Srce počinje ubrzano da lupa, disanje postaje sve teže, a osjećaj gušenja sve jači. Prisutna je i vrtoglavica, mučnina, trnci u prstima, hladan znoj i osjećaj da se nešto strašno događa. Tako nam svoje trenutke napada panike opisuje student završne godine pedagogije na Univerzitetu u Tuzli, Omar Karahodžić. „Imao sam napade panike, koji se teško mogu opisati i teško ih mogu shvatiti oni koji to nisu doživjeli. Zaista, trenuci za nepoželjeti, budeš isprepadan, kreneš se znojiti i gušiti i imaš osjećaj kao da propadaš…“ priča Omar.

Bez obzira na sve veći broj onih koji se bore sa psihičkim poteškoćama, mentalno zdravlje u Bosni i Hercegovini i dalje je tabu tema. Premda potreba za dubljim dijalogom o ovoj temi evidentno postoji, strah od osude i nerazumijevanje vrlo su česti društveni pritisci koji sprječavaju osobe da govore na ovu temu i obrate se za stručnu pomoć.

Potrošnja lijekova za smirenje i antidepresiva u našoj zemlji, prema posljednjim objavljenim podacima Agencije za lijekove BiH, porasla za 40 posto u posljednjoj deceniji. Samo je u 2023.godini ove vrste lijekova prodano u vrijednosti od 26 miliona konvertibilnih maraka. Tako  je u 2023. u BiH na antidepresive potrošeno oko 11 miliona, na anksiolitike 13 miliona, dok je na hipnotike i sedative potrošeno nešto više od 2 miliona konvertibilnih maraka.

Najčešći poremećaji mentalnog zdravlja prema podacima Zavoda za javno zdravstvo u FBIH 2020.godine jesu anksiozni poremećaji, shizofrenija, depresivne epizode, povećan stres te poremećaj prilagođavanja.

„U našem društvu, a i u svijetu, prednjači depresija kao primarno psihičko oboljenje. Pored depresivnog poremećaja česti su anksiozni poremećaji, ali ono šta najviše zabrinjava jeste porast potražnje za psihološkom pomoći od strane djece i adolescenata sa problemima u ponašanju, koji su uglavnom nastali kao posljedica porodične disfunkcionalnosti i uticaja vršnjaka i interneta.“ – objašnjava diplomirana psihologinja Mitra Mirković Hajdukov.

Dalje pojašnjava da „iako su internet i društvene mreže na zlom glasu po pitanju uticaja na mentalno zdravlje mladih, ipak treba naglasiti da dostupnost informacija ovim putem ima veliki značaj u razbijanju stigmatizacije.“

„Začarani krug“ : Stigmatizacija vodi samostigmatizaciji

Pojam stigmatizacije kod mentalno oboljelih podrazumijeva negativne stavove, predrasude i diskriminaciju s kojima se suočavaju osobe koje imaju mentalne poteškoće.

„Kod nas ljudi još uvijek smatraju da je neko ko se obrati stručnoj osobi za pomoć, lud. To samo znači da imate neke poteškoće u životu koje ne možete sami da prebrodite“ – navodi za N1 članica Udruženja studenata psihologije, Amra Džindo.

 Mitrović Hajdukov smatra da je sama stigmatizacija prisutna u našem društvu skoro pa oduvijek. Kada pogledamo kroz historiju, u srednjem vijeku i periodu primitivnijih sredina „osobe sa mentalnim poteškoćama označavane su kao opasne, sklone kriminalnim radnjama te mišljenja da ih treba izbjegavati.“

Ni u urbanijim sredinama situacija nije mnogo drugačija. Osobe sa mentalnim poteškoćama doživljavaju „obilježavanje, marginaliziranje, diskreditaciju i izbjegavanje u svim aspektima života „ , dok problemi nastaju „pri ostvarivanju partnerskih i bračnih odnosa, čak i kod pružanja medicinskih usluga u zdravstvenim ustanovama“ objašnjava psihologinja Mitrović Hajdukov.

„Sve su to razlozi zbog kojih osobe sa psihološkim problemima izbjegavaju potražiti stručnu pomoć i upadaju u začarani krug koji pored odbojnosti za traženjem pomoći dovodi i do samostigmatizacije tj. ličnog osjećaja inferiornosti, srama, beznađa, nesposobnosti, socijalne izolacije i sličnih stvari.“- tvrdi Mitrović Hajdukov.

Ne želeći da bude dio „tabu priče“ nego one mnogo zdravije i pametnije, Omar je na prvoj godini fakulteta krenuo na psihoterapiju. „Počeo sam ići u Centar za mentalno zdravlje. Pošto je to kod nas još uvijek tabu tema, roditeljima nisam čak ni rekao da idem, nego sam nekoliko mjeseci išao privatno, u neznanju svih.“ priča on i smatra da je to tada bila najbolja moguća odluka.

Brojni stručnjaci tvrde kako se „ mlađe generacije se mnogo lakše odlučuju potražiti stručnu pomoć nego starije“ navodi psihijatrica Amra Džubur Kulenović za Radio Slobodna Europa.

Sličnog mišljenja je i Mitrović Hajdukov koja smatra da „ djeca i adolescenti puno lakše prihvataju činjenicu da im je psihološka pomoć potrebna, nego recimo generacije u koje spadaju njihovi roditelji“

Mediji mogu igrati važnu ulogu u destigmatizaciji mentalnih oboljenja

„ Mediji igraju glavnu ulogu u informiranju i senzibiliziranju javnosti o pacijentima te njihovom fizičkom izgledu i duševnom stanju. Prema nekim društvima, pojavljuje se sve veći broj organiziranih programa za prevenciju stigmatizacije psihičkih bolesti, kako u obrazovnim institucijama tako i preko nevladinog sektora“ ističe Mitrović Hajdukov.

Da mediji mogu i općenito doprinijeti destigmatizaciji u društvu na više načina smatra i profesor na Univerzitetu u Tuzli, Mirza Mahmutović. „Prije svega, profesionalnim, odgovornim, tačnim informiranjem i educiranjem javnosti mediji mogu djelovati kao forum za kritičko preispitivanje mitova, predrasuda i stereotipa o različitim društvenim skupinama i temama“.

Ono što je također važno naglasiti, prema mišljenju profesora Mahmutović, jeste da „ mediji moraju osigurati prostor za relevantne aktere u diskusiji o ovim pitanjima, poput stručnjaka, aktivista te osoba koje su doživjele iskustvo stigmatizacije,  a čiji su glasovi važni za upoznavanje javnosti o uzrocima i posljedicima ovih društvenih problema“.

Sličnog razmišljanja je i diplomirana psihologinja Mirela Šabanović Efendić koja medije vidi kao važnu figuru u razbijanju stigme. „Upravo su mediji, javne ličnosti i stručnjaci ti koji igraju važnu ulogu i koji mogu svojim primjerom i istupima doprinijeti razbijanju stigme. Otvoreni, iskreni razgovori, bez senzacionalizma i osude – pomažu ljudima da se prepoznaju u tuđim iskustvima i shvate da nisu sami“ kaže ona.

Problem čestog neetičnog izvještavanja, prema stručnjacima, ustvari i dovodi do stigmatizacije, na način da svojim diskriminatornim vijestima i prilozima veoma često aludiraju na opasnost od psihičkih oboljenja te time podstiču na nehuman i neetičan pristup oboljelim osobama.

Kad pukne iznutra, a niko ne vidi

Mentalno zdravlje je kao staklo, nevidljivo dok ne pukne. To se dogodilo i Orneli Čolić kojoj je kulminacija svakodnevnog stresa, post-ratnog perioda i svih tadašnjih dešavanja doprinjela lošem psihičkom stanju. Na sreću, njezina mama primijetila je promjenu u ponašanju i vrlo brzo se našla u Centru za mentalno zdravlje u Sarajevu kada joj je i ustanovljen blaži oblik anskioznosti.

Premda su nerijetko osobe sa mentalnim oboljenjima predmet diskriminacije i zapostavljanja u društvu, to kod Ornele nije bio slučaj.

„Zbog svog stanja nisam bila izbačena ili zapostavljena u društvu.“ kaže ona, prisjećajući se svega što je ostalo iza nje. „Danas radim kao menadžer udruženja Menssana u Sarajevu gdje se nalazi dosta osoba koje su uspješno riješile ili riješavaju neki svoj problem“ kaže Ornela i objašnjava da su svi oni prošli kroz sistem mentalnog zdravlja „i zaista se pravovremenom reakcijom mogu spriječiti ozbiljnije posljedice“.

Mladi danas više biraju razum umjesto straha

„U posljednjih nekoliko godina primjećujem pozitivan pomak, gdje mladi u Bosni i Hercegovini sve više prepoznaju važnost mentalnog zdravlja i otvorenije traže pomoć“ ističe psihologinja Šabanović Efendić.

Dodaje da su društvene mreže i sve dostupne informacije uveliko doprinijele otvaranju svijesti kod mladih osoba, ali i vidljivost stručnjaka koji svojim angažmanom doprinose rušenju stereotipa i stavljanju akcenta da je mentalno zdravlje važno koliko i fizičko.

Međutim, Šabanović Efendić ipak smatra da uprkos tim pomacima „strah od osude okruženja i dalje je prisutan“ a problem je taj što „mladi često osjećaju pritisak da budu „jaki“ ili da „ne iznose probleme iz kuće“, pa odlazak kod psihologa može biti praćen osjećajem srama ili nelagode“ kaže ona.

Iako stigma i dalje postoji, iako još uvijek postoje predrasude da će vas neko nazvati „ludim“ samo zato što sebi želite pomoći, pomaci i nada da će to jednog dana biti iskorijenjeno, postoje. Postoje kroz primjere poput Ornelinog i Omarovog i postoje kroz sve one neispričane priče i borbe.

Mentalno zdravlje nije slabost, već nevidljiva snaga koju svi nosimo u sebi. Zato je „izuzetno važno nastaviti s edukacijom javnosti, razgovorima o mentalnom zdravlju i stvaranju sigurnih prostora gdje će mladi osjetiti da nisu sami, da nisu „slabi“, i da je traženje pomoći hrabar i zdrav izbor“ zaključila je psihologinja Šabanović Efendić.