Na to upozorava Daphne Keller, direktorica za regulaciju digitalnih platformi na Pravnom fakultetu Univerziteta Stanford, u analizi objavljenoj 11. novembra na portalu Tech Policy Press. Prema njenoj ocjeni, sporazumi bi mogli dugoročno oblikovati pravila pristupa informacijama za mlade korisnike, a da javnost nije imala priliku učestvovati u njihovom oblikovanju.
Milijarde dolara za zaštitu djece
Meta je 26. augusta 2026. postigla sporazum s 51 državnim pravobraniocem u SAD-u, obavezavši se na isplatu najmanje 12 milijardi dolara i uvođenje novih sigurnosnih mjera na Facebooku i Instagramu. Sporazum predviđa i mogućnost dodatne isplate do pet milijardi dolara ukoliko konkurentske platforme prihvate slične obaveze.
Mjesec kasnije, 25. septembra, TikTok je postigao zaseban sporazum s vlastima Alabame, pristavši na početnu isplatu od 116,2 miliona dolara. Alabama bi mogla dobiti dodatnih 183,8 miliona dolara ako dovoljan broj drugih američkih saveznih država postigne slične sporazume s TikTokom.
Keller upozorava da ovakvi finansijski aranžmani stvaraju neobičan odnos između državnih vlasti i tehnoloških kompanija. Posebno problematičnim smatra mehanizam kojim Meta nudi dodatne isplate državama ako njeni konkurenti prihvate određena pravila poslovanja.
Takav pristup, prema njenoj analizi, otvara pitanje mogu li privatni sporazumi postati sredstvo kojim vlasti utječu na regulaciju cijelog tržišta društvenih mreža.
TikTok ima blaže obaveze i više izuzetaka
Oba sporazuma predviđaju ograničavanje korištenja društvenih mreža za maloljetnike, uključujući noćna ograničenja pristupa i dnevne vremenske limite.
Prema početnim pravilima, korisnicima između 13 i 17 godina pristup većini funkcija platformi bit će ograničen od ponoći do šest sati ujutro. Pod određenim uslovima taj period mogao bi biti produžen na devet sati, od 22 sata do sedam sati ujutro.
Međutim, TikTokov sporazum sadrži značajne izuzetke. Maloljetnici će i tokom noćnih ograničenja moći koristiti pretragu i pregledati sadržaje pronađene putem nje, kao i sadržaje primljene u privatnim porukama.
Dodatna razlika odnosi se na dnevna ograničenja korištenja. TikTok iz tih ograničenja isključuje vrijeme provedeno u pretraživanju sadržaja, razmjeni poruka i gledanju videozapisa dužih od deset minuta. Kod Mete se izuzetak za duže videozapise odnosi na sadržaje koji traju najmanje 22 minute.
Keller zbog toga zaključuje da TikTokova ograničenja ostavljaju znatno više prostora za nastavak korištenja platforme nego što bi se moglo zaključiti iz njihovog predstavljanja javnosti.
Posebno važna razlika odnosi se na nadzor nad provođenjem sporazuma. Dok se Meta obavezala na nezavisne revizije svojih sigurnosnih mjera, TikTok u početnoj fazi nema takvu obavezu. Nezavisne provjere postale bi obavezne tek nakon ispunjavanja dodatnih uslova, uključujući postizanje sporazuma s većim brojem američkih saveznih država.
Ko odlučuje šta je štetan sadržaj?
Sporazumi predviđaju i dodatne mjere zaštite maloljetnika od nasilnog sadržaja, vršnjačkog zlostavljanja, golotinje i drugih potencijalno štetnih materijala.
Ipak, Keller upozorava da kompanije zadržavaju značajan prostor da same definišu pojedine kategorije neprihvatljivog sadržaja. Istovremeno, državni organi dobijaju mogućnost nadzora nad provođenjem tih pravila.
To otvara pitanje može li se zaštita djece koristiti kao opravdanje za politički motiviran utjecaj na moderiranje sadržaja.
Autorica ističe da američki Prvi amandman, koji štiti slobodu izražavanja, ograničava mogućnost državnih vlasti da zakonima nametnu određena pravila digitalnim platformama. Privatni sporazumi mogli bi, prema njenoj ocjeni, poslužiti kao način ostvarivanja ciljeva koje bi bilo teško ili nemoguće nametnuti zakonodavnim putem.
Problem je i to što korisnici, uključujući djecu na koju se nova pravila direktno odnose, nisu imali priliku učestvovati u pregovorima niti osporavati njihove rezultate.
Zaštita djece ili veći nadzor roditelja?
Oba sporazuma predviđaju dodatne mogućnosti roditeljskog nadzora nad računima maloljetnika.
Roditelji će moći upravljati pojedinim postavkama, odobravati određene promjene i dobijati informacije o aktivnostima djece na platformama.
Iako takve mjere mogu doprinijeti sigurnosti, Keller upozorava i na njihove moguće negativne posljedice. Posebnu zabrinutost izražava za djecu koja žive u porodicama u kojima postoji zlostavljanje, jer bi dodatni roditeljski nadzor mogao ugroziti njihovu privatnost i sigurnost.
Sporazumi također predviđaju mogućnost korištenja sadržaja koji nije personaliziran na osnovu korisničkih podataka. Međutim, definicije takvog sadržaja razlikuju se između Mete i TikToka, što dodatno otežava procjenu stvarnih promjena koje će korisnici primijetiti.
Sporazumi bi mogli oblikovati budućnost interneta
Još jedno pitanje odnosi se na obim pravne zaštite koju kompanije dobijaju postizanjem sporazuma.
Keller upozorava da se Alabama u sporazumu s TikTokom odriče veoma širokog kruga mogućih pravnih zahtjeva koji se odnose na ranije postupanje kompanije. Prema njenom tumačenju, takve odredbe mogle bi obuhvatiti i pitanja koja nisu neposredno povezana sa zaštitom djece, uključujući pojedine oblike odgovornosti prema odraslim korisnicima.
Sporazum ipak ne sprečava privatne osobe da samostalno pokreću tužbe protiv kompanije niti obuhvata nove postupke TikToka nakon njegovog zaključenja.
Zaključak analize nije da su dodatne mjere zaštite djece nepotrebne, nego da javnost mora imati mogućnost procijeniti njihove stvarne koristi i moguće posljedice.
Prema Keller, sporazumi Mete i TikToka mogli bi postati model koji će slijediti i druge države. Zbog toga je važno razumjeti ne samo sigurnosne mjere koje kompanije obećavaju nego i način na koji one mogu utjecati na privatnost, konkurenciju i slobodu izražavanja na internetu.
Izvor: Tech Policy Press, Daphne Keller, 11. novembar 2026. – A Close Read of Big TikTok and Meta Settlements Raises Important Questions.
