Tokom snimanja filma 22. septembra 2020. godine gvatemalska novinarka Andrea Ixchíu Hernández napadnuta je nedugo nakon što je prijavila ilegalnu sječu šume Totonicapánu.

– Jedan od njih udario me po glavi, drugi po prsima i koljenu. Srećom, dok me jedan od napadača pokušavao udariti mačetom, jedan redar uspio ju je odgurnuti i tako sam pobjegla. Tako mi je spasio život – kaže ona dok prepričava incident iz svoje kuće u Totonicapánu u zapadnom gorju Gvatemale.

Ixchíu Hernández bila su slomljena rebra i bila je vezana za krevet dva mjeseca. Također je zadobila ozljede kičme od čega se još uvijek oporavlja.

Fizički napad koji je pretrpjela tog dana možda nije bio unaprijed osmišljen, ali također nije bio iznenađujući budući da je ona već bila žrtva višegodišnjih prijetnji na mreži – pokušaja da je ponizi i ušutka.

– Suočavam se s tim od 2012. godine. Imam dugu historiju različitih napada u Gvatemali, gdje sam se suočila s digitalnim prijetnjama – kaže ona.

Ističe da se suočila sa situacijama u kojima su je ljudi napadali na Twitteru i Facebooku, dijelili dezinformacije o njoj na Whatsappu, a jednom je u njenom rodnom gradu jedan od tih ljudi odštampao mem s glasinama protiv nje i njene porodice i propagirao ga na javnom trgu.

Ixchíu Hernández jedna je od sretnica, potresena nasiljem, ali još uvijek je živa. Daphne Caruana Galizia nije imala tu sreću.

Malteška istraživačka novinarka postala je poznata na međunarodnom nivou zbog svog izvještaja koji je otkrio da su elite s njezinog otoka imale koristi od poreznih oaza kao dio curenja Panamskih papira.

Dana 17. oktobra 2017. godine, samo pola sata nakon što je na blogu pisala o navodima za korupciju u centru malteške vlade, 53-godišnjakinju ubila je bomba postavljena ispod njenog automobila u malom gradu Bidnija.

Godinu dana nakon što je poginula, sin Caruane Galizie, Andrew Caruana Galizia, obratio se Vijeću Ujedinjenih nacija za ljudska prava kazavši da je zbog svog rada na razotkrivanju korupcije na najvišem nivou njegova majka bila dehumanizirana u medijima od političara i označena kao vještica.

– U početku je primala prijetnje telefonom, kasnije je to postala zajednička kampanja uznemiravanja online i izvan mreže. Moj otac, moja braća i ja bili smo na meti u pokušaju da je ušutkamo. Nezaštićene od malteških institucija, uključujući policiju i sudove, ubistvo je postalo ne samo poželjno, već i zamislivo – kazao je.

Nažalost, obje ove priče o internetskom uznemiravanju koje kulminira nasiljem izvan mreže nisu iznimka.

Novi izvještaj Međunarodnog centara za novinare (ICFJ) i UN-ove agencije UNESCO objavljen u aprilu otkriva da se mrežni napadi na novinarke znatno povećavaju, posebno u kontekstu pandemije koja je promijenila radne uvjete novinara, čineći nas ovisnijima o digitalnim komunikacijskim uslugama i kanalima društvenih medija.

Izvještaj koji se temelji na globalnom istraživanju sa 901 novinarom u 125 zemalja, 173 intervjua i dvije studije slučaja koji analiziraju 2,5 miliona postova na Facebooku i Twitteru, zaključuje se da su “novinarke i primarne mete internetskog nasilja”. Uz to, rasa, seksualna orijentacija i religija izlažu novinarke još češćim napadima.

No, nasilje ne uzima samo fizički danak, već i psihološki i emocionalni. Osim pitanja individualne sigurnosti, studija ICFJ-a i UNESCO-a otkriva da napadi na novinarke otkrivaju trajnu mizoginiju koja od društvenih moćnika – političkih vođa – prijeti samoj demokratiji.

– Internetsko nasilje nad novinarkama osmišljeno je kako bi ih se omalovažavalo, ponižavalo i posramilo, izazivalo strah, šutnju i povlačenje, diskreditiralo ih profesionalno, podrivajući odgovorno novinarstvo i povjerenje te smanjilo njihovo aktivno učestvovanje u javnoj raspravi – stoji u izvještaju.

Sherry Ricchiardi-Folwell, koja je direktorica DART-ovog Centra za novinarstvo i pridruženi program traume na Univerzitetu Indiana, a radila je kao medijska trenerica od Pakistana do Etiopije, smatra da bi bilo potrebno stvoriti prostor za novinarke gdje bi mogle razgovarati o svojim iskustvima.

Ricchiardi-Folwell objašnjava da zbog često seksualne prirode napada, žene i dalje šute o uznemiravanju, što ih navodi na uvjerenje da su same. Razgovor pomaže u suzbijanju osjećaja izoliranosti.

Tu je i uloga poslodavaca u medijima koji trebaju osigurati da su njihovi novinari sigurni na platformama i prepoznati kako izloženost napadima na mreži ili izvan nje može utjecati na povjerenje.

Folajaiye Kareem, klinički psiholog iz Abuje u Nigeriji, ističe da, osjećajući se izopćenima i bojeći se daljnjih napada, novinarke mogu izbjegavati izvještavati o samim pričama koje smatraju važnima i biti zabrinute za zauzimanje vodećih položaja.

Izvještaj ICFJ-a i UNESCO-a predstavlja ukupno 28 preporuka, uključujući i to da bi kompanije društvenih medija trebale biti jasnije odgovorne za borbu protiv nasilja na mreži nad ženama te da bi trebale osigurati službenike u omogućavanju i organiziranju nadzora napada na novinarke.

Za Ixchíu Hernández mreže podrške bile su od neprocjenjive važnosti za njezin oporavak i otpornost jer nastavlja izvještavati o uništavanju biološke raznolikosti u Gvatemali, a podrška vlasti njene zajednice daju joj snagu da nastavi raditi.

– Ali urednici bi trebali shvatiti da žene čine izvrsne istraživače jer većina onih koji imaju moć i dalje imaju tendenciju da budu muškarci – ko bolje od žena može razumjeti i otkriti što ti muškarci stvarno rade. Manje je vjerojatno da ćemo ih opravdati upravo zato što nismo u tradicionalnim muškim klubovima – kazala je.

Ako ste iskusili bilo koji problem spomenut u ovoj priči potražite pomoć – niste sami.

Izvor: CNN