VIKTOR IVANČIĆ: Prijedorski grijeh Dodika, Vučića i Porfirija

SVIJET MEDIJA: Zbog čega se godišnjica Oluje obilježava u Prijedoru? Gdje se nataložilo više mikroplastike, u jezerima ili okeanima? Na šta upozorava Antonio Guterres?

VIKTOR IVANČIĆ: Prijedorski grijeh Dodika, Vučića i Porfirija
Foto: Buka

Moralni idiotizam

Zašto baš u Prijedoru? – upitah sebe, nemajući u blizini nikoga glupljeg.

Eh, znaš ti dobro zašto… – odgovorih sebi, jer sam zaista bio upoznat s vlastitim mišljenjem o tome zbog čega su Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije, na sastanku u objektu ironična naziva, u “Vili Mir”, donijeli odluku da se obilježavanje “Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u oružanoj akciji Oluja” ove godine upriliči baš u Prijedoru, 4. augusta.

Naravno da znam – rekoh – ali dvojim oko izbora termina koji bi pasao uz opis takve odluku: opscenost, provokacija, pornografija, cinizam… sve se čini i točnim i nedostatnim.

Da probamo s moralnim idiotizmom?

To već zvuči malo bolje, ali samo malo. S tim da se kvalifikacija nipošto ne odnosi isključivo na sudionike sastanka u “Vili Mir”.

Naprotiv. Najbolje bi bilo reći da su se Porfirije, Vučić i Dodik, stupovi crkvene, državne i paradržavne vlasti, dakle članovi Trojnog trakta, usuglasili oko daljnjih napora na tome da moralni idiotizam učine kolektivnom svojinom i općeprihvaćenim standardom.

Što bi onda bio Trojni trakt? – upitah se.

Trojni trakt je vrhovni koordinator težnji i bauljanja svekolikog srpstva – isporučih si ad hoc definiciju. – Neformalni organ koji je sebi pripisao zadaću trasiranja nacionalne sudbine. Nadpolitičko tijelo koje zadržava društveni i javni život u pretpolitičkom stanju.

I sada je Trojni trakt osmislio prodor u Prijedor, kao eksperimentalnu ideju: što ne bismo na jednome od markantnijih poprišta srpskih zločina naricali nad srpskim žrtvama?

Točno. Prilike nikada nisu toliko loše da se ne bi mogle učiniti mnogo gorima. Zakon svetog Marfirija.

Tja – tupo slegnuh ramenima – svi ovdašnji narodi imaju snažno izraženu sklonost da uvećavaju svoje žrtve i umanjuju svoja zlodjela, Hrvati naročito. Ali Srbi, blagodareći mudrom vodstvu, nekako uvijek diktiraju tempo. Postavljaju standarde koje ostali poslije s velikim naporom moraju dostizati.

Mogu se složiti, kolega. Odluka da se baš na mjestu koje je znamenito zbog zločina što su ih Srbi počinili nad pripadnicima drugih naroda odaje počast Srbima koji su bili žrtve zločina pripadnika drugih naroda, svakako predstavlja ozbiljno podizanje ranga vulgarnosti.

Bar u tom pogledu oko Prijedora ne bi smjelo biti prijepora: tokom 1992. ubijeno je preko tri tisuće civila, od toga stotinu i dvoje djece, prognano je oko 38.000 stanovnika bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, lokalne vlasti bosanskih Srba su u svibnju ’92. naredile nesrpskim žiteljima da označe svoje kuće bijelim plahtama, potom su ih prisilili i da nose bijele trake na rukavima, u okolici grada bili su raspoređeni najzloglasniji logori, Omarska, Keraterm, Trnopolje…

I sada će se Srbima stradalim u etničkom čišćenju epskih dimenzija – jer Oluja je bila upravo to – iskazati pijetet na lokaciji gdje su Srbi proveli etničko čišćenje epskih dimenzija.

Tome se mora dodati – dodah si – da lokalne srpske vlasti na sve načine godinama opstruiraju komemoracije žrtvama zločina u Prijedoru. Lani su, na primjer, zabranili mirnu šetnju na Dan bijelih traka, s izlikom da se istoga dana održavaju javne proslave rođendana mađarskog autokrata Viktora Orbana i medijskog mogula Željka Mitrovića. Zahtjev da se podigne spomenik za stotinu i dvoje ubijene djece također se godinama glatko odbija.

Uzmemo li načas ozbiljno misao Ernesta Renana da nacija predstavlja grupu ljudi koji su se dogovorili da pamte i zaboravljaju iste stvari, Prijedor je bez sumnje centralni punkt srpske amnezije. Što onda predstojeća fešta znači?

Znači da će se, prema ingenioznoj zamisli Trojnog trakta, 4. kolovoza Srbi odati organiziranom pamćenju na mjestu organiziranog zaborava. Golemim srpskim žrtvama napunit će se goleme rupe u memoriji.

Istini za volju, tu nailazimo na semantički problem sa srpskim žrtvama, jer nije uvijek najjasnije jesu li srpske žrtve Srbi koji su žrtve nasilja pripadnika drugih naroda, ili su srpske žrtve pripadnici drugih naroda koji su žrtve nasilja Srba.

Što se dostojanstvenika iz Trojnog trakta tiče, problem ne postoji, jer je druga kategorija uvijek i nužno izmišljena. Izgleda da oni polaze od toga da Srbi nikada nikome nisu nanijeli nesreću, nego su nesreće isključivo primali na svoja patnička pleća.

Tko zna, možda će se na inicijativu Trojnog trakta, tijela koje brine o urednoj nacionalnoj probavi, uskoro pojaviti kakav patriotski rječnik, gdje će svi dvojbeni pojmovi biti izloženi finoj regulaciji. Na primjer: “zlo – široko rasprostranjeni fenomen koji Srbi uvijek samo podnose, a nikad ne uzrokuju”.

Ipak – rekoh si – najvulgarniji element ove priče tiče se odnosa prema samim stradalnicima Oluje. Ima nekog orijaškog prostaštva u činjenici da im se, uz paradne izraze kolektivne ljubavi, otvoreno daje do znanja kako nisu ništa drugo do repromaterijal za tekuća krvljenja.

A bogami i za ona buduća – dometnuh si. – Žrtve Oluje, nad kojima je počinjen zločin, bit će uložene u poricanje zločina, jer su gospoda izračunala da je to unosna investicija. Na taj će način pretrpjeti isto poniženje kakvo im već decenijama nanose hrvatski politički autoriteti. Ako ne i veće.

Da, veliko je pitanje jesu li prema Srbima unesrećenim u Oluji okrutniji njihovi negatori ili njihovi glorifikatori. Hrvatska i srpska politička propaganda su u nepomirljivome sukobu, ali ih sudbinski povezuje ista bezobzirnost prema potrošnome ratnom mesu, bez obzira na nacionalni pečat koji je toj krvavoj smjesi utisnut. Dotle da bi i eventualni poraz što bi ga srpska ratna mitomanija doživjela od hrvatske, ili pak hrvatska od srpske, imao aromu samoubojstva.

Stoga ne prestaju odurna manipuliranja prisilnom memorijom i prisilnom amnezijom. Sada čak u sklopu istoga obreda. Sada će stvarni i postojeći stradalnici iz Knina ili Gračaca biti upotrijebljeni za to da ubijeni Prijedorčani ostanu nestvarni i nepostojeći. Oni koje “zauvijek pamtimo” bit će nahuškani na one kojih se uopće ne sjećamo.

Je li onda pretjerano ako manifestaciju u Prijedoru unaprijed proglasimo komemorativnom farsom? – upitah se. – Ili bolje zvuči lakrdija? Žalobni cirkus?

Svejedno – rekoh. – Sigurno je da sami članovi Trojnog trakta, koji će se po dogovorenom rasporedu izmjenjivati na zastavama okićenoj bini – Porfirije, Vučić i Dodik: dvoličnjak, megaloman i piroman – jamče dobru zabavu.

Uz napomenu da Janus u mantiji, kao agent za vezu između Boga i nacije, osigurava i nešto poput duhovnog odmorišta. Znači – megaloman, piroman i otoman.

Kako god. Znamo već da će jedan nastupiti sa standardnim repertoarom patvorenog ekumenizma, drugi će naglasiti svoje mukotrpno mesijanstvo i zahvaliti svojoj skromnoj osobi što bez ičije pomoći spašava narod i državu od tragedija i rasula, dok će treći pobrojati kome sve treba zdrobiti kosti stane li na put neizbježnom srpskom ujedinjenju. Piroman umije potpaliti masu. Obećao je da će privesti između 15 i 20 tisuća duša.

To je realna procjena. U okviru projekta nazvanog “Srpski svet”, Dodik je zadužen za sektor srpskog polusveta. Hiljade, dakle, nisu u pitanju.

Ipak, zamislimo iznenadni dramaturški preokret, koliki god to bilo teško. Zamislimo da makar jedan iz Trojnog trakta ispadne iz takta. Da stane pred mnoštvo i progovori otprilike ovako: “Braćo i sestre! Okupili smo se na ovome mjestu zato što su tu počinjeni strašni zločini u ime srpske nacije i srpske države. Ljudi su bez milosti ubijani, odvođeni u logore, protjerivani iz svojih domova. Priznajemo te zločine i kajemo se zbog njih. Dat ćemo sve od sebe da se slični užasi više nikada ne ponove. I upravo tako, priznavanjem zločina i iskazivanjem pijeteta prema žrtvama, na najbolji način odajemo počast našim sunarodnjacima koji su stradali od istih bestijalnih zločina u Hrvatskoj.”

Je li moguće da se takvo što desi? – upitah se.

Samo u najluđim snovima – rekoh.

Onda time završimo ovaj tekst. Da ostane barem mrtvo slovo na papiru.  ((Viktor Ivančić, Novosti)

Jezera imaju više mikroplastike nego okeani

Po prvi put, međunarodni tim istraživača istraživao je zagađenje plastikom u jezerima na globalnom nivou i došao do razočaravajućih rezultata. Mikroplastika je i dalje prisutna u jezerima naizgled netaknutim ljudskim faktorom i u poređenju sa okeanima u jezerima su otkrivene mnogo veće količine mikroplastike.

Međunarodni istraživački tim sa limnologom Katrin Attermeyer sa Univerziteta u Beču pokušao je da odgovori na ovo pitanje. Istraživanje je razvila i vodila istraživačka grupa za vodenu ekologiju i upravljanje vodama sa Univerziteta Milano-Bicocca u Italiji.

Projekat je uzorkovao 23 jezera iz 38 zemalja koristeći istu metodu. Jezera su odabrana tako da njihove hidromorfološke karakteristike poput obima, dubine, dužine obale i drugi antropogeni faktori kao što su prisustvo postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, gustina naseljenosti, pokazuju najveću raznolikost i geografski su raspršena. Stoga se uzorci mogu smatrati globalno reprezentativnim.

Plastika u uzorcima vode je zatim grupisana po obliku, boji i veličini. Ispostavilo se da skoro 94 posto plastičnih čestica u vodi čini mikroplastika. Također su analizirali hemijski sastav čestica i došli do iznenađujućeg zaključka da je većina njih poliester, polipropilen ili polietilen. “Posljednja dva materijala čine više od polovine svjetske proizvodnje plastike,” objašnjava Attermeyer.

Na osnovu količine plastike u vodi svako jezero je dobilo svoju “vizit kartu”. Istraživači su ispitali u kakvoj vezi jezera stoje sa mogućim izvorima zagađenja kao i karakteristikama slivnog područja. Ispostavilo se da su posebno ugrožene dvije vrste jezera: ona koja se nalaze u gusto naseljenim, urbanizovanim područjima i ona sa velikim vodenim površinama. Iako su plava ili crna poliesterska vlakna dominirala jezerima sa malom vodenom površinom i plitkom i kratkom obalom, prozirna ili bijela polipropilenska i polietilenska zrna dominirala su dubokim jezerima sa dugim obalama.

Istraživanje je također pokazalo da su jezera Lugano, Lago Maggiore i Tahoe već zagađenija od najzagađenijih suptropskih okeanskih struja na svijetu. Osim toga, plastične čestice pronađene su čak i u vodama naizgled netaknutim ljudskom aktivnošću.

Plastika u uzorcima vode je zatim grupisana po obliku, boji i veličini. Ispostavilo se da skoro 94 posto plastičnih čestica u vodi čini mikroplastika. Također su analizirali hemijski sastav čestica i došli do iznenađujućeg zaključka da je većina njih poliester, polipropilen ili polietilen. “Posljednja dva materijala čine više od polovine svjetske proizvodnje plastike,” objašnjava Attermeyer. (Start BiH)

 

Guterres upozorio da je došlo doba ‘globalnog ključanja’

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija (UN) Antonio Guterres upozorio je da je “došlo doba globalnog ključanja”.

“Klimatske promjene su ovdje. To je zastrašujuće. I to je samo početak. Era globalnog zagrijavanja je završen, stigla je era globalnog ključanja”, rekao je Guterres novinarima u sjedištu UN-a u New Yorku.

On je rekao da lideri moraju voditi, te da nema više oklijevanja, izgovora i čekanja da drugi krenu prvi, jer za to nema vremena, prenosi Anadolija.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije i Službi za klimatske promjene Kopernikus Evropske komisije juli je na putu da bude najtopliji mjesec ikada.

Podaci pokazuju da je u julu zabilježena najveća temperatura okeana za ovo doba godine.

Guterres je rekao da je moguće ograničiti porast globalne temperature na 1,5 stepeni Celzijusa i izbjeći najgore klimatske promjene.

Pariski klimatski sporazum postignut 2015. godine ima za cilj ograničiti globalno zagrijavanje na znatno ispod dva stepena, po mogućnosti na 1,5 stepen Celzijusa, do kraja vijeka u cilju borbe protiv klimatskih promjena.

“Potrebni su nam ambiciozni novi nacionalni ciljevi smanjenja emisija članica G20”, rekao je Guterres.

Pozvao je kompanije, gradove, regije i finansijske institucije da dođu na Samit o klimatskim ambicijama s vjerodostojnim planovima tranzicije.

”Dokazi su posvuda: čovječanstvo je pokrenulo uništenje. Ovo ne smije izazvati očaj, već akciju. Još uvijek možemo zaustaviti najgore”, dodao je on. (Al Jazeera, agencije)

About The Author