Koliko će novinari biti ugroženi dok rade posao za koji su – što reče živopisna Sanja Vulić – slabo plaćeni, zavisi od dva ključna faktora: prostora i vremena. Vrijeme im, kao što vidimo, nije naklonjeno ni na jednom meridijanu, pripadnici profesije koju neki neosnovano nazivaju sedmom silom bivaju izloženi prijetnjama, hapšenjima i batinama u mnogim dijelovima svijeta, od Amerike, preko Rusije i Kine, do aktuelnih ratnih žarišta. Ako govorimo o medijskim parcelama Bosne i Hercegovine, nisu se baš usrećili ni s mjestom na kojem obitavaju. Imamo u posljednje vrijeme pravu epidemiju uznemiravanja, nasilništva, zatrašujućih medijskih progona, optužbi, smjena i omalovažavanja.
Nije problem identificirati klastere tih progona, jer uzročnici su, iako mutiraju, godinama isti: danas su to medijski vojnici Dragana Čovića, sutra već tajni i javni operativci Bakira Izetbegovića, a i danas i sutra tu su za sve naredbe uvijek raspoloženi specijalci Milorada Dodika. Uglavnom, veselo.
Nikola Vučić
Prije sedam dana na ovom mjestu objavili smo tekst o prijetnjama banjalučkoj novinarki Vanji Stokić. Baš tog dana u pogon je stavljen novi žurnalistički slučaj, nezapamćeno divljanje više zapadnohercegovačkih portala čija je živa meta bio novinar N1 Nikola Vučić. Udari na njega izvedeni su takvom žestinom i rijetko viđenim divljaštvom da je očigledno kako se ne radi o izolovanim glasovima, nego o precizno programiranoj operaciji. Njeni su akteri na nevidljivu naredbu krenuli s paljbom koja nije štedjela ni Nikolu ni njegovu porodicu. Ovakvi napadi obično dolaze s društvenih mreža, na kojima je masu lako potpaliti i upregnuti u parapolitičke ciljeve. Ali kada u odstrelu učestvuju portali, urednici i novinari, kada je akcija onako dobro sinhronizirana i suštinski nemilosrdna, kada je pojedinac izložen neumoljivom linču sustava, onda je nešto u onoj Nikolinoj definiciji s Twittera duboko tačno. Niko ne misli da su stanovnici obilježenog područja fašisti, ne može se to reći čak ni za najveći broj političkih djelatnika iz inkriminirane županije, ali krajnje je vrijeme da jedan dio medijskih poslenika razmisli o sopstvenim metodama. Davno su pređene granice profesionalnosti i zašlo se u zone sumraka iz kojih se teško izlazi.
Duška Jurišić
Uzbudljivo je i u Sarajevu. Zanimljiv je slučaj Duške Jurišić, čiju je smjenu s mjesta direktorice Televizije Kantona Sarajevo najavio ni manje ni više nego nesuđeni student Sorbone, samoproglašeni poltron obitelji Izetbegović, predsjednik KO SDA Fikret Prevljak. Kantonalne televizije zamišljene su kao sredstvo lokalnog informiranja, medij u striktnoj službi građana, ali nesretni Prevljak više nego iko drugi do sada demonstrira kome je ta medijska kuća namijenjena i čijim ciljevima (umalo greškom ne napisasmo – cijevima) služi. Konkretno, TV SA je najduže pod ideološkom i finansijskom kapom SDA, iako su i drugi tu povremeno imali (ne)zahvalnu rukovodeću ulogu. Sjetit će se gledatelji s boljim pamćenjem višegodišnjeg rata za prevlast u programskoj minutaži između dva tadašnja miljenika vladajuće partije, Dine Konakovića i Semira Efendića. Kad neka stranka osvoji vlast u kantonu važnijem od devet drugih, ova tv kuća mu po automatizmu pripada kao dio političkog miraza. Milioni koji svake godine budu ulupani u kantonalna sredstva informiranja uvijek su u službi vlasti, a građani su po običaju tek informacijska kolateralna šteta. Zbog toga ni najavljena smjena Duške Jurišić nije neprofesionalni eksces, nego višegodišnja praksa.
Semira Degirmendžić
Još jedan sarajevski slučaj zavređuje da bude zabilježen. Radi se o evidentnoj kampanji protiv Semire Degirmendžić, novinarke portala Fokus koja je otkrila aferu s respiratorima. Na nekoliko anonimnih Facebook stranica organiziran je njen brutalan progon. U Fokusu, ne bez osnova, prosuđuju da je “riječ o mreži botova i stranica koje se mogu dovesti u direktnu vezu s vladajućim političkim strukturama”. Simptomatičan je bio jedan video klip u kojem se Semiru optužuje za izdaju i stranačko spletkarenje, a kao dio argumentacije u tom se propagandnom uratku koriste i ajeti iz Kur’ana. Redakcija Fokusa slučaj je prijavila policiji i poručuje da neće odustati od istraživanja korupcije.
Bitke za interpretaciju
U ratu svih protiv svih, mediji imaju važnu ulogu. Prošle godine pisali smo o aferi “Tegeltija”, ili “Potkivanje”, koju su novinari Avaza – i samo oni, nazivali aferom “Alešević”, pokušavajući tako pažnju (i krivnju) s korumpiranih političkih i pravosudnih djelatnika skrenuti na čovjeka koji je aferu otkrio. Radi se o klasičnoj bitci za interpretaciju i tu smo na terenu vječnih medijskih fenomena.
Mnogo uzbudljivije od (re)interpretacije ratnih zbivanja sada su bitke za definiranje korupcijskih afera. U reinterpretaciji rata najagilniji je Milorad Dodik, a u redefiniranje korupcijskih nepodopština uključile su se sve zaraćene strane. Sada ni SDA ne ostaje dužna prijateljima iz SBB-a. Imamo novu interpretaciju u pokušaju. Mediji bliski ovoj stranci, iskreno odanoj korupciji, očigledno imaju naredbu odozgo da slučaj iz Republike Srpske, aferu “Poljska bolnica”, imenuju ni manje ni više nego – “aferom godine”. Poljska bolnica, jedan u nizu finansijskih skandala u političkom životu manjeg entiteta, zaista jeste pogolem kriminalni devar, ali je u odnosu na aferu “Respiratori” (može još i afera “Maline”, “Fadil”, “Solak”, “Fikret”; beskrajne su mogućnosti imenovanja i personaliziranja) doslovno mačji kašalj u svakom pogledu: i kad se govori o količini novca, i u smislu aktera umiješanih u nedozvoljene radnje, i u načinu izvedbe, i po psihološkim sredstvima korištenim za amortiziranje slučaja u medijima, i po stepenu uznemirenosti kojoj je izložena javnost.
Bitke za interpretaciju nikada nisu naivne. Uvukle su se u najvažnije pore društva: politiku, obrazovanje, medije i kulturu. Sve pod milim Bogom podliježe političkom reinženjeringu pa je tako moguće i da neko ispod žita pokušava da nas delikatnim metodama oblikovanja i opremanja tekstova ubijedi kako su respiratori isfabrikovan slučaj, ni do koljena lopovluku s poljskom bolnicom.
Ma šta kažete…
