Još nema oficijelnih nominacija, ali sudeći po najavama, na sljedećim predsjedničkim izborima u Americi mogla bi se voditi štono kažu mrtva trka između Joea Bidena i Donalda Trumpa. Biden je rođen 1942., Trump 1946. godine. Ova dva dinosaurusa američke politike ne posustaju, i dalje su aktivni, ponekad sumnjivih motoričkih sposobnosti, ponegdje ne znaju šta i kome govore, ali tu su i ne misle se maknuti, pa njihova neumoljiva prisutnost u javnom životu svijeta otvara zanimljivo pitanje: šta sve čovjek može kada ostari?

Izgleda da može svašta. Primjera je hiljade, prepisujući iz raznih izvora podsjećamo na nekoliko najizvikanijih. George Bernard Show aktivno je pisao i u devedesetoj godini. Marko Porcije Katon Stariji, starorimski državnik i književnik, naučio je grčki, kaže legenda, u osmoj deceniji života. Goethe je fascinirao savremenike svježinom. Ostalo je upamćeno da njegova “silueta nikada nije bila elegantnija kao u šezdesetoj godini.” U 64. je mogao da provede šest sati na konju ne silazeći iz sedla. U 80. nije patio ni od jedne bolesti.

Michelangelo je jedno od svojih najvažnijih djela, Mojsija, isklesao u sedamdesetoj. Umro je u osamdeset devetoj, a pred kraj života poklonio je čovječanstvu kupolu crkve Sv. Petra u Rimu i naslikao Strašni sud u Sikstinskoj kapeli. Ticijan je u posljednjim godinama naslikao najbolja platna. Umro je u 91., i to ne od starosti, nego od kuge. Sofokle je tragediju Edip na Kolonu napisao u poznoj dobi, umro je također u 91. godini, a jedna od brojnih verzija te smrti kaže da je recitirao beskrajno dugu rečenicu iz Antigone, rečenicu koja nije imala pauzu za disanje, pa je na kraju bio prinuđen – izdahnuti.

Henry Miller je u 75. godini, kao “zboran ali vragolast mladić koji svoju okolinu satire životnošću”, oženio Japanku od 29 godina. Anna Mary Robertson Moses (1860. – 1961.), američka naivna slikarica, prvih sedam i po decenija života proživjela je potiskujući slikarski talenat. U 76. godini posvetila se djetinjoj strasti, “oslobodila svoj genij” i do smrti naslikala više od hiljadu motiva iz seoskog života, od kojih se mnogi i danas nalaze u velikim svjetskim muzejima. “Čovjeku treba dugo da postane mlad”, zapisao je pred kraj života Pablo Picasso  (1881. – 1973.), još jedan iz plejade genijalnih dugovječnika.

Ivo Andrić je savršeno, u jednom potezu, oslikao neminovnost i proces starenja: “Život nas načne negdje duboko u nama; neprimjetno i neosjetno označi mjesto s kojeg starenje treba da otpočne svoj rad, a ono onda nastavlja i dovršava posao.” Nasuprot ovom suptilnom umjetniku i njegovom zapažanju stoji bivši turkmenistanski diktator Saparmurat Nijazov, koji je – originalnost mu se ne može poreći – mirno i dostojanstveno izdao naredbu da starost počinje u 85. godini. Inače, u Saparmuratovoj kategorizaciji, ono što živimo od 62. do 73. godine je doba inspiracije, a od 72. do 85. – doba sijede brade.

Bokseri se u kasnim pedesetim vraćaju u ring i uspijevaju parirati po trideset godina mlađim protivnicima, makar i u revijalnim mečevima. Granice su sve fleksibilnije, ali postoji s ovom pričom ozbiljan socijalni problem. Na individualnom planu, poželjno je da je čovjek što zdraviji i što kreativniji, pa makar se u tom slučaju uklapao u Saparmuratovu definiciju. Na širem planu, to nas vodi direktno u kolektivno samoubistvo. Ako ovu planetu, inače podvrgnutu propagandnoj tiraniji mladosti, zapljusnu horde živahnih, zdravuhnih, kreativnih starčića, a sve ide u tom pravcu, to će podrazumijevati enormna izdvajanja za njihovo održavanje, penzije i osiguranje. Do sada je bilo ovako: do sedamdesete radiš, ako si doživio doba sijede brade odeš u mirovinu i za koju godinu preseliš u vječna lovišta. Zahvaljujući napretku medicine, gerijatrije, gerontologije, genetike, hemije, farmakologije, ljudi će u penzijama uživati po četrdeset ili pedeset godina. Nema tog fonda (zvao se on PIO, MIO ili kako li već) i nema te države (zvala se ona BiH, SAD ili RK) koji mogu izdržati takve izdatke.

Eto još jednog podsticajnog pitanja. Da li ćemo, ako se životni vijek produži i svjetski prvak u boksu jednog dana  bude imao 63 godine, u penziju ići oko devedesete? To je podjednako nesnosna mogućnost kao i ona da u mirovini duškamo četiri ili pet decenija. Skoro da nema pametne solucije.

Za početak, valjalo bi malo promiješati granice između doba inspiracije, ere sijede brade i oficijelne starosti. Ko zna šta nas sve čeka kad jednom prestane pucati.