Smrt čovjeka, pa i čovjeka pravomoćno osuđenog za najteže ratne zločine, ne ukida pravo njegove obitelji na tugu. Ali kada se takav čovjek ispraća uz državne počasti i u atmosferi nacionalnog rituala, pitanje se više ne odnosi samo na privatnu žalost. Ono postaje pitanje odnosa države prema vlastitoj prošlosti, prema pravno utvrđenim činjenicama i, konačno, prema vlastitoj političkoj i moralnoj zrelosti.

Ratko Mladić nije bio samo nečiji otac, suprug ili član obitelji. Bio je zapovjednik Vojske Republike Srpske i čovjek kojeg je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno osudio na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Njegova odgovornost nije pitanje političkog mišljenja, nacionalnog narativa ili pripadnosti jednoj od zaraćenih strana. Utvrđena je u sudskom postupku, na temelju izvedenih i ocijenjenih dokaza, te potvrđena pravomoćnom presudom.

Upravo zato treba razlikovati dvije stvari koje se u politički i nacionalno opterećenim društvima često namjerno miješaju: pravo obitelji da žali svojega mrtvog člana i pravo države da odluči kakvu će poruku poslati načinom na koji će njegovu smrt javno obilježiti.

Prvo je pitanje ljudskog dostojanstva. Drugo je pitanje javne politike.

Obitelj ima pravo na oproštaj, ali država nema obvezu privatnu žalost pretvarati u javnu glorifikaciju. Naprotiv, država koja ozbiljno shvaća vlastitu prošlost morala bi znati gdje prestaje pravo na žalovanje, a počinje odgovornost prema društvu i žrtvama.

U društvu koje je spremno suočiti se s ratnom prošlošću, Ratko Mladić mogao je biti pokopan dostojanstveno, ali bez državne glorifikacije; bez pretvaranja njegove smrti u nacionalni događaj i bez poruke da se pravomoćno utvrđena odgovornost može potisnuti iza nacionalnog identiteta.

Tu dolazimo do jedne od najvažnijih razlika koju zrela politika mora biti sposobna napraviti: razlike između odgovornosti pojedinca i odgovornosti kolektiva. Ratko Mladić nije srpski narod. Njegovi zločini nisu zločini svakog Srbina. Međutim, kada država osuđenog ratnog zločinca pretvara u nacionalni simbol, upravo ona stvara prostor da se individualna odgovornost počne čitati kao kolektivni identitet.

To nije zaštita vlastitog naroda. To je politička neodgovornost prema njemu.

Država se prema vlastitoj prošlosti ne određuje samo zakonima i deklaracijama, nego i simbolima koje bira, ljudima kojima iskazuje javnu počast i događajima kojima pridaje nacionalni značaj. Kada se uz kovčeg pojavljuju obilježja državnog i vojnog autoriteta, kada su prisutni predstavnici državnih struktura i kada se ispraćaj odvija u prostoru i atmosferi državnih institucija, granica između privatnog oproštaja i javne poruke postaje sve tanja.

Tada više nije dovoljno reći da je riječ samo o sprovodu. Način na koji država sudjeluje u javnom obilježavanju nečije smrti uvijek nosi simboličku poruku, a takve poruke imaju posljedice.

Kratkoročno, politika nacionalne mobilizacije može donijeti političku korist. Javne osude iz regije mogu se predstaviti kao novi dokaz navodne ugroženosti Srbije, kritike pretvoriti u argument za homogenizaciju biračkog tijela, a vlastiti ratni zločinac u simbol kolektivne žrtve. Takva politika može proizvesti politički učinak, ali dugoročno nanosi mnogo dublju štetu jer društvo ostaje zarobljeno u potrebi da vlastitu prošlost brani umjesto da je razumije.

A društvo koje ne može kritički govoriti o vlastitim zločinima ostaje zarobljeno u vlastitim mitovima.

Posebno osjetljivu dimenziju ovom pitanju daje uloga Srpske pravoslavne crkve. Problem nije u tome što je obavljen vjerski obred. Pravoslavna molitva za pokojnika sama po sebi ne predstavlja političku rehabilitaciju niti znači odobravanje njegovih djela. Vjerska institucija može govoriti o smrti, pokajanju, oprostu i ljudskom dostojanstvu.

Problem nastaje kada se iz molitve prijeđe u javno moralno vrednovanje života čovjeka čija je odgovornost za genocid i druge zločine pravomoćno utvrđena.

Kada patrijarh Porfirije o Mladiću govori kao o komandantu koji je „položio život za slobodu i opstanak svoga roda“, takva formulacija više nije samo molitva za pokojnika. Ona mu daje mjesto u priči o „slobodi“ i „opstanku“ vlastitog naroda, pritom prešućujući Srebrenicu, žrtve i pravomoćnu presudu za njegove zločine.

Moguće je moliti za pokojnika, a ne negirati njegove zločine. Moguće je žaliti za ocem, a ne pretvarati ga u nacionalnog heroja. Moguće je poštovati dostojanstvo mrtvog čovjeka, a istodobno jasno imenovati odgovornost koju je za života imao.

U tome je ključna razlika između oprosta i poricanja, između vjere i političkog rituala, između žalosti i glorifikacije.

Što se tiče obitelji, njezino pravo na privatnu bol nije sporno. Mladićev sin imao je legitimno pravo žaliti svojega oca i od njega se ne može zahtijevati da vlastitu privatnu bol pretvori u javno odricanje od roditelja. No kada privatni oproštaj poprimi javni karakter, tada više nije riječ samo o obiteljskoj žalosti. Postaje važno kakvu poruku takav čin šalje društvu i tko joj svojim autoritetom daje legitimitet.

Oblik moralne zrelosti je upravo sposobnost da se istodobno prihvate dvije naizgled suprotne istine: da je čovjek nekome bio voljeni otac i da je istodobno pravomoćno osuđen za najteže zločine. Jedno ne poništava drugo. Naprotiv, tek kada smo spremni prihvatiti tu složenost, bez poricanja i uljepšavanja, možemo govoriti o zrelom i moralno dosljednom odnosu prema prošlosti.

Takav odnos ne počinje osudom zločina koje su počinili „oni drugi“. Počinje mnogo teže – spremnošću da pogledamo vlastitu stranu i prihvatimo činjenice, čak i onda kada bole.

Zato pitanje Mladićeva ispraćaja nije samo tko je došao, tko je govorio i tko je položio cvijeće? Iza tog sprovoda ostaje mnogo dublje pitanje: što način na koji se odnosimo prema vlastitim ratnim zločincima govori o nama i o društvu koje ih ispraća?

Odgovor na to pitanje mnogo je važniji od samog sprovoda.