Piše: Vidya Krishnan, istraživačka novinarka

Ako ste pratili zapadne medije da pokušate razumijeti srceparajuće slike i priče koje dolaze iz Gaze tokom izraelske invazije, sigurno ćete biti razočarani.

Od početka najnovijeg izraelskog napada na opkoljenu palestinsku enklavu – što je jedan od najbržih pokušaja etničkog čišćenja u historiji – zapadne novinske organizacije su u više navrata objavljivale nepotkrijepljene tvrdnje, prenosile jednu stranu priče i selektivno prešućivale nasilje opravdavajući izraelsko kršenje međunarodnog prava i štiteći Izrael od propitivanja.

Čineći to, zapadni novinari su napustili osnovne standarde u izvještavanju o ponašanju Izraela prema Palestincima. Ništa od ovoga nije novo. Neuspjesi zapadnog novinarstva pomogli su Izraelu da opravdava okupaciju i nasilje nad Palestincima više od 75 godina.

Dana 6. augusta 2022., više od godinu dana prije Hamasovog napada na Izrael 7. oktobra, u posebno upadljivom odmaku od dobrog novinarstva, New York Times je u izvještaju o „varnicama“ u “borbama između Izraela i Gaze”, skrenuo pažnju sa ubistva šestero palestinske djece.

U izvještaju su novinari čekali do drugog paragrafa kako bi spomenuli da je među poginulima u izraelskim napadima u izbjegličkom kampu Jabalia u Gazi i šestoro djece i bez prekidanja rečenice dodali da je „Izrael rekao da su neke civilne smrti rezultat skrivanja oružja militanata u stambenim područjima” i “u najmanje jednom slučaju, pogrešno ispaljena palestinska raketa je ubila civile, uključujući djecu, u sjevernoj Gazi”.

U školama novinarstva ovo se identifikuje kao „izvještavanje bez daha“. A ispostavilo se i da je izvještavanje bilo pogrešno. Deset dana kasnije, izraelska vojska je konačno priznala da stoji iza napada koji su ubili djecu u Jabaliji.

New York Times nije o ovome izvještavao „bez daha“.

Mogla bih to nazvati neprofesionalnim – što bi bilo tačno jer je izvještavanje o ovom sukobu u zapadnim medijima jasno oblikovano ideologijom, a ne rigoroznom provjerom činjenica. Takva procjena bi, međutim, prikrila dublji problem u zapadnom novinarstvu: kolonijalnost.

​Priča o Zapadu i zapadnom novinarstvu

​Izvještavanje o sukobima jedan je od najhiperkoloniziranijih kutaka najvećih svjetskih redakcija. Čak i u rasno različitim redakcijama, izvještavanje o sukobima može biti nezgodno. Ali nevjerovatne greške za koje se čini da prolaze kroz uređivačke filtere u redakcijama koje se ponose tačnošću izvještavanja o sukobima moraju se objasniti. Također treba staviti na znanje da, uz ove dosljedne greške, zapadni novinari „posreduju“ u sukobu u Palestini, a ne samo izvještavaju o njemu.

Skrivala bih se iza nejasnih fraza, ako to ne nazovem onim što to jeste: udžbenički slučaj kolonizatorskog novinarstva. To je novinarstvo koje rade praktičari iz kolonizirajućih zemalja koji su ponosni na svoja imperijalna osvajanja i imaju uzvišen osjećaj za sebe, svaki dijelić njegovan stoljećima grabežljivog gomilanja bogatstva, znanja i privilegija. Čini se da su ovi novinari uvjereni da su se njihove zemlje kroz historiju borile i pobijedile posebno nemoralne i moćne neprijatelje, zaustavile zlo na putu, zaštitile civilizaciju, spasile sve. Ovo je dominantna priča Zapada, a time i priča o zapadnom novinarstvu.

Međutim, dominantna priča često nije istinita priča – to je samo priča pobjednika.

I danas zapadni mediji ponovo pričaju priču o pobjednicima u Gazi, kao što su to činili nebrojeno puta u izvještavanjima o sukobima, krizama i ljudskoj patnji u postkolonijalnim zemljama.

To sam vidjela u izvještavanju o tropskim bolestima kod novinara koji znaju da malarija, denga ili ebola nikada neće proći kroz njihove vene ili utjecati na njihove zajednice. Vidjela sam to nakon genocida nad Rohingya stanovništvom kada su preživjele žrtve genocida pitali da li ih je “držalo pet ili sedam muškaraca” dok su bile grupno silovane.

Zapadno novinarstvo je u svojoj srži novinarstvo pobjednika – ono nikada ne pokušava dekonstruirati priče, pravilno ih poredati ili dodati relevantan kontekst kako bi se kazala istina moćnicima i razotkrili stalni ekscesi, agresija i nasilje “pobjednika” istorije.

A kada je Palestina u pitanju, to je novinarstvo o okupaciji koje proizvode ljudi koji nikada neće saznati kakav je osjećaj živjeti pod okupacijom. To je voajersko izvještavanje bez moralnog kompasa ili temeljnog osjećaja pristojnosti.

U kolonizatorskom novinarstvu, jezik je oružje koje se koristi za brisanje ljudskosti koloniziranih. U knjizi The Wretched of the Earth, u kojoj je analizirao dehumanizirajuće efekte kolonizacije, filozof Frantz Fanon pisao je o alžirskoj patnji (tokom francuskog imperijalnog osvajanja) koja se u medijskim izvještajima prikazivala frazama: „horde životne statistike“, „histerične mase“, „djeca koja ne pripadaju nikome”. Knjiga je napisana 1961. godine, ali su njeni zaključci savršeno primjenjivi na izvještavanje zapadnih medija o palestinskoj patnji danas.

Ova dehumanizirajuća upotreba jezika bila je najvidljivija u prebrojavanju smrtnih slučajeva. Početkom novembra londonski The Times je zabilježio: “Izraelci su obilježili mjesec od kada je Hamas ubio 1.400 ljudi i kidnapovao 240, započevši rat u kojem je, kako se navodi, umrlo 10.300 Palestinaca”. U zapadnim vijestima, Izraelci umiru aktivnim glasom – Hamas ih je “ubio” ili “likvidirao” – dok Palestinci umiru pasivno. Oni „dehidriraju do smrti dok nestaje čiste vode“, kako je jednom napisao Guardian, kao da ovo nije namjerni zločin protiv čovječanstva, već nasumični čin Boga.

Prema propagandnoj zapadnoj mašineriji, Izrael ima pravo da uništi Gazu, Zapadnu obalu, istočni Jerusalem, Iran, Liban, Jemen i bilo koju drugu zemlju u regionu kako bi Izraelci bili sigurni. Može ubiti gotovo svakog muslimana, Jevreja koji traže prekid vatre, osoblje UN-a i ljekare iz organizacije Doktori bez granica, novinare, vozače hitne pomoći, pa čak i bebe u procesu ciljanja Hamasa. Ipak, malo novinskih organizacija ikada raspravlja o tome šta to znači za Izrael i svijet, ako je jedini način na koji se može osjećati sigurno predstavlja sijanje smrti i jada na milione ljudi. Niko od njih – jer sada postoji “mi” i “oni”, podijeljeni svijet koloniziranih i kolonizatora – nikada nije doveo u pitanje može li se pobjeda ostvarena na račun života hiljada nevine djece ikada smatrati pobjedom.

U ovoj uglađenoj propagandi rata, zapadni novinari zamagljuju pravu priču s kojom smo suočeni ovdje – da Izrael, uz podršku najmoćnije vojske na svijetu, vodi rat protiv naroda bez države koji živi pod njegovom okupacijom i uništava na hiljade nevinih muškaraca, žene i djece. Ovo je priča o tome da su zapadne vlade omogućavale ovaj pokolj dok su svijetu držale predavanja o svojim superiornim vrijednostima, pristojnosti i ljubavi prema demokratiji. Svako ko živi u postkolonijalnom svijetu zna da je njihova priča o pristojnosti i ljubavi prema demokratiji i izuzetnom novinarstvu i pristojnim političarima – samo obična prevara.

Urušavanje zapadnog novinarstva

U ovo kasno doba, dok rat bjesni i djeca gladuju, a Izraelu se sudi za “vjerovatni genocid”, ključno je ukazati na krv na rukama zapadnih novinara. Oni su, u savršenoj koordinaciji sa svojim moćnim vladama, klevetali i obesnažili multilateralne institucije poput Ujedinjenih nacija, dali su izraelskim narativima o „samoodbrani“ respektabilnost i prikazali palestinske priče i perspektive nerelevantnim.

Nekoliko Palestinaca koji su dobili priliku u zapadnim medijima – u ime “ravnoteže” i dobrog novinarstva – bili su onemogućeni da razgovaraju o decenijama ugnjetavanja, okupacije i zlostavljanja koja su pretrpjeli od Izraela. Dozvoljeno im je samo da plaču za svojim mrtvim rođacima i mole za još pomoći da prehrane svoju izgladnjelu djecu – naravno nakon osude Hamasa.

Možda s ovim ratom, igra konačno završava za zapadno novinarstvo. Dok gledaju izraelski rat u Gazi na svojim društvenim mrežama i vide što se događa vlastitim očima kroz izvještaje i svjedočanstva samih Palestinaca, sve više ljudi širom svijeta prepoznaje ulogu zapadnih medija u održavanju kolonijalne moći, jezika i ideologije.

Ovih dana rastu kritike kako su zapadni lideri podbacili, ali se ne govori dovoljno o tome kako je zapadna inteligencija, a posebno oni koje vode najutjecajnije novinske redakcije Zapada, također podbacila. Nisu samo zapadni liberalizam i poredak zasnovan na pravilima svedeni na ruševine kao rezultat izraelskog rata u Gazi, već i legitimitet zapadnog novinarstva.

U izvještavanju o ratu u Gazi, zapadne novinske organizacije jasno su pokazale da masovnu smrt, glad i neograničenu ljudsku bijedu vide kao prihvatljive, pa čak i neizbježne kada ih nanose njihovi saveznici. Pokazali su da novinarstvo o sukobima, kakvo se praktikuje u zapadnim redakcijama, nije ništa drugo do još jedan oblik kolonijalnog nasilja – onog koje se ne ostvaruje bombama i dronovima, već riječima.

U ovom trenutku ogromnog varvarstva, obojeni novinari poput mene traumatizirani su monumentalnim amoralnošću redakcija na koje nam je rečeno da se ugledamo. Najmanje štu su zapadni novinari sa svojom značajnom moći u ovom trenutku mogli da urade je da zatraže trajni prekid vatre i poštede nas daljnjeg kolonizatorskog novinarstva.

Izvor: https://www.aljazeera.com/opinions/2024/2/2/western-coverage-of-gaza-a-textbook-case-of-colonisers-journalism