U dobu post-istine, u kojem dezinformacije amplificirane putem algoritamske selekcije sadržaja i uz primjenu vještačke inteligencije u njihovom kreiranju uzrokuju visoku polarizaciju i nestabilnost društva, kvalitetno novinarstvo može biti jedna od izlaznih strategija. No, u ovom se kontekstu, očekivano, postavljaju dva ključna pitanja: prvo, šta uopće označava pojam kvalitetnog novinarstva i drugo, da li je ono, u vremenu paralelne hiperprodukcije sadržaja i osiromašenja pažnje, trošak ili investicija?

Šta je danas, uopće, kvalitetno novinarstvo?

Kada govorimo o pojmu kvalitetnog novinarstva, uzimajući u obzir tehnološke i društvene promjene koje su se desile posljednjih godina, pa i desetljeća, jasno je da standardne definicije po kojima se nivo profesionalnosti mjeri zastupanjem javnog interesa i poštovanjem etičkih normi više ne vrijede ili, blaže rečeno, nisu dostatne. Javni interes, naprosto, više nije interesantan javnosti, dešava se migracija publike na platforme u kojima je moguće u potpunosti živjeti u filter balonima i eho komorama, a etičke norme se, usudit ćemo se reći, upravo u medijima koji su nekad bili profesionalni uzori poštuju onoliko koliko to interesi koje ti mediji zastupaju dozvoljavaju – dakle, nikako. Najdirektniji dokaz je genocid u Gazi, pred kojim je veliki broj zapadnih medija ne samo zatvarao oči, nego ga i direktno negirao, selektivnim pristupom i odustajanjem od svake vrste profesionalnih standarda izvještavanja, pa i općih humanističkih vrijednosti. Razmjere ove apokaliptične erozije profesionalizma na globalnom nivou, u kontekstu Palestine, doista su tolike da je opravdano zapitati se ima li svrhe uopće više govoriti o kvalitetnom novinarstvu u globalnom postgenocidnom društvu?

Vrijednost novinarstva za ekonomiju, sigurnost i sprječavanje kriza

Izvještaj The Value of Journalism: Global Evidence on Why Media Matters to Economics, National Security and Crises, objavljen prije nekoliko dana, tvrdi da ima, jer kvalitetno novinarstvo i dalje donosi korist društvu, posebno u kontekstu ekonomskog rasta, sigurnosti i veće otpornosti na krize. Autori Mel Bunce i Beth Pearson predstavili su rezultate globalnog istraživanja o vrijednosti novinarstva, u pokušaju da objasne šta se dešava s društvom kada mu nedostaju kvalitetne informacije. Izvještaj je objavljen u izdanju UNESCO-a, u saradnji s IFPIM-om i DW Akademie.

Analiziramo li objavljeni izvještaj, mogli bismo zamjeriti već samom naslovu, u kojem je izjednačen pojam novinarstva i medija, što je u suprotnosti sa savremenim teorijama, koje insistiraju upravo na razlici između medija kao institucija koje slijede biznis logiku vlasnika (i koje sa profesionalnim standardima i javnim interesom (pre)često nemaju ništa) i novinarstva koje danas može funkcionisati i izvan medijskog okvira (pa se u ovom kontekstu uvodi i pojam solo content creator za novinare koji samostalno kreiraju, na vlastitim platformama objavljuju i vlastitim biznis modelima monetiziraju profesionalne novinarske sadržaje). No, sadržaj izvještaja je mnogo precizniji i polazi od definicije public interest journalism, odnosno novinarstva od javnog interesa, koje autori definišu kao „izvještavanje koje je nezavisno, tačno i etično, i koje nastoji informisati javnost o važnim pitanjima koja utiču na njihov život, omogućiti debatu i držati vlast odgovornom.“ (str. 3). Tri su ključne teze koje se dokazuju istraživanjem:

• Novinarstvo je ekonomski pokretač: može smanjiti korupciju, smanjiti troškove poslovanja, podstaknuti pravednu i transparentnu raspodjelu resursa i podržati ekonomski rast i razvoj.
• Novinarstvo podržava nacionalnu sigurnost: čini društva otpornijim na dezinformacije i intervenciju malicioznih aktera, te smanjuje rizik od sukoba i rata.
• Novinarstvo poboljšava reakciju na krize: pruža informacije koje spašavaju živote i poboljšava pripremu i odgovor na katastrofe i krize.

Ovaj izvještaj, dakle, više odgovara na drugo pitanje s početka teksta, a to je da li je kvalitetno novinarstvo trošak ili investicija. Autori istraživanjem pokazuju da ono, zapravo, nije ni jedno ni drugo, nego je u savremenim društvima i dalje isplativo, ali se ta isplativost ne mjeri novcem, nego podizanjem nivoa kvaliteta društava u kojima public interest novinarstvo postoji. I u ovom kontekstu, sa nekim dijelovima izvještaja može se doista argumentovano polemisati, poput, recimo, dijela u kojem se iznosi stav da temeljna istraživanja pokazuju da vijesti mogu imati pozitivan utjecaj na svijet jednostavno svojim postojanjem, jer se elite bolje ponašaju kad misle da će biti nadzirane. Ponovo, uzmemo li za primjer, recimo, Trumpovu Ameriku ili druge captured states (zarobljene države), nije teško naći primjere koji dokazuju suprotan argument, a to je da nažalost elite više ne mare za watchdog funkciju novinarstva, smatrajući ga psom koji možda laje, ali ne grize. I sami autori navode primjere iz SAD, pokazujući kako takozvani news deserts (direktno prevedeno: pustinje bez vijesti), u kojima su ekonomski i politički pritisci uzrokovali zatvaranje lokalnih medija, postaju mjesta gdje su građani manje informisani i gdje izlaznost na izbore i povjerenje u demokratske institucije opadaju.

Nadalje, izvještaj, recimo, u kontekstu diskusije o dezinformacijama navodi primjere Južnog Sudana i Mianmara, ali ne i primjere dezinformacija o Gazi, a autori navode i kako istraživanje iz Velike Britanije pokazuje da publika koja više konzumira vijesti iz pouzdanih izvora manje vjeruje u dezinformacije, ali ni na koji način ne problematiziraju koji su to pouzdani izvori u Velikoj Britaniji, budući da su mnogi koji su nekad smatrani najpouzdanijim, uključujući i BBC, pali na testu globalnog profesionalizma posljednjih godina.

No, iako nije uspostavio kritički odnos prema ustaljenim postulatima liberalnodemokratskog odnosa prema novinarstvu, koji doista jesu pokazali svu svoju krhkost na primjeru Gaze i Trumpove Amerike, kao i u evropskim zemljama u kojima se bilježi uspon desnice, ovaj izvještaj donosi neke podatke koje vrijedi zapamtiti, poput, recimo, onoga da stručnjaci procjenjuju da 0,1 % globalnog BDP-a – što je ekvivalent samo 15 dana globalne vojne potrošnje – može finansirati zdrave javne medije i osigurati sigurno informativno okruženje za građane širom svijeta. Drugim riječima, veoma malo ulaganje u profesionalno novinarstvo može donijeti velike koristi. S druge strane, smanjenje slobode medija, pokazuje istraživanje, dovodi do smanjenja stvarnog rasta BDP-a za 1–2 %, što se teško popravlja. Izvještaj navodi i procjenu da jedan američki dolar uložen u novinarstvo može donijeti više od 100 dolara u javnim uštedama kroz povraćene fondove, poboljšane javne usluge i smanjenje korupcije. Nadalje, u kontekstu činjenice da je Svjetski ekonomski forum dezinformacije u 2026. godini rangirao kao drugi najvažniji globalni rizik, izvještaj navodi i kako one koštaju društvo 355–516 milijardi američkih dolara godišnje.

Ovaj izvještaj, dakle, u najkraćem, šalje poruku da kvalitetno novinarstvo možda košta, ali nekvalitetno novinarstvo košta mnogo više. Za navedenu tvrdnju koristi dokaze vezane za podizanje nivoa opće nesigurnosti, posebno u vremenima krize, što je uzrokovano nedostatkom pravovremenih informacija iz kredibilnih izvora. Ono što preostaje za buduća istraživanja jeste procjenjivanje globalne štete od nekvalitetnog, neprofesionalnog, dezinformativnog novinarstva koje se neće mjeriti samo američkim dolarima nego prvenstveno ljudskim životima, u područjima koja se u izvještajima ne spominju.