Sanjam noćas kako moj sin ima koncert u Carnegie Hallu pred mnogobrojnom publikom. Pored njega Lang Lang, sa šeretskim osmijehom gleda nešto iza bine. Dijete svira na pianu koji ispunjava sve njegove snove, Petrof osvijetljen LED svjetlima, gdje svaka nota ima svoju boju, dok njegovi prstići maestralno klize po dirkama. Oduševljena publika u transu, uživa u kompozicijama koje se nižu, dok ja gledam zašto se Lang Lang smiješi i šta traži iza bine.

Odjednom iza zavjese klizi i izlazi poznata silueta. Ne nije moguće, Lang Lang je kao iznenađenje večeri za mog mališana pozvao Petera Buku, koji izlazi na binu i sjeda za piano, a moj dječak skače od radosti, grleći ga  i za tren čekajući šta će Peter započeti, s kojom notom će krenuti u novu kompoziciju. Peter započinje i nastavljaju zajedno Desert Rose od Stinga, dok publika frenetično plješće, lomi se prasak radosti i zadovoljstva, prostor svjetske koncertne dvorane blista, san svakog pijaniste.

Sve bio je san

Okrećem se na drugu stranu jastuka u snu, vidim sva poznata lica koja su podupirala mog sina dok je učio svirati, poticala njegovu ljubav za muziku i kreativnost, sve ministre obrazovanja i kulture iz proteklih godina, sve relevantne stručne osobe koje su pokazale kako autizam nikada nije prepreka za rad, ljubav, talent, uspjeh. Ponosni na sebe, na dječaka koji sjedi za pianom i svira, na rezultate svog rada i ulaganja u dijete, plješću sa suzama u očima.

Sa prvim zracima zore budim se, ustajem i sjedam na krevet, misleći, o kako divan san, danas me čeka novi krug slušanja i „argumentiranja“ zašto djeca sa poteškoćama u Kantonu Sarajevo ne mogu pohađati muzičke škole.

U proteklom periodu smo mi roditelji prikupljali podatke i konstatovali da niti jedno naše dijete koje je pokušalo da se upiše u muzičku školu nije primljeno. U početku nam to nije bilo čudno, jer muzička škola kao dopunska inače ne prima svu djecu ni kad su „tipična“, ali je postalo jako čudno kad su netom dobila odbijenice djeca koja su iznimno talentovana. Čitaju i pišu note, sviraju, pjevaju, komponuju, muzika im je sve ono o čemu sanjaju najbolji među nama. Nije to ništa čudno za njih, jer muzika kao medij jeste jezik za sebe i način komunikacije, pa je naša djeca pretvore u alat komuniciranja i umnogome im olakšava sve ono što naši socijalni svjetonazori nalažu. Uz pomoć muzike pričaju svoje priče i pokazuju svijetu sopstvenu nutrinu i emociju na njima prihvatljiv način. Ono što jezikom kojim govore ili ne govore ne mogu reći.

Tražeći odgovore na pitanje kako je to moguće, da u 21. vijeku u glavnom gradu BiH, u najbogatijem kantonu naše države, djeci s poteškoćama nema pristupa muzičkom obrazovanju, svakim danom, sedmicom i mjesecom provedenim u istraživanju stizali su sve šokantniji odgovori onih koji su se usudili govoriti o ovom problemu. Neki od njih lede krv u žilama, obezvređuju logiku i razum, istinski ruše sve civilizacijske vrijednosti za koje je svijet ikada čuo.

Nema šta nema

Prijemni ispiti nisu prilagođeni – nikada niko nije rekao da trebaju biti, nema asistenata – nikada se niko nije sjetio da pita zašto, nema prilagodbe plana i programa – slijepo slijedimo ovaj od prije sto godina, nismo obavezni jer Muzička škola nije obavezna, nema edukovanog osoblja za rad sa djecom, nema prilagođenih instrumenata za slijepu djecu, nema arhitektonskog pristupa, ukratko: nema šta nema, nema ničega!

U proteklim godinama je nekolicina roditelja ipak upisala djecu, sakrivši činjenicu da dijete ima poteškoću, a osoblje je zažmirilo na očigledne znake, no učenje i rad za nekolicinu njih znatno su otežani i uz mnoštvo problema, pa je sasvim nepoznato kako će djeca ipak završiti školu.

Javljali su se roditelji čija su djeca odbijena, i naravno nikada ne piše da je to zbog teškoće (ne da se nikakav razuman razlog); jasno nam je da je bilo kakva šansa za našu djecu sasječena u korijenu i da ona nemaju pristup ustanovama kao što je Muzička škola.

Razgovarajući sa relevantnim, hrabrim sudionicima ove priče, problemi koje sam čula samo su se gomilali, kao i „razlozi“ za ovakvo stanje. Jedan od problema je i „struka“ iz specijalnih institucija koja je uvijek imala aspiracije „da se pita“, odnosno, ako nekako može da ih se što više zaposli po javnim ustanovama, pa i školama ovog tipa. Usađivali su strah u stručno osoblje muzičkih škola kako je teško ili nemoguće raditi sa našom djecom i kako trebaš biti nekakav „specijalac“ da bi, eto, naučio dijete pročitati ili odsvirati neku notu. Problem je i do nekih od profesora koji su naučili raditi po tako zastarjelim programima, pa „nije njihovo“ da uče djecu s poteškoćama. Šta ako je dijete nemirno, šta ako ne govori, šta i kako njima je potpuna nepoznanica. Šta će reći sindikat, mogu li nekako izbjeći situaciju primanja djece s poteškoćama, šta piše u kolektivnim ugovorima, i još niz takvih nebuloza da je sa svakim razgovorom umirao dio mene. Nož u srce sa svakom drugom izgovorenom rečenicom i „argumentacijom“ od čijeg bola mi je samo odzvanjalo u ušima „oni su bezvrijedni, zašto da se trudimo, oni su nebitni“.

Ne može pod kožu

Nakon jednog od razgovora mi je doslovno i pozlilo fizički, nisu više mogle stati pod kožu rečenice koje obilježavaju moje dijete i svu drugu talentovanu djecu samo zato što imaju neku poteškoću. Kao da oni nisu djeca, kao da su neke zvijeri za kaveza, kao da živimo u vrijeme inkvizicije ili u zatucanim geografskim područjima gdje su djecu s „deformitetima“ ubijali i zakopavali u zemlju bez obilježja. Ovdje ih ne ubijaju fizički, ali ih zakopaju duboko pod živo blato da se s vremenom, migoljeći, sami uguše, a sve dok ih slikaju i snimaju od političke kampanje do kampanje. Tako godinama.

Razgovarala sam i sa aktuelnom ministricom za odgoj i obrazovanje, gđom Naidom Hota-Muminović. Obećala je hitno sazvati sastanak svih direktora muzičkih škola u Kantonu Sarajevo i dogovoriti koncizne naredne korake da ova očigledna diskriminacija prestane i da djeca dobiju mogućnost muzičkog obrazovanja. Zastupnica u SKS Danijela Kristić tražila je da joj se dostave podaci o potrebama muzičkih škola za prijeme djece s poteškoćama i najiskrenije se nadam da će ministrica održati svoje obećanje, a da će direktori biti korektni i fer spram naše djece.

Nije mi jasno kako do sada niko ništa nije poduzeo, stid me svih „stručnjaka“ koji su prodefilovali u proteklih 30 godina kroz Ministarstvo obrazovanja, kao što me je stid svih onih koji su učinili sve moguće i nemoguće da obeshrabre ljude.

Kad na sve to pomislim da je u tekstu ovogodišnjeg javnog poziva Ministarstva za kulturu i sport KS za NVO napisano da „nije dozvoljeno“ organizacijama plaćanje stručnog osoblja (muzikoterapeuta) ili kupovina muzičkog instrumenta, pitam se kome je i zašto u interesu u potpunosti oduzeti muziku od djece i osoba sa poteškoćama u razvoju. Koliko diskriminacije je moguće na jednom mjestu, kolika je ta bezvrijednost naše djece u očima onih koji im kroje sudbine?

Mislim za sebe, moj sin voli muziku, pronašao se u njoj, njemu su Lang Lang i Peter Buka spoj umjetnosti i performansa, zabavljanja ljudi, sam je već rekao da će on biti „entertainer“, svira, uživa u publici, šalje im poljupce sa bine, sa takvim osmijehom i užitkom komunicira emociju da im je sve teorije bacio pod noge. Sanjamo društvo različitosti, sanjamo mnogo i često, snove nam makar ne mogu oduzeti, rušimo uvriježene tabue svaki dan. Ostaje mi kao mami da se pitam svaki dan kad i kako smo zaboravili biti ljudi u ovom gradu, kako je moguće sve ovo?