Suvremeni fašisti i njihovi logori

Kada te fašist šalje na tržište, uviđaš kako se svijet mijenja i postaje zbunjujuće mjesto. Zašto na tržište? – pitaš se. – Zašto ne u logor?

Stjecajem okolnosti, međutim, suvremeni fašist nema fizički logor pri ruci, barem za sada, pa mu tržište dođe kao zamjenski pojam koji podrazumijeva učinkovitu egzekuciju. Ponosni vlasnik članske iskaznice Domovinskog pokreta, ili netko sličan, nema dakako u primisli ništa slično ekonomiji: u riječi “tržište” koja mu se sve češće otkida od usana upisana je njegova čežnja za logorom.

U neprežaljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, recimo, bilo je drugačije: Srbi, Židovi i ostali s poslovnim ambicijama (ili bez njih) – trgovci, bankari, postolari, slikari, ugostitelji, novinari, zidari, liječnici, muzičari… – otpremani su u logore da ne bi zagađivali čisto hrvatsko tržište. Sada bi, pak, “tržište” imalo biti odlagalište za one koji zagađuju čisti hrvatski proračun.

Suvremeni je fašist prinuđen koristiti se infrastrukturom koja mu stoji na raspolaganju. Ne možeš, uostalom, imati sve – i ovce i jasenovce. Tek, dobro je znati da tipovi poput Ivana Penave, Josipa Dabre ili Stipe Mlinarića Ćipe, kada upiru prstom u Novosti i uzvikuju “Mrš na tržište!”, koriste šifrirani jezik, te da im nije namjera osnaživati mehanizme liberalno-kapitalističkog poretka, nego organizirati susret između Srba i pakla.

Motiv da se Novostima drastično srežu budžetska sredstva je dakle iznad svega srbožderski, Domovinski pokret ga je u bezbroj navrata javno artikulirao, a “tržište” služi kao cinična fikcionalna alternativa, floskula preko koje će se opravdavati projekt likvidacije jednoga kritički raspoloženog lista, koji k tome nosi odurnu srpsku etiketu.

S druge strane, ako je neoustaški program Domovinskog pokreta podignut na nivo državne operative, ako je on iz stranačkog izrastao u državni pothvat, nije li neopravdano i nepravedno isključivo aktiviste dotične partije svrstavati u kategoriju suvremenih fašista?

Što ćemo s Hrvatskom demokratskom zajednicom i premijerom Andrejom Plenkovićem, koji je projekt bez sumnje odobrio? Što ćemo s ministricom Ninom Obuljen Koržinek, u čijem se resoru odvija prvi čin klanja nepoželjnog medija, a ona iza scene bez sumnje dogovara i koordinira konkretno ostvarenje toga djela? Što s članovima Savjeta za nacionalne manjine, koji su po političkome nalogu projekt formalno realizirali, gazeći pritom ne samo ustavne i zakonske norme, nego i svrhu vlastita postojanja?

U svakom slučaju, šovenski kriteriji DP-a, iznikli iz vatrenog antisrpstva, usvojeni su i ugrađeni u matricu djelovanja cjelokupnog vladajućeg aparata, pa time i normalizirani za daljnju društvenu upotrebu, a sama izvedba – gdje se svatko brinuo za svoj komadić imidža – dramaturški se razvijala prema zakonu spojenih izlika.

Najprije je DP postavio uvjet da se Srbi uklone iz vlasti, a “srpskim Novostima” obustavi javno financiranje, jer za takvu antihrvatsku rabotu postoji “tržište”; onda je HDZ, da bi spasio vladajuću koaliciju, isposlovao kompromis – Novosti neće odmah biti likvidirane, da se izbjegnu packe iz Bruxellesa, nego će im se drastično smanjiti budžet, što znači da će uslijed financijskog gušenja crknuti postupno, ali relativno brzo; onda se ispostavilo da izvršna vlast uopće ne smije odlučivati o iznosu javnih sredstava koji će biti dodijeljen Novostima, već o tome autonomno odlučuje Savjet za nacionalne manjine; onda su članovi personala ministrice Obuljen Koržinek i drugi utjecajni emisari poveli računa o tome da Savjet za nacionalne manjine autonomno odluči ono što izvršna vlast naredi; onda su članovi Savjeta za nacionalne manjine autonomno odlučili da uvaže želju DP-a i provedu nalog HDZ-a, s obrazloženjem da oni dodjeljuju novac za “kulturnu autonomiju”, a Novosti se, eto, bave i “politikom”, pa čak “vrše utjecaj na politička kretanja u Hrvatskoj” (a što bi drugo novinari trebali činiti?)… i omogućili naredbodavcima da zamašu čistim ručicama.

Zadnji u opisanom lancu tako su pristali na ulogu shiteatersa. Shiteater je onaj koji poslušno kusa DP-ova i HDZ-ova govna, naime preuzima odgovornost za njihova (ne)djela, i to bez racionalnog rezona, zbog trenutnih prinadležnosti o kojima možemo samo nagađati, ali sasvim sigurno na svoju dugoročnu štetu. Ne postoji jasnija ilustracija fašistoidne dinamike od Savjeta osnovanog radi zaštite prava nacionalnih manjina koji sudjeluje u zatiranju prava nacionalne manjine, a usput nam se razlaže i raspored snaga na sceni: kolektivni eichmann je osmislio “rješenje” i izdao komandu, pazeći da ne bude u blizini uznemirujućeg poprišta, a sami manjinci otvaraju vrata krematorija, odnosno – razumjeli smo se – tržišta.

Stvar s tržištem dodatno je pojasnio Mario Radić, predsjednik stranke DOMiNO, nezadovoljan što Novostima nije potpuno ukinut budžet, čime je DP, smatra, “izdao birače”. Glasilo srpske manjine u Hrvatskoj treba financirati, drži on, ali Novosti to nisu, “nego su proširena redakcija Feral Tribunea”: “Tako smo mogli ostaviti i Feral Tribune da može dalje izdavati. Ne treba brkati kruške i jabuke.” Ti ljudi imaju pravo iznositi svoje stavove, konstatira Radić, “ali ne državnim novcem, nego na tržištu”, a Novosti se – žele li biti dotirane – moraju baviti “isključivo manjinskim srpskim pitanjima”.

Kad smo kod krušaka i jabuka, valja podsjetiti da Feral svojedobno (dok je naš desničar još pljačkao srpske kuće po Slavoniji) nije raspolagao “državnim novcem”, ali je njegovo sudjelovanje u tržišnome natjecanju bilo podržano brojnim drugim državnim beneficijama: Ministarstvo kulture mu je razrezalo drakonski porez na šund, državne i druge kompanije nisu davale oglase, glavni urednik je bio hapšen i mobiliziran, novinarima su prisluškivani telefoni… List je, elem, doista egzistirao na tržištu, ali je konfiguracija tržišta – što se Ferala tiče – bila zadana parametrima policijske države.

Drugim riječima – Radićeve jabuke i kruške su podjednako trule, tvoreći gnjecavu kašu istoga terminološkog komposta. Spominjem tržište, a mislim na streljački stroj! – poručuje obijač kuća, kao i Penava, kao i Tibor Varga, kao i Plenković-Koržinek… Doda li se formuli inzistiranje na “isključivo manjinskim srpskim pitanjima”, najmanje treba čuditi paradoks da je manjak, a ne višak srpstva u Novostima ono što istinski iritira hrvatske nacionaliste.

Tu je valjda čas da i ono pitanje iz uvodnog pasusa ovoga teksta – Zašto ne logor? – prokažemo kao namjerno podmetnutu besmislicu. Logor naime već jest: to je upravo najuže shvaćena “kulturna autonomija” koju Obuljen i Varga uzdižu u gvozdenu obavezu, to su “isključivo manjinska pitanja”, bodljikavom žicom opasan tematski teritorij sa stražarskim kulama, mitraljeskim gnijezdima i upozorenjem da prelazak granice podrazumijeva smaknuće. Emancipacija koja bi dokidala strogu međusobnu izolaciju nije dopustiva. Nacionalnoj su manjini zajamčena sva prava osim prava na slobodu.

Uz kritičnost prema vlasti, ključni problem s Novostima leži dakle u nepoštivanju logorskog modela, u neposluhu koji se manifestira kroz ono što je glavna urednica ovoga lista nazvala “medijskim bratstvom srpskih i hrvatskih novinara”. To je nešto što izbezumljuje i zavrjeđuje najoštriju kaznu.

Zato je tu “tržište”. Zato je to fašizam. (Viktor Ivančić, Novosti)

Globalna moć „političkog Sarajeva“

Premda učestvuju u oblikovanju političke volje u Sarajevu, predstavnici SNSD-HDZ-a se, nakon što glasaju i ulože svoja veta, odjednom izuzimaju iz političkog Sarajeva potičući predstavu kao da su izjureni iz tih institucija koje ostaše da čine samo Bošnjaci, pardon muslimani i njihove sluge, inače izdajnici pravog srpstva i hrvatstva, sitne prodane duše

Dragan Čović u intervjuu za kojeg mnogi tvrde da je njegov „izlazak iz ormara“ što se tiče njegovih preferencija i sklonosti, jasno je označio „političko Sarajevo“ (govorio o „moći političkog Sarajeva“) kao veću opasnost za njegovu domovinu BiH od Dodikovih protivustavnih poteza.

Gotovo svaki dan iz Mostara, Zagreba, Banja Luke i Beograda slušamo o političkom Sarajevu, koje je čas bijedno, provincijalno, zatucano, odano u sluganjstvu svojim kolonijalnim gospodarima, čas toliko moćno da je ne samo visoki predstavnik, nego i cijela međunarodna zajednica – u prvom redu EU, administracija u Washingtonu, pa i UN – prisiljena donositi odluke kakve odgovaraju sarajevskom političkom minderu.

„Političko Sarajevo“ istovremeno diktira Murphyju kakve će sankcije kome nametnuti, ali i poslušnički provodi Murphyjevu samovolju.

„Političko Sarajevo“ je čas toliko moćno da Dejton prilagođava svojoj volji, čas toliko udvorničko i slabo da bilo kojeg stranog državljanina, slučajnog turista iz Njemačke smatra vrhovnim tumačem tog sporazuma.

Posljednjih mjeseci možemo slušati o umnoženoj moći političkog Sarajeva koje perfidno vuče konce, prema Vučićevim medijima, recimo pobune studenata, a on se eto sve zbog komšiluka do sad ustezao, ali će sada izaći u javnost i svjedočiti o globalnoj moći političkog Sarajeva demonstriranoj u rušenju njujorških blizanaca. Političko Sarajevo je, u dodatku, nametalo rezolucije Generalne skupštine UN, artikuliralo odluke sjednica Vijeća sigurnosti i u isti mah bilo instrumentalizirano od strane velikih sila za njihove sebične ciljeve.

Koji je smisao ovog šizofrenog i pojačanog srpsko-hrvatskog nacionalističkog igrokaza zvanog „političko Sarajevo“?

Da li se to bliži čas neke odluke, da li se nazire neka važna promjena, da li se to nazire kraj dosadašnjem samovlašću pa se paničnim arlaukanjem „drž'te lopova“ pokušava, barem za kratko, odagnati ono neizbježno? Da li je možda ovih sedmica i mjeseci zadnji voz da se BiH prekomponira kao trojna etno-federacija prije nego li je poklopi Europa? Ne znam, ali panika je očita.

Ali šta uopće znači „političko Sarajevo“? Uobičajena definicija glasila bi politika države koja se vodi iz glavnog grada te države. Dakle, faktori tog političkog Sarajeva su kako Konaković, tako i Krišto i Špirić. To su podjednako i Predsjedništvo i Parlamentarna skupština BiH u svom cjelokupnom sastavu.

Političko Sarajevo, na kraju čine, parlamentarne stranke i njihova rukovodstva koja čine vlast, ali i opoziciju na državnom nivou. Ali, naravno, ne misli se na to kada o tome govori Čović, Dodik, ili bilo koji drugi nacionalistički uspaljenik koji ih slijedi.

Premda učestvuju u oblikovanju političke volje u Sarajevu, ti predstavnici se, nakon što glasaju i ulože svoja veta, odjednom izuzimaju iz političkog Sarajeva potičući predstavu kao da su izjureni iz tih institucija koje ostaše da čine samo Bošnjaci, pardon muslimani i njihove sluge, inače izdajnici pravog srpstva i hrvatstva, sitne prodane duše.

Istina, Bošnjaci mogu glasati protiv promjena izbornog zakona i zakočiti proces, ali isto tako Srbi mogu izglasati Pelješki most kao svoj vitalni nacionalni interes, a Hrvati mogu kladioničkom ili plinovodskom poduzetništvu dati prioritet pod prijetnjom veta. Pa ipak samo su bošnjačke odluke opasno političko Sarajevo, a srpske i hrvatske to nisu.

Dakle, konstruiranjem pojma „političkog Sarajeva“, hoće se izolirati i konstruirati neki zamišljeni čisti bošnjački, muslimanski politički subjekt koji malo preko institucija i zakona, a više kroz spletke, podvale i već konstatiranu globalnu moć, želi ovladati cijelom BiH, dovesti Srbe i Hrvate u manjinski položaj, uspostaviti unitarnu građansku državu koja nije ništa drugo nego, kako složno zaključuju i Čović i Vulićka, „islamska“ ili „šerijatska“ država.

Konstruiranjem tog pojma želi se potaknuti novi krug etničke mobilizacije i vratiti stari revolucionarni žar, vratiti stvari na početno stanje sretne neupitne vladavine nad imovinom i životima ljudi koji se decenijama drže u strahu.

Otuda tolika fascinacija „izvornim Dejtonom“ ili, u HDZ slučaju – „izvornim Washingtonom“. Umberto Eco to zove konstruiranje neprijatelja i zaključuje kako se „od samog početka kao neprijatelji konstruiraju ne toliko oni drugačiji od nas koji nam izravno prijete, koliko oni za koje je nekome u interesu prikazati ih kao prijetnju čak i kad nam ne prijete izravno“.

PRIČA DRUGA: ŠTA TO BIJEŠE DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM

Ne zna se šta je gore – obilježavati 9. maj mlako, kao Dan Europe, ili žestoko, uz paradu novoprobuđenog ruskog nacionalizma i imperijalizma, neka verzija ruskog prajda, ili, bliže nama, da ga obilježava čovjek-entitet, sveproždirući i rušeći „osmi putnik“ bosanskohercegovačkog broda kojem je rješenje svih problema masovna vjerska konverzija inovjeraca, ili u drugom dijelu zemlje, potpuno ignorirati taj datum pobjede, što bi rekao bivši gradonačelnik Sarajeva Skaka, pobjede nad antifašizmom. Sve gore od goreg i od izvornog antifašizma sve udaljenije.

Skandalozno je kroz Dan Europe na mala vrata provlačiti sramnu revizionističku interpretaciju o „dva totalitarizma“, potpuno marginalizirajući ulogu Sovjetskog saveza u veličanstvenoj pobjedi. Još užasnije je s neofašističkih pozicija izvršiti invaziju i masovnu agresiju na drugu suverenu državu i komadati njezin teritorij. Skandalozno je s protofašističkih, četničkih pozicija slati poruke mržnje prema svojim komšijama. Bijedno je brkati antifašizam i fašizam i biti ravnodušan prema tome, jer to valjda „nije bio naš rat“.

Ali, šta je onda pravo naslijeđe 9. maja?

Eric Hosbawm piše: „Ideološki, ono se osniva na zajedničkim vrijednostima i aspiracijama prosvjetiteljstva i Revolucije: napredak uz pomoć upotrebe razuma i nauke; obrazovanje i narodna vlast; bez nejednakosti po rođenju i porijeklu; društva zagledana u budućnost a ne prošlost“.

Danas, imajući ovo u vidu, živimo u jednoj potpuno pervertiranoj stvarnosti. Zajedničke vrijednosti smatraju podvalom i Putinovi ideolozi i europski desničarski i identitarni pokreti. Složni su i odbacivanju prosvjetiteljskih vrijednosti, a političke odluke rukovode se iracionalnošću, gnijevom, emocijama mržnje i straha, a nipošto razumom.

Namjesto jednake vrijednosti svakog ljudskog života u javni diskurs, pa i u političke programe, u prvi plan dospijeva ponovo stari fašistički refren o „superiornosti jednih, a inferiornosti drugih formi ljudskog života“, uspostavljaju se nove-stare hijerarhije vrijednosti, pri čemu su naše na samom vrhu i uvijek u opasnosti od invazije onih inferiornih koji nas žele zamijeniti i preplaviti.

O zagledanosti u prošlost namjesto u budućnost – kroz slogane tipa „učinimo Ameriku, Europu, Mađarsku..“ itd. opet velikom – ne treba trošiti riječi.

Hosbawm naglašava otvorenost i inkluzivnost na ravnopravnim osnovama kao temeljne crte poretka uspostavjenog devetog maja. On kaže kako su i „zapadni ustavni kapitalizam, komunistički sistemi i treći svijet bili podjednako posvećeni jednakim pravima za sve rase i oba spola. Sve države su bile sekularne. Još konkretnije, nakon 1945. sve su te države, smišljeno i aktivno odbacile supremaciju tržišta vjerujući u aktivno upravljanje i planiranje ekonomije od strane države“.

Današnja posvećenost sebi, borba samo za svoja prava i slobode uz okrutno oduzimanje prava onom slabijem, uz srčanu osudu zaštitnih mehanizama od diskriminacije po osnovi rase i spola kao „vokizam“, prijeti da poništi svaki napredak na području ljudskih prava i sloboda koji se postigao od 1945. godine. Sekularnost je preživjela samo na papiru u većini država svijeta, a surovi zakoni tržišta u bijedu su već izgurali milijarde ljudi, upravo dovodeći do populizma, nacionalizma, revizionizma i, na kraju, samog fašizma.

Fašizam, piše Paul Mason, „nije samo program vlasti; to je kolaborativni projekt, u kojem učestvuju milioni ljudi, projekt podjarmljivanja drugih ljudskih bića, odbijanja njihovog vlastitog potencijala za slobodu. Bilo je to organizirano odbijanje naše vlastite slobode“, ili da to kažemo jezikom velikog Immanuela Kanta, to je organizirano odbijanje „izlaska iz samoskrivljene nezrelosti“, ili organizirani povratak u stanje samoskrivljene nezrelosti.

Istovremeno, to odbijanje slobode, taj povratak u toplinu samoskrivljene nezrelosti, uopće ta samoskrivljenost kada se dublje pogleda, nije rezultat slobodnog opredjeljenja, nego je inducirana, proizvod nataloženih protivrječnosti društva, egzistencijalnih prijetnji usljed gubitka posla i zastrašivanja od drugog i drugačijeg.

Fašizam je, piše Mason, „simptom sistemske pogreške pod kapitalizmom“ koja nam se stalno iznova vraća. S tim vraćanjem vraćaju nam se i presudna pitanja koja će, sve dok na njih ne damo pravi odgovor, biti uvijek nagovještaji nesreće i tragedije, a koja je, analizirajući fašizam, postavio Wilhelm Reich:

Kako objasniti takvu čežnju, kako piše Wilhelm Reich, „da budeš bilo čiji rob“, da robuješ onima „koji ti ne obećavaju ličnu, nego nacionalnu slobodu“, koji ti „ne obećavaju ljudsko samopoštovanje, nego respektovanje države; ne ličnu već nacionalnu veličinu. Pošto za tebe ‘lična sloboda’ i ‘veličina’ nisu ništa drugo do strane, mračne reči, to ti od reči kao što su ‘nacionalna sloboda’ i ‘interesi države’ ide voda na usta kao psu kad vidi kost, i ti im glasno kličeš“. (Asim Mujkić, Valter portal)

Sadnjom više drveća moglo se spasiti milion ljudi u svijetu

Drveće u gradovima nije samo nešto što je lijepo imati, već ima veliki utjecaj na naše zdravlje jer nas i rashlađuje.

Novom studijom je izračunato da se povećanjem vegetacije u urbanim područjima za 30 posto mogla spriječiti jedna trećina smrtnih slučajeva u svijetu u periodu od 2000. do 2019. godine, a koji su bili povezani s vrućinom. Dakle, s više zelenila se u tih 20 godina moglo spasiti 1,16 miliona ljudi. Riječ je o studiji istraživača Univerziteta Monash u Melbourneu.

Voditelj studije, profesor Yuming Guo je naveo da se studijom daje sveobuhvatna procjena koristi vegetacije u smanjenju stope smrtnosti povezane s vrućinom.

Izloženost toploti je velika prijetnja zdravlju, a ovaj problem se povećava s globalnim zagrijavanjem. Procjena je da su visoke temperature od 2000. do 2019. bile povezane s pola miliona smrtnih slučajeva godišnje, što je 0,91 posto od svih smrtnih slučajeva u svijetu tokom tog perioda.

Prema riječima profesora Guoa, najekstremniji scenarij je da će usljed globalnog zagrijavanja tokom 2090-ih u sjevernoj Evropi biti 2,5 posto smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom dok će u jugoistočnoj Aziji biti 16,7 posto smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom.

Vegetacija je ta koja rashlađuje ljude u gradovima, i to tako što odbija sunčevo zračenje i povećava evapotranspiraciju, tj. isparavanje vlage, što pak povećava strujanje zraka. Posljedica toga jeste snižavanje temperature, što znači smanjenje broja onih koji su u gradovima izloženi ekstremnoj vrućini.

Osim toga, kako je napomenuo Guo, postoje dokazi da vegetacija može poboljšati mentalno zdravlje, povećati društveni angažman i tjelovježbu te smanjiti zagađenje zraka. (Euronews, Klix)