Uznemirenost Lazara Ristovskog

„Ma dajte, boga vam, pa kakve to veze sad ima sa bilo čim?!“

Tim je riječima 2007. godine na pitanje jednoga novinara reagirao Lazar Ristovski, producent i nositelj glavne uloge u filmu Srđana Dragojevića „Sveti Georgije ubiva aždahu“. Pitanje je zbilja bilo neočekivano: Je li vam nelagodno što se film snima u Omarskoj, na mjestu gdje je nekoć bio koncentracioni logor? Glumac Ristovski nije krio zaprepaštenje, kao ni redatelj Dragojević. „Ma dajte, boga vam, pa kakve to veze sad ima sa bilo čim“, rekao je prvi. „To što vi pitate nema nikakve veze sa našim filmom i onim što mi ovde radimo“, kazao je drugi.

Dio filma „Sveti Georgije ubiva aždahu“ sniman je dakle u rudničkome kompleksu u Omarskoj kod Prijedora, koji je u posljednjem ratu funkcionirao kao logor za „nesrpsko stanovništvo“ i gdje je od svibnja do kolovoza 1992. bilo zatočeno više tisuća, a ubijeno više stotina ljudi. Film su sufinancirale institucije Republike Srbije i Republike Srpske, a eksterijer za spektakularne završne scene ustupila je multinacionalna kompanija u vlasništvu Lakshmija Mittala, ista ona koja u to vrijeme nije dopuštala da se unutar kompleksa postavi spomen-ploča za likvidirane civile.

Uznemirenost Lazara Ristovskog djelovala je samorazumljivo: što on ima s krvavim rukama nekih drugih, makar to bili njegovi sunarodnjaci? Zašto bi ga te krvave ruke morale obavezivati? Zbog čega bi se trebao osjećati nelagodno što, stjecajem slučajnih produkcijskih okolnosti, proizvodi svoju umjetnost – jedan filmski ep od nacionalnog značaja – baš na mjestu gdje su dotični krvavili ruke i što je nekadašnje stratište, kojemu ne smiju pristupiti obitelji žrtava, stavljeno u svrhu banalnoga slikopisnog dekora? Logor nema nikakve veze s našim filmom, lijepo je objasnio redatelj, i obratno: naš film nema nikakve veze s logorom.

Nezgoda je što glumac „krvave ruke“ sagledava iz suprotne optike kada je iz moralne jednadžbe izostavljena njegova cijenjena ličnost i kad zločinci i žrtve nastupaju u drugačijim nacionalnim kombinacijama. Osamnaest godina kasnije, kao govornik na mitingu Srpske liste u Zvečanu na Kosovu, osuo je drvlje i kamenje po pobunjenim studentima, i to ovako:

„Svi oni koji mesecima dižu krvave ruke po ulicama, fakultetima i pozorištima, ej, pozorištima, po svetom mestu, zaboravljaju one krvave ruke koje su isterale 250.000 Srba iz Krajine, iz Hrvatske, zaboravljaju krvave ruke do lakata koje su pobile stotine hiljada Srba u Jasenovcu… Moram da kažem da takvi studenti treba da se stide, a profesori koji su ih naučili toj podlosti i toj nakaradnoj istoriji neka ih je velika istorijska sramota zbog toga.“

Ristovski dakle najoštrije osuđuje zaborav „krvavih ruku“, smatra to užasnom „istorijskom sramotom“, ali samo kada krvave ruke nisu srpske i kada vlasnici defektne memorije ne podupiru srpski režim. Kada se, međutim, snima film u Omarskoj, amnezija je dobrodošla. Zločin nad Srbima u Jasenovcu dužni smo trajno pohraniti u kolektivnom sjećanju, a zločin Srba u Omarskoj obilježiti rupom u pamćenju.

„Ma dajte, boga vam, pa kakve to veze sad ima sa bilo čim?!“ mogao bi neki student uzvratiti glumcu, kopirajući njegov davni odgovor novinaru, no skoro je sigurno da ovaj ne bi razumio ironiju, a ako i bi, smatrao bi je teškom blasfemijom: uspoređivati dva logora, Jasenovac i Omarsku, nije dopustivo, tim više što je na snazi nepisana nacionalna obaveza da žrtve prvog sakraliziramo, a žrtve drugog ignoriramo. Istini za volju, između Jasenovca i Omarske velika je razlika u intenzitetu i konačnome saldu provedena terora, ali baš nikakva u pogledu njihove suštine: bila su to odlagališta za nepoželjne kategorije ljudi; ključni punktovi u infrastrukturi genocida.

Osim toga, čuđenje studenta bilo bi posve opravdano, jer optužba da omladina koja zadnjih mjeseci prkosi srbijanskoj političkoj vrhuški zaboravlja „krvave ruke“ što su protjerale četvrt milijuna Srba iz Krajine i pobile „stotine hiljada“ Srba u Jasenovcu predstavlja debilnu izmišljotinu, odnosno režimsku teoriju zavjere čiji je cilj obijediti učesnike demonstracija kao plaćenike i marionete proustaške vlasti u Hrvatskoj. Prije osamnaest godina, s druge strane, glumac je tek glumio čuđenje, i to prilično neuvjerljivo, jer je odabirom Omarske za poprište pompozne kulturne produkcije kompletna posada filma „Sveti Georgije ubiva aždahu“ dala moćan doprinos historijskom revizionizmu kakav se tražio sa službenih instanci.

Slučajem sam se nešto detaljnije pozabavio u knjizi „Iza sedam logora“, koja tematizira odnos između kulture i nasilja – i koja se, po povoljnoj cijeni, ne može nabaviti više nigdje – između ostaloga i ovako:

„Umjetničkim bagateliziranjem stratišta Srđan Dragojević proveo je nešto poput kulturne destilacije kolektivnog poricanja. Neobilježeno mjesto masovnog smaknuća njegovom filmskom estetizacijom – prenamjenom u apstraktni pozadinski pejzaž na kino-platnu – ubrzano putuje u zaborav, a to će reći u zonu podrazumijevajuće normalnosti. Ako je normalno da se na mjestu logora postavi filmski set – bez obzira na motive koji su redatelja na to ponukali – onda je normalno i da postoji logor. Normalnost postojanja logora, naime, najsnažnije se očituje u tome što će on biti tretiran kao da ne postoji.“

Tada, 2007., onu neslavnu frazu kojom se u ovim krajevima opisuje krajnja ignorancija – kada pored nekoga prolaziš „kao kraj turskog groblja“ – Lazar Ristovski sa svojim kolegama uspio je vratiti njenim šovinističkim izvorištima, jer Omarska, gdje su u najvećem broju stradavali Bošnjaci, iz rakursa srpskog nacionalizma i nije ništa drugo nego „tursko groblje“, skladište leševa nevrijedno obaziranja. Makar nisu imali ništa s otvaranjem i djelovanjem koncentracionog logora, od trenutka kada taj lokalitet kasnije stavljaju u službu estetike filmskog spektakla, članovi umjetničke družine s logorom počinju imati sve: oni uspostavljaju izravnu vezu s organiziranim terorom koji je tamo provođen i naknadno mu se pridružuju kroz gard organiziranog negiranja. Najbesramniji element te veze leži upravo u pozivanju na djevičansku nevinost umjetnosti, u uvjeravanjima kako njihovo filmsko stvaralaštvo s nekadašnjim zločinima „nema nikakve veze“.

Sve u svemu, Lazar Ristovski se u Omarskoj nije stidio zbog Omarske, a studenti bi se u Beogradu, Novom Sadu ili Kragujevcu trebali stidjeti zbog Jasenovca. Njegovo ogorčenje pobunjenom omladinom osnaženo je vatrenim zagovorom moralnog idiotizma, odlike koja bi imala krasiti svakog odgovornog poslušnika Vučićeva režima.

Udruženje filmskih producenata Srbije kategorično je osudilo glumčev istup kao govor mržnje. Po njegovu shvaćanju stvari, to je samo dokaz više da „krvave ruke“ ne miruju, da „velika istorijska sramota“ dobiva na zamahu i da su dojučerašnje kolege upregnute u prljavu rabotu ustaških istrebljivača. Ali ni Ristovski nipošto nije sam. One „stotine hiljada“ Srba ubijenih u Jasenovcu preuzimaju uloge statista pomoću kojih će zagrljaj umjetnika s vlašću odavati utisak masovnoga zbijanja. (Viktor Ivančić, Novosti)

Normalizacija krajnje desnice u Njemačkoj

Samo nekoliko nedelja pre saveznih izbora 23. februara, Nemačka je doživela politički zemljotres. Po prvi put, glavna opoziciona stranka desnog centra, Hrišćansko-demokratska unija (CDU), oslonila se na podršku ekstremno desničarske Alternative za Nemačku (AfD) za usvajanje predloga u nacionalnom parlamentu.

Lider CDU Fridrih Merc, koji se odavno smatra izvesnim izborom za kancelara, pravdao je taj potez okrivljujući druge stranke za nespremnost da se pozabave migracijama. Dok sam predlog nije proizveo ništa konkretno, probijen je zaštitni zid demokratskih političkih partija protiv krajnje desnice. Nemačka je jedna od poslednjih velikih evropskih demokratija koja je „normalizovala“ krajnju desnicu.

Ali šta je u stvari normalizacija i na osnovu čega je treba kritikovati? Za početak, to nije isto što i ulazak u mejnstrim. Normalizacija se konkretno odnosi na racionalizaciju kršenja neke postojeće norme – u ovom slučaju, nesaradnje sa strankama krajnje desnice koje predstavljaju pretnju demokratiji – dok je „mejnstrim“ uvek relativan. Kao i koncept političkog centra, mejnstrim nema objektivan sadržaj, već se naprosto odnosi na nešto što je uobičajeno ili široko prihvaćeno.

Dakle, ulazak u koaliciju sa strankom krajnje desnice, ili saradnja s njom u zakonodavnom radu, predstavlja oblik normalizacije, dok bi usvajanje retorike krajnje desnice bio primer ulaska u mejnstrim. Uvesti neko pitanje u mejnstrim znači skrenuti pažnju na njega i postaviti ga na način na koji krajnja desnica to želi. Otuda, sociolozi odavno upozoravaju da krajnja desnica dobro prolazi na biralištima ako u predizbornoj kampanji dominiraju njene teme.

Budući da prodemokratski političari ne žele da ostave utisak ciničnih oportunista, obično nastoje da opravdaju normalizaciju. Oni mogu prosto da tvrde da je norma i dalje na snazi, a da se sporni postupak ne može kvalifikovati kao njeno kršenje. Merc se opredelio za tu opciju kad je rekao da mu je cilj da smanji izbornu bazu AfD-a. Ali taj argument nije uverljiv. Suparničke stranke često završe u koalicijama, a činjenica da su im programi suprotstavljeni ne znači da nikad ne sarađuju.

Druga opcija je jednostavno proglasiti normu nevažećom. Decenijama se smatralo da je Italijanski društveni pokret (MSI), zasnovan na nostalgiji za Musolinijem i fašizmom, apsolutno neprihvatljiv. Poput komunista, nalazili su se izvan arco costituzionale („ustavnog luka“) koji je obuhvatao stranke koje su u osnovi prihvatile posleratni demokratski ustav Italije. Ali onda je došao Silvio Berluskoni, pionir normalizacije, koji je sugerisao da je antifašistički konsenzus ili zastareo ili da je reč o levičarskoj zaveri protiv desnice. Njegova stranka je 1994. formirala koaliciju sa MSI.

Sledeća opcija bi bila sačuvati normu, uz insistiranje na tome da se ona ili ne odnosi na određenu stranku, ili da je manje važna od drugih političkih imperativa. Setimo se da je aktuelna premijerka Italije, Đorđa Meloni svoju političku karijeru započela u omladinskoj organizaciji MSI. Za mnoge političare, i u Italiji i izvan nje, njena stranka Italijanska braća (Fratelli d’Italia) – direktni potomak MSI – predstavlja savršeno prihvatljivog partnera. Čak i oni koji još uvek oklevaju da sarađuju sa najdesnijom italijanskom vladom od Drugog svetskog rata, mogu da se pozovu na važnija pitanja – kao što je potreba za jedinstvenom podrškom Ukrajini – kako bi tu saradnju opravdali.

Slična logika važi i u Austriji, gde je Narodna partija desnog centra u početku isključivala saradnju sa Herbertom Kiklom, predsednikom krajnje desne Slobodarske partije. Pošto su pregovori o koaliciji sa levim centrom propali, Narodna partija je ušla u pregovore sa Kiklovom strankom, u ime očuvanja kontinuiteta vlasti u Austriji. I ti razgovori su propali, ali je Narodna partija u tom procesu signalizirala Austrijancima da je Kikl ipak prihvatljiv izbor (što će bez sumnje biti od pomoći Slobodarskoj partiji na sledećim izborima). Razumno je pretpostaviti da su mnogi Austrijanci glasali za Narodnu stranku na poslednjim izborima upravo zato što je obećala da neće normalizovati krajnju desnicu; nejasno je da li će joj ponovo pokloniti poverenje posle očigledne izdaje tog obećanja.

Još podmuklije su situacije u kojima krajnja desnica ima presudan glas, čak i kada njeni lideri nisu na visokim funkcijama, pa samim tim ne snose odgovornost. U Švedskoj, na primer, aktuelnu manjinsku vladu podržavaju krajnje desničarske švedske demokrate; u Francuskoj, vlada – koja takođe nema većinu u parlamentu – zavisi od milosti Nacionalnog okupljanja Marine Le Pen; u Holandiji, krajnja desnica sedi u vladi, ali njen lider Gert Vilders – koji u potpunosti kontroliše stranku kao njen jedini formalni član – deluje iz pozadine.

Normalizaciju je lakše prepoznati nego uvođenje u mejnstrim. Ali da bi se ona shvatila kao problem, potrebna je pažnja javnosti i istaknutih ličnosti koje će od kršenja normi napraviti skandal, umesto da to normalizuju. Birači se oslanjaju na elite; ako političar koji se smatra mejnstrimom, tretira neku stranku kao normalnu, javno mnjenje će se tome uglavnom prikloniti. Štaviše, istraživanja pokazuju da se takvo prihvatanje širi preko pristalica stranke mejnstrima koja je pokrenula proces, i na kraju se proteže na građanstvo u celini.

Jednom kada dođe do normalizacije, praktično ju je nemoguće poništiti. Značaj uvođenja u mejnstrim nešto je drugačiji, jer tu od političara zavisi koje teme će izdvojiti kao bitne i kako će ih tretirati. Krajnje je vreme da političari shvate da nekritičko usvajanje stavova krajnje desnice – koji su često loše prikriveni pozivi na mržnju prema nekoj društvenoj grupi – nije samo nemoralno. To takođe postaje gubitnička ponuda na biralištima. (Jan-Werner Müller, Project Syndicate, za Peščanik prevela Milica Jovanović)

ZORAN ĆATIĆ: Jedan dan u Domu zdravlja

„Hajde prvo da preciziramo da je vašoj šali da ste „dijabetičar u pokušaju“ istekao rok trajanja i da prihvatite činjenicu da imate šećernu bolest. Onda da ustanovimo da je terapija koju još uvijek pijete prevaziđena prije dvije godine a da na kontrolu kasnite sedam godina. Ipak, izuzimajući vrijednosti šećera, svi drugi nalazi su vam i više nego dobri, posebno uzimajući u obzir vaše godine, što govori da ste se sredili i da vodite uredan život. S ovom novom terapijom koju vam prepisujem, želim da i šećer stavimo pod kontrolu u naredna tri mjeseca.“

Složim se s doktorom zadovoljan u konačnici opštim stanjem i činjenicom da nisam završio na inzulinu. Padne mi napamet ali ne izgovorim naglas da, evo me kao Željo u većini utakmica posljednjih sezona, zadovoljan igrom iako rezultat nije baš najpovoljniji. Mislim 17 nečega je tromjesečna vrijednost šećera. 17 podijeljeno s 3 dođe mu to na normali. Eto nove šale, zbog koje će me Lelica nabit’ nogom u guzicu.

Zadužio sam novu terapiju koja je, kako reče doktor, kompletna na esencijalnoj listi tako da neću morati plaćati lijekove. Naravno, to podrazumijeva odlazak u ambulantu porodične medicine kod matične doktorice, koja to treba da upiše u moj karton i elektronskim putem mi „pusti“ terapiju.

Sutradan ujutro odlazim do ambulante. Relativno je rano ali čekaonica je već ispunjena velikim brojem ljudi, uglavnom starije životne dobi. Jedna medicinska sestra žonglira na prijemu pacijenata, javlja se na telefon koji neprestano zvoni,

odlazi po kartone pacijenata koje je upisala, nosi iste do doktorice, ovjerava i unosi u računar doznake i ko zna šta još ne od onih koji su završili. Objašnjava da je tu na ispomoći iz druge ambulante i mijenja sestru koja je bolesna pa da je razumijemo što ne zna neke stalne pacijente i njihove potrebe. Na ivici stola šolja s tek napravljenim čajem jer iznad kesice koja pliva na površini još uvijek izbija para.

Na red dolazim nakon nekih petnaestak minuta čekanja. Pitam sestru postoji li mogućnost da nalaz doktora ostavim pa da mi doktorica nekad to uvede u karton i „pusti“ terapiju a da ja navratim nekad kasnije da pokupim nalaze.

„Ne može tako“ – kaže odsječnim ali ipak ljubaznim riječima. „Morate vi biti prisutni, tako da morate ili čekati red ili dođite sutra, vaš tim je ove sedmice prva smjena.“

Ljubazno zahvalim i kažem da za pola sata imam zakazano kod zubara, pa ću navratiti kasnije.

Sat vremena kasnije, nakon što sam završio popravak zuba, pokušavam da vizualiziram natpis na pultu ambulante porodične medicine na kojem piše vrijeme pauze. Uvjeravam se da je pisalo 11-11:30. Lagano šetam uzbrdo, svjesno gubeći vrijeme kako bih došao pred kraj pauze. Pred ambulantom je nekoliko ljudi, unutra gužva. Preko glava nakrcanih pred pultom vidim natpis da je pauza zapravo od pola 12 do 12, što će reći za deset minuta. Malo se dvoumim ali onda ipak odlučim stati u red.

Medicinska sestra, sada već vidno umorna ali još uvijek ljubazna, i dalje jednom rukom preuzima zdravstvene knjižice, očitava ih na računaru, drugom se javlja na telefon moleći toga ko zove da malo sačeka (a mogla bi i da se ne javi), zatim se opet obrati onima kojima je očitala knjižicu pitajući šta trebaju, zapiše broj kartona, onda nakon otprilike pet pacijenata, ustane, ode u susjednu prostoriju odakle iznese kartone onih koje je naručila. Uđe kod doktorice, unese joj kartone a iznese one koji su završili, razvrstavajući ih na one koji će opet u ladice i na one kojima treba nešto dopisati, „pustiti“ terapiju, zavesti ili šta već. Potom se vrati za pult i nastavi. Šolja s čajem još uvijek stoji na istom mjestu netaknuta, jedino je u međuvremenu kesica s čajem potonula na dno.

Stojim u ćošku iza pulta i promatram različite ljude, različite reakcije i pokušaje. Ima ljubaznih, punih razumijevanja, onih ljutih koji svu svoju frustraciju projektuju na medicinsku sestru, onih koji pokušavaju da objasne kao i prijetećih izljeva bijesa. Sestra stoički podnosi sve, iako je primjetno da je na ivici živaca i da bi najradije ovog trena ustala i izašla iz ambulante, tražeći prekvalifikaciju za bilo koji drugi posao.

Kroz vrata, koja se povremeno otvaraju kad koga prozove, vidim mladu doktoricu koju ranije nisam viđao. Saznam u nekom razgovoru među pacijentima da su dvije doktorice na bolovanju i da su druge dvije na zamjeni.

Pogledam na sat i vidim da je vrijeme za pauzu davno prošlo a njih dvije još uvijek rade. Sat vremena je do isteka radnog vremena njihove smjene. Svim novopridošlim pacijentima sestra objašnjava da doktorica vjerovatno neće stići pregledati ni nas koji smo do tad zakazani i da ih može naručiti za sutra. Moli nas da preko reda pustimo staru nanu koja jedva hoda i koji je onkološki pacijent. I taman kad se konačno ukazalo mjesto da sjednem, eventualno izvadim knjigu i čitam što obično radim na mjestima na kojima se čeka (https://zokacatic.com/kad-bi-se-usudili/), krene navala.

Desetine novih pacijenata. Većina ih je došla u drugu smjenu jer pripadaju tom timu i toj drugoj doktorici koja na zamjeni.

Pola sata prije isteka prve i početka druge, pojavljuje se i medicinska sestra druge smjene koja s osmijehom na licu prilazi svojoj kolegici i kaže joj: „Ove sedmice ludilo ne prestaje“. Spusti svoje stvari na pult, prihvati se naslaganih kartona i krene da ih razvrstava. Zatim pokupi one završene, odnese ih sa svojim stvarima u susjednu prostoriju i u

trenu se pojavi presvučena u radnu odjeću. Krene od osobe do osobe, gotovo sve oslovljavajući imenom, zapitkujući šta kome treba, rješavajući stvari u hodu i oslobađajući čekanja one starije koji su došli po naloge za nove terapije. „Ništa ne brinite, sve znam i sve ću završiti, samo vi polako kući i pazite, klizavo je.“ Onda nježno dodirne rame kolegice i da joj rukom znak da će ona preuzeti. Sjedne za pult i zaraznim osmijehom obrati se osobi koja je na redu. Medicinska sestra iz prve smjene sjedne iza nje i konačno dohvati šolju s čajem. Drži je u ruci, ali ne prinosi ustima. Pogledom je zakucana u jednu tačku.

Na red dolazim nekih desetak minuta prije isteka radnog vremena prve smjene. Mlada doktorica, gleda moje nalaze. Vrti glavom a ja objašnjavam da sam se eto sjetio konačno da odem na kontrolu. Blagim glasom govori da to više ne bi trebao da radim s tolikim vremenskim razmakom. Kaže da je nova terapija odlična i da bi, ako budem disciplinovan, sve trebalo biti dobro. Vidi mi u ruci smotan EKG. Traži da pogleda. Razmota. „Odlično“, kaže. „Samo kad stignete iskopirajte ovaj nalaz doktora pa donesite da priložim u vaš karton da imamo arhivu“. Pitam je da li se umorila, jer nisu uspjele ni pauzu iskoristiti. Kaže da je sve u redu i da niko nije došao što mu je dosadno kod kuće.

„Pustila sam vam terapiju, pa možete odmah do apoteke da uzmete i od večeras krenete s novom terapijom. I neka vam je sa srećom.“ Isprati me osmijehom.

Svratim do apoteke, pokupim lijekove i konačno se dovučem kući. Razmišljam kako sam umoran da bih išta radio. Onda se sebi nagovorim svega, razmišljajući o njima dvjema koje su „pregažene stampedom pacijenata“ dok sam ja stajao ili sjedio u čekaonici i ležao na zubarskoj stolici.

Na TV-u vijest: „Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo iz budžeta će se godišnje izdvajati blizu tri miliona KM za savjetničke usluge na koje sada imaju pravo svi kantonalni ministri i premijer te općinski načelnici i gradonačelnik Sarajeva. Izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi, harmonizira se zakon s federalnim propisima i propisima u drugim kantonima u dijelu koji se odnosi na imenovana lica – savjetnike. “

Pa da vas besplatno posavjetujem…

Kada biste u 79 ambulanti porodične medicine zaposlili po dvije osobe kao medicinske sestre/liječnika (nadam se da sam dobro izbrojao i da je spisak tačan jer su podaci na stranici https://judzks.ba/ambulante-porodicne-medicine od 05.10.2020. godine ), mi građani bi dobili duplo bolju i efikasniju zdravstvenu uslugu. Time bi se broj nezaposlenih smanjio za 316, što je, po mojoj logici, neuporedivo važnije od 46 savjetnika koje ćete eventualno zaposliti novom odlukom i usklađivanjem zakona sa federalnim propisima.

Vjerujem da kao vršioci nužnosti dijelite moje mišljenje da bi efektivnost ovih ključnih 316 bila daleko veća od ovih nepotrebnih 46, a kladim se da izdvajanja ne bi prelazila ta tri miliona.

Ali uzmite to s rezervom jer nisam stručnjak, kao što možete vidjeti u mojoj prethodnoj kolumni https://zokacatic.com/ne-kontam/ , što jasno pokazuje da nisam dobar s brojevima, ali možete prepoznati i neke dobre ideje iz tog pisanja, bez osjećaja obaveze. (Zoran Ćatić, Faceebook)