Znam dva miliona ljudi koji su izgubili kišobran, a ne znam ni jednog jedinog čovjeka koji ga je našao. Tako je govorio stari, dobri Dario Džamonja. I zaista, ova potpuno tačna definicija funkcionirala je decenijama. Izgubljeni kišobrani bili su nešto čime smo se hvalili, skromno svjedočanstvo naše rastresenosti, potvrda da smo malkice ćaknuti, otkačeni, da nismo od ovog svijeta. Da i u nama živi ta boemska, pjesnička odsutnost koja – sva obuzeta duhom – ne mari za materijalno.
I tako je to trajalo sve do pojave takozvane globalizacije. Globalizacija nam je donijela Kineze, a Kinezi su nam teretnim brodovima poslali one jeftine kišobrane za jednu oborinu. Kupiš, rasklopiš i ideš za svojim poslom, a kada kiša prođe, baciš u kantu. Da ga ne baciš, sam bi se raspao. S ovom globalnom pošasti izumrla je umjetnost krađe kišobrana, jedno lijepo umijeće, a mi smo zauvijek izgubili svjedočanstvo našeg prezira materijalnog svijeta i odanosti duhovnom. Oprostite na otrcanom zaključku, ali ova civilizacija mora propasti. Lišiti se kvalitetnih, čvrstih, dugotrajnih proizvoda radi smeća koje jedva da može izdržati jednu kišu, to oni sa Marsa sebi nikad ne bi dozvolili. Već je sad kasno za bilo kakav zaokret. Napravili smo nepopravljivu grešku i činjenica da Kinezi sada prave neuporedivo kvalitetniju robu od one kakvu su nam kontejnerima dopremali pretprošle i prošle decenije tu malo šta može promijeniti.
Kolateralna šteta: odavno više nema ni onih divnih Roma koji se neambiciozno vuku kroz gradove i sela, vičući «pooopravljamo kišobrane, ooooštrimo noooževe i makaze». Još prije dvadeset godina to je bilo egzotično, a danas je besmisleno zanimanje. Niti ko popravlja kišobrane, niti oštri noževe i makaze. Dok smo krpili i popravljali, cijenili smo život i zadati poredak. Kišobran je malo popustio i ti ga pažljivo dotjeraš. Osposobiš za dugotrajnost. Danas ne osposobljavamo, nego bacamo. Apsurd star ne više od petnaestak godina – novi je proizvod često jeftiniji od popravke. Ali nije se samo čovjek promijenio, u međuvremenu su čak i one odmjerene jesenje kiše evoluirale u oluje, pljuskove i grad, to satra sve pred sobom i svaka priča o kišobranu, reliktu prošlosti, polako prelazi u sjećanja i muzeje. Da je živ, Dario Džamnja ne bi se mogao načuditi u šta se izrodila jedna obična storija o krađi umbrela.
