Viktor Ivančić: Zašto hrvatski policajci tuku migrante?

KOMŠIJE I SUSJEDI: Sve laži ministra Božinovića. Kako se kažnjavaju neposlušni penzioneri u Srbiji? Šta znači kad u Srbiji dnevno umre 50 ljudi?

Viktor Ivančić: Zašto hrvatski policajci tuku migrante?
Foto: Buka

Bijeda jednog ministra

Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajni briselski nalog Zagrebu.

Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna direktiva hrvatske vlasti odredima hrvatske policije.

Morate poštovati ljudska prava dok ubijate boga u njima – otprilike glasi tajna molba većega dijela hrvatskoga građanstva političkoj eliti koja rukovodi strojem državne represije.

Slučaj premlaćivanja migranata i njihova nasilnog vraćanja preko granice – jedan od njih bezbroj, ali ovoga puta potkrijepljen neumoljivim novinarskim dokazima – ukazao je na svu raskoš ciničkog ugođaja u kojem tavori takozvana društvena zajednica, kako u nacionalnom, tako i u nadnacionalnom opsegu. Evo tek nekoliko karakterističnih pirueta.

Cinizam prvi: policajci koji su bezdušno prebijali izbjeglice morali su skinuti uniforme hrvatske policije da bi proveli ono što se od hrvatske policije traži; bilo je nužno da zataje svoju pripadnost aparatu represije kako bi aparat represije, uz njihov angažman, ispunio očekivanja.

Sistem je najokrutniji kada poručuje “istražit ćemo”, “takvo ponašanje osuđujemo”, “oformit ćemo komisiju”, “otkrit ćemo i kazniti odgovorne”, i tome slično. Istinska svirepost sistema leži u riješenosti da svoje temeljne težnje predstavlja kao anomalije

Cinizam drugi: nakon što su tajno načinjene snimke odnijele šalu, vlasti se upinju predstaviti pogranično nasilje kao izolirani incident, premda je svima jasno da se radi o svakodnevnoj aktivnosti; kažnjavanje trojice policajaca stoga je način da se, tobožnjim otklanjanjem lažne anomalije, sačuva trajna praksa, a praksa se u osnovi svodi na to da institucija zadužena za borbu protiv kriminala upražnjava kriminalnu djelatnost; fantomka na glavi je simbol banditske prirode državnog utjerivanja reda – policajci se, uostalom, nisu lišili službenih uniformi zato da zaštite sebe, već državu čije su oznake na uniformama prišivene.

Cinizam treći: salve podrške i pohvala koje građani preko društvenih mreža upućuju demonstriranoj policijskoj brutalnosti uopće nisu u koliziji s recitacijama vladajuće vrhuške da policajci (osim u “incidentima”) ne postupaju brutalno prema izbjeglicama; ne radi se o proturječju, već o šifriranom jeziku, što znači da je duboka intimna istina Mirjane Hrge – “Tko misli da je to bilo neprimjereno, neka ih vodi doma!” – u savršenom suglasju sa službenim lažima premijera i ministra unutrašnjih poslova.

Cinizam četvrti: visoki činovnici Europske unije iskazuju paradnu zabrinutost zbog “problema” za čiji je nastanak EU donirala Hrvatskoj milijune eura, i to ne zato što “problem” postoji, već zbog toga što je “problem” postao vidljiv; poruka iz Bruxellesa glasi: Suzdržite se od nasilja tokom neizbježnih nasilnih operacija! Odnosno: Povedite računa o tome da je primjena surove sile koju od vas zahtijevamo radi zaštite granica i takozvanih europskih vrijednosti u potpunoj suprotnosti s takozvanim europskim vrijednostima! (Viktor Ivančić, Novosti)

Neš ti protiv Vučića!

Penzionerke koje su izrazile svoje nezadovoljstvo zbog toga što su 4. avgusta, umesto u Banju Vrdnik, odvedene u Busije na obeležavanje Dana sećanja na stradale i izbegle Srbe u hrvatskoj akciji Oluja, izbačene su iz Udruženja zbog nedoličnog ponašanja, odnosno vređanja predsednika Srbije Aleksandra Vučića, saznaje N1.

Da je ova vest tačna potvrdio je član iz Udruženja penzionera Pudarci, Dobrica Glišić.

„Da tačno je, odbor je izbacio one dve članice koje su davale izjave za medije povodom odvođenja u Busije. Bio je pritisak tu i od Opštine Grocke i naneta je jako velika šteta celoj državi, partiji i Vučiću. Po statutu udruženja, izbačene članice biće obaveštene naknadno. Dolazili su ljudi iz opštine Grocka, a informacija je došla i do Glišića (predsednika IO SNS-a), stiglo je i do Vučića sve. Ispali smo najgori u Srbiji, obrukali smo se samo tako. Sutra mogu da dođu izbačene članice i da zatraže zapisnik sa sednice u kojima se navode razlozi za njihovo izbacivanje iz udruženja“, naveo je Dobrica Glišić.

Kako N1 saznaje, izbačene članice nisu bile obaveštene ni o zakazanoj sednici Skupštine penzionera iz Pudaraca, kao ni da će se govoriti o njihovom izbacivanju. Da su izbačene čule su od jedne članice ovog udruženja, jedine od njih 30, koja je glasala protiv ovakve odluke.

Podsećamo, Ljiljana Živković, predsednica udruženja penzionera iz Pudaraca, nakon što su mediji objavili da su penzioneri iz ovog mesta umesto u Banju Vrdnik završili u Busijama, 4. avgusta ove godine je izjavila.

„Ja sam okoreli naprednjak i zadnju kap krvi ću da dam za Aleksandra Vučića. Na njegovoj sam strani i glasaću za njega dok sam živa. I sve što treba radiću za njega i za njegovu stranku. Izjavite ovo i Bogu i ljudima. Ja sam ta pa ta i ne krijem se ni od koga i nemojte više da me uznemiravate. Ti koji su otišli iz Busija, neće se više uhvatiti za bravu od autobusa. Lepo im je dok jedu i piju na Vučićev račun, a neće da idu u Busije. Sramota“.

Redovna Skupština udruženja Pudaraca na kojoj su dve članice izbačene iz udruženja zbog nedoličnog ponašanja, odnosno vređanja predsednika Srbije Aleksandra Vučića održana je pre desetak dana.

Inače, Vučić je dva dana posle skupa u Busijama negirao je da je Srpska napredna stranka, čiji je predsednik, plaćala ljudima da dođu u Busije, na obeležavanje godišnjice progona Srba u hrvatskoj akciji „Oluja“, i dodao da ljudi koji to tvrde stavljaju dodatnu so na ranu onima koji žale svoje poginule u ratu.

„Ni ti ljudi sami ne veruju u sopstvene laži. Ali time ponižavaju i nipodaštavaju one Srbi koji tuguju za proteranim i pobijenim Krajišnicima. Stavljaju im dodatnu so na ranu“, rekao je Vučić u Predsedništvu Srbije. (Nenad Nešić, N1)

 

Dobra volja

Brojke su dodir sa stvarnošću. 50 umrlih dnevno u Srbiji je kao 1.000 u Rusiji ili 2.500 u Americi. Šest hiljada dnevno obolelih u Srbiji je kao 120.000 u Rusiji i oko 300.000 u Americi. Tačan broj umrlih od epidemije u Srbiji je znatno veći – do 4 puta veći od onoga koji se svakodnevno objavljuje. Ali zato, kaže se, napreduje proizvodnja. Stoga ima smisla zapitati se:

Koliko je manja proizvodnja zemlje zbog povećane smrtnosti? Uzmimo da će do kraja ove godine zbog epidemije zemlja izgubiti oko 40.000 ljudi. Uzmimo prosečnu potrošnju po osobi, a to je oko 65 posto ukupne proizvodnje ili oko 30 milijardi evra (potrošnja domaćinstava, podaci Eurostata) podeljeno sa 6,9 miliona stanovnika, što daje nešto manje od 45.000 evra. Pomnoženo sa 40.000 to je nešto manje od 180 miliona evra.

Neka je prosečna starost prerano umrlih u vreme epidemije, kako je saopšteno, oko 72 godine. Verovatno je njihova očekivana dužina života bila još bar 5 godina (i verovatno nešto više, jer oni koji žive do 72 mogu da očekuju da će živeti duže od očekivane dužine života za stanovništvo u celini, koje je nešto ispod 77 godina). To čini do 900 miliona evra izgubljene potrošnje, a to je približno isto toliko izgubljene proizvodnje. Jer stariji ljudi troše usluge koje ne mogu da se izvezu, a verovatno i domaću robu više nego uvoznu. Tačniji račun bi sve to morao da uzme u obzir, kao i činjenicu da je među umrlima više muškaraca nego žena, a to utiče i na potrošnju i na očekivanu dužinu života, ali zaključak o ne malom gubitku potrošnje i proizvodnje se kvalitativno ne menja.

Ukoliko je politički cilj rast proizvodnje, povećana smrtnost utiče negativno, pogotovo dugoročno. Može da izgleda da gotovo 0,4 posto godišnje i nešto manje od 2 posto na 5 godina (u jednogodišnjoj proizvodnji) i nije neki veliki gubitak, ali je potrebno uzeti u obzir da je reč o trajnoj promeni – o promeni u nivou proizvodnje zauvek. Da bi se to videlo, uzmimo da su tih 40.000 osoba samo bolovali ili samo smanjili potrošnju, smanjenom društvenošću, kako bi izbegli da se zaraze. To bi se nadoknadilo pošto se epidemija stavi pod kontrolu. To bi bio privremeni gubitak u potrošnji i proizvodnji, ali bi se one vratile na prethodni nivo i trajnog gubitka ne bi bilo. Pogotovo zato što je potrošnja starijih osoba manje elastična, pa bi i pad potrošnje u epidemiji bio manji. (Vladimir Gligorov, Peščanik)

About The Author