Prvo je u Vogošći organizirana tribina Zločin ateizma, a onda je, kao svojevrstan nastavak tog događaja, FACE TV upriličila polemički duel hafiza Dževada ef. Gološa i Timura Vilića. Gološ je autor i predavač pomenute tribine, a Vilić je predsjednik Foruma mladih Naše stranke Kantona Sarajevo. Završni utisak – polemika je pokazala da je dio bosanskohercegovačke javnosti s pravom bio uznemiren naslovom vogošćanskog predavanja. Pošto smo tokom televizijskog razgovora čuli često citiranu izreku, “šejtan je skriven u detalju”, evo jednog detalja koji bi stvari učinio bitno blažim. Da je naslov izlaganja imao jedno slovo više, i da je glasio Zločini ateizma, stvar bi bila kudikamo podnošljivija. Jer u ime ateizma, baš kao i u ime islama, tokom povijesti su činjeni teški zločini. Međutim, naslov koji je, dobro znajući šta radi koncipirao Gološ, upućuje na tvrdnju da je ateizam sam po sebi zločin, što je ista vrsta predrasude kakvu danas brojni ljudi i politički faktori imaju prema islamu.

Jesmo li sposobni za toleranciju?

I to je osnovni problem Gološevog nastupa. Timur Vilić je sve vrijeme – nažalost bez uspjeha, što nije njegova odgovornost – pokušavao ustanoviti princip po kojem njih dvojica nisu tu da bi raspravljali o uvjerenjima, jer svako ima pravo na svoje, nego o ambijentu u kojem živimo i toleranciji kao temeljnoj tezi sekularizma, koji je dovoljan okvir da Dževad i Timur samim svojim postojanjem ne smetaju jedan drugom. Za Vilića je jasno da mu Gološ ne smeta, ali Gološ nas je sve vrijeme pokušavao ubijediti da je Vilić na pogrešnom putu i da bi trebao doći tobe. Gološ je nastojao omalovažiti sagovornika,  nazivajući ga dječakom ili se češće obraćajući moderatoru, Senadu Hadžifejzoviću, umjesto čovjeku s kojim je pozvan da rasprave neka bitna pitanja savremenog bosanskohercegovačkog društva.

Gološ se nekoliko puta pohvalio sopstvenom naobrazbom, a pri tome pravi neke od klasičnih polemičkih grešaka. Na početku rasprave s punim pravom odbacuje analogiju kao suspektan metod zaključivanja, da bi u ostatku emisije više puta koristio isti princip. Za Našu stranku kaže da “zagovara” homoseksualnost, hodanje golih ljudi po ulici i vodanje istih na uzici. Naša stranka, kao i većina srodnih partija, organizacija i grupacija, ne zagovara, nego se zalaže za prava LGBT zajednice i tu je razlika ogromna. U pravima bismo svi trebali biti jednaki, ali vidimo da izvjesni segmenti društva s takvom vizijom imaju ozbiljan problem.

Gdje ljudi bježe?

U jednom trenutku Timur Vilić je ustvrdio da isključivost u mišljenju također spada u set razloga zbog kojih mladi ljudi bježe iz ove zemlje, Gološ mu odgovara da ne bježe zbog isključivosti, nego (opet) zbog “homoseksualaca, golih ljudi na ulici i vodanja istih na uzici”. Ako ni jednu drugu, bar je ovu tvrdnju lako empirijski provjeriti. Oni koji bježe u Njemačku i druge zapadne kolijevke grijeha i zločina kako ih interpetira Gološ, otišli su zbog korupcije, nepotizma i isključivosti, a oni koji bježe u Saudijsku Arabiju, ili Afganistan, pobjegli su od homoseksualnosti,  golotinje i one uzice. Dovoljno je samo uporediti zvanične podatke i svima će  sve biti jasno.

Dževad Gološ traži od Timura Vilića da se izvini zbog toga što mu je predavanje nazvao govorom mržnje, a da nije ni čuo o čemu se u Vogošći govorilo. Vilić odgovara da nije sporno predavanje, nego naslov, kao i prostor u kojem je događaj organiziran, ali nakon toga upućuje izvinjenje svakom ko je njegovu tvrdnju shvatio kao uvredu. Jer govorimo o subjektivnom aspektu, osjećanju nečije povrijeđenosti i izvinjenje je pravi, otmjen odgovor na takvu pojavu.

Ali…

Ali kad Vilić od Gološa zatraži da se izvini što cijeli jedan svjetonazor kakav je ateizam definira kao zločin, ovaj tvrdoglavo odbija i pomisao na izvinjenje, jer on nije “htio nikog da uvrijedi”. Pa ni Vilić nije htio nikog da uvrijedi, ali polazi od tolerantne pretpostavke da se neko ipak može naći uvrijeđenim. Živimo u društvu u kojem bi ljudi trebali biti ravnopravni, što je u svakoj bosanskohercegovačkoj sredini, iz kojekakvih razloga, upitna polazna teza.

Ovakvi razgovori ipak na kraju budu korisni, ako ništa,  učesnici javno pokažu s kojih pozicija nastupaju i koliko su istinski spremni uvažavati drugačijeg od sebe.