Rječnici kažu sljedeće: nostalgija je tuga ili čežnja za nečim što više ne postoji. Termin je smislio njemački liječnik J. Hofer 1688. godine kako bi dijagnosticirao depresiju švicarskih vojnih plaćenika, koji su dugo bili odvojeni od domovine.

Nijedna definicija iz 19. vijeka nije dočekala 21. u prvobitnom stanju. Tako je danas i s nostalgijom. Ovaj tugaljivi termin u međuvremenu je izrastao u jaku literarnu i medijsku industriju. Koliko je samo književnika i novinara ostvarilo što svjetsku što lokalnu slavu naričući za onim što je prošlo i što se više nikada neće vratiti. Šireći iluziju da je sve propalo zato što iskvarena sadašnjost nije slijedila principe zlatne prošlosti, oni ili ne shvataju da je sadašnjost podjednako dobra kao prošlost, odnosno da je prošlost podjednako loša kao sadašnjost, ili shvataju, ali se prave da ne shvataju, jer bez kuknjave ne bi bilo ni njihove karijere.

Medijska hipertrofija nostalgije i ranije je egzistirala, ali je s internetom doslovno probujala. Što je razumljivo, jer donosi klikove, klikovi omogućuju profit, a profit rađa moć. Eto zašto jedna benigna igra memorije kakva je nostalgični pogled u prohujala vremena ima potencijalno opake učinke: jer koristi prošlost kako bi njime kontrolirala i modelirala sadašnjost.

Takva nam je narav da je žal za prošlim vremenima profitabilna roba i malo tu ko šta može promijeniti. Ali, ako ne možemo mijenjati, možemo bar profitirati. Ima još jedna kategorija građanstva koja je shvatila kakav je ubojit potencijal sadržan u ovom fenomenu. Stari ljudi instinktivno su nadošli na nostalgiju kao nenadjebiv metod u borbi protiv mladih naraštaja, koji im oteše sve. Nostalgija je danas vremensko oružje uz pomoć kojih stari pokušavaju zadržati monopol na bolji život. Tako mu ga nekako dođe da je nostalgija kao filozofski sustav najorganiziraniji odgovor odlazećih generacija u njihovoj vječnoj borbi protiv mladosti koja nadire. Ona je perverzni način da ljudi koji su u fazi odumiranja, a takvi smo svi kada pređemo pedesetu, nekako i dalje ostanu na površini. Što ne bi bilo loše kada ne bi bilo opasno. I dosadno.

Ovo vam je živa istina: po svom nenadjebivom sadržaju, po prefinjenim finesama i lukavo napravljenim zamkama, nostalgija je metod borbe protiv kojeg još nije smišljena efikasna vakcina. Pohvali li neko kojim slučajem onaj fenomenalni pas Miralema Pjanića od neki dan, samo mu prezrivo dobacite: “Kakve je Slišković pasove izmišljao, to Pjanić ne može sve kad bi vježbao dodavanja osam sati dnevno. Pjana nema ono nešto što je imao Baka…” I šta da jadni sagovornik u tom slučaju odgovori, kada vaša žaoka nije konstruirana po pravilima pristojne rasprave, nego joj je jedini cilj da ponizi, da zaustavi dalju diskusiju i zauvijek proglasi pobjedu vašeg svjetonazora nad neprijateljskim.

I to je univerzalni princip. Važi za sve aspekte života, za sve prostore i za sva vremena. Pohvali li neko Mostar Sevdah Reunion, Damira Imamovića ili Amiru Medunjanin, trenutačno ga sasijecite Himzom, Safetom i Zaimom. Dubioza, Štuke, Protest? Ma dajte, a Indexi, Dugme, SCH, Mića Vukašinović… Postoji li išta iz ovdje i sada što bi se moglo nahvaliti a da vas kakav starkelja trenutačno ne poklopi boljim primjerom iz prošlosti, koji ne samo da je bolji nego je i eternalno nedostižan te ne ostavlja ni minimalnu mogućnost ičemu iz sadašnjosti da mu se makar približi? “E, kakve je Pešta kupleraje imala”, to nije puki rodno-geografskim šovinizmom prožeti žal za prošlim vremenima, nego grčevito nastojanje da se kvaliteti prošlosti postave kao standardi o kojima mi znamo sve, vi ništa…

Tako profilirana, nostalgija je otrovno sredstvo protiv života u svoj njegovoj punini. Nostalgija u medijima i literaturi ima opaku pretenziju da u jednoj lažnoj, idealiziranoj slici prošlosti zgusne sve komponente dobrog života, čime ih automatski oduzima aktuelnom trenutku. Agresivnu nostalgiju možemo tumačiti i kao sustavno zatiranje ideje o sadašnjosti kao jedinom stvarnom vremenu. U rečenom konceptu, sadašnjost je sinonim za život, u ekstremnijim verzijama za konzumiranje života punim plućama, ali kako da ga udišeš i s pola plućnog kapaciteta kada ti je uvijek za vratom neki tabijasus sa svojom nepodnošljivom pričom o tome kako je u stara dobra vremena, dok je Bog hodao Zemljom… Sami dovršite prethodnu rečenicu. Vidjet ćete da ima tisuće potencijalnih nastavaka.

Šta možemo reći mladim ljudima? Jedino ovo: preuzmite odgovornost za sadašnjost. S prošlosti zgulite koprenu starih dobrih vremena, jer ovo je vrijeme najbolje koje ćete ikada imati. S ovog nevažnog mjesta skromno podsjećamo na riječi američke pjesnikinje June Jordan: “Mi smo ti koje smo sve ovo vrijeme čekali.” Kada tako postavimo koncept vremena, nostalgija gubi ideološki potencijal i postaje nešto mnogo blaže, benigno sredstvo za podjebavanje stvarnosti, kao onomad u onom duhovitom grafitu: “Bilo nam je bolje kad nam je bilo gore.” U toj zajebantskoj formi nostalgija je i podnošljiva, graditi na njoj išta drugo je zamorno, nekonstruktivno i predvidljivo.

Kad vam neko spomene stara dobra vremena, taj ili je novinar, ili pisac, ili je odavno prešao pedesetu. Šta sam samo slave pokupio drndajući u tekstovima o regalima i plastičnim gondolama iz Venecije, ne biste mi vjerovali…

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja