Dr. sc. Sead Alić rođen je 1956. godine u Donjoj Vraci (Zenica, BiH). Diplomirao je filozofiju te južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. godine. Na istom je fakultetu 1986. obranio magistarski rad Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina. Doktorsku disertaciju Filozofija i književnost: Od ideologija zavođenja do manipuliranja medij(im)a obranio je 2007. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, dok je 2009. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekao i drugi doktorat s disertacijom Filozofija medija Marshalla McLuhana. Godine 2012. izabran je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u polju filozofije, a 2017. godine u zvanje znanstvenog savjetnika. Od 2012. predaje na Sveučilištu Sjever, gdje od 2017. djeluje kao redoviti profesor. Bogato profesionalno iskustvo stekao je radeći na radiju (Radio 101) i televiziji (HRT), gdje je spojio praktičan rad s teorijskim istraživanjima. Posebno se ističe njegov doprinos afirmaciji filozofije medija kao samostalne filozofske discipline u Hrvatskoj i regiji. Trenutno predaje na Odjelu za komunikologiju, medije i novinarstvo. Sudjelovao je na više od stotinu znanstvenih simpozija te objavio nekoliko stotina znanstvenih i publicističkih radova. Živi i radi u Zagrebu. Povod ovom razgovoru zabrana je predstavljanja njegove knjige Palestina I. (SADizam). O sveprisutnoj cenzuri, pritiscima, borbi protiv imperijalističke politike te ključnim porukama svoje knjige, razgovarali smo s uvaženim profesorom i autorom.

Poštovani profesore, vaša knjiga Palestina I. (SADizam) donosi duboko promišljanje o trenutnoj situaciji. Koje su glavne teme koje obrađujete u knjizi, te koje ključne poruke želite prenijeti čitateljima u kontekstu palestinskog pitanja?

Četrdeset je tekstova koje je nemoguće kratko prepričati. Uglavnom riječ je o reakciji na zločine u Palestini i pokušaju pronalaženja dubljih korijena/slojeva/izvora zločina koji se tamo događa.

U vašem radu, koji detalji smatrate presudnim za bolje razumijevanje izazova s kojima se suočava palestinski narod, a posebno u vezi s preispitivanjem koncepta Palestinske države? Koje su političke ili društvene sile koje ometaju njegovu uspostavu?

Na djelu je pokušaj Izraela i SAD-a da eliminirajući Palestince iz Gaze (vremenom i sa Zapadne obale), ‘očiste’ svoj nosač aviona na palestinskom tlu. Dugo je pripremana ta akcija. Njeni su bitni momenti proizvodnja straha naljepnicama antisemitizma, te prijetnja optužbama za povredu dogme holokausta. Za cioniste Palestinska država ne dolazi u obzir. To je samo dio prevarantske igre Izraela i Zapada.

Palestinski narod je kroz povijest pretrpio brojne oblike progona i nepravde, pri čemu je naročito izraelska politika imala značajan utjecaj. Koji su to drugi faktori – unutar Palestinske teritorije, ali i na međunarodnoj sceni – koji su dodatno pogoršali dehumanizaciju palestinskog naroda?

Konstanta cionističkog projekta je izbacivanje Palestinaca iz Palestine. To je rađeno u više navrata u zadnjih 75 godina. Milijuni Palestinaca su izvan svoje domovine. Apetit cionista je narastao. Šutnja vladara arapskih zemalja sramotna je. Nadajmo se da će se to promijeniti.

Kako interpretirate trenutnu izraelsku politiku u kontekstu pokušaja optuživanja kritičara za antisemitizam i negiranja genocida? Koje argumente smatrate ključnim u razotkrivanju tih pokušaja i kakvu ulogu u tom procesu ima međunarodna zajednica?

Igra je to na karte islamofobije i holokausta. Kritičare se bez razloga poistovjećuje s nacistima. Dakle oni koji ubijaju onako kako su njih ubijali nacisti – danas ubijaju jedan drugi narod a kritičare tog ubijanja svrstavaju među naciste…

Mogu li se Palestinci smatrati jednim od naroda koji je pretrpio najteže oblike nasilja, genocida i sustavnih kršenja ljudskih prava u modernoj povijesti? Na koji način bi međunarodna pravda trebala reagirati na ove povrede?

Međunarodni sud se ne poštuje. Nad idejom pravde nadvio se mrak zapadne politike. Nadajmo se da neće dugo biti tako…

Kakvu budućnost predviđate za Palestinu u kontekstu međunarodnih pregovora? Smatrate li da su prekidi vatre u ovom trenutku samo privremeno rješenje, ili postoji realna šansa za dugoročni mir?

Sve je vrlo privremeno. Zapravo istrebljenje je nastavljeno. Na drugim mjestima i drugim sredstvima.

Promocija vaše knjige nije se mogla održati zbog snažnih oblika cenzure. Možete li pojasniti koje su konkretne prepreke na koje ste naišli, tko je bio u poziciji odlučivanja, te zašto je vaša knjiga smatrana prijetnjom određenim interesima?

Iz tekst o zabrani sve je vidljivo…

S obzirom na prepoznatljiv oblik cenzure s kojom ste se susreli, kako ocjenjujete stanje slobode govora u kontekstu palestinskog pitanja i kako se to odražava na širu sliku političkog dijaloga u medijima?

Nema cenzure. Ima igara. Ima proizvodnje autocenzure i straha. Mi svi moramo više i češće govoriti. O svemu se mora moći slobodno razmišljati, postavljati i provjeravati hipoteze, kritizirati i prihvatati kritike…

Na koji su način mediji, posebno oni međunarodni, oblikovali javno mnijenje o palestinskom pitanju? Koji su vam kanali omogućili otvoreniju raspravu i dijalog, te koji su bili njihovi ključni ograničavajući faktori?

Svoje sam tekstove slao poput sondi na različite portale. Negdje su ti tekstovi zaživjeli a negdje ne. Nastavljam na taj način…

______________________________________________________

ZABRANA PREDSTAVLJANJA KNJIGE PREDLOŽENA BEZ ČITANJA KNJIGE

Piše: Sead Alić

U novom broju Nacionala Zoran Pusić se obznanio javnosti kao osoba koja je stajala iza prijedloga knjižnici Bogdan Ogrizović da se spriječi predstavljanje knjige Palestina I. (SADizam). Odluku o svom prijedlogu donio je, kako sam kaže, bez čitanja knjige.

Tvrdi također kako nije znao za dopis Židovske općine Zagreb. Može li mu se vjerovati, pokušao sam dokučiti iz Pusićevih stavova koje je izgovorio Nacionalu, kako on kaže, nakon čitanja knjige.

Pišem ovaj odgovor začuđen činjenicom da ni Židovska općina, ni Grad, ni knjižnica, ni Inicijativa, pa ni Zoran Pusić, nisu imali potrebu pozvati autora knjige na kavu i raščistiti dvojbe ako ih je bilo. Dojam je da se lavina straha spustila na Zagreb, da su odluke prestizale jedna drugu, te da je potpuno nepotrebno stvoren ‘Slučaj Palestina’. Bilo kako bilo, još jednom se dogodilo da se pozornost javnosti skrene s pitanja zločina u Palestini i stavova Židovske općine Zagreb o tim zločinima – na propitivanje motiva kritičara tih zločina i sveopće šutnje.

Neslužbenim kanalima koordinirana je odluka da treba otkloniti mogućnost predstavljanja knjige u knjižnici Bogdan Ogrizović (što vjerojatno znači u bilo kojoj knjižnici u Hrvatskoj, odnosno bilo kojoj instituciji kojom upravljaju Grad ili Država). Pusić je tako ponovno oživio ulogu cenzora, pa ćemo ga tako i oslovljavati.

Cenzor iz sjene i Prijatelj Grada i gradskih knjižnica  savjet Gradu o zabrani predstavljanja knjige Palestina I. (SADizam) dostavlja na temelju čitanja popratnog promotivnog sažetka. Kako će poslije čitati knjigu?

Pa neće valjda proturječiti sam sebi. Pokušat će opravdati svoju odluku koju je donio bez poznavanja tekstova knjige. Pusić koji je pročitao knjigu opravdavat će Pusića koji je reagirao bez poznavanja knjige.

Ako je naime istina ono što Cenzor piše o svom dopisu ravnateljici knjižnice Bogdan Ogrizović, “da knjigu koja iznosi tvrdnje o vjekovnoj židovskoj odgovornosti za pogrome nad njima ne treba predstavljati baš na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta”, onda je Cenzor/Prijatelj grada – lažno predstavio knjigu. U cijeloj knjizi nema nijedne takve tvrdnje. Ako se to radi na temelju isječka u kojemu se kaže da su “stradanja Židova kroz povijest posljedica i židovske isključivosti i istrajanja na ideji odabranog naroda”, onda Cenzora treba uputiti na Filona Aleksandrijskog, Tacita, Maimonidesa, Tomu Aquinskog, Spinozu, Mosesa Mendelsona, Fichtea, Marxa, Webera i mnoge druge mislioce koji su, svaki u svoje vrijeme, razmišljali o posebnostima židovske vjere i kulture koje su Židovima pomogli u očuvanju autentičnosti ali koji su ih također učinili isključivom zajednicom u odnosu prema zajednicama u kojima su živjele. Ta je isključivost, posebno ona o zabrani međuvjerskih brakova, utjecala na načine prihvaćanja židovskih zajednica u nežidovskim okružjima.

Što se tiče odabira dana predstavljanja knjige, gospodinu Cenzoru bi se moglo reći sljedeće: Budući da nisam bio organizator predstavljanja nisam ni birao datum. Znam da je datum predstavljanja putovao od početka mjeseca prema kraju, ravnajući se prema slobodnim terminima knjižnice. Istine radi, za razliku od Prijatelja grada, smatram da bi duboka simbolika sjećanju na katastrofu nakon koje je rečeno ‘Nikad više’ bila dobrodošla i prihvatljiva. U Palestini se događa genocid. Govoriti o holokaustu i genocidu u Gazi sa svrhom suprotstavljanja svim nehumanim zločinima svih armija svijeta bilo bi veličanstveno. Nažalost Cenzor je iz straha stao na stranu (Kunderine) djece koja su tvrdila da su samo njihove žrtve u pitanju.

Cenzor je nakon čitanja knjige zaključio da je autor “okrivljavao Židove generalno a židovsku religiju posebno”. Površno je to razumijevanje analiza koje tragaju za korijenima bešćutnosti etničkog čišćenja Palestine. Po toj logici  Toma Avinski, i Nietzsche, i Marx, i Spinoza, i Sartre, i Ilan Pappe, i Norman Finkelstein, i Noam Chomski, i mnogi drugi, nisu razmišljali o židovskom pitanju nego su se trudili okriviti Židove i židovsku religiju.

Što se tiče prigovora o odabiru autoriteta na koje se knjiga poziva, Cenzoru smetaju Marr,  Dostojevski i Solženjicin. Ne ulazi u autorovo viđenje njihovih stavova o židovskom pitanju nego knjigu Palestina kritizira jer mu ta imena ne odgovaraju. Moj stav je da se o svemu mora moći razgovarati i da treba čitati i one autore koje je ‘industrija holokausta’ (termin Normana Finkelsteina) učinila nepoželjnim.

Da bi se približio stavu o potrebi zabrane predstavljanja knjige Cenzor iskrivljuje moj odnos prema Marru. U intervjuu Nacionalu kaže da Alić “njegove zaključke pokušava preslikati na današnje vrijeme”. To je međutim vrlo različito od moje sugestije da se Marr i slični autori čitaju u svjetlu zločina u Palestini. Nove okolnosti pružaju mogućnost uravnoteženijeg čitanja. Uvijek treba pokušavati pronaći korijene, i zla, i optužbi, i etiketiranja. Genocid u Palestini neke stvari vjerojatno pojašnjava. Tu mogućnost moramo dopustiti. Ili ćemo do kraja svijeta dopustiti sve nove zločine svijeta nekome čiji su preci nekada stradali?

Olako se razbacujemo formulacijama. Pripisuje mi se tako stav “da su Židovi stečeno bogatstvo pripremali za okupaciju Palestine”. Svođenje je to jedne puno dublje analize na prepoznatljiv miris teorije zavjere. S tezama teorije zavjere lakše se može obračunati. Jedini problem što se obračunava s nečim što nisam rekao. Ja istina vidim potrebu Rotschildove obitelji (s kojom počinju ozbiljne akcije cionističkog pokreta) da se priča okonča u Svetoj zemlji. I kapital bi tada za njih dobio smisao i opravdanje. Ali to je daleko od mehaničke interpretacije koja tvrdi da je netko skupljao kapital da bi s njim pripremao osvajanje Palestine.

Ne znam kako bih shvatio Cenzorove riječi o usporedbi moje knjige s Protokolima sionskih mudraca: “Alićeva knjiga sigurno nije podmetnuta, ali neki članci su pisani kao da ih je pisala izraelska tajna služba kako bi se pokazalo da su svi koji kritiziraju politiku Netanyahuove vlade antisemiti”. Ne gospodine Pusić. Nije jedina alternativa ili Netanjahu ili dodvorničko ‘pazi da istina nikoga ne zaboli’. Rado prihvaćam nositi etiketu antisemita jer ona ništa ne znači. No nikada ne bih bio antižidov ili judeofob ili nešto slično. Prema tome postoje ljudi koji misle svojom glavom, bez pomoći izraelske obavještajne službe. Uz to protiv Netanjahua sam. Protiv Mosadovih akcija po svijetu također. Protiv proizvodnje intelektualaca u antisemite. Protiv etničkog čišćenja. Protiv ubijanja djece, žena, staraca. Protiv pretvaranja kuća i zgrada u pejzaž kataklizme…

Kad govori o Alićevom shvaćanju “osnovne karakteristike židovskog mentaliteta” Pusić navodi lihvarstvo i fetišizam novca. Osjećao bih se vjerojatno značajnom osobom da sam nešto takvo otkrio. Ali o tome su pisali i Tacit, i Marx, i Nietzsche i mnogi drugi. Trebalo bi pročitati moj tekst o Marxu. Tamo se može vidjeti kako ‘Marx citira Alića’.

Dobronamjerni prijatelj knjižnice Bogdan Ogrizović i prijatelj gradske vlasti, predbacuje mi da sam Židove vidio kao organizatore Oktobarske revolucije. Niti to naravno nisam rekao, ali sam mislio, pisao, i mislim, i govorim – da je taj fenomen slabo istražen i da pati od ‘revolucionarnih predrasuda’. Vrijem će to raščistiti.

Ne sviđa se mom Cenzoru niti termin ‘kukastonosi komesari’. Riječ je o Solženjicinovoj formulaciji koja (poput mog SADizma u najkraćem sublimira puno toga. ‘Kukastonosi komesari’ su neistraženi paradoks. On je dao naslutiti istinu o tome kako bi se Židovi ponašali da je situacija s brojem Rusa i Židova u Rusiji obrnuta (što je bilo pitanje i stav Dostojevskog).

U razgovor se uključio i Nacionalov  novinar:  “To je udžbenički primjer antisemitske propagande”.  Umjesto navedene rečenice, predložio bih novinaru neutralni oblik pitanja: Je li to (možda) udžbenički primjer antisemitske propagande.

Vjerojatno kao primjer te antisemitske propagande, moj Cenzor i Prijatelj grada i gradskih knjižnica, vadi iz knjige rečenicu: “Kapitalizam je odjeven u židovsko ruho, a onda zaogrnut proleterskom odjećom” Sead Alić je valjda antisemit jer spaja židovsko ruho kapitalizma i proletersko ruho revolucije. Teško je pratiti, ali pretpostavljam da je u glavi Prijatelja knjižnica potpuni kuršlus: Kako Židovi u Rusiji mogu zaigrati na kartu revolucije, a na Zapadu na kartu kapitala. O tome među ostalim moja knjiga pokušava govoriti. Kao orijentir mom Cenzoru predlažem da kroz knjigu prati pojam ‘moć’.

U dijelu intervjua o hotelu King David i Blizancima gospodin Pusić zahtijeva od mene znanstveno obrazloženje i dokumente. Mogu na to odgovoriti da ću dokumente priložiti kada Amerikanci i Britanci dokumente učine dostupnim. Do tada ću na temelju ‘prepoznavanja rukopisa’ u ‘palestinskom ključu’ interpretirati napredovanje cionističkoga zla.

Stječe se dojam da je Zoran Pusić površno čitao knjigu. Vjerojatno tek s namjerom da opravda sugestiju koju je poslao Gradu i knjižnici. To se među ostalim vidi i u zgražanju nad rečenicom/naslovom teksta: Hamas je oslobodilački pokret. Da je pročitao taj tekst vidio bi da je to stav židovskog historičara Illana Pappea. Jesam li kriv što citiram židovskog teoretičara kojega cionisti ne vole. Smijem li citirati Finkelsteina? Kako cionizam stoji sa Chomskim…?

Za kraj: Površno čitanje i paušalne ocjene sugeriraju da sam gospodinu Pusiću, dobro došao za reinterpretiranje nekih starih ratova. To je njegova stvar. Čini mi se međutim da gospodin Pusić, iznosi u ovom tekstu niz stavova na temelju kojih će ga oni koji opravdavaju zločine u Palestini – smatrati antisemitom. U bitnim stvarima Pusić misli isto što i ja. No zalutao je, vjerojatno u dodvoravanju i pokušaju da opravda ishitrenu sugestiju o zabrani predstavljanja knjige PALESTINA I. SADizam.

30.01.2025.