio oduševiti  Kleopatru koja je sad imala zaista što čitati u svojim  možda  besanim aleksandrijskim  noćima uz titravo svjetlo uljanica i srebrni odsjaj mora za vrijeme punog mjeseca. Ali, Aleksandrijskoj knjižnici, nažalost,  nije bilo suđeno da bude spokojna.

Godine 220. rimski car Aurelijan  uništio je ostatke glavne knjižnice  tijekom vojne kampanje na Aleksandriju.  Glavna je knižnica tako zadobila gotovo smrtni udarac. Ali (uvijek ima jedno “ali” ), pored nje je postojala je  i  tzv “mala knjižnica” smještena u Serapeju (Serapeion). Ona se nalazila u hramu grčko-egipatskog božanstva u kojem su se nalazile kopije (duplikati) iz obje veće knjižnice.  Tako je glavnina prijepisa ipak bila sačuvana.

Rimski car Teodozije  bio je najdosljedniji u obračunu s knjigama  iz te knjižnice (Hitlerove lomače na kojima su gorjele knjige europskih klasika, dakle, nisu bile nikakav novum). Godine 391. car Teodozije je naredio zatiranje (uništenje) svih paganskih hramova u Carstvu a među njih je spadala  i ova knjižnica. Patrijarh Teofil stavio se u prve redove jurišnika  i huškača koji su nagnali razularenu rulju, tu rijeku rušiteljske svjetne da razori Serapeinov hram i da s divljačkim guštom uništi  sve spise (tako da ni aktualno ISIS-ovo razaranje drevne Palmire i umlaćivanje tisućljetne kulturne baštine na mnogim drugim  mjestima nije ništa novo već je tek obična mala kap u nabujaloj povijesnoj rijeci barbarskog uništavanja svega onoga što predstavlja  tuđe  civilizacijske  korijene ili  “nepoćudnu”  kreaciju bilo koje druge vsrte).

Za divno čudo, i pored svih ovih barbarskih nasrtaja, ostaci Aleksandrijske knjižnice  s nešto rijetkih spisa sve su to preživjeli  – ali samo do 642. godine kada Arapi (kojima, inače, europska kultura duguje  prijepis a tako i očuvanje svojih klasičnih filozofskih djela) otimaju Egipat od Bizanta i kada kalif Omar iz Damaska izdaje naređenje  da se sve što je preostalo od preostale pisane riječi uništi. Njegova logika bila je jedinstvena: Ako se u tim spisima nalazi ono što već piše u Kuranu  onda se tu radi samo o duplikatu, dakle o suvišnim spisima. A ako, pak, u njima piše nešto što je u opreci s Kuranom onda su te knjige “lažne” i svakako trebaju biti uništene  ili, kako bi narod rekao: “Sve ti to, moj kume, na kraju dođe na isto!”

Čak su i Mongoli vodili računa o “cerebralnoj higijeni” svojih podanika pa su i oni  uništavali  “tuđe knjige” čuvajući  svoje podanike od opasnosti da se slučajno ne “zaraze” lošim idejama, budno pazeći na  njihovu misaonu “nevinost”,  nedodirljivost socijalizacijom stečenih uvjerenja, navika i proklamiranih vrijednosti.  Kada su Mongoli 1256. godine osvojili Alamut, mistični zamak Hasana Ibn Al Sabaha – “Starine s planine” i njegove ismailitske sekte “asasina (“hashashini”) koji se nalazio  na 2163 metra visine  u planinskom masivu Elbrus  i bio centar nizarske države  – s moćnom vojskom svog velikog kana Huelga – s njima je bio i perzijski povjesničar Juvayni. On je osobno svjedočio spaljivanju najvećeg dijela knjiga  slavne  alamutske knjižnice, među kojima su bila djela nizarske povijesti i teologije kao i mnogi neislamitski matematički, filozofski i znanstveni  rukopisi. Uništenje te knjižnice uzrok je što danas ne postoji asasinska literature iz nizarskog perioda.

Naravno da uništavanje ili zabrana knjiga nije samo arapska ili azijatska praksa. Upravo obratno: europska praksa i odnos prema tuđoj baštini ali i svojim nepoćudnim autorima, pojedincima i grupama pa čak i cijelim narodima  bila je žarište iz kojeg se takva metodologija obračuna s knjigom širila na sve kontinente.  Europska praksa inkvizicijskih lomača na kojima nisu gorjela samo tijela “izgubljenih duša” – gutala je istovremeno i na tone nepoćudnih knjiga, spisa i rukopisa, diljem  naše Planete. I to je imalo značenje jasne poruke koja je odašiljana, emitirana prema ljudima. Zato su se inkvizicijske lomače organizirale kao posebne svečanosti, kao svojevrsna “narodna veselja” u organizaciji Crkve koja su se nazivala “Akt Vjere” (“Auto da Fe”) koji se svodio na ritualno kažnjavanje okrivljenih heretika, “otpadnika” i to spaljivanjem. Tako su se “spašavale duše” njihove  pa je to, ujedno, bio i “akt milosrđa”.  To što su prilikom tog spektakularnog spašavanja duša tih nesretnika njihova tijela bukvalno eksplodirala u plamenu spasonosnih lomača – samo je doprinosilo  još svečanijoj atmosferi tog svetog čina među razdraganim gledateljima i milosrdnim sucima. Isto su tako neumorno i revno “ložene” i knjige a posebno u Meksiku gdje su španjolski konkvistadori iz “civilizirane Europe” donijeli ove efikasne metode pročišćavanja uma, tijela i djela grešnika, odnosno pagana u ove daleke prekomorske “divlje krajeve” koje su oni tako optimistički nazvali “Nueva Espana” – Nova Španjolska.

Španjolski konkvistadori u područje koje se obično naziva Mesoamerica implantiraju  društveni poredak po svojim mjerilima.  Ta mjerila su podrazumijevala iznad svega primjenu represije kao osnovne metode za zatiranje memorije autohtonih naroda i zatečenih velikih civilizacija. Radilo se o sustavnoj represiji koja se primjenjivala prema indioskoj autohtonoj kulturi. Nova vlast, koja se bazirala na nasilju i eksploataciji programirano želi uništiti autohtonu kulturu i misao pod izlikom iskorijenjavanja paganske idolatrije. Radilo se o kulturocidu sasvim sličnom, ako ne i radikalnijem od onog kojeg danas provodi tzv. Islamska država. Cilj je bio uništavanje memorije pokorenih naroda. Spaljivanje piktografskih tekstova, zatim tekstova slikovnog pisma i hijeroglifa bili su poseban specijalitet i konzekvanca takve prakse.

Stare knjige nazivaju se “codices” (taj pojam dolazi od latinske riječi “codex” koja označava  “knjigu pisanu rukom” – “manuscript”, a odnosi se na piktografske dokumente koji su nastali u Mezoameričkoj kulturi). Kodeksi su svjedočili  bit kulturnog razvoja “nahuatl civilizacije”, asteške civilizacije (koja se služila nahuatl jezikom). Kod Asteka oni se zovu “Amoxtli” (kod naroda Maya “Pik Hu Un”, kod Mixteca se zovu “Tacu” a Španjolci ih nazivaju “Pinturas de los indios”). U ambijentu starog meksičkog društva pojam ”Amoxcalli” znači  (u španjolaca “Casa de Libros” – “Kuća Knjiga”) biblioteku ili arhiv. prostor u kojem su indioski “mudraci” (“tlamatinis”) i “tlacuilos” (pisci) arhivirali, “konzervirali” i bilježili povijest Mezoamerice. To je bilo mjesto u kojem su “tlacuilos” bili odgovorni da “pišu crtajući”  ili da “crtaju pišući”  svoje kodekse o svim temama. Tu se pohranjivala pisana klutura Srednje Amerike, prije svaga  naroda  Los Aztecas, Los Mayas, Los Mixtecos, Los Zapotecas, Los Otomies  i Los Purepechas .

Za španjolske konkvistadore te knjige predstavljaju “djela demona” (“obras de demonio”) jer “sadržavaju  laži o Bogu”. Španjolci zbog toga žele ubiti dva sustava domorodačke povijesti: pisani i govorni. Kompletna asteška “nahuatl kultura”  je “đavolje djelo” pa je bilo nužno poništiti kompletnu  svijest o toj kulturi.  Memoriji, sjećanju na nju. Zbog toga se Konkvista obara na autohtone kodeske, pjesme i poeme – na kompletnu autohtonu, zatečenu indiosku kulturu. Svećenstvo ima najvažniju ulogu u toj “svetoj borbi”. Dapače – to im je dužnost a sam Papa im daje taj prevažan zadatak kristijanizacije griješnih pagana kao osnovu njihove misije.  Sam Bog će ih nagraditi za obavljanje tog teškog posla. Sve su metode pri tom dozvoljene jer je cilj prevažan. Zbog toga većinu svećenstva karakterizira ekstremna brutalnost. Oni su “Božja vojska”. Mržnja prema indioskom duhu bila je “sakralna mržnja”.  Konkvista je, stoga, vojno-religiozna akcija kršćanske Europe na paganskom kontinentu kojeg su polako okupirali i kristijanizirali.  Zato su Los Amoxcalli (“Casa de Libros”) u veličanstvenom Tenochtitlanu (današnjem Ciudad de Mexicu – tadašnjoj briljantnoj metropoli Asteške Imperije) i u Tlatelolcu – nestali u svetom plamenu inkvizitorskog pročišćenja. Te “Kuće Knjige” bile su prve biblioteke Mezoamerice,  prve “dokumentarne institucije” velikih kultura indigena. Postojanje ovih institucija namjenjenih akumulaciji, skupljanju i očuvanju autohtonih znanja indioskih mudraca specijaliziranih za tumačenje znakova, brojki, astronomije, astrologije, religija i duha tih naroda – trebalo se “pod hitno”  iskorijeniti, likvidirati.

Franjevac Diego de Landa bio je jedan od najvećih uništitelja indioskih kodeksa.  Ušao je u povijest kao organizator  održavanja “Auto de Fe” u Ciudad de Mana (sjedište dinastije Tutul Xiu) na Yucatanu 12. srpnja 1562. godine kada je na “svetim lomačama” spaljena enormna količina mayanskih kodeksa. Preko 70 tona knjiga kulture naroda juga i jugoistoka Meksika  je uništeno tom prilikom. Spaljeno je preko 100 000 mayanskih kodeksa. Spaljene su i knjige (spisi) drugih predhispanskih naroda koji žive na području Anahuacana (Texcoco, Tlaxcala, Chalco, Cholula, Acolhuacan, Tenochtitlan itd). Drugi svećenik koji je bio najistaknutiji “ubica knjiga” bio je Juan de Zumarraga, biskup Meksika,  koji je spalio doslovno gotovo sve asteške manuskripte u patetičnim “Autos da Fe” – posebno organiziranim u Texcocu. On je bio prvi šef Inkvizicije na prostoru Nove Španjolske. Spalio je na stotine tisuća kodeksa nahuatl civilizacije, “zbog  njihove idolatrije”. Te su knjige bile kako vjerskog i magijskog tako i povijesnog, “svjetovnog” karaktera. Sve se to palilo i temeljito  uništavalo bez ikakve razlike. Sačuvalo ih se doslovno samo 14 komada. Stari Meksikanci su obožavali svoje knjige i to je bio sastavni dio njihove kulture.  Ali predstavnici kršćanske civilizacije, Španjolci – su upravo te knjige, kao najvažnije nositelje kolektivne memorije tih naroda, smatrali svojim najvećim neprijateljem pa zato španjolski kralj Carlos V  1538. godine naređuje da se mora obračunati sa svakom idolatrijom. To je bio dodatni okidač koji je užgao fitilj bezbrojnih lomača  diljem Novog Svijeta iako su “spaljivači knjiga” i puno prije toga krenuli u pohod na pisanu memoriju indiosa. Tako je biskup Zumarraga još 1529. godine naredio da se sve knjige skupljene na području Anahuacua i u velikom depozitu nacionalnog arhiva transportiraju na trg tržnice u Tlatelolcu  sve “dok se nije digla planina knjiga  kojoj su se svećenici, približili pjevajući  s bakljama u rukama”. Brisanje memorije velikih naroda i velikih civilizacija efikasno se odrađivalo. Uništene su sve “svete knjige” (tonalamati”) koje su agenti španjolske krune i Inkvizicije pokupili u “Kućama Knjiga” (“amocxalli”).

Foto: uwm.edu

U Latinskoj Americi nisu stradale samo knjige nego i ljudi. Nestali su kompletni narodi.  U samo jednom stoljeću u Latinskoj Americi su indiosi s 20% svjetskog stanovništva spali samo na 3%.  Tako  La Isla Espanola (dašnji Haiti i Domikanska Republika) već 1548. godine ima preko milijun stanovnika  od čega  je bilo svega  500 preostalih indigena. Slično se desilo i s Kubom, Puerto Ricom, Jamajkom. U Nikaragvi u trenutku dolaska europskih konkvistadora živi 600 000 indiosa. Već 1550. godine  samo ih je 45 000. Početkom XVI stoljeća u Centralnom Meksiku živi preko 20 milijuna domaćih stanovnika. Jedno stoljeće kasnije, zajedno sa svim pridošlim Europljanima, tamo živi svega  nešto više od milijun stanovnika. Oni koji su “nestali” bili su upravo narodi indigena, indiosa. Kratko nakon susreta s konkvistadorima 1520. godine područje Mixteca u području Oaxace imalo je 700 000 stanovnika. Već negdje 1660-70. godine ostalo ih je svega oko 30 000. Tome su doprinijele i razne bolesti koje dolaze s konkvistadorima poput boginja, tuberkoloze, kuge, kolere, tifusa itd. Kombinirano s okrutnim načinom vladavine Europljana i ratnih gubitaka – indiosi su u ime širenja kršćanstva, njegovih vrijednosti i “napredne civilizacije”, ali na kraju ipak – jedino eksploatacije,  bili na dobrom putu da izgube ne samo svoju povijest, kulturu i svoju kolektivnu memoriju  – nego i da budu u potpunosti istrijebljeni.

Još je Rimski Senat uveo institut “damnatio memoriae” ili “osude  sjećanja”, “protjerivanje iz javne uspomene” svih nepoćudnih osoba, ljudi i događaja. Rimski Senat je to primjenjivao na one koji su, po njima, bili protivnci Rimskog Carstva, dakle – izdajnici.  Kasnije je “damnatio memoriae” primjenjivan masovno u svim dijelovima svijeta i u svim periodima  povijesti  ljudskog roda a najdrastičnije u nacističkom, fašističkom i staljinističkom  ali  i u  svakom  drugom totalitarističkom konceptu organizacije društva. Kod nas se, nažalost, to danas dešava s antifašističkom tradicijom na prostorima bivše Jugoslavije (od rušenja spomenika, uspomena, sjećanja, kolektivne memorije, izbacivanja iz područja obrazovanja, povijesnog revizionizma pa do drastičnih primjera poput stavljanja “spomen ploče” s tekstom “Za dom spremni” – usred Jasenovca, u Kutini itd. uz poneku javnu ili “tajnu” rehabilitaciju neupitnih ratnih zločinaca kao “nacionalnih junaka”, pokušaja oživljavanja Pavelićevog koncepta Hrvatske Pravoslavne Crkve  itd.).

Kako bilo da bilo Pandorina kutija je otvorena. A tko je bila Pandora? Prelijepa žena koja je stvorena od bogova da napakosti Prometeju i ljudima. Donijela je Svijetu kutiju koja je u sebi skrivala bolesti i ljute boli. Kada su ljudi otvorili škrinju prepunu svih mogućih nedaća i kada su se one razmilile  među njih,  prestade bezbrižno doba  ljudske  rase a na dnu škrinje ostade – jedino NADA.

TV  BOŽANSTVO  I  INFORMATIVNO  SUŽANJSTVO

Neka istraživanja govore kako je internet već zasjeo na prvo mjesto po svom utjecaju ali mnogi smatraju da se ipak “stara televizija” još uvijek ne predaje i kako je i nadalje najutjecajni  medij “živi medij”. Istraživanje agencije IPSOS iz ožujka 2016. godine  koje je izvršeno na uzorku od 800 građana Hrvatske došlo je internet po prvi put “prestigao” televiziju po svom utjecaju. Prema tom istraživanju 61% građana Hrvatske koristi internet kao svoj osnovni izvor informiranja a njih 40% mu najviše vjeruju. Do  ispitanika se došlo kombiniranom metodom korištenjem upitnika na članovima IPSOS-ovog online panela i direktnog anketiranja po kućama. Uvjet je bio da koriste oba medija, dakle, i internet i televiziju. Pri tom treba napomenuti kako je hrvatsko društvo jedno od najstarijih europskih društava (na osmom je mjestu u Europi po starosti) – pa je pravo pitanje koje dobne skupine koriste i internet i TV kao izvor svog informiranja. Tu analizu po dobnim skupinama nismo dobili.

Pri tom se općenito  jako zanemaruje utjecaj radija koji je još uvijek “najbrži i najdemokratskiji” medij – jer je najpristupačniji i po cijeni koštanja (tranzistorski prijemnici) a riječ se može emitirati i na onim prostorima na kojima je slika nedostupna, a i tehnologija radija  je jednostavnija i  mnogima još uvijek pristupačnija ali nema nikakve sumnje kako je televizija još uvijek onaj medij koji najviše utječe na sve dobne skupine (internet je ipak manje prisutan u starijim dobnim skupinama ali je ključan za mlade dobne skupine ciljanih primatelja poruka) pa se u tehnološki najrazvijenijem i internetski najzasićenijem, američkom društvu, još uvijek TV debata između predsjedničkih kandidata smatra onim presudnim jezičcem na vagi koji na kraju presuđuje o konačnom pobjedniku tih izbora. Isto je tako činjenica  kako ni klasična knjiga nije nestala i kako je nije uništila  “e-knjiga” kao što su neki predviđali. Sasvim obratno. Njen utjecaj čak raste u najrazvijenijim dijelovima svijeta – pa naša sredina predstavlja određen anahronizam u tom procesu. Kod nas je zato TV vjerojatno ipak  najutjecajniji medij.

Naravno da danas “društvene mreže” i digitalizirana informatička i informativna stvarnost predstavljaju jako utjecajan oblik na svijest pojedinca i profiliranje njihovog uma. One najčešće predstavljaju kombinaciju slike, riječi i brzine pa sigurno otvaraju  nove prostore medijske propaganda pa ih, stoga, uvijek moramo promatrati kombinirano s  televizijom.  Julian Assange, čovjek koji još uvijek čami u ekvadrskoj  ambasadi u Londonu,  utemeljitelj, glavni urednik  i programmer WikiLeaksa, je objavljivanjem tajnih informacija i povjerljivih dokumenata od anonimnih izvora “zviždača”  otvorio jednu novu stranicu medijskog rata za slobodu informacije pa tako i ljudskih  sloboda uopće. Odgovor represivnog totalitarnog sustava kontrole je poznat. S duge strane je Edward Snowden (“privremeno” u Rusiji jer ne može doći do Venezuele koja mu je dala politički azil) , “zviždač” i bivši zaposlenik CIA-e (njen nekadašnji “Certified Ethical Hacker”) i Nacionalne Službe Sigurnosti (NASA – “National Security Agency”), Amerikanac  koji je “probio” i objavio informacije o tajnim projektima nadziranja kojeg su provodile Sjedinjene Američke Države – organizirajući hakerske napade u računala (pa i “saveznička”) i sve postojeće komunikacijske veze. On je ukazao  na činjenicu da nitko više (pa ni sama Angela Merkel (i njen mobitel) nisu zaštićeni  i  kako privatnost  “više ne stanuje” u našoj superorvelijanskoj stvarnosti. Tako se mediji sve više međusobno dijele na “službene” i “slobodne” pa klasično novinarstvo sve više dolazi u pitanje pretvarajući se u međusobni rat za slobodnu poruku. Ni to nije bog zna kakva novost. Mediji su davno već znali proizvodit ratove poput “guranja” Amerike u intervenciju na Kubi na kojoj su se Kubanci borili za nezavisnost od Španjolske. Naime, medijski rat između roditelja “žutog novinarstva” Williama Hearsta (“New York Journal”) i Josepha Pulitzera (“New York World”) za što veću čitanost i prodaju svojih novina rezultirao je izmišljenim izvještajima oko potapanja američkog ratnog broda “Maine” na Kubi. Tako je ta vrsta novinarstva  sudbosnosno  utjecala  na američko javno mnijenje i na američku politiku. Amerika ulazi u rat pod geslom “zaštite Kubanaca”. Taj Američko- Španjolski rat traje od travnja do kolovoza 1898. godine kao posljedica medijske (žute) propaganda ali, naravno i kao demonstracije američke vanjske politike “svjetskog policajca”, Monroove doktrine itd. Danas se o ratu u Siriji u američkim medijima, a posebno u vezi Alepa, izvještava na dijametralno  suprotne  načine  a posebno u odnosu na ulogu Rusije u tom sukobu, u velikoj mjeri zavisno od političke pozadine i o tome tko izvještava o tome, nezavisni ili zavisni mediji. Ali televizija i dalje igra ključnu ulogu – a posebno u kombinaciji sa suvremenim medijskim tehnologijama. U tom kontekstu treba gledati i na aktualne interpretacije ruskih hakerskih upada u američki informativni prostor vezano za denunciranje Hillary Clinton i pomaganju pobjedi Donalda Trumpa.

Ali nije to išlo tek tako. Dug je bio put do takve uloge “TV Božanstva”.  Knjiga je još dugo bila i još uvijek je predmet  stalne budne pažnje modelatora  i “kontrolora istine”.  Kada je 31. siječnja  1957. godine “Osservatore Romano” objavio “proscriptio librorum” Miguela de Unamuna, za mnoge je to bilo neugodno iznenađenje.  Ukaz najviše Svete Kongregacije, Svetog  Oficijuma – stavljao je time na indeks zabranjenih knjiga najslavniju Unamunovu knjigu “Del Sentimiento Tragico de la Vida” ali isto tako i njegovu čuvenu knjigu “La Agonia del Cristianismo”. Prva od tih knjiga ovog slavnog Baska i rektora Sveučilišta u Salamnci, bila je objavljena još 1913. godine  a druga 1931. godine. Osim toga, ovaj dekret sadržavao je i “monitum” koji skreće pažnju  vjernicima da se i u drugim djelima spomenutog pisca nalaze mnoge stvari i stavovi koji sa gledišta vjere i morala “zaslužuju ukor”. Cjelina dekreta završavala je uobičajenom formulom koja obavještava da je Papa “in audencia Em mo ac Rev. mo D. no Card. Prosecretario S. Officii concessa relatum Sibi Em morum Patrum resolutionem  adprobavit  et publicari  jussit”  (“Na audijenciji  udjeljenoj njenoj eminenciji kardinalu, Sveti oficijum je predložio  rezoluciju presvetih otaca, potvrdio i naredio da se objavi”).

Radilo se o Miguelu de Unamunu, jednom od najvećih španjolskih humanista i filozofa, koji je 12. listopada 1936. godine  na proslavi Kolumbovog Dana  (“Dia del Raza”) u Salamanci –  reagirao na uzvike frankisičkog generala Josea Millana Astraya: “Viva la Muerte” i “Muera Inteligencia”, rekavši da  ima trenutaka kada šutiti znači “sudjelovati u zločinu” završavajući svoj slavni govor s uzvikom “Viva la Inteligencia”.  Stari mudri rektor Salamanke, u prisustvu Francove supruge Carmen Polo Martinez-Valdez i biskupa Salamanke  Enrique Pla y Daniela …usred razularene falangističke rulje, nije htio šutjeti. Okrenivši se nadbiskupu, doni Carmen i Francovu fašističkom general Astrayu, rekao je: “Ovo je hram inteligencije a ja sam njegov veliki svećenik….Vi ćete pobijediti jer imate dovoljno brutalne sile…ali nikoga(nikada) nećete uvjeriti.” (Madridska gradska uprava, odnosno njeno “Povjerenstvo za Povijesno Sjećanje”- “Comisionado dela Memoria Historica” upravo su 2016. godine donijeli odluku da se kilometer i po duga madridska ulica “Calle de general Millan Astray” od sada nazove  “Avenida de la Inteligencia” – “Šetalište Inteligencije”.)

Tog Miguela de Unamuna Crkva 1957. godine stavlja na svoj “indeks”.  Iste je godine na taj indeks  stavljena i knjiga “La Pelle” (“Koža”) slavnog  talijanskog pisca Curzia Malapartea, inače autora kultne knjige “Kaputt”. Devetnaestog srpnja 1957. godine Malaparte umire u rimskoj bolnici Sanatriz. U vrijeme fašizma robijao je pet godina na Liparima (gdje su, kasnije, za vrijeme talijanske okupacije Dalmacije bili prognani i zatočeni splitski intelektualci, domoljubi i ugledni građani). Mussolini ga amnestira 1939. godine a 1941. odlazi na istočni front. Malaparte je nekada bio komunist, pa preko koketiranja sa fašizmom završava u nekoj vrsti anarho-nadrealizma. A sada ga jer stigla duga ruka “svetog Oficija”.

Strah od knjige usamljenih pojedinaca, da apsurd bude potpun, bio je najizraženiji kod velikih autoritarnih organizacija i sustava. Slobodna ljudska misao oduvijek je za njih predstavljala najveću opasnost.

SIMBOLIKA  SLIKE  U  FORMIRANJU  “TV BOŽANSTVA”

Slika, predodžba, simbol – bili su preteča vizualizacije  poruke koja je utjecala na formiranje “masovne svijesti” ili “svijesti masa”. Osebujni likovi, osobenjaci, zanesenjaci, mistici, propovjednici, nonkomformisti  i raznorazni neobični ljudi ….oduvijek su privlačili pažnju svjetine.  Svi ti anahoreti, eremiti, isposnici, zatvorenici  koji su odavali slavu Bogu izabravši  za sebe kakav kutak….zavukavši se u njemu najradije do same smrti, s t a c i o n i r a n i, koji su cijeli svoj život samo stajali,  najčešće “dignutih ruku”,  d e n d r I t i  koji su cijeli svoj život  provodili na drvetu,  s t o l p n I c i  koji su živjeli na stupovima  iznad kojih se u početku nije podizao ni krov, h e z I h a s t i  – doživotni šutljivci,  s u b d I v a l i  – koji su za sebe odabirali jedno  određeno mjesto ali koje nije bilo zaštićeno nekom strehom ili krovom  (subdivales od sub divo – pod vedrim nebom ), k a t e n a t i koji su bilim  lancima privezani za neko mjesto.  Ovaj osobenjački svijet, luđački  izgubljen u svojoj želji da se poistovjete s nečim natprirodnim ali i  d r u g a č I j I m, plijenio je  uvijek pažnju “raje”.  Ovaj se svijet mazohistički ponižavao – ali je bio u centru pažnje.  Imali su i svoje “obožavatelje” i  poklonike  koji su ih ponekad znali čak i “ukrasti” (recimo sa stupova na kojima su živjeli) premještajući ih na stupove u svom mjestu ne bi li tako i na njih kapnula koja kaplja njihove svetosti pa tako i “božje milosti”. (Bunuel je u svojoj “meksičkoj fazi” čak snimio jedan film na tu temu).

Zar sve ovo neodoljivo ne miriše na logiku “reality pratelevizije” ali bez elektronske tehnologije? Današnji TV  “reality show” emisije prepune su ljudi  spremnih na sve da privuku bilo kakvu  vrstu pažnje koja će ih, makar to bilo i samo prividno, iščupati iz svijeta bezlične mase,  nepodnošljive  anonimnosti, utopljenosti u bezličnost svakodnevice  i besmislenosti monotonije programiranih života. Motivi su im sasvim različiti od motiva ovih negdašnjih čudaka i “svetih ljudi” – ali metodologija im se donekle poklapa (ako isključimo pustinjake koji su živjeli u zabiti  potpune anonimnosti pećina i raznih rupetina po kojima su isposnički provodili svoje dane u totalnoj izloaciji, lišeni bilo kakve pažnje, uočljivosti kao i bilo kakve  potrebe za njiima). A uvijek je bilo i takvih i to ne mali broj.

Sindrom “Red Carpeta” (doduše ne baš u “celebrity stilu”) ali s obratnim predznakom u odnosu na skromnost negdašnjih isposnika…filozofija “Big Brothera” kao svojevrsnog uvoda u sveopći voajerizam  (objavljivanje svega “skrivenog i intimnog” na javnoj sceni, čemu je, na svoj način i iz sasvim drugih razloga, bio sklon već Diogen – za kojeg je to bio oblik izražavanja cinizma i prezira prema malograđanštini koja je nerijetko baš danas osnovno ”pogonsko gorivo” koje tjera suvremenog anonimusa da se na svaki način, kako fizički tako i “duhovni”,  ako treba i u potpunosti obnaži na bilo kojoj javnoj sceni ne bi li bio uočen i ne bi li nekako izronio, ne bi li se nekako iskobeljao  iz sivila svoje anonimne egzistencije)  odavno su već bili utisnuti u matricu prosječnog ljudskog mozga  toliko sklonog budućem medijskom ispiranju.

Televizija je uredno – niz godina nakon ovih egzibicija samo dovršila stvar i dala joj “konačni smisao” i to preko radio invazije pa do “TV fantazije”, kada su nam govor, pokretne slike i moderno guslarenje  ušli u dnevne i spavaće sobe…ali, i pod jorgane i kožu. Velike kompanije koje su se već odavno profesionalno bavile prodajom  ideja brzo su shvatile važnost  televizijskog medija.

Crkva je reagirala prilično hitro ukoliko uzmemo u obzir njenu poslovičnu sporost prilagođavanju “novotarijama”. Tako je 14. veljače 1958. godine pala odluka  da se za televiziju odabere njen “nebeski zaštitnik”. U stvari, radilo se o “zaštitnici” pa je tako sv. Klara, srednjevjekovna svetica i nježna prijatejica sv. Franje koja je samu sebe nazivala  njegovom “biljčicom”,  postala i službena zaštitnica Televizije.

Zašto je sv. Klari “dodjeljena” televizija?  Razlog je bilo čudo koje je za nju, godinu dana uoči njene smrti, učinio Isus Krist. Čudo se desilo uveče 1252. godine, uoči samog Božića.  Sveta Klara je tada bila već veoma bolesna.  Te je noći ležala u svojoj samostanskoj ćeliji sasvim sama.  Pored nje nije bilo niti jedne sestre. Sve su otišle na službu u crkvu koja je bila dva kilometra udaljena od samostana. Kada se približila ponoć  sv. Klari je bilo neizrecivo  žao  što ne može biti na ponoćnoj misi. Požalila se tada na svoju nesreću Bogu. I tek što je to učinila začula je glasove a zatim je na zidu naspram svog uzglavlja ugledala i neke prizore koji su se nakon nekoliko sekundi uskladili i uobličili  u jasnu slušno-vidnu  sliku, prijenos  službe božje. Kad su se sestre vratile sa mise ona im je sve ispričala. I zaista, kao da je gledala direktan prijenos  onoga što se dešavalo na upravo završenoj svetoj misi. Nakon njene smrti, 11. kolovoza 1253. godine odmah je započeo proces njene kanonizacije. Prilikom produbljavanja i razmatranja ove materije Kongregacija je uzela u obzir i jednu zgodu iz života sv. Franje. Naime,  sv. Franjo je jednom na vodi ugledao odraženo Klarino lice  i to nevjerojatno jasno, poput bljeska.

“Prijenos slike” zabilježen je kasnije, i to na dvostruk način, kod pojavljivanja  Gospe od Guadalupe (La Virgen de Guadalupe) –  koja se 9. prosinca 1531. godine na čudesan način  ukazala  na brdu Tepeyac i preslikala, teleportirala svoj lik na pamučni  ogrtač vidioca  indiosa Juana  Diega (koji se prije kristijanizacije  zvao  Cuauhtlatoac,  odnosno  “Orao koji govori”) – a ujedno se sam Juan Diego vidi u oku Virgen de  Guadalupe  na presliku njenog lika na Diegovom pamučnom ogrtaču. Ali to je jedna sasvim druga, “meksička priča” jer suvremeni kršćanski identitet, pa i meksički nacionalni identitet teško možemo razumijeti bez razumijevanja fenomena i uloge Gospe od Guadalupe, kao objediniteljice predhispanskog, paganskog i kršćanskog duha Meksika kojeg  je na svojim konjima, na  vrhovima metalnih  mačeva, zaštićeni  oklopima i uz grmljavinu  svojih  topova i  arkebuza donijela soldateska Hernana Cortesa koji se na meksičko tlo iskrcao iz španjolskih galija zajedno sa svojim desperadosima, odnosno konkvistadorima. Kod nas televizijska sveta misija ozbiljno počinje tek s pojavom osebujnog karizmatika Sudca koji pokreće svoju vjersku TV što je već bila stara i odavno odgledana priča na “divljem kapitalističkom  zapadu” –  ali uglavnom u svojoj protestantskoj  varijanti.

Crkva je, dakle, razumijela značaj slike ali i televizije kao značajnog  tehnološkog fenomena  u službi prenositelja poruke kombinirane sa slikom. Tako je krajem prosinca 2016. godine na Hrvatskoj Televiziji u emisiji Romana Bolkovića gostovao  vikar Opusa Dei u Hrvatskoj Portugalac Jorge Ramis koji je tom prigodom jasno kazao: “Zadatak Opusa Dei je da se svi ljudi slobodno nađu u mrežama Katoličke Crkve”. Svakako zanimljivo poimanje “slobode”. HRT u prosincu 2016. hvali Thompsona, pjevača neupitne  desne hipernacionalne političke orijentacije, podsjećajući na njegov ratni hit “Čavoglave” uz poruku spikera kako je “pjesma snažan kohezivni faktor”. Samo na 1. programu HRT emitirano je preko 2 000 pojedinačnih emisija vjerske problematike u 2016. godini, što je prosječno jedna emisija  dnevno, odnosno oko 11 000 minuta vjerskog programa tijekom prošle godine. Na prvom programu Hrvatskog Radija emitirano je 2016. godine 680 emisija vjerskog karaktera od uključujući i svakodnevnu petominutnu jutarnju propovijed itd. A HRT ima 4 programa i tko zna mnoštvo radio programa. Tako su Televizija ali i Radio, u određenoj dimenziji, postali neka vrsta “produženog oltara”. Naravno, ovdje govorim samo o javnim, državnim servisima a ne specijaliziranim vjerskim televizijama ili radio postajama.

ARTISTI  I  MODELI

“Artisti i modeli” je jedna stara holivudska komedija  (Frank Tashlin, 1955. godine) koja  u svom imenu skriva dubok smisao nekih aktualnih  odnosa na relaciji između informativnog  dizajna pojedinca (modeli) i onog  informativnog  umjetnika  (artisti)  koji stvara poželjnu sliku stvarnosti i neprimjetno je navlači  na manipuliranog a pojedinca poput nekog svakodnevnog konfekcijskog odijela.

Pretpostavka za uspjeh takve rabote je postojanje “ispraznosti”. Ispraznost je riječ hebrejskog podrijetla koja se prevodi kao “isparavanje”, “para”.  Dio je repertoara slika koje u hebrejskoj  misli označavaju  ljudsku krhkost  (uz vodu, sjenu i dim).  Osim pojma “ispraznosti” nužno je podsjetiti  i na jednu sintagmu, ovaj put iz fundusa “biblijske kulture”. Radi se o takozvanom “propovjedanju na krovu”, Naime, stanovnici  istoka, kako bi se osvježili…često su se nalazili i družili na terasama kuća.  Tu su se, između ostalog, pričale i posljednje novosti. Zato Isus traži od svojih učenika da na krovovima propovijedaju ono što im je on rekao, ne bojeći se progonitelja (Mt  10,27). Zar to neodoljivo ne podsjeća na “antene” preko kojih tv prijamnici  primaju  poruke a zar same televizijske škatule nisu postale svakodnevne propovjedaonice?

Naravno da se postavlja pitanje “a tko su propovjednici”? Pa, to zavisi od mnogih stvari ali, svakako, ponajviše od kontrolora globalnih sustava unutar kojih se Čovjek kreće. A državni sustavi su postali najbliži okviri koji omeđuje naše sudbine.  Taj okvir  kao i njegov karakter zavise  od dominacije neke od nebrojenih varijanti politika koje su danas ljudskom rodu na meniju. U Hrvatskoj trenutno državna  televizija  promovira “proroke” modela  Tihomir  Dujmović  koji u svojoj nedjeljnoj emisji “Iza zavjese”, ko neki monotoni ideološki metronom, jednolično ali uporno stalno repetira svoju desničarsku TV pušku i puca svojim njenim zaprašujućim mecima u razum gledatelja. Cilj nije ubiti gledatelja nego samo ubiti njegove  “krive ideje”  ukoliko se (ne daj dragi Bože!) one  gnijezde  u njihovim glavama. Pa zašto se onda čuditi što je danas  sasvim “normalno” postaviti pitanje je li parola “Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svojoj biti, možda, koljačka a parola  za “Dom spremni”  domoljubno-junačka – pa čak i sasvim primjerena  da se nađe na nekoj ploči u Jasenovcu? Zadnje vijesti o sudbini Dujmovićeve propagandne emisije nam  govore kako će je urednici iz jutarnjeg nedjeljnog termina “preseliti” u udarni večernji termin usred tjedna iako su podaci o njenoj gledanosti obeshrabrujući za njene duhovne očeve.

PUT  U  DAMASK

Što je krajnji cilj svake poruke? Pa i nije neka prevelika mudrost zaključiti kako je cilj odaslanih poruka da utječu na one koji će ih konzumirati. Do vrhunca uspješnog emitiranja poruke dolazi onda  kada onaj koji poruku primi, upravo na osnovu nje, promjeni ili formira  svoje uvjerenje,  mišljenje  ili stav.  To je novovjekovno “putovanje u Damask”  koje, inače,  predstavlja  aluziju na slavni događaj  Pavlova preobraćenja. Naime, putujući u Damask u potrazi za kršćanima  koje su židovski vjernici smatrali otpadnicima, Pavla, koji se tada još uvijek zvao Savao, kao i njegove pratioce iznenada zabljesnu  svjetlost  a s neba se začuje glas: “Savle, Savle, zašto me progoniš ?” Tada je oslijepio. Njegovi  su ga drugovi odveli u grad gdje je primio krštenje obrativši se na vjeru koju je do tada progonio.  Kada mu se vid povratio, počeo je propovijedati  svoju vjeru u Isusovo uskrsnuće.

Medijsko posredovanje  uvijek ima za cilj utjecaj  na mišljenje onoga prema kome se poruka usmjerava  a ta  priča je  stara onoliko koliko je star i sam ljudski rod. Koliko se božjih stvorova još treba preobratiti? “Nikada dovoljno” odgovorit će iole ozbiljnija i iznad svega – odgovorna propaganda. Da li u političkom, vjerskom, nacionalnom, ekonomsko-marketinškom ili nekom drugom obliku, sasvim je svejedno za “informativne  umjetnike” ali ne i za našu sudbinu  i stvarnost u kojoj  čovjek postoji sve manje kao pojedinac, kao individua a sve više jedino  kao biće mase, kao njen zadnji atomizirani (ali ujedno i temeljni) dio. Tako da “atomizacija” i besmislenost pojedinačne egzistencije u jednom čudnovatom logičkom i smislenom obratu postaju preduvjeti za ostvarenja smisla postojanja mase. A masa kao skup (gomila) bezličnih pojedinaca  je, s druge strane, preduvjet, pretpostavka za rađanja najrazličitijih oblika  “Pokreta” – jer ako pokret nije masovan on uopće i nije pokret. Političari  i propovjednici  velikih vjera  to su već odavno skužili – pa su stoga oni i postali najznačajniji komunikatori i neprikosnoveni kontrolori ljudskih sudbina ali i sudnine kompletne ljudske zajednice. Ako se tome pridoda i interes “Boga Novca”  (i njegovog  fetiškog karaktera) i neizmjernu pokretačku  snaga žudnje za  profitom…puno toga nam onda postaje  jasnije na mutnom nebu ljuske prošlosti  ali i sadašnjosti  pa možda čak i budućnosti.

RIJEČ

Riječ je oduvijek bila u središtu svega. Ako je ikako moguće, uz kombinaciju sa slikom,  prispodobom, statičnom ili pokretnom. Riječ (lat: verbum, hebrejski: davar)  ujedno je značila  i  d o g a đ a j. Stari su Grci riječ nazivali  l o g o s (razum, mudrost). Medije posebno zanima tzv  “živa riječ” – “djelatna riječ”. Ona je na vrlo specifičan način “produžetak”  izvornog  govornika  kao što su i suvremene tehnologije  samo “produžetak” dijelova  ljudskog  tijela koji, inače, služe za uspostavljanje komunikacije. Mrtvi predmeti odnosno tehnološke komunikacijske naprave tako oživljavaju transformirajući  se u  naše “dodatke”, naše produžetke kojima se služimo kao sastavnim djelovima nas samih (počevši od svih mogućih vrsta  telefona, kompjutera pa do svih oblika bezbrojnih tehnološki naprednih naprava, digitalizirane stvarnosti  itd.) koji u centar pažnje suvremenog čovjeka stavljaju ljudski tehnički momenat na kojeg se priključuje njegov duhovni, apstraktni dio. Tako da ljudski  “duhovni  dio”  – bez nužnih “tehničkih vještina” prenošenja njegovog  sadržaja “prema vani” ostaje nepovratno hendikepiran.  To dovodi do toga da se ljudi bez potrebni tehničkih vještina  (grčki: “tehne”)  i bez svojih tehničkih produžetaka, naprava… danas smatraju nepotpunima i neopremljenima  za snalaženje u najobičnijem svakodnevnom  životu (u to, dakako, spada i poznavanje “univerzalnih komunikacijskih jezika”, prije svega engleskog kao dominantnog tehnološkog i opće-komunikacijskog  svakodnevnog jezika ali tu spada i poznavanje osnovnih kompjuterskih jezika i programa). Danas tako teško možete zamisliti snalaženje prosječnog čovjeka u najobičnijoj komunikaciji ili situaciji, npr. pri putovanju (recimo na aerodromima, bez poznavanja suvremenih komunikacijskih jezika i tehnologija jer se putnikovi kontakti sve manje svode na kontakte s živim osobljem, ljudima a sve više na kontakte, na komunikaciju s najrazličitijim “oživjelim” tehničkim  napravama, robotiziranim ili običnim aparatima). Ali Riječ je uvijek ključ pa tako i u komunikaciji s nekom napravom, u tom slučaju: upisana, utipkana  riječ.

Ali za razliku od “mrtve” – “živa riječ” ima neposrednu stvaralačku ili rušiteljsku,  snagu i moć.  U Bibliji, recimo ima, čak i “spasiteljsku snagu”. Bog je riječju “stvorio svijet”. Riječju je objavio svoj spasiteljski naum i to preko Zakona (Dekaloga), proroštva, narodne mudrosti, molitve. S Knjigom Mudrosti ta se RIJEČ doima kao da posjeduje  određenu osobnost “kod Boga”.  U Ivanovom evađelju se ide korak dalje  pa se kaže: “U početku bijaše riječ. I riječ bijaše u Boga i  Riječ  bijaše Bog…I Riječ tijelom postade  i nastani se među nama.” I druge se monoteističke religije baziraju uglavnom  na sličnim objavama u izvornom obliku ili preko, gotovo bi se moglo kazati – certificiranih,  ovlaštenih prenositelja ili “širitelja Božje riječi” u vidu  apostola i slično.

Ovaj pristup nisu zanemarili neki od najvećih manipulatora ljudskom sviješću, poput Adolfa Hitlera. Kod njega je upravo (do krajnjih granica karikirana) Riječ bila prenositelj direktne poruke na planirano sugestivan način (uz impresivan ambijent nacističkih mitinga u minuciozno isplaniranom Speerovom  ikonografskom dekoru prepunom mistike, noćnih okupljanja uz bakljade, beskrajne kolone, ogromne arhitektonske strukture, zastave,  mase i uniforme koje je kreirao nacistički krojač Hugo Boss itd). Hitlerova uvježbana artikulacija i gestikulacija (koje je danima uvježbavao kod svog fotografa Heinricha Hoffmanna) imali su (uz sadržaj govora) ključnu ulogu u kičerajsko-malograđanskom “speerovskom ambijentu”  modeliranih nirnberških stranačkih  mitinga. Zadatak masovne i masivne dekoracije u tom histerično-mističnom ambijentu bio je da što više umanji značaj  pojedinca kao jedinke  i naglasi, uveliča do krajnjih granica značaj Vođe (Fhürera ), Mase i Pokreta. Sljedbenik je morao tražiti  svoj smisao ne u sebi samom već u Vođi, Pokretu, snazi i kolektivnoj svijesti Mase čiji je elementarni  dio i on  postajao.  Dovođenje mase u stanje transa i ekstaze  bili su nužna pretpostavka  za stvaranje njihovog doživljaja  izvjesne “nadnaravnosti” svega toga i njih samih kao pripadnika “odabranog naroda”, rase, nacije. Na sve to se nadovezuje Goebelsova savršena slikovna, filmska propaganda u koju su bili upregnuta i neka od najznačajnijih imena njemačkog umjetničkog establišmenta poput prelijepe i genijalne  Leni Riefensthal  koja 1935. godine snima film  o nacističnim mitinzima, kultni “Triumph des Willens”  (“Trijumf  Volje”) a 1936. godine  film “Olymipia” o Olimpijskim igrama održanim u Berlinu. Cilj Hitlera i njegovih propagandista bio je da čitav događaj, čitavo zbivanje (miting) postane Poruka – koja se ne ograničava samo na prostor svog održavanja nego se, kao slika, filmska, pokretna ili nepokretna – prenosi dalje. U to vrijeme radio je već sveprisutna naprava koja tada najbrže i najdalje širi poslanu poruku (riječ) – pa je u to vrijeme sasvim uobičajeno da se prijenosi poruka vrše javno, na ulicama, trgovima itd. a ne samo uz direktan kontakt s radio prijemnikom u ograničenim prostoru nečijeg stana ili sobe i bilo čije pojedinačne volje da sluša ili ne sluša ostrašćene govore, odnosno odaslane poruke. To više nije smio biti pojedanični odabir  nego programirana “prisila”.  Tako je Riječ Vođe postala sveprisutna “javna stvar” u najbukvalnijem značenju tog pojma. Ona je postala neizbježna.  Tako je čitav happening  postajao  moćna, agresivna  poruka. Ta će se masovna indoktrinacija rječju uskoro dočekivati  sa sve većim  oduševljenjem masa koje postaju  žedne takvih poruka koje im nakon velike recesije i beznađa napokon ulijeva vjeru kako su baš oni “posebni”, moćni, “odabrani” i predodređeni za velika djela  za čije izvršenje  je  Sudbina odabrala upravo  njih. A Poruka je bila jednostavna:  U svijetu nereda mi uvodimo red. Mi smo Nada u općem beznađu! Zanimljivo je kako je to u direktnoj sprezi s biblijskim poimanjem KAOSA.

Zanimljivo je kako se, usput,  Hitler neviđeno,  obogatio na prodaji svoje knjige “Mein Kampf” (koja postaje nova sveprisutna nacistička Biblija u koju se ne smije sumnjati i koju svatko mora imati), prodaji njegvih slika, poštanskih maraka s njegovim likom itd.

Knjiga o Postanku opisuje  Zemlju kako ju je Bog stvorio kao “pustu i praznu” (na hebrejskom “tohu vabohu” ili “veliki nered”). Tu praznu pustinju  okružuje Tama i KAOS (ta riječ pripada grčkom vokabularu  koji međusobno suprostavlja KAOS i KOSMOS, Pusti Svijet nasuprot Uređenom Svijetu koji će tek nastati).  Naravno, suvremene “teorije kaosa” još nisu bile pojavile a zanimljivo je kako i anarhizam prihvaća pojam KAOSA kao vrijednosno pozitivan pojam pa se tim imenom naziva i jedna od najpoznatijih latinskoameričkih anarhističkih revija iz sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Tu “pustu prazninu” trebalo je nečim ispuniti.  Medijski (politički) magovi su od početka znali da je mogu ispuniti  kontroliranim sadržajima – pa je prelazak iz Kaosa u Kosmos, u stvarnosti, postao prijelaz iz  “slobodnog”, spontanog  u “neslobodno”, kontrolirano  i kontaminirano stanje – ma koliko nas učitelji povijesti i veliki filozofi pokušavali uvjeriti u suprotno (Hegelova ideja  Povijesti kao napretka svijesti  o  slobodi  – od njenog  istočnjačkog poimanja, preko grčko-rimskog pa do njemačko-kršćanskog  poimanja koje nas uči da je “čovjek kao čovjek slobodan” pa do pomalo  mračne  teze francuskog filozofa Gillesa Deleuzea i psihoanalitičara i političkog aktiviste  Felixa Guattarija  iz 1994. godine koja kaže: “Potrebno nam je barem malo reda da nas se zaštiti od kaosa”).

FILMSKA  PRIČA

Mi smo mitomansko društvo koje stalno proizvodi (stvara) mitove – naravno, ponajviše o sebi samima, o Nama.  Osim toga karakterizira nas i svojevrstan povjesni strah da se suočimo s onim ogledalom u kojem ćemo ugledati svoj stvarni, istinski (objektivni) odraz (izgled) – poput  poznate  zle Kraljice  iz Snjeguljice  braće Grimm. Pa  je, zavisno o tome tko stvara mitomansku legendu o sebi (a to rade svi), i u ovim našim prostorima  (ono što se nekad nazivalo Balkanom a sada se najčešće naziva jugoistokom Europe itd.)  svatko i nitko i “najpametnij” i “najhrabriji”  i “najkulturnniji” i “jedinstven” i “najstariji” narod itd. Oni “drugi”, samo po sebi se podrazumijeva, nisu ništa od toga. Sve suprotno! Tako niti jedan narod nije uspio pobjeći od te bolesti stvaranja lažne slike o sebi.  Veličanje slike o sebi zato je uvijek značilo umanjivanje vrijednosti i “slike” drugih.  Te mitove o sebi samima grade svi, stoljećima i stoljećima, neumorno…Prepisuje se, dodaje, izvrće, manipulira (kako junacima tako i žrtvama) namjerno ili nenamjerno, na kraju je sasvim svejedno. To se radilo i guslanjam i divanjenjem …i pisanjem i brisanjem …ali tek je izum filmske trake, slikopisa, filma, prenošenja žive slike  – stvorio pretpostavke za totalnu informativnu degeneraciju istine, pa su tako jadni Goebbelsovi ratni snimatelji  ginuli “poput muha” na prvim linijama bojišnice, poput najisturenijih frontovskih jurišnika –  jer su morali trčati ispred njemačkih nadirućih vojnih postrojbi, njemačkih oružnika, vojnika, topova i tenkova  pošto  su imali izričitu, strogu zapovijed da moraju snimati njemačkog “hrabrog vojaka” kako juriša naprijed i samo naprijed,  dakle – ususret kameri – koja je zato morala biti ispred njih. Njemačka se soldateska nikako nije smjela snimati s leđa. Nisu smjeli na filmskoj traci “odlazit” nego samo” dolaziti”  osvajajući tako neophodan životni prostor (“lebensraum”) za superiornu arijevsku rasu, uglavnom od “niže vrijednih”, inferiornih Slavena. Ali, zato su njemački ratni  kamermani hrpimice ginuli pored svojih kamera i stativa poput  istnskih  “frontmana”  Trečeg Rajha.  Ali zato su njemački euforični, zaluđeni građani mogli uživati u kino žurnalima  koji su se diljem Nemačke vrtili prije prikazivanja filmova u bezbrojnim kino dvoranama.  I ljudi su se doma vraćali sretni i zadovoljni jer Njemačka je išla “naprijed”. Ljudi su tim pokretnim slikama zaista vjerovali sve dok ih u zbilji, poput zlosutnog kraljičinog ogledala iz njihove Snjeguljice, nije vratio fijuk savezničkih bombi koje su nimalo selektivno uništavali velike njemačke gradove. A san o “ubermenschu” i o Velikoj Germaniji, novoj prijestolnici nacističkog carstva,  sve je više postajala  okrutna i jasna laž od koje je jedino strašnija bila  Istina koja im je, napokon, pokucala na vrata.

Već smo spomenuli genijalnu Leni Riefenstahl i njene klasične filonacističke filmove koji nisu izgubili svoju umjetničku vrijednost koja je bila utkana u njemačku  “negativnu propagandu” koji su ti njeni  filmovi nesumnjivo nosili u sebi.

Istovremeno, u Sovjetskom Savezu  diktator  Staljin 1944. godine  slavi prvi dio Eizensteinovog filma “Ivan Grozni” (za koji proslavljeni režiser dobiva prigodno odlikovanje)  ali je Staljinu drugi dio filma bio već puno manje drag  jer je govorio o padu Ivana Groznog (s kojim se Staljin, a posebno s njegovim  metodama obračuna s protivnicima, na neki način, identificirao) pa je sada Eizenstein morao bukvalno spašavati živu glavu na ramenu. Naime, svaki od velikih diktatora htio je graditi povijesnu pozadinu i mitološku dekoraciju za vlastite  zločine a mediji su im oduvijek za obavljanje tog  zahtijevnog posla bili od presudne važnosti.

“KINO  OKO”

Kada je slavni ruski filmski umjetnik Dziga Vertov snimio svoj dokumentarac “KINO OKO” možda nije ni slutio  koliko je pogodio bit jedne nove optike gledanja koja će označiti ulogu suvremenih medija, a posebno filma, u svakodnevnoj praksi života “modernog čovjeka”.

Ruska Oktobarska Revolucija itekako je koketirala s propagandnom ulogom filma i s nevjerojatnom količinom “oslobođene stvaralačke energije” – koja se tada razlijeva čitavim društvom pa tako i svijetom umjetnosti i njenom cjelokupnom strukturom (od književnosti, klasične glazbe, arhitekture, teatra, filma, likovne umjetnosti a posebno političkog  plakata poput  nenadmašnog “Udari bijele crvenim klinom” El Lisickog, poezije itd, itd ). Tu su, što se filma tiče, Lev Kuljišov, Dovženko, Eizenstein i topovski pucnjevi s “Oklopnjače Potemkin”…Tu je čitavo kreativno previranje koje će na najtragičniji način svojim samoubojstvom kasnije izraziti  Majakovski a platiti Mandeljštam, Babelj  i nebrojeni drugi. Ali kreativni duh “izišao je iz boce” i više se nikada, usprkos svim staljinističkim represijama, neće moći satjerati natrag u nju.  Zato je, kasnije, i bio moguć jedan Andrej Tarkovski i njegovi filmovi  “Stalker” i “Andrej Rubljov”……a državna propaganda je ostala samo tragična propaganda i gola represija. Ništa više.

To, naravno, ne umanjuje njenu negativnu snagu i brutalnost nesretne sudbine onih koje je ona samljela u svom bezdušnom žrvnju  – a posebno ne danas…s time što su današnje podjele na “slobodni” i “neslobodni” svijet ponekad smiješne i brutalno demistificirane  nakon tragičnih vojnih intervencija tzv. “slobodnog svijeta” u prostore tobožnjeg “neslobodnog svijeta”- jer su se baš te intervencije temeljile na lažnim informacijama, medijskim pa vojnim udarima, masovnim falsificiranim propagandnim zaprašivanjem javnosti (intervencija u Iraku a donekle i u Libiji itd.) donoseći kao rezultat nebrojeno  mrtvih ljudi, neselektivnog ubijanja civila, velikim seobama naroda, jačanjem terorizma, lutajućim prognanicima koji preplavljuju svijet itd. Ali isto je tako važno kako se javio “medijski otpor” nezavisnih medija (u kombinaciji internetskog proboja informativne blokade u suradnji sa značajnim  tiskanim medijima pa i nezavisnim televizijama) i to u uvjetima opće dominacije totalitarne svijesti i prakse  koja, ponekad, zna završiti ubojstvima novinara ili njihovim bjekstvom u najrazličitije vrste egzila. Najstarijom propagandom,  što se “filmske trake tiče”, smtraju se Vitagraphovi Žurnali iz 1898. godine  u kojima se nemilo propagirao već spomenuti američko – španjolski rat na Kubi.

MEKSIČKA  REVOLUCIJA  I FILM

Zanimljivo je kako se Hollywood umiješao i u meksičku revoluciju. Slavni  David  W Griffit i Harry Atken  otkupili su, naime,  od Pancha Ville i meksičkih revolucionara  ekskluzivna prava snimanja “bandolera”  Pancha i  oružanih akcija njegovih “El Doradosa” u Meksiku. Tako je 1914. godine snimljena originalna bitka karizmatičnog vođe i njegove Divisn del Norte – što postaje sastavni dio filma “Život Pancha Ville”. Čak je Pancho bitke prilagođavao bitke vremenskim prilikama  koje su bile najpogodnije za snimanje dokumentarnog filmskog  materijala.  Od američkih režisera John Ford je imao kritčan i negativan stav prema meksičkim revolucionarima  dok je John Huston (kojeg je Ford nazivao “rojo”, odnosno “crveni”) čak jedno vrijeme i živio u Meksiku gajeći velike simpatije prema revolucionarnoj tradiciji Pancha Ville i Emiliana Zapate. Kasnije je Margarita de Orellama napisala knjigu “Filmando a Pancho: Como Hollywood dio forma a la Revolucion Mexicana” (“Snimajući Pancha: Kako je Hollywood utjecao na Meksičku Revoluciju”).

Američki slavni novinar i spisatelj John Reed, autor besmrtne knjige o Oktobarskoj Revuluciji “Deset dana koji su potresli svijet” (za koju se smatra da je više doprinijela propagandi boljševičke revolucije od bilo  čega drugog  – dok je Goebbels izjavio da je nakon gledanja Eizenstajnove “Oklopnjače Potemkin” shvatio zašto boljševici moraju pobjediti) po kojoj je snimljen Hoolywoodski  hvaljeni fim “Crveni” (što je bio  Reedov nadimak) napisao je i knjigu “Mexico Insurgente” (“Pobunjenički Meksiko”) po kojoj je 1971. godine  Paul Leduc snimio film. Osim njega i slavni Sergei Einzestein bio je opčinjen Meksikom. On dolazi u Meksiko 1931. godine  radi snimanja filma “Que Viva Mexico”. Nije samo Goebbels bio oduševljen njegovom “Oklopnjačom Potemkin” (na koji film on, prije svega, gleda kao na propagandnu poruku) nego i Chaplin  koji, zajedno s Mary Pikford, nakon što je video to Eizensteinovo remek djelo, 1927. godine zove Eizensteina, kao gosta, u Ameriku. Eizensten  se odazvao tom  pozivu smatrajući, kako je to on rekao, da je Hoolywood  “nacija za sve”. U Meksiko odlazi četiri godine kasnije gdje snima 400 kilometara filmske trake koju on nikada nije montirao. Bio je fasciniran meksičkim odnosom prema smrti kojeg je objašnjavao Asteškim odnosom prema ljudskoj žrtvi koji se nakon konkviste isprepleo s kršćanskim odnosom prema (žrtvi) smrti. Uglavnom, on izjavljuje kako “u Meksiku smrt dolazi s živahnim okom, nasmijana”. Taj fenomen odnosa prema smrti nije bio daleko od poimanja “slavenskog iracionalizma” i poimanja smrti u slavenskoj tradiciji i “psihološkoj konstituciji” slavenskih naroda što u mnogim situacijama zaprepaštava racionalne Nijemce u nizu situacija u Drugom svjetskom ratu.

Filmaši su itekako bili interesantni svim režimima upravo jer su bili magovi koji proizvode utjecajne poruke pa tako mogu utjecati i na buduća zbivanja. Postaju novovjekovni “vračevi”. Chaplina će nacisti proglasiti “komunistom”. On je snimio najžešću kritiku nadirućeg nacizma: svog “Velikog  diktatora” u vremenu kada se malo tko u Hollywoodu usudio bilo što zucnuti protiv Hitlera (koji je u mnogim američkim sredinama imao jaku podršku) ali mu je, nakon rata, 1952. godine zabranjen ulazak u Sjednjene Američke Države (nakon njegovog odlaska u London na jednu premijeru) jer ga je notorni Hoover manijakalno  progonio kao “komunističkog agitatora” nakon što je na jednom skupu upotrijebio riječ “drugovi” (dobivši pri tom gromoglasan pljesak!)

Foto: swiftfilm.co

Meksiko je bio privlačna filmaška tema. Fernando de Fuentes snima svoj klasični “Vamonos con Pancho villa” (“Idemo s Panchom Villom”). Veliki američki režiser Elia Kazan  snimio je također 1935. godine “Viva Zapata” a godinu dana ranije  Jack Conoway  snimio je “Viva Villa”. Još jedan “buntovnik” američkog filma – inače nenadmašan u scenama nasilja …zagonetni Sam Peckinpah  bio je veliki “meksikofil” (“Wild Bunch” – “Divlja Horda”).

SUVREMENI  RATOVI  KAO  PODLOGA  FILMSKE  PROPAGANDE

Uloga propagande u filmu posebno je bila važna u Drugom svjetskom ratu. Tako se čak i Paja Patak borio protiv nacista u crtićima. Film Walta Disneya  “Paja Patak u Nazilandu” dobio je 1943. godine Oskara.  Franck Capra snima “Zašto se borimo?”, samo da nabrojimo neke od filmova s jakom propagandnom porukom iz tog vremena.

Ako uzmemo u obzir naše prostore, NDH 1944. godine  snima film “Borci za Hrvatsku” u kojem je narator bio Lovro Matačić. A rojalistički, prokarađorđevski film snimaju Britanci  1943. godine pod naslovom “Under the cover” u kojem se radnja “vrti” oko dva brata: jednog četnika i drugog partizana u kojem je četnik “pozitivac” a partizan “negativac”.  Naravno, to je vrijeme boravka izbjegličke vlade kralja Petra Karađorđevića u Londonu. Uskoro će Britanci “promijeniti ploču” i podršku davati partizanskoj strani kao “pravoj, pozitivnoj  strani”.

Ni rat koji je nedavno buktio na prostorima bivše Jugoslavije u 90-tim godinama nije ostao bez filmsko-propagandističkog traga. Tako 1994. godine film Bore Draškoviča “Vukovar, jedna priča” predstavlja tadašnju srpsko-crnogorsku državnu zajednicu  za nagrade Oskar i Zlatni Globus. U inozemstvu je predstavljen pod imenom “Vukovar poste restante”. Film se okarakterizirao kao srpska ratna propaganda pa je njegovo prikazivanje bilo blokirano na 5. godišnjoj konferenciji Organizacije Ujedinjenih Naroda o kulturi. Propaganda sijeva sa svih strana a posebno u “dokumentarnoj montaži” i kreiranju naknadne slike novije povijesti, od Drugog svjetskog rata pa do danas. Ona često služi kao oblik zamagljivanja i bježanja od pitanja o pljački i neumjerenog bogaćenja na tragediji “običnih ljudi”  koje su se dešavale  upravo za vrijeme zadnjih ratnih tragičnih, krvavih zbivanja – i to, nerijetko,  baš  od strane “domoljubnih nacionalnih elita”.  U Hrvatskoj je nenadmašan Jakov Sedlar sa svojim filmskim krojenjem “istinske povijesti” pa se tako njegovo “klasično djelo” nazvano “Četverored” istovremeno prikazivao po kino dvoranama kao film i na javnoj televiziji kao serija. To do tada u Hrvatskoj nije nikada bilo zabilježeno. Naravno, niti ijedna strana ne zaostaje u toj vrsti kreiranja i modeliranja javne svijesti pa dolazi do neshvatljivih obračuna s antifašističkom prošlošću na svim stranama i u svim oblicima.  Naravno da je suludo odricati se pobjedničke uloge u Drugom svjetskom ratu veličajući povijesno poražene profašističke snage koje su stajale nasuprot Svjetskoj antifašističkoj tradiciji i rezultatima Drugog  svjetskog rata na kojima se temelji suvremena demokratska tradicija Europe i Svijeta. Ali, kod nas je sve moguće – pa i to!

Čak i Kinezi za potrebe svoje propagande “iznajmljuju” međunarodne mega zvijezde  poput  Jackie  Chana  koji se pojavljuje u filmu Samping Hana i Janoxing Huanga posvećenog 60-toj godišnjici Kineske Revolucije (za što je bio odobren budžet  od 48 miljuna dolara).

Duga je i jako tužna ovo priča. Kako inače objasniti  Harlamov film “Židov Suss” koji je bio uvod u progone stotina tisuća ljudi? Što su o vijetnamskom ratu govorile “Zelene beretke” s John Wayneom  a što je demistificirao, izrugivao i beskompromisno secirao genijalni i besmrtni Charlie Chaplin u svom već spomenutom “Velikom Diktatoru” kojeg snima u samo praskozorje Drugog svjetskog rata? I baš se on kasnije mora skrivati od plamena bijesnog “makartizma” koji  žestoko udara baš nezavisne i “ljevičarske” filmaše u rasponu od glumaca, scenarista pa do režisera uništavajući sudbine bezbroj genijalnih ljudi koji su bili proglašeni “subverzivnim antidržavnim elementima”, “ekspoziturama svjetskog komunizma” itd. S druge strane, tko danas može zamjeriti slavnoj “Casablanci” i nenadmašnom H. Bogartu što su, između ostalog, kao poruku filma imali i poziv svim “neopredjeljenima” da se priključe strani antifašističkog Dobra u svjetskom sukobu sa Zlom fašizma.

Danas se snima više nego ikada i ništa nije jednoznačno pa ni fenomen filmske propaganda i uloge medija u onosu na ljudsku slobodu. Meryl Streep je održala na samom početku dodjele “Zlatnog Globusa” svoj antitrumpovski govor u najboljoj tradiciji slobodnih umjetnika. Michael Moore svojim dokumentarcima izluđuje desničarski establishment, snimaju se filmovi o Che Guevari, zbivanjima u Meksiku 1968. godine i studentskom masakru na trgu Tkatelolcu (“Trg Tri Kulture”) za vrijeme održavanja Olimpijade u Ciudad de Mexicu. Dokumentarac o Afganistanu. Iraku, Siriji itd. danas šire istinu o pozadini strašne stvarnosti univerzalnog terora kojeg prakticiraju  kako terorističke skupine tako i  kompletne Države. Vijesti nikad više a Istine ipak nikad manje. I današnje KINO  OKO  veliko je i svemoćno. Filmski festivali i smotre dokumentarnog i alternativnog filma u Zagrebu i Splitu jako su važni za mentalnu higijenu Hrvatske.

Strip nismo spominjali iako je on itekako značajan i važan kao medij.  Sam pojam “žute štampe” vezan je baš za njega  jer su prvi stripovi bili tiskani u novinama u žutoj boji.  To su bile novine teško probavljivih medijskih magnata o kojima je sve već rekao veličenastveni orsonvelsovski “Citizen Cane”.

STANJE

Stanje ovisi o stupnju razvijenosti društva i njegovih demokratskih mehanizama koji su dovoljno snažni da zakoče, ako treba, inkvizicijske apetite kreatora zbilje…njihove cenzorske škare i namjeru da svijet kroje prema unaprijed zadanom modelu a ne da ga odražavaju barem na razini puke, jednostavne refleksije – ako već ne mogu da ga usmjeravaju ka razvijanju kritičkog duha kao pretpostavke za dosezanje Istine  što je preduvjet  za ostvarivanje bilo kakvog, pa i onog najmanjeg,  napretka u eventualnom ostvarivanju  neke zajedničke humanije budućnosti Svijeta.

Pisana riječ kod nas je gotovo do kraja degradirana jer su pisani, “laki mediji” (“žuto novinarstvo”), satjerali ozbiljnu pisanu riječ, odnosno Knjigu  u “kantun društvene kuće”  a kao domaćeg prvaka čitanog štiva nametnuli su nam (kao “čitateljski ukus”) “visokocelzijusiranu”  kvaziknjiževnost. Televizija se u svemu tome, naravno, brzo snašla  jer ona je oduvijek bila poput medijskog meda na kojeg se u rojevima kupe političke pčele. Pri tome, dakako, mislim na tobože “javnu” a ne komercijalnu televiziju.  Ona lebdi poput nedohvatnog božanstva  i “odozgo”  kroji naše priče i naše sudbine, kako pojedinačne tako i kolektivne.  Zato nije tek tako ona u Hrvatskoj nazvana “Katedralom Duha”. Ona kani ravnati društvenu zbilju prema “svom naumu” (koji je uvijek tako blizak vladajućim politikama) i ne pokušavajući se kritički osvrnuti na našu zbilju ili pokušavajući na bolje promijeniti postojeću otužnu stvarnost. Njena “istina” zavisna je “istina”.  Sloboda stanuje negdje drugdje u području  koje ne poznaje gazde bilo koje vrste. Možda su nam kao posljednja robinzonska mjesta koja bude “nadu” u mogućnost  dodira ljudi s barem od  nekih dimenzija  Slobode  ostali još samo nezavisni internetski portali.

tacno.net