Kako je nastala organizacija Bahar? Čija je bila ideja da se okupite i pokrenete važne inicijative i akcije? Možete li nam opisati svoje prve početke?

Dženana: Organizacija „Bahar“ osnovana je krajem 2022. godine, na inicijativu nekoliko žena koje su iza sebe već imale iskustvo rada u nevladinom sektoru. Povezala nas je zajednička želja da stečena znanja, iskustva i sposobnosti udružimo i usmjerimo prema pokretanju organizacije koja će se prvenstveno baviti edukacijom, osnaživanjem i društvenim angažmanom žena utemeljujući svoje djelovanje na vrijednostima islama i univerzalnim moralnim principima. Osjetile smo da u našem gradu postoji potreba za organizacijom koja će povezivati duhovni i intelektualni razvoj žene, poticati je na kontinuirano obrazovanje, kritičko promišljanje i aktivno učešće u društvu. Cilj nam je bio graditi zajednicu u kojoj će žene imati priliku učiti, razmjenjivati iskustva, razvijati vlastite potencijale i pokretati inicijative od značaja za širu društvenu zajednicu.

Naši počeci bili su obilježeni entuzijazmom i uvjerenjem da se i s ograničenim resursima mogu pokrenuti vrijedne stvari. Kako je organizacija rasla, tako su se razvijali i naši programi, širila područja djelovanja i otvarala nova pitanja kojima smo se željele baviti. Danas, četiri godine kasnije, iza nas stoje konkretni rezultati koji najbolje svjedoče o tome kako se ta početna ideja razvijala. Realizirale smo oko 110 emisija Bahar podcasta, organizirale desetine seminara, konferencija i edukativnih susreta, kao i četiri velika programa povodom Svjetskog dana hidžaba. Objavile smo tri knjige, nastojeći kroz izdavaštvo sačuvati vrijedna svjedočanstva i doprinijeti kulturi sjećanja.

Posebno mjesto u našem radu zauzimaju humanitarne aktivnosti, briga o često zaboravljenim članovima društva te posjete majkama Srebrenice, čije životne priče i svjedočanstva smatramo neprocjenjivim dijelom našeg kolektivnog pamćenja. Kroz takve susrete nastojimo pokazati da društveni angažman nije samo organiziranje javnih događaja, nego i neposredan odnos prema ljudima, njihovim potrebama i iskustvima. Naravno, tu su i brojne saradnje, susreti, razgovori, nova poznanstva, ali i žene koje su kroz naše programe pronašle priliku da steknu nova znanja, podijele svoja iskustva ili se ohrabre na vlastite inicijative.

Vjera kao nadahnuće

Kako ste povezale svoja znanja i sposobnosti s duhovnim životom i islamom? Je li vjera vaša inspirativna vodilja i na koji način utječe na vaš aktivizam?

Dženana: Za nas vjera i društveni angažman nikada nisu bili dva odvojena područja života. Naprotiv, vjerujemo da se istinska duhovnost ne ogleda samo u individualnom odnosu čovjeka prema Bogu, nego i u načinu na koji se odnosimo prema drugim ljudima, i zajednici kojoj pripadamo.

Vjera je od samih početaka bila naša vrijednosna i inspirativna vodilja. U njenim temeljnim porukama o važnosti znanja, dostojanstvu čovjeka, solidarnosti i činjenju dobra pronalazimo snažan poticaj za ono što radimo. Smatramo da vjera ne bi trebala čovjeka udaljavati od društva i njegovih problema, nego ga, naprotiv, poticati da bude svjestan svoje odgovornosti i spreman djelovati.

Posebno nam je važno govoriti o odnosu islama prema obrazovanju i društvenoj ulozi žene. Naime, još uvijek se susrećemo s određenim tumačenjima i društvenim očekivanjima koja ženu nastoje ograničiti na unaprijed definirane uloge, pri čemu se takva očekivanja nerijetko predstavljaju kao vjerske obaveze. Vjerujemo da je važno razlikovati univerzalne vrijednosti vjere od kulturnih i patrijarhalnih obrazaca koji su se kroz vrijeme oblikovali u pojedinim zajednicama.

Za nas žena koja živi svoju vjeru nije žena koja prestaje postavljati pitanja, razmišljati ili razvijati vlastite potencijale. Naprotiv, smatramo da su obrazovanje, kritičko promišljanje, profesionalni razvoj i društvena odgovornost potpuno spojivi s njenim vjerskim identitetom. Upravo to nastojimo pokazati kroz Bahar. Naše aktivnosti nisu usmjerene isključivo na duhovni razvoj žene, nego i na njeno intelektualno, emocionalno i društveno osnaživanje. Želimo poticati žene da stječu znanje, prepoznaju vlastite sposobnosti, razvijaju samopouzdanje i aktivno učestvuju u oblikovanju zajednice u kojoj žive.

Istovremeno, naš vjerski identitet ne doživljavamo kao prepreku za dijalog i saradnju s ljudima drugačijih uvjerenja. Naprotiv, vjerujemo da se vrijednosti koje nas inspiriraju mogu i trebaju potvrđivati kroz međusobno poštovanje, solidarnost i zajedničko djelovanje za dobrobit društva. U konačnici, za nas vjera nije samo pitanje onoga u šta vjerujemo, nego i načina na koji tu vjeru živimo. Ako nas ona uči pravednosti, odgovornosti i brizi za drugog čovjeka, onda smatramo da se te vrijednosti moraju prepoznavati i u našem javnom djelovanju. Upravo zato društveni aktivizam ne doživljavamo kao nešto što je odvojeno od naše duhovnosti, nego kao jedan od načina na koji svoje vrijednosti nastojimo pretočiti u konkretna djela.

Prepoznavanje potreba drugoga

U vašem timu vidjela sam mnogo sposobnih i osnaženih žena s različitim znanjima, iskustvima i vještinama. Što vas povezuje i na kojim vrijednostima i načelima gradite svoj zajednički aktivizam?

Dženana: Ono što nas povezuje nije nužno istovjetnost mišljenja, iskustava ili životnih puteva, nego zajednički vrijednosni okvir i svijest o odgovornosti koju imamo prema zajednici u kojoj živimo. Različitost znanja, profesionalnih iskustava i sposobnosti žena okupljenih oko Bahara doživljavamo kao prednost, jer vjerujemo da se upravo kroz susret različitih perspektiva razvijaju kvalitetnije ideje, širi razumijevanje i otvaraju nove mogućnosti djelovanja.

Naš aktivizam temelji se na solidarnosti, empatiji, pravednosti, međusobnom uvažavanju, odgovornosti i kontinuiranom učenju. Međutim, važno nam je da te vrijednosti ne ostanu samo načela koja deklarativno zastupamo, nego da budu prepoznatljive u načinu na koji djelujemo. Za nas solidarnost podrazumijeva spremnost da prepoznamo potrebe drugih i ne ostanemo ravnodušne, empatija sposobnost da razumijemo iskustva koja nisu nužno naša, a pravednost hrabrost da preispitujemo odnose i okolnosti u kojima se nečije dostojanstvo, prava ili mogućnosti dovode u pitanje. Nastojimo da se ono o čemu govorimo prepoznaje i u načinu na koji radimo, u temama koje otvaramo, odnosima koje gradimo i spremnosti da se bavimo i pitanjima koja nisu uvijek jednostavna ili društveno prihvaćena.

Ono što je upečatljivo u vašem radu jest velika podrška ženama i nastojanje da se otvore pitanja njihovih iskustava, što dolazi do izražaja i u izboru gošći vašeg podcasta. Koliko su ženska iskustva važna za osnaživanje žena, doprinos zajednici i boljitak društva?

Dženana: Posebno nam je važna međusobna podrška među ženama. Živimo u društvu u kojem se žene nerijetko porede, vrednuju prema različitim očekivanjima, a ponekad i međusobno suprotstavljaju. Mi želimo njegovati drugačiji pristup, onaj u kojem uspjeh jedne žene ne umanjuje vrijednost druge, nego postaje poticaj i ohrabrenje.  Važno nam je i da naš aktivizam ne ostane na nivou lijepih poruka i deklarativnog zalaganja za određene vrijednosti.

Hidžab kao simbol osnaženosti

Hidžab je važan dio vjerskog identiteta mnogih muslimanki, ali i tema uz koju se vežu brojne predrasude. Što on osobno znači za vas i kako biste opisale njegovo suštinsko značenje? Što biste voljele da društvo bolje razumije o iskustvu žene koja nosi hidžab?

Nejla:Semantika samog pojma hidžab je višeznačna. Bez ulaženja u dublje analize i tumačenja različitih kontekstualnih značenja pojma, u svom osnovnom značenju to je zastor, prekrivač, zavjesa, pregrada. Zanimljivo je da je na našim prostorima hidžab već dugo sinonim za mahramu, šerijatsku naredbu od Allaha dž. š. za svaku punoljetnu muslimanku. S druge strane, u arapskom jeziku riječ mahrama ima isti korijen kao i riječ harem (harem džamije) ili haram (u smislu zabrane) ili ihram, sveta odjeća hodočasnika Kabe; u značenju: ograničenost, zaštićenost, zatvorenost. Harem džamije, mahrama na glavi muslimanke su granice koje odvajaju sveto od onog profanog, štite od zlih djela ljudi ali i šejtanskih. I upravo u ovom paralelnom jezičkom uporištu nalazimo i suštinsko značenje hidžaba – jedan od reprezentativnih identiteta muslimanke, njen autohtoni islamski identitet.

Ono što bih voljela da društvo bolje razumije jeste da je mahrama na glavi muslimanke naredba od Allaha dž.š. a ne produkt njene slobodne volje, društvenog konteksta ili statusa u društvu. Od petnaestogodišnje djevojčice do žene u ranim tridesetim, moj put s mahramom prošao je mnogo. Sve što danas želimo pronaći, istražiti i naučiti je lahko dostupno, više nego ikada. Ono što mi je oduvijek pomalo falilo jeste stepen potpune identifikacije s nečijim likom, nečijom pričom i nečijom mahramom. Jer mahrama je i realna, svakodnevna živuća priče, koju nalazim malo ili nikako. Mahrama je i moja svakodnevna borba, u kojoj tražim i pronalazim odgovore za razne dileme i iskušenja. Ustvari, nekad ih i ne pronađem, produžim dalje, ali opet duboko svjesna i zahvalna što je mahrama moj štit od izopaćenosti i negativnosti vanjskog svijeta. U vremenu kada nam društvene mreže često plasiraju samo ideliziranu priču, pa i vezi s hidžabom upakovanu u ružičasto; hidžab kao kruna, kao ponos, kraljice hidžaba itd., hajde da malo više kontekstualiziramo hidžab i „spustitimo“ ga u naš svakodnevni život i razgovor. Možda se iznenadimo kada se malo bolje upoznamo i susretnemo.

Kako se nosite s brojnim predrasudama i stereotipima o pokrivenim ženama? Što Bahar konkretno čini kako bi se razbijale predrasude i prevladavala stigmatizacija povezana s hidžabom?

Nejla: Znate šta – Živimo jedno paradoksalno vrijeme. U 21. stoljeću, eri demokratije i individualnih prava, mahrama je i dalje problem. Mahrama egzistira kroz 14 stoljeća Islama i starija je od svih povelja i konvencija na kojima insistira demokratija. Ženama sa hidžabom spočitava se da nerade dovoljno na prezentiranju i promoviranju hidžaba. Opčenito se ženama spočitava da nisu dovoljno društveno aktivne, da ne rade na promovisanju veće tolerancije i razumijevanja prema različitim izborima žena (pa i vezi sa hidžabom) u BiH, ali i u različitim dijelovima svijeta. Danas kada su feminizam i drugi društveni pokreti uzeli veliki zamah, očekuje se od svih a naročito od žena sa mahramom da bi odvažnije i odlučnije trebala stati u odbranu svojih osnovnih vjerskih i ljudskih prava. Jer složit ćemo se to i jeste feminizam. Da su žene uz sve žene svijeta, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, vjersko opredjeljenje, socijalni status u društvu itd.

Vodeći se takvim maksimama, Organizacija Bahar kroz raznovrsne programe i aktivnosti, pruža podršku i jača Zajednicu žena koje se suočavaju s različitim stigmatizacijama, uključujući i one vezane s hidžabom. U prethodnim pitanjima smo iscrpno elaborirali sve ono što Bahar konkretno radi ali u vezi s hidžabom želim posebno istaći još jednom Manifestaciju povodom sv. dana hidžaba. Naime prije četiri godine rodila se ideja o nastanku Organizacije Bahar a zajednom s njom rasla je i ova Manifestacija, koja se globalno obilježava 1. februara. Na taj datum kroz pažljivo osmišljen program, pošaljemo univerzalnu poruku / sliku svijetu da je mahrama nešto lijepo, prirodno, napredno a ne primitivno i nešto iz 7. stoljeća.

Što je, prema vašem mišljenju, potrebno kako bi društvo žene promatralo kao cjelovita bića, uvažavajući sve njihove identitete i životne uloge? Kako istodobno uvažavati žene kaovjernice i građanke, supruge i majke, domaćice, ali i žene koje grade svoje karijere, bez međusobnog suprotstavljanja tih uloga i identiteta?

Nejla: Govoriti o bilo čemu pa i o različitim životnim ulogama, identitetima žena je jako teško ako u korijenu nemamo plodno tlo za razvijanje i napredak. Bez obzira na sve pomake, naše društvo je još uvijek prilično patrijarhalno. Kako je moguće da društvo posmatra žene kao cjelovita bića i uvažava sve njihove identitete kada još uvijek postoji distinkcija između privatne i javne sfere. Svi dobro znamo koja kome pripada i da žene jos uvijek moraju duplo više raditi i truditi se da bi bile rangirane na isti način kao i muškarci. Mi smo nažalost još uvijek u eri suprostavljanja rodnih identitea, iz koje je nezahvalno govoriti. Sve u svemu, žene danas nose veliko breme, u svim životnim ulogama koje im se često suprostavljaju, kao da jedna nužno mora isključivati drugu i obratno. A ne mora. Samo je potrebno malo više razumijevanja, uključivanja, uvažavanja i prije svega rada na sebi.

Da bismo bile uvažavane i kao vjernice i građanke, supruge i majke, domaćice ali i žene koje grade svoje karijere, bez suprostavljanja tih uloga i identiteta moramo prvo uvažavati sebe, uvažavati jedne druge i na koncu to isto očekivati i od ostatka društva. Kao vjernica ali i žena svih drugih nabrojanih identiteta podsjetit ću da nas i Kuran u pravima i obavezama ne razlikuje po našoj spolnoj naravi, nego po onome kako živimo i čemu težimo. A samo zdravim razumom, obrazovanjem i jačanjem samopoštovanja kod nas žena možemo težiti uvažavanju i međusobnom skladu različitih uloga i identitea.

Borba protiv duhovnog nasilja

Nedavno ste održale niz seminara posvećenih vrlo važnoj i osjetljivoj temi duhovnog nasilja. O ovom se obliku nasilja još uvijek nedovoljno govori, osobito kada se skriva iza autoriteta, vjerskih uvjerenja i pozivanja na duhovne vrijednosti. Kako prepoznati granicu između duhovnosti koja čovjeka osnažuje i odnosa u kojima se vjera koristi za kontrolu, manipulaciju i narušavanje osobnog dostojanstva?

Alma: Kada smo odlučile pokrenuti projekat „Prepoznaj i oslobodi – Žene protiv duhovnog nasilja“, polazile smo od činjenice da postoje oblici nasilja koje nije uvijek jednostavno prepoznati, posebno kada se pojavljuju u prostoru vjere, duhovnosti, autoriteta i povjerenja. O duhovnom nasilju u našem se društvu još uvijek nedovoljno govori, a jedan od razloga jeste upravo to što se ono nerijetko skriva iza vrijednosti koje ljudi duboko poštuju i koje imaju posebno mjesto u njihovim životima. Upravo zato smatrale smo važnim otvoriti ovu temu, imenovati problem i pokušati doprinijeti njegovom boljem razumijevanju. Uz podršku Ekumenske inicijative žena, organizirale smo tri seminara u Tuzli, Mostaru i Sarajevu, okupivši stručnjakinje i stručnjake iz različitih oblasti i religijskih zajednica. Time smo željele pokazati da duhovno nasilje nije pitanje jedne religije, niti se može pripisati isključivo jednoj vjerskoj zajednici, nego da govorimo o mogućnosti zloupotrebe autoriteta i povjerenja u različitim religijskim i društvenim kontekstima.

Granica između duhovnosti koja osnažuje i odnosa u kojem se vjera zloupotrebljava, prepoznaje se prvenstveno u odnosu prema ljudskom dostojanstvu, slobodi i odgovornosti. Duhovnost bi trebala čovjeku pružati smisao, unutrašnju snagu, sigurnost i poticaj da bude bolji prema sebi i drugima. Ona ne bi trebala počivati na strahu, ponižavanju, prisili ili uvjerenju da pojedinac nema pravo postavljati pitanja i preispitivati postupke onih kojima vjeruje. Problem nastaje kada se vjerski autoritet počne koristiti kao sredstvo kontrole, kada se poslušnost određenoj osobi poistovjećuje s poslušnošću Bogu ili kada se nečija patnja opravdava selektivnim tumačenjem vjerskih poruka. Posebno je opasno kada se ženama sugerira da je šutnja pred nepravdom njihova dužnost, da je trpljenje ponižavanja dokaz strpljivosti ili da je preispitivanje nečijeg postupanja znak slabosti njihove vjere.

Na koji način takva iskustva utječu na žene i njihovu sliku o sebi, vlastitoj vrijednosti i vjeri? Koje su glavne poruke vaših seminara i što biste poručile ženama koje prolaze kroz takva iskustva?

Alma: Duhovno nasilje može duboko narušiti sliku koju žena ima o sebi, jer se pritisak opravdava upravo onim što joj je važno; vjerom, savješću i željom da postupa ispravno. Kada joj se ponavlja da je problem u njenoj neposlušnosti, nedovoljnom saburu ili slabosti vjere, ona može početi sumnjati u vlastito iskustvo. Osjeća da je nešto boli ili ponižava, ali se pita ima li pravo tome se usprotiviti. Postepeno može gubiti samopouzdanje, osjećati krivnju zbog vlastitih potreba i granica te sve više zavisiti od tuđeg odobravanja. Takva iskustva mogu narušiti i njen odnos prema vjeri: ono u čemu je pronalazila mir i oslonac počinje povezivati sa strahom i pritiskom.

Jedna od glavnih poruka naših seminara bila je važnost razlikovanja vjere od njene zloupotrebe, kao i ljudskog tumačenja od Božije volje. Govorile smo o tome da duhovni autoritet nosi odgovornost: treba pomoći osobi da sazrijeva, razumije i odgovorno odlučuje. Posebno smo naglasile da se poruke o saburu, oprostu i očuvanju porodice ne smiju koristiti za opravdavanje nasilja i prebacivanje odgovornosti na ženu koja ga trpi. Važne poruke bile su i poznavanje vlastitih prava i obaveza, poštovanje granica te odgovornost zajednice i institucija da saslušaju, zaštite i omoguće stručnu podršku.

Ženama koje prolaze kroz takva iskustva poručile bismo da njihova vrijednost nije određena tuđim procjenama njihove poslušnosti, šutnje ili spremnosti na trpljenje. Imaju pravo postavljati pitanja, tražiti drugo mišljenje, postavljati granice i potražiti stručnu pomoć. Suprotstavljanje manipulaciji i nasilju nije dokaz nedostatka vjere, niti žena mora birati između vlastitog dostojanstva i svog odnosa prema Bogu. U konačnici, jedna od najvažnijih poruka koju želimo poslati jeste da vjera treba biti izvor snage, smisla i dostojanstva, a nikada sredstvo kojim se čovjeku oduzimaju sloboda, glas i osjećaj vlastite vrijednosti.

Nijedan trud nije bezvijedan

Za kraj, što biste poručile čitateljima i čitateljicama portala Analiziraj.ba?

Alma: Voljele bismo da čitatelji i čitateljice portala Analiziraj.ba iz ovog razgovora ponesu prije svega jednu misao: da svako od nas, bez obzira na svoje obrazovanje, uvjerenja, životne okolnosti ili društvenu poziciju, ima mogućnost učiniti nešto dobro za ljude oko sebe. Kada smo pokretale Bahar, nismo imale ambiciju mijenjati svijet velikim riječima. Željele smo svoje znanje, vrijeme i sposobnosti staviti u službu nečega što nadilazi naše pojedinačne interese. Danas, nakon brojnih susreta, razgovora i iskustava, još snažnije vjerujemo da nijedan iskren trud nije bezvrijedan. Nekada je to predavanje koje ženi otvori novu perspektivu, razgovor u kojem prvi put pronađe razumijevanje, podrška koja joj vrati samopouzdanje ili zabilježena životna priča koju smo sačuvale od zaborava. Ako nas je dosadašnji rad Bahara nečemu naučio, onda je to da se velike promjene često rađaju iz malih, ali iskrenih koraka. Ne možemo uvijek promijeniti okolnosti u kojima živimo, ali možemo odlučiti da u njima ne budemo ravnodušni. I možda je upravo to najvažnija poruka koju želimo ostaviti: da nikada ne izgubimo osjećaj odgovornosti jednih prema drugima, niti vjeru da dobro koje činimo ima smisla.