HRT: NEDOVOLJNO BUČNO O GAŠENJU NEPROFITNIH MEDIJA
2. – 8. februar 2016.
PA TO I NIJE TAK DRUGAČIJE: Gledati središnji dnevnik hrvatskog javnog servisa iz bosanske perspektive dio je tradicije skoro svakog našeg gledatelja, koji je još u vrijeme kućnih antena mogao signalom dobaciti do dotjeranog zagrebačkog studija. Pa, i onda kada su odnosi između dvije zemlje bili pokidani ili ozbiljno narušeni, kako bi to kanda zabrinuto konstatovali političari, HRT je bio rado gledan. Služio je kao prozor u slikovitiji, sređeniji i bogatiji TV svijet, koji je mnogo bolje znao pripremiti iluziju lijepoga i dopadljivog, uz sve ideološke tirade koje su se podrazumijevale u nesretnim devedesetima. Danas Dnevnik 2 najbližih susjeda, s kojima sada gradimo sigurne partnerske odnose, ako je vjerovati istim onim političarima koji su lamentirali nad pokidanim vezama, ne izgleda tako spektakularno u odnosu na domaću ponudu. Ako ćemo suditi po spoljašnjem izgledu, grafičkim rješenjima i studijskoj scenografiji. A svaki se sud dobrim dijelom temelji na prvoj impresiji i onome što je izloženo. Ili su susjedi nazadovali, iako su sad dio evropske zajednice ka kojoj i mi nespretno težimo, ili smo mi napredovali. Unatoč svom pesimizmu duboko ličnog osjećaja, koji, izgleda, zaboravlja kakvo smo TV odijelo nosili onda kada nam je tuđmanizirani HTV bio skockani Zapad.
BEZ JEFTINIH EMOCIJA, MOLIM! No, vratimo se na sadržaj. Biće vremena i prostora za lamente nad javnom televizijom u susjeda. Čitalac će mi oprostiti stalna poređenja s bosanskim TV loncem, jer u ovaj uzbudljivi izlet preko Save odlazim ipak s memorijom bh. gledatelja. Prva stvar koja se da primijetiti, nezavisno od sadržaja, jesu jasnije, preciznije i pročišćenije rečenice koje koriste HRT-ovi novinari (“Ulog je velik, i za Veliku Britaniju, i za EU”, Mario Tomaš u prilogu o referendumu Velike Britanije o ostanku u EU; srijeda, treći februar). One su ujedno i znatno kraće, ponekad osobito i namjerno kratke (“I danas buran politički dan”, prezenterka Sanja Mikleušević Pavić, srijeda, treći februar), te oslobođene frazeologije ili jeftine naslade nad opštim stanjem haosa u kojem živimo. Da je loše, ili da ne ide najbolje, jasno je valjda skoro svakom gledaocu. Ali to ne znači da novinari trebaju igrati sport s našim osjećanjima ojađenosti i ozlojeđenosti, prozivajući političku kastu bezbolnim opaskama. Gledalac želi da novinar poštuje njegovo dostojanstvo, informišući ga tačno i ozbiljno, ne familijarizujući se s njim preko mjere.
PROFESIONALNO, A NE SMJELO: Druga stvar koja pada u oči bh. TV turisti koji se dao u hrvatsku medijsku obalu jeste direktnost postavljenih pitanja političarima i drugim javnim dužnosnicima, koja se čini kao smjelost u odnosu na ono što mi gledamo. Iako je vrlo ružno kazati da je smjelo ako novinar postavi direktno pitanje npr. političaru koji je glavni sekretar vladajuće stranke. Katarina Periša Čakarun suočila je “smjelo”, ili očekivano, stranačkog dužnosnika sa svim bitnim pitanjima iz političkog života koja se vežu uz njegovo ime. Ozbiljno i odmjereno, bez ikakvog ustručavanja, pitala ga je i o njegovom sukobu sa šefom stranke, u prijatnoj salonskoj atmosferi te iste stranke gdje je u toku obljetničko slavlje. E, sad, teško zamislivim se čini da npr. novinari RTRS-a u domu SNSD-a spominju ikakve sukobe, i to još na dan kada se slavi. Možda otud i posežem za rječju smjelost, dok se radilo tek o profesionalno i pristojno obavljenom poslu. Uz to, Periša Čakarun započela je pitanje s pozivanjem na bulevarske napise o navodnom sukobu. Preko puta sebe imala je političara, a ne naučnika, te je poželjno pripremiti se tračarijama i glasinama.
UMIVENI VAŠAR INTRIGA I SPLETKI: U prvoj sedmici gledanja “stranjskog”, a opet nama bliskog informativnog sadržaja dojučerašnjih sunarodnjaka teško je dati ukupnu sedmičnu ocjenu. Probijajući se kroz aktuelnu hrvatsku političku svakodnevnicu, čini se da trenutak nije ništa manje dramatičan no u nas. Formiranje nove vlasti prate intrige i itekako zanimljiviji zapleti, što je uglavnom bilo pokriveno tokom cijele sedmice.
Mora se priznati da se hrvatske političke igre čine glembajevski uzbudljivo, čak i ovlašnim pogledom. Izakulisna prljavština možda i nije bila dovoljno izvučena na HRT-ovu pozornicu, posebice ako se u ruke uzmu dnevne novine, tjednici ili se malo pročeprka po portalima. U petak je Dajana Šošić priredila priču o odluci sad već naveliko kontroverznog ministra Zlatka Hasanbegovića da obustavi novčanu potporu neprofitnim medijima, čime će se značajno promijeniti medijska slika Hrvatske. I šta je sporno? Prikaz je uglavnom dat kroz politički sukob oporbenjaka s Hasanbegovićem, uz mišljenje u vidu kratke crte urednice jednog od neprofitnih medija. Radilo se o priči koja je zaslužila sveobuhvatnij pristup urednika Siniše Kovačića, ako ništa drugo onda iz strukovne kolegijalnosti prema mnogobrojnim kolegama koje će nova politika finansijski pogoditi. Novi ministar kulture svakim potezom i izjavom izaziva reakcije, a sada kreira i izgled medijske scene prvotnim potezima. Ako dnevnik već traje sat vremena, onda se trebalo i nešto više minuta posvetiti čovjeku za kog je antifašizam floskula i koji naprasno uređuje novu državnu medijsku strategiju.
OCJENA: 8
RTS: KAKO SE ZOVU OSOBE KOJE VELIČAJU MILANA NEDIĆA?
2. – 8. februar 2016.
BEZ EKSKLUZIVE: Dramaturgija RTS-ovog Dnevnika uspavana je i dežmekasta. Ništa ne nagovještava da gledate udarnu informativnu emisiju u kojoj će sve prštati od svježih i ekskluzivnih informacija. Zadati tempo više liči na razvučene poslijepodnevne emisije, kakva je “Ovo je Srbija”, koja se daje u terminu u kojem pošten svijet objeduje poslije posla i još nije spreman za poslasticu od ekskluzive. Pohvalno je što postoje prilozi o problemima šabačkih zdravstvenih radnika, pa nije ni sporno što se Dnevnik otvara viješću o neobično toplom vremenu, ali čovjek je nemilosrdna politička životinja, i ako televizije žele parirati portalima i novim medijima, onda u tih pola sata moraju prije svega iznijeti ono što je obilježilo protekli dan. Nemoguće je da u Vučićevoj Srbiji nema političkih intriga i peripetija. Možda su njuzovski iščašene i karikaturalne, ali onda ih kao takve treba i ekranizirati.
PARLAMENTARNA MONOTONIJA: Posao skupštinskog izvjestioca bez sumnje je nezahvalan, jer potrebno je u nekoliko kadrova i rečenica prenijeti materijal koji je često smrtno dosadan, složen ili teško prilagodljiv široj publici. Ali ako se u parlamentu igraju politike ili pršte uvrede, onda to treba začiniti. Danica Kostić u petak je priredila izvještaj koji se uglavnom svodio na kompilaciju najzanimljivijih izjava povodom rasprave o smjeni ministra odbrane. Parlamentarni život Srbije u ozbiljnoj je krizi, ali mu ne manjka apsurdnih i konfliktnih situacija, i to treba prepoznati i naglasiti.
IZJAVE, IZJAVE I SAMO IZJAVE: Praksa da se priča ispriča kroz izjave aktera bila je prisutna tokom cijele sedmice. I onda kada nam se najavljuje novi Zakon o stanovanju, uslijedila je npr. samo izjava gradskog menadžera. A da ne govorimo o prilozima koji izvještavaju o putešestvijama zvaničnika. Ivica Dačić na putu u Sofiji, pa onda u maniru vremena kada je vladao njegov politički otac, prenošenje njegove izjave (utorak, uredile Milica Nedić i Gordana Jakovljević).
IZDVOJENO: U Dnevniku Milice Nedić i Gordane Jakovljević (ponedjeljak, osmi februar), u prilogu o sudskom postupku po zahtjevu za rehabilitaciju kvislinga Milana Nedića, protesti protivnika i podržavaoca rehabilitacije imenovani su kao uredni građanski izrazi nezadovoljstva i antifašista i desničara (naslov u vijestima dana “Za i protiv”). Pitanje za urednice: kako se zovu ljudi koji podržavaju kvislinga? Namjernim naopakim čitanjem mogli bismo kazati da je subverzivno kako to RTS vidi srpsku desnicu.
OCJENA: 3
KOMPARATIVNA ANALIZA:
Gledanjem dnevnika naših susjeda mogu se iščitati i političke prilike i obrisi u njihovim zemljama. Dok hrvatska demokracija živi dvorske intrige vlasti i opozicije, srpska demokratija živi najsivlje dane svog parlamentarnog života. Zagrebački dnevnik je neuporedivo zanimljiviji i, uz sve kritike koje mu se mogu dati, posjeduje šarm koji privoli gledaoca na gledanje, dok beogradsko izdanje djeluje anahrono. Na momente negledljivo. Sve je skopčano tako da se izbjegava ono što je zaista vijest dana. RTS i dalje zvuči i izgleda kao da je juče Sloba sišao s vlasti, iako više nema tu propagandističku crtu. Jezik i prilozi dosadni su kao da čitate rješenje kakvog upravnog organa, a stalno se osjeti patvoreni zvanični ton koji vam informaciju izručuje suviše autoritativno. HRT, s druge strane, sa svojih dugih sat vremena odaje utisak vrckave emisije koja svakog pomalo potkači, i u tome vam i dan prepriča kao narator vrijedan slušanja.
