Sivi Pežo u posljednje vrijeme ne izvršava uredno svoje obaveze, s tim da je ulegao par centimetara na zadnjim točkovima zbog 80-ak kila filmske trake u gepeku. Sunce skromno grije saobraćajnice Sarajeva i katakombe Kinoteke. Tog jednog radnog dana u svakom mjesecu od maja 2018. do maja 2019. godine, direktorica Kinoteke BiH Devleta Filipović i domar Asim čekaju entuzijastične projektaše iz Tuzle da vrate posuđeno.

Za članove Pozorišta mladih Tuzle, njegovanje filmske baštine zahtijevalo je potpisivanje godišnjeg ugovora sa Kinotekom Bosne i Hercegovine.

U maju 2018. godine, Mladi Tuzle su pokrenuli projekat TUZLASCOPE 2018 sa ciljem promovisanja filmske umjetnosti u vidu redovnih projekcija filmova na traci, snimanja kratkih filmova, filmskih radionica i izložbi filmskih plakata. Za godinu aktivnog rada, u Dvorani Kaleidoskop prikazano je više od 40 nagrađivanih filmova iz perioda od 1970. do 2010., te snimljen digitalni dugometražni film u produkciji Udruženja “Mladi Tuzle”.

Fotografija 1: plakat Tuzlascope u kolažu poznatih prikazanih filmova kao dio projekta

Kroz desetljeća razvoja, mijenjanja tehnoloških platformi i osjećaja za lijepo, sedma umjetnost je i dalje očuvala svoj efektan pristup imenovanju problema u društvu, otvaranju novih perspektiva u razmišljanju i razvoju empatije.

Ono što je TUZLASCOPE činilo različitim od ostalih filmskih projekata je fokus na staru filmsku tradiciju: estetiku filmske trake. Svaki prikazani film koji je pušten na filmskom projektoru prvobitno je bio vlasništvo bivšeg kina Kaleidoskop u Tuzli, a sada Mladih Tuzle.

Iz ljubavi prema starom duhu sedme umjetnosti, idejni tvorac, Benjamin Bakija, na vlastitu inicijativu odlučio je pokrenuti projekat.

Uradio sam jedan eksperimentalni kratki film na filmskoj traci, te sam bio u potrazi za funkcionalnim kinoprojektorom neko vrijeme kako bih pustio taj isti film. Pronašao sam ga u nekadašnjem kinu Kaleidoskop i popravio ga. Nakon tog mi se javila ideja da uspostavim saradnju sa Kinotekom BiH kako bih mogao puštati razne filmove, prvenstveno zbog tog što sam mnoge od tih filmova gledao na televizoru ili u nekom digitalnom obliku. Filmska traka je pravi način za gledanje filmova nastalih u periodu njene najveće zastupljenosti u industriji, stoga je ovakav način filmske projekcije pravi užitak za svakog filmofila, iako ponekad rad s njom zna biti mukotrpan – priča Benjamin o ideji i želji za pokretanjem TUZLASCOPA.

Kako bi zamisao veličine kao što je TUZLASCOPE mogla opstati, potrebno je bilo uspostaviti saradnju sa Fondacijom tuzlanske zajednice koja je odlučila finansirati cijeli projekat u sklopu kampanje ‘Budi junak/junakinja svoje zajednice 2018’; ali ključnu saradnju u umjetničkom djelovanju je upravo ostvarila pomenuta Kinoteka.

Fotografija 2 : Zgrada Kinoteke u Sarajevu, autor: Ermin Lazović

Arhiviranje i prikazivanje

Kinoteka u Sarajevu je osnovana još 1963. godine kao podružnica Centralne jugoslovenske Kinoteke koja je u to vrijeme uvozila filmove samo u glavne gradove bivše Republike. Osamdesetih godina je došlo do transformacije kada se ista jugoslovenska Kinoteka prestaje skrbiti o svojim kinosalama i predaje ih državi, a u konkretnom slučaju sarajevske Kinoteke, Sutjeska filmu kao jedinom preduzeću u oblasti kinematografije. Sa samostalnim radom, u obliku u kakvom je danas poznata, počinje tek 1994. i sublimira arhivsku i prikazivačku djelatnost.

Muzej filma je kinoteško prikazivanje, jer naši eksponati su filmovi. Mada skupljamo mi i staru tehniku pa ćemo vjerovatno u narednom periodu napraviti neku izložbu te stare tehnike. Mnoga djeca sad ne znaju ni kako izgledaju VHS kasete; mislim da vide šta je, da znaju kroz istoriju šta je, neće to biti nešto ogromno, ali će biti barem kakva informacija. Mi inače čuvamo pored filmova i ostalu građu od filmova. Scenarije, sinopsise, knjige snimanja, fotose iz filmova, radne fotografije glumaca, filmskih radnika, arhivu udruženja, kataloge razne muzeja filma, sve živo; plakate od filmova svih mogućih, inozemnih i domaćih – priča o bogatstvu arhive direktorica Kinoteke Devleta Filipović koja je započela svoj rad još u vrijeme priključivanja Sutjeska filmu.

Čak i danas, Kinoteka ima svoj standardni program i “ide svojim tokom”. Jedne sedmice u mjesecu, što će reći pet radnih dana, građani imaju priliku prisustvovati projekcijama odabranog programa uvijek u istom terminu – sedam sati navečer.

Posebnost filmske trake

Pojavom novih medija dostupnost filma se povećava ali gubi se kvalitet. Neki je sasvim drugi osjećaj kad su ljudi kupovali kartu i čekali u redu i gledali film u tami jedne kinosale, a sasvim je drugi osjećaj kada su kod kuće; pa nešto tamo kuha, zvoni, otvara vrata, zatvara, znači ne može se koncentrisati na radnju filma koliko se može predati i udubiti u radnju filma ako je to u kinosali. Nikada kinosale nisu izgubile svoju vrijednost, uvijek je to poseban ugođaj i ko želi da uživa u filmu, on ide u kino pa gleda; a ko želi onako malo gledati informativno, onda može i na TV-u, preko interneta i na svaki drugi način – objašnjava direktorica Filipović čar postojanja jedne Kinoteke i različitost ugođaja koju je upravo prepoznao inicijator projekta TUZLASCOPE.

Pored posebne prostorne, zvučne i vizuelne atmosfere; filmska traka je element koji igra važnu ulogu u načinu percepcije jednog filma i uspješno budi osjećaj za lijepo.

Fotografija 3: Djelić filmske trake u privjesku i scena iz filma “Mulholland drive”

Bio sam dijete kada sam se počeo zanimati za film i eksperimentisati na tom polju u sferi digitalnih tehnologija namijenjenih konzumentima, ali tada je filmska industrija uveliko koristila filmsku traku kao medij za snimanje i prikazivanje filmova. Kako sam bio znatiželjno dijete, tada sam počeo učiti nešto malo o toj tehnologiji i upoznao sam je kao zlatni standard industrije. Poslije, kada sam se ozbiljnije počeo baviti filmom, tu tehnologiju je počela uveliko mijenjati digitalna. Ipak, ona ima svoj karakterističan pečat koji daje filmskom djelu, nešto što se još uvijek ne može u potpunosti digitalno simulirati. Kratko rečeno, ona bilježi fotografiju na sličan način kao što to radi ljudsko oko, tj. ima moć da uhvati dosta veći raspon između najtamnije i najsvjetlije tačke u kadru – objašnjava Benjamin Bakija posebnost filmske trake iz iskustva dugogodišnjeg rada sa istom.

Arhivom Kinoteke u Sarajevu, što se tiče filmova na filmskoj traci služili su se, a neki se služe i dalje; konkretno na području Tuzlanskog kantona organizacije i institucije Tuzle, Živinica i Lukavca – sve u granicama mogućnosti projektora koji su izašli iz mode, a samim tim i ostali bez kompetentnih ljudi koji bi njime upravljali. Filmovi na DVD-u i ostala arhivska građa su često korišteni na festivalima, u svrhe istraživačkih priča i dokumentaraca, te za rad različitih kulturnih zajednica. S tim u vezi, može se reći da Kinoteka uspješno održava smisao svog postojanja.

Fotografija 4 : Arhiv filmova na traci u vlasništvu Kinoteke, autor: Ermin Lazović

Ja mogu smatrati da je veliki uspjeh što nije propala firma, da ljudi imaju koliko-toliko redovne plate. To je pravi uspjeh, da su plaćeni za ono što rade i da mogu očekivati ako neće biti odmah, biće za dva mjeseca; ali biće plata. I veliki uspjeh je sačuvati fond; ono što imaš ovdje da je kako treba, pod izuzetno dobrom pažnjom i kontrolom – kaže direktorica Filipović, što na neki način i ruši društveni stereotip da se od kulture i umjetnosti ne može živjeti u današnjem vremenu.

Što se tiče vanjske pomoći, Filipović dodaje kako se ne posvećuje dovoljno pažnje filmskom fondu, a “niti je koga zaista briga”, te je na kraju samo važno da prežive. Jedno je sigurno: potrebna je hrabrost, posebice mladih ljudi, da istraju u umjetničkom stvaranju u okruženju koje ne doživljava sferu filmske industrije kao postojanu, otvorenu opciju i korisno zanimanje.

Međutim, Benjamin Bakija drugačije poima današnju hegemoniju ‘nekulture’.

Umjetnosti je bilo u raznim vremenima, pa i onim koja su bila puno lošija od današnjih, tako da ne vidim razlog zašto ne bi bilo ljubavi prema umjetnosti i danas. Umjetnost se sreće svuda pa vjerovatno onda i u udruženjima. Interes za nju se može razviti i na ulici, u kafani, u sredstvima javnog prijevoza; mislim da ona nije puno ograničena, ako je vidimo onda je tu – objašnjava Bakija.

Edukativno-informativni prikaz filma

Biće da, upravo iz tog ubjeđenja, članovi Pozorišta mladih Tuzle i Udruženja “Mladi Tuzle” u posljednje vrijeme sve više potenciraju razvoj filmske umjetnosti. Kako stvaranje na filmskoj traci zahtjeva skupocjenu opremu koju je i teško nabaviti, istreniranu upotrebu opreme i puno više strpljenja, rezultati ove organizacije su isključivo u digitalnom obliku.

Prvi igrani film u njihovoj produkciji je snimljen 2016.  kao ekranizacija školske lektire “Ruža” spisateljice Nure Bazdulj-Hubijar u režiji Adnana Mujkića. Naredna dva projekta zajedno sa scenarijima, kratki informativno-edukativni film “Virtuelni zatvor” nastao 2018. u sklopu projekta NET GAMES i dugometražni film “Od gnijezda do zvijezda” nastao 2019. kao dio pomenutog projekta TUZLASCOPE,  su nastali u režiji mladog člana Pozorišta i Udruženja, Adnana Džekića.

Filmska umjetnost se, kroz gorenavedene projektne filmove sa temom ovisnosti o internetu i međuvršnjačkom nasilju, pokazala kao efektan pristup u imenovanju, isticanju i rješavanju problema u društvu.  A pored te osnovne misije Pozorišta i Udruženja u kreiranju boljeg položaja života u mladih u zajednici, filmovi su uspjeli podići interes publike i uzdići sedmu umjetnost na neko uočljivije mjesto: barem u gradu Tuzla.

Svjesni smo da je umjetnost u našoj državi trenutno u krizi, ne snima se mnogo filmova, publika nije toliko zainteresovana; ali smatram da samo treba raditi bez obzira na sve, stvarati nova umjetnička djela i time pružati publici raznovrsan sadržaj – tvrdi Adnan Džekić, koji samo ima još veću motivaciju za radom.

Fotografija 5: Kadar iz filma “Od gnijezda do zvijezda”, Režija: Adnan Džekić, Direktor fotografije: Benjamin Bakija

Što se tiče trenutnog stanja u filmskoj industriji u našem današnjem društvu, iako mnogima neprimjetno; kako Džekić kaže, ali i iz priloženog objektivno govoreći – uopšte loše ne kotiramo.

Smatram da naša država ima jako kvalitetne i pričom zanimljive filmove, poetične, umjetničke, koji su uspjeli da se probiju van naših granica i pokupili mnoge pohvale i nagrade na mnogim festivalima. Dokaz da se može uspjeti su naši režiseri poput Jasmile Žbanić i Danisa Tanovića koji prednjače u filmskoj umjetnosti na našim prostorima. Zatim, dokaz mi je i moje Pozorište mladih Tuzle u kome sam snimio svoja dva filma, koje mi je pokazalo kako od ničega stvoriti nešto i da se bez obzira na sve može uspjeti. A i pored svega ovoga mislim da možemo polako napredovati kao društvo, država i više posjećivati kina kada se prikazuju domaći filmovi i da može napredovati naša vlast i uvidjeti koliko filmovi dobra donose našoj državi” – objašnjava Džekić pozitivne strane djelovanja u sferi filma.

Projekat TUZLASCOPE se nastavlja i u 2020.-oj godini uz istu podršku Udruženja i Pozorišta Mladih Tuzle, kao i Fondacije tuzlanske zajednice. Novi cilj jeste edukativno-informativni prikaz filma kao medija namijenjen osnovcima i srednjoškolcima kroz radionice i seminare koje drži upravo Adnan Džekić.

Pored mogućnosti prilagođavanju projektnim temama, čime zapravo film postaje medij koji će na najzanimljiviji način prenijeti ozbiljnu poruku; jedna od osnovnih čari filma jeste višestruka simbolika. Publika voli osjetiti slobodu tumačenja glavne ideje, poistovjećivanja sa različitim likovima i njihovim karakterima, ali i proživjeti neki drugačiji život kojeg se u stvarnosti plaše. Upravo zbog pružanja neke nove priče, film ostaje kao način izražavanja kojeg je potrebno njegovati, pogotovo u vremenu kada postoje mladi zainteresovani za rad i spremni da svoju karijeru posvete tom svijetu.

Filmska umjetnost, koja se uveliko, ali ne nužno, naslanja na oblik narativne strukture koja u velikoj mjeri ima dodira sa književnosti, može na neki način preslikati stvarni svijet, zatvoriti ga u domen fikcije i ostaviti ga na raspolaganje brojnim recipijentima – koji su u suštini konzumenti, ali svako od njih je karakterističan po svom tumačenju djela – opisuje Benjamin Bakija moć, laički rečeno, nekoliko pokretnih slika.