Foto: ASSOCIATED PRESS

Američki državni sekretar uvjerljivo je demonstrirao značaj samopouzdanja i vladanja sobom, što je jedan od osnovnih uvjeta uspješnog vladanja državom

Imenovanje Rexa Tillersona na poziciju američkog državnog sekretara bilo je iznenađenje za sve, pa i za njega samog. Prije obavljanja druge po značaju funkcije u izvršnoj vlasti najmoćnije države na svijetu, Tillerson nije imao iskustva, a kako sam kaže, ni ambicija, u politici. Zapravo, cjelokupan dotadašnji radni vijek proveo je unutar jedne firme – ExxonMobila, naftne kompanije, trenutno najprofitabilnije na svijetu. Iako je to imenovanje čovjeka bez iskustva u vršenju javne funkcije, kakav je i sam Donald Trump, bilo u skladu s Trumpovom predizbornom kampanjom protiv establišmenta, Tillerson se brzo našao pod pritiskom sumnjičave javnosti, koja je očekivala iskusnog, izučenog diplomatu.

U postizbornom periodu se i operisalo s poznatim imenima – onim guvernera Massachusettsa Mitta Romneya, bivšeg gradonačelnika New Yorka Rudyja Giulianija, predsjednika senatskog komiteta za vanjske poslove Boba Corkera, bivšeg direktora CIA-e Davida Petraeusa i dr. – dok Tillersona nije bilo ni na radaru. On je, u svom prvom intervjuu po imenovanju, kazao kako uopće nije poznavao predsjednika Trumpa prije njegovog izbora, te da je bio zapanjen, dobivši ponudu da bude prvi američki diplomata, s obzirom da se planirao penzionisati. “Trebalo je da se penzionišem sad u martu. Planirao sam ići na ranč kako bih više vremena provodio s unucima”, kazao je. Pojasnio je da je presudnu ulogu odigrala njegova supruga, koja ga je uvjerila da prihvati ponudu. 

Nesuđeni penzioner

Da li čovjek bez iskustva i ambicije u politici, po željama i planovima penzioner, koji je, tek nakon što je potčinio svoju odluku volji i uvjerenosti supruge te prihvatio da bude državni sekretar SAD-a, može sa strane izgledati kao neko ko zaslužuje tu poziciju? Da li on uopće vjeruje da zaslužuje tu poziciju? Dvaput – itekako.

Kada Tillerson u spomenutom intervjuu kaže: “ Supruga me uvjerila. Bila je u pravu. Ovo je prava stvar za mene”, on ne laže. On se tako i osjeća. To je najbolje pokazalo saslušanje pred komitetom za vanjske poslove, gdje je, pred očima američke i svjetske javnosti, bio podvrgnut izuzetnom pritisku od strane članova komiteta, u kojem su prednjačili demokratski senator Ben Cardin i republikanski, Trumpov protukandidat na unutarstranačkim izborima – Marco Rubio.

Cardin je, sa značajnim emotivnim involviranjem, skrenuo pažnju na, kako kaže, ubistvo novorođene demokratije u Rusiji, koje je počinio Vladimir Putin, dodajući da Moskva kontinuirano radi na potkopavanju demokratije i u drugim zemljama, sajber napadima, širenjem lažnih vijesti, podrškom populističkih partija itd. Cardin je izrazio razočarenje što se Tillerson u svom uvodnom obraćanju nije osvrnuo na rusko uplitanje u američki izborni proces. A onda je, u tom kontekstu, stavio pod znak sumnje Tillersonovo protivljenje Obaminim sankcijama Rusiji, da bi poentirao – podsjećajući na dobre lične odnose između Tillersona i ruskog predsjednika Vladimira Putina, kao i dobre poslovne odnose koje je ExxonMobil imao s ruskim vlastima – dajući im “direktno ili indirektno alatke za rušenje demokratije”. Drugim riječima, senator Cardin je doveo u pitanje moralni integritet potencijalnog državnog sekretara, prvenstveno patriotsku lojalnost, imputirajući mu popustljiv stav prema Rusiji, odsustvo volje da brani američku demokratsku svetinju od ruskih napada, otvarajući mogućnost da je Tillerson na tom stajalištu ne zbog principa i interesa SAD-a, već zbog ličnih i interesa ExxonMobila.

Tillerson je Cardinovo izlaganje slušao mirno, ne pomjerajući torzo ni ruke, praveći tek manje pokrete glavom, ali ne u znak negodovanja, već neutralne, koji su imali funkciju da minimaliziraju efekat prekomjerne smirenosti ili nezainteresiranosti. Tillerson nije ni najmanje odavao eventualne osjećaje ugroženosti ili potrebe da se, i dok traje Cardinovo izlaganje, obrati publici nekom grimasom ili gestom kojom bi poručio da optužbe nisu tačne. Umjesto takve uznemirenosti, koja bi sugerisala da se Tillerson plaši da bi Cardinovo izlaganje moglo promijeniti percepciju o njemu, on je svojom slušalačkom pažnjom izražavao veliko samopouzdanje, vjeru u sebe, u svoje sposobnosti, uvjerenost da voli Ameriku i da je vođen časnim motivima, da će raditi u njenom interesu, a ne u interesu Rusije; riječju, kolosalno samopouzdanje, oličeno u riječima: “Supruga me uvjerila. Bila je u pravu. Ovo je prava stvar za mene.” Odsustvo anksiozne reakcije, bila ona ironični smiješak ili ljutito prekidanje govornika, značilo bi suprotno. Tillersonov gard ne samo da nije odavao strah već je čak zračio izvjesnim razumijevanjem za Cardinovu “moralnu“ ljutnju, odnosno osjećaj ugroženosti, koji imaju demokrate nakon brutalnog poraza na izborima (većina za republikance u oba doma).

Neutemeljena superiornost

Taj stav Tillersonove samouvjerenosti će doći do još snažnijeg izražaja nakon što je otvorena diskusija između njega i Cardina. S pozicije moralne superiornosti, Cardin je postavio pitanje šta bi on uradio, ako smatra neadekvatnom reakciju Obamine administracije, u slučaju aneksije Krima. Tillerson tada kaže da je imao utisak da su mnogi ljudi bili iznenađeni, što se, naravno, prvenstveno odnosi na Obaminu vladu, a čime indirektno kritikuje njenu neobaviještenost i nepripremljenost. Međutim, da bi utisak bio potpun, Tillerson dodaje da je – i sam bio iznenađen (“as a private citizen”, naravno), čime se naoko solidariše, a zapravo čini da izgleda još slabija i neadekvatnija reakcija Obamine administracije na aneksiju Krima, za koju je reako da je nelegalna. Slabi odgovor SAD-a samo je motivisao Ruse da poduzmu i na istoku Ukrajine novi nelegalni potez – tajni ulazak trupa i dostavljanje oružja pobunjenicima.

Onda ga je Cardin prekinuo, podsjećajući da je pitanje bilo – ne šta misli o tome šta je urađeno, već šta bi on uradio, šta misli da je rukovodstvo SAD-a trebalo uraditi tada, a “što nismo uradili”. Tillerson je kazao da bi preporučio, nakon aneksije, da Ukrajina prebaci svoje vojno-odbrambene resurse na istočnu granicu. Dalje, opskrbio bi ih sa što više “odbrambenog naoružanja“, podržao ih američkim obavještajnim kapacitetima, te sa NATO-vim ili samo američkim kapacitetima osigurao nadzor graničnog područja. Po Tillersonovom mišljenju, jedino što je moglo zaustaviti ruski ulazak u Ukrajinu, bio bi moćan vojni odgovor, koji bi značio: “Da, uzeli ste Krim, ali ovo se ovdje sad zaustavlja.” Da bi efekat bio dovršen, Tillerson, kada govori kako treba s Rusima, prvi put podiže ruke da bi i do kraja dočarao misao o potrebi za proporcionalnom predstavom sile: koristi otvoren dlan (“tu stajete”) i pesnicu (“moćan odgovor”).

Višedimenzionalno mišljenje

Ben Cardin se sigurno više puta pokajao što je postavio navedeno pitanje, jer nije ni slutio da bi Tillerson, koji po njegovom moralno uzbuđenom mišljenju ima pozitivan stav prema Rusiji, mogao sada odjednom imati tako negativan, čak ratoboran stav prema svom prijatelju Putinu. Naravno, riječ je o razlici između jednodimenzionalnog i višedimenzionalnog mišljenja, gdje na kraju Cardin ostaje uznemiren, osjeća da bi morao da odbrani postupke Obamine administracije, pa kaže kako su SAD tada htjele da idu dalje od sankcija, ali nisu mogle nagovoriti Evropu da ih prati.

Ugodno zatečen, senator Cardin je zatražio odmah i stav u vezi sa zabrinutošću NATO partnera u istočnoj Evropi; konkretno, podržava li novi državni sekretar raspoređivanje NATO trupa u regiji. Tillerson je kazao: “Da, podržavam.” To je, po njegovom mišljenju, upravo odgovor kakav Rusija razumije. Ako Rusija koristi silu – a uzimanje Krima nije ništa drugo do akt sile – onda to zahtijeva proporcionalno korištenje sile, jer to je “jedini način da se da do znanja Rusiji da neće više biti otimanja teritorije”. U posljednjem odgovoru Cardinu, Tillerson se, da bi dočarao sopstveno stajalište prema Rusiji, pozvao na sentencu Teddyja Roosevelta: “Govori tiho i nosi veliki štap”. Da bi se shvatila impresivnost Tillersonovih emocionalnih i intelektualnih reakcija, dovoljno je uporediti ih sa sistemom reakcija njegovog prethodnika – Johna Kerryja. Navest ćemo primjere rasprave sa senatorom Random Paulom o intervenciji u Siriji, te rasprave s kongresmenom Scottom Perryjem o odnosu s Iranom. Na Paulove prigovore da nije moguće dovoljno jasno predvidjeti reakcije koje bi američka intervencija u Siriji proizvela, posebno ne pozitivne reakcije, John Kerry reaguje uznemirenim pokretima tijela, neprestano pokreće i ruke i torzo, većinu vremena zapisuje nešto u rokovnik (ne smije pogledati u oči Randa Paula ili ima slabo pamćenje?), pokušava u jednom trenutku prekinuti Paula, odgovoriti prije nego što je ovaj završio; zatim, u jednom trenutku (5:33) stavlja ruku na čelo i panično je sklanja, odajući osjećaj ugroženosti.

Umjesto razumijevanja, pažnje i poštovanja, koje Tillerson osjeća prema Cardinu i kojima ga tjera u ćošak, Kerry se previše brani od Paula, koji, je li, “samo pokušava da zajednički shvate šta je najbolje za SAD i njene saveznike”. Tek u jednom dijelu uspijeva popraviti utisak, kada govori kako zna šta znači ići u rat (solidarišući se, na jedan elegantan način, s ostalim senatorima koji su bili vojnici, prvenstveno s Johnom McCainom). Međutim, uz pogrešnu procjenu na kraju, kada ostaje bez riječi, a osjeća potrebu da nije ubijedio dovoljno publiku, ponudi prisutnom generalu da kaže još nešto, a ovaj (nespreman) to odbije, proizvodeći komične efekte, Kerry pokazuje da iako je iskusniji političar, nije jaka ličnost kao amater Tillerson.

Inspirativne pobjede

Zašto je Donald Trump, koji je, kao bully ili kao inspirator, u psihološkom smislu potpuna suprotnost Tillersonu, izabrao njega? Trump je također itekako u stanju da vlada sobom, ali kao opozicionar imao je primarni cilj da vladajuće, poput Kerryja, prokaže kao nesigurne, slabe lidere, koji ne vjeruju u sebe, osjećaju se ugroženim, uznemireno se brane i time poručuju da ni sami, duboko u sebi, ne vjeruju da zaslužuju poziciju koju imaju. Kada je obećao pobjede, na nesumnjivo inspirativan način, Trump sada mora uvjeriti ljude da se one i dešavaju, a jedan od načina je da ima amatera Tillersona, a ne profesionalca Kerryja, na mjestu državnog sekretara.

Imati političko iskustvo, u formalnom značenju, relativna je stvar. Situacija u kojoj neko iz privrede dolazi u politiku sama po sebi ne mora ništa da znači. Ne samo u slučaju Fadila Novalića. To što je Rex Tillerson uspio da se snađe, iako se u 65. godini prvi put našao na javnoj funkciji, ne govori ništa o “privrednicima u politici”, već samo o Rexu Tillersonu.

Ulogu ličnosti u političkim procesima ne treba ni precjenjivati, ni podcjenjivati. Za razliku od Johna Kerryja, Rex Tillerson će, recimo, voditi State Department sa mnogo manjim budžetom na raspolaganju, zbog čega će možda imati manji utjecaj, i ako bude bolje radio svoj posao. Također, snaga njegove ličnosti ne garantuje da će on provodeći politiku nove američke administracije uraditi dobre stvari.

Recimo, 2008. godine ExxonMobil je dobio direktnu prijetnju od kineskih zvaničnika da će “osjetiti bolne posljedice” ukoliko ne prestane s eksploatacijom nafte u morskom području koje kontroliše Vijetnam. Tillerson je nastavio bušiti, nazvao je kinesku prijetnju blefom i pobijedio. To je bilo dobro za njega, ali ne dolazimo u kušnju da borbu za akumulaciju profita ExxonMobila ili interesa SAD-a poistovijetimo s univerzalnim moralnim vrijednostima, pa ni da uvijek i svugdje suprotstavimo te dvije stvari, što bi bilo jednako patetično.

Biti uvjeren da radiš pravu stvar ne znači raditi pravu stvar, naravno, ali izvjesno je da snažna ličnost, koja ima nepokolebljivu vjeru u sebe i u ciljeve koje zagovara, ima veći kapacitet da uvjeri ljude, bili oni birači ili drugi izvori mandata, da će ih zastupati na najbolji način. Snažne ličnosti nisu povezane sa ideologijama koje zagovaraju – sam Trump je na efektan način pokazao da je mnogo slabih ličnosti i među konzervativcima, a ne samo među liberalima. Ideje i ideologije nisu u odnosu kauzalnosti s ličnostima, koje ih zagovaraju ili predvode, ali u svijetu politike, koji je svijet volje i predstave, ideologije i političke organizacije se poistovjećuju s ličnostima koje ih nose.

Kad bi bilo riječi o stvarima koje se mogu naučiti u tekstovima, onda bi se moglo reći – sjetimo se Bena Cardina i kako prekomjerno isticanje vlastite moralne superiornosti nad protivnicima, nakon doživljenog političkog poraza, znači, naravno, neurotično-nehotimično priznanje straha i duboke uvjerenosti da ne zaslužujemo vlast. Takva reakcija značila bi da se ne možemo osloniti na sebe, a kamoli da drugi steknu osjećaj da se u trenucima krize mogu osloniti na nas. Svako ko želi poraziti svoje političke protivnike mora najprije naučiti kako da ih poštuje, a samo onaj ko je u stanju da vlada sobom ima pravo vladati i nad drugima.