Nezavisni međunarodni naučni panel Ujedinjenih nacija za umjetnu inteligenciju upozorio je na sve veću koncentraciju moći nad razvojem i primjenom AI sistema, ali njegova vizija globalnog širenja ove tehnologije mogla bi produbiti upravo one nejednakosti koje nastoji riješiti.
U preliminarnom izvještaju, objavljenom uoči Globalnog dijaloga o umjetnoj inteligenciji u Ženevi, Panel navodi da su računalna infrastruktura, podaci, napredni modeli i stručni kadar koncentrirani u malom broju kompanija i država. Istovremeno zagovara brzo širenje umjetne inteligencije kako bi se njezine mogućnosti iskoristile u zdravstvu, obrazovanju, sigurnosti hrane i ekonomskom razvoju, posebno u zemljama globalnog juga.
Autor analize objavljene na portalu Tech Policy Press Bradley McNeil upozorava da je za ostvarenje takve vizije potrebno veliko oslanjanje na ulaganja, infrastrukturu i stručnost privatnog sektora. Time bi države koje pokušavaju razviti vlastite kapacitete mogle postati još ovisnije o velikim tehnološkim kompanijama sa sjedištem u razvijenim državama.
Izgradnja podatkovnih centara na domaćem tržištu, na primjer, ne znači nužno i tehnološku suverenost. Takvi centri i dalje mogu zavisiti od čipova kompanije NVIDIA, cloud usluga Microsofta i Amazona ili modela koje razvijaju kompanije poput OpenAI-ja. Države tako mogu dobiti pristup umjetnoj inteligenciji, a da pritom ne steknu stvarnu kontrolu nad infrastrukturom, standardima i sigurnosnim mehanizmima na kojima ona počiva.
I sam Panel priznaje da države koje zavise od stranih modela, cloud infrastrukture i podatkovnih sistema mogu dobiti pristup AI tehnologijama, ali izgubiti praktičnu kontrolu nad njihovom primjenom i prilagođavanjem lokalnim potrebama. Kao jedno od mogućih rješenja predlaže se Globalni fond za umjetnu inteligenciju, koji bi državama trebao omogućiti pristup računalnim resursima, modelima, obukama i tehničkoj podršci.
Međutim, ukoliko bi se taj fond oslanjao na novčane ili druge doprinose dominantnih tehnoloških kompanija, mogao bi zadržati zemlje korisnice u zavisnom položaju. Fond bi proširio pristup AI sistemima, ali ne bi nužno promijenio vlasništvo i kontrolu nad infrastrukturom potrebnom za njihov rad.
McNeil smatra da je u pristupu UN-a prisutna temeljna proturječnost. Organizacija upozorava na društvene rizike umjetne inteligencije i koncentraciju tržišne moći, dok istovremeno promovira širenje AI sistema kroz globalnu ekonomiju kojom već dominiraju velike privatne kompanije.
U dosadašnjim inicijativama UN-a usvajanje umjetne inteligencije uglavnom se predstavlja kao preduvjet ekonomskog razvoja i digitalne uključenosti. U središtu rasprave stoga nije pitanje treba li AI uvoditi, nego kako omogućiti većem broju država da učestvuju u postojećoj globalnoj AI ekonomiji i istovremeno upravljaju rizicima.
Preliminarni izvještaj, ipak, otvorenije od ranijih dokumenata govori o političkoj ekonomiji umjetne inteligencije i nejednakoj raspodjeli podataka, kapitala, energije, računalne snage i stručnog znanja. Ipak, ne predlaže reforme kojima bi se kontrola nad tim resursima stvarno preraspodijelila.
Pitanje globalnog upravljanja umjetnom inteligencijom zato nije samo tehničko i naučno, kako ga UN nastoji predstaviti. Odluke o tome koji se rizici smatraju prioritetnim, kakve se koristi očekuju i na koji će se način razvijati infrastruktura nužno su i političke odluke jer određuju čiji će interesi biti zaštićeni i ko će kontrolirati razvoj tehnologije.
Kako se rasprava o reguliranju umjetne inteligencije sve više pomjera s etičkih principa na pitanja vlasništva i infrastrukture, UN će morati odlučiti želi li samo proširiti učešće država u postojećem tržištu ili pokušati promijeniti raspodjelu moći na kojoj je ono zasnovano. Dok se to ne dogodi, njegova politika prema umjetnoj inteligenciji mogla bi istovremeno kritizirati koncentraciju moći i održavati uvjete koji je omogućavaju.
Izvor: Tech Policy Press
