Silovanje i posljedice
Pred Višim sudom u Beogradu u toku je suđenje Miroslavu Miki Aleksiću. Njega je za višegodišnje silovanje i maltretiranje, između ostalih, prijavila glumica Milena Radulović. Milena je iznijela mučne detalje koje optuženi negira, a njena druga golgota počela je kad je na red došla odbrana optuženog. Po svjedočenju dramaturginje Biljane Srbljanović, advokatica optuženog je unijela u ispitivanje (ne)očekivanu dozu agresije, koja je uključivala neprimjerena pitanja, cerekanje, izrugivanje i druge forme suptilnog ponižavanja.
I bez ovog suđenja smo znali, a ono je samo potvrdilo: svaka silovana žena prolazi kroz dvije forme nasilja. Prvi put je to sam čin silovanja, a drugi put sve se dešava na sudu, koji je formalno-pravno tu da bi zaštitio žrtvu, ali procesi često krenu u pravcu njenog ponovnog ponižavanja. Kao i obično – spas od nasilja više nisu država i njene institucije, nego javnost. Od njene zrelosti i reakcija zavisi kako će se učesnici ovakvih priča i slučajeva ponašati.
Milanović i čovječanstvo
Srđan Dvornik, sjajni hrvatski sociolog, publicist i prevodilac, na Facebooku komentira ponašanje predsjednika Zorana Milanovića:
“Milanović presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na BiH naziva ‘idiotskima’. De te fabula narratur, ako si za vječni apartheid umjesto jednakosti prava za sve ljude. Po predsjedniku Hrvatske nema ljudi, samo Hrvati, Srbi, Bošnjaci.”
Neko je u komentarima na Srđanov post dodao: “Da, slušao sam to i bio zgrožen. Taj čovjek pokazuje sve više musolinijevskih manira. Na kraju će sam sebe uvjeriti da je bio vukovarski branitelj ali da mu to nitko ne želi priznati.”
U Bosni i Hercegovini ova je problematika eskalirala, mediji naklonjeni Milanovićevoj viziji čovječanstva ustrajavaju u narativu da su ljudska prava podvala kojom Evropska unija želi u potpunosti obesmisliti Bosnu i Hercegovinu (!) i dodatno zagorčati život njenim građanima. Pardon, narodima. To dokle je dobacila društvena misao u Hrvata, Bošnjaka i Srba ne može više stati ni u kakvu studiju, o tome treba snimati seriju višedecenijskih dokumentarnih filmova. Možda tek tada neko uspije dokučiti o čemu se ovdje radi.
Ljudi protiv životinja
“Ako navikneš da činiš zlo životinjama, uskoro ćeš činiti zlo i ljudima.”
Ne, ovo nije rekao Benjamin Franklin, ali teško je narod na društvenim mrežama uvjeriti da je citat vjerovatno lažan. Međutim, od samog autorstva mnogo je važnija poruka koja se prigodnom mudrošću odašilje u javnost. Na prvi pogled plemenita, ona zapravo u sebi krije etičku zamku: prema životinjama bi trebalo biti human ne zbog prevencije nekog budućeg nasilja nad ljudima, nego zbog toga što ni one ne treba da prolaze kroz patnju. Trebamo ih zaštititi zbog njih samih, a ne zbog sebe. Došli smo u situaciju da se svaki postupak prema izvanljudskom svijetu mjeri ljudskim aršinima.
Evo za kraj jednog provjereno tačnog citata, iz Economista, objavljenog 1995. godine:
“Povijesno gledano, čovjek je širio granice svojih etičkih dosega, kako su se smanjivali neznanje i potrebe, u početku iznad obitelji i plemena, a kasnije iznad religije, rase i nacije.
Šire uključivanje životinjskih vrsta u te iste okvire etike, prema sadašnjem, uobičajenom, načinu razmišljanja može djelovati nezamislivo. No jednoga dana, možda već nakon desetak a možda tek nakon stotinu godina, na to će se gledati kao na uobičajene norme i zahtjeve ‘civiliziranog’ ponašanja.” (“Šta ljudi duguju žviotinjama”)
