Šta će biti s Crnom Gorom

Uprkos istraživačkim naporima analitičara i uvjeravanjima domaćih političkih vidovnjaka, niko ne zna zasigurno šta donosi novi dan i kakva politička i društvena nevera očekuje Crnu Goru po okončanju skorih predsjedničkih izbora.

Nezahvalno je predviđati, jer početkom aprila crnogorsko političko more može biti ,,malo, do umjereno valovito“, ali nije nemoguće da se iznad njega sastave i ukrste primorska bura i podgorički sjever, koji jednako strastveno smrzavaju do kosti.

Ono što je moguće i potrebno jeste iznova skicirati neke od elemenata koji čine realnost našeg urušenog društva i ukazati na egzistencijalnu prijetnju državnoj suverenosti i ekonomskom poretku, kao i evropskoj budućnosti Crne Gore. Takođe je neophodno da se naša očekivanja, nade i pretpostavke pozicioniraju u odnosu na političku i geostratešku realnost na terenu, i ponoviti kakva su moguća rješenja duboke krize u Crnoj Gori.

PESIMISTI, OPTIMISTI I UMJERENI OPTIMISTI…

Od vremena promjene vlasti u jesen 2020. godine, vječiti optimisti tvrde da nije sve izgubljeno. Uvjeravaju nas da će, prije nego što vladajući orkestar za političke svadbe i državotvorne sahrane odsvira u crnogorskoj Skupštini završnu partituru svojeg rekvijema, naše epsko čojstvo i naš poslovični inat nekako iščupati suverenu i nezavisnu Crnu Goru iz samrtnog zagrljaja njenih političkih vođa i njihovih nalogodavaca.

Umjereni optimisti, u koje spada i potpisnik ovih redova, žale za mnogim propuštenim prilikama da se, od vremena obnavljanja nezavisnosti, izgrade snažne, nezavisne i profesionalne institucije i državna birokratija koje bi bile otporne na izazove promjene struktura na vlasti, atavističke nagone regionalnih kleronacionalista, apetite lokalnih kleptokrata, i snove o neograničenoj moći ambicioznih partitokrata.

Umjereni optimisti zagovaraju konstituisanje građanskog jezgra koje bi moglo učiniti otklon od postojećih partitokratskih struktura u nadi da NATO i politički Zapad ipak neće Crnu Goru puštiti niz poslovičnu ,,mutnu Maricu“.

Ponavljaju i ranija upozorenja da pro-srpski kleronacionalistički politički subjekti kakav je, između ostalih, Demokratski front nijesu i ne mogu biti partneri Zapada.

Kao što je poznato, emotivni ankeri, simbolički efekti i motivacioni dometi optimizma su značajni i delekosežni. Na nivou teorije, optimizam može djelovati na različite načine. Nepresušni optimizam može biti snažna motivacija da se izdrži pritisak pod kojim se određeno društvo nalazi. U svojoj najboljoj izvedbi, u društvima koja, poput crnogorskog, proživljavaju sistemsku i institucionalnu krizu, optimizam može kreirati tačku okupljanja novih reformatorskih ideja i snaga, kako bi se društvo spasilo od potpunog rastakanja.

Takođe, optimizam može biti okvir u kojem se racionalizuje nemoć i eventualni poraz, tako što se normalizuje konstatacija da ,,smo uradili sve što je bilo u našoj moći“. Ovim se ocrtavaju limiti odbrambenih napora i sposobnosti (volje?) kolektiva da se ujedini oko zaštite zajedničkih vrijednosti, a protivničko djelovanje se prikazuje kao kataklizmični cunami kojem ni brojnije i bogatije zajednice ne bi mogle odoljeti.

Ni Gore

Iako potpisnik ovih redova odavno zagovara potrebu da se osmisli i definiše ta nova tačka okupljanja, činjenica je da se oba pomenuta nivoa optimizma lome o poslovične hridi crnogorske i regionalne političke, ekonomske i društvene realnosti, koja neumoljivo ukazuje na slabašnost i plitke temelje naših nadanja.

OFANZIVA I ODBRANA

Optimizam je za svaku pohvalu, ali nije dovoljan da bi se savremena Crna Gora oduprla ofanzivi velikosrpskog kleronacionalizma. Neophodno je organizovati efektnu odbranu koja ne bi smjela potpuno zavisiti od dobre volje inostranih partnera, već treba da bude utemeljena prvenstveno na domaćim snagama i kapacitetima.

Nadanje u NATO strukturu koja će braniti svoju članicu ima utemeljenje u povelji ove vojno-političke organizacije. Ova premisa odbrane je bazirana na slučaju vojnog napada na državu članicu.

Ono što često izmiče našoj pažnji je činjenica da bilo koja slabašna država, pa i država-članica NATO saveza može izgubiti suverenitet, promijeniti državno-pravni status ili biti pretvorena u ekonomsku i političku koloniju bez ispaljenog metka u sukobu sa nekim spoljašnjim neprijateljem. Sve ovo, i mnogo više, mogu da oposle domaći politički predatori.

Kolonizatorsku mobu takvih domaćih štetočina u Crnoj Gori podržava američka administracija kroz okvir poznat kao Otvoreni Balkan i kroz, de facto, podršku Dritanu Abazoviću koji trenutno dekonstruiše sopstvenu državu. Imajući ovo u vidu, nije sasvim jasno od čega bi, zašto, i kako NATO trebalo da odbrani Crnu Goru.

Kada je u pitanju povjerenje u zadatu riječ izaslanika političkog Zapada i njihovu kritiku DF-a, moramo obratiti veću pažnju na to šta oni rade, a manju na to šta govore.

ZAPAD I MI

Kako će administracije u Vašingtonu, Briselu i Berlinu reagovati na moguću izbornu pobjedu Andrije Mandića ili moguću kasniju parlamentarnu pobjedu koalicije prosrpskih kleronacionalista i para-zelenih kleptokrata u Crnoj Gori? Što će uraditi ako ove moguće izborne pobjede pokažu značajnu procentualnu podršku DF-u i njegovim satelitima u Crnoj Gori; kako će politički Zapad reagovati na ovakve ,,izraze volje građana“?

Možemo li vjerovati da bi u situaciji rata u Ukrajini i u trenutku kada Zapad ulaže velike napore da udovolji Aleksandru Vučiću kako bi se pacifikovali srpsko-albanski odnosi, zapadne vlade bile spremne da izoluju Crnu Goru, prekinu diplomatske odnose, zavedu sankcije ili urade nešto slično zato što su vlast i formalno preuzeli Vučićeva politička pješadija iz DF-a?

Ko još uzima za ozbiljno upozorenja o zatvaranju procesa evropskih integracija ako bi na vlast došli oni kojima svakako nije stalo do EU integracija i čija ujediniteljska stremljenja su okrenuta ka Beogradu i Moskvi?

Očigledno je da Zapad Crnu Goru tretira kao monetu za potkusurivanje u globalnom natjecanju sa Rusijom i zato što je ona podijeljena, ekonomski iscrpljena i opljačkana, politički nestabilna i vjerski radikalizovana.

Istorija nam govori da je slične situacije i probleme širom svijeta Zapad, kao po pravilu, ostavljao na rješavanje i pacifikaciju nekom lokalnom ili regionalnom hegemonu koji je privremeno bivao pretvoren u partnera za dijalog. Savremena dešavanja jasno pokazuju da Aleksandar Vučić danas ima ulogu ovakvog hegemona.

ŠIROM ZATVORENIH OČIJU

Politički Zapad žmuri pred dvijema činjenicama.

Prva je da je najznačajniji politički akter u Crnoj Gori, u stvari, Crkva Srbije. Svi politički potezi partijskog sazvježđa koje naseljavaju Demokratski front, Evropa sad, SNP, Demokrate Alekse Bečića, i Ura Dritana Abazovića su koordinisani od strane ove vjerske organizacije iz Srbije.

Važno je pomenuti tijesne veze Crkve Srbije sa njenim pandanom u Moskvi.

Druga je zabluda da Dritan Abazović može da bude faktor koji marginalizuje uticaj Crkve Srbije tako što drži DF na korak od formalnog preuzimanja svih poluga vlasti. Zapadni emisari ne prepoznaju (ili ne žele da prepoznaju) istinsku ulogu Abazovića kao populiste koji je vođen materijalnim interesima, i koji je samo izvođač radova na gradilištu savremene srpske Sparte.

Za zapadne centre moći nije važna činjenica da je Abazović uradio više na urušavanju države čiji je formalni predsjednik vlade, nego što je to uradio Savo Fatić kao potpredsjednik Podgoričke skupštine 1918. godine.

Zapad je u zabludi i kada vjeruje da su povremena verbalna kritika kleronacionalističkog DF i tolerisanje (podrška?) premijerske štetočine Abazovića istovremeno podrška savremenoj i evropskoj Crnoj Gori.

Cijenu te zablude plaćaju svi građani Crne Gore.

Na našu nesreću, kao što vidimo iz svakodnevnih dešavanja u Crnoj Gori, država je rastočena naočigled i uz prećutnu podršku političkog Zapada. Nekadašnji zapadni partneri suverene Crne Gore su postali aktivni učesnici u njenoj klerikalizaciji i u velikodušnom otvaranju vrata ruskom uticaju u Jugoistočnoj Evropi.

Zaustavljanje ovakve predatorske ofanzive na Crnu Goru se ne može oslanjati samo na stare zasluge i bivše političke aferime. (Srđa Pavlović, Pobjeda)

Represija se širi na sve strane

Represija u Republici Srpskoj širi se na sve društvene oblasti koje nisu pod striktnom uzdom vladajuće strukture. Svjedoči tome najavljena kriminalizacija klevete, ali i prijetnja nevladinom sektoru da će se navladine organizacije, finasirane od stranih donacija, smatrati „stranim agentima“.

Prijetnju je izrekao predsjednik RS Milorad Dodik koji je, kako stvari stoje, ušao u rat sa preostalom šačicom slobodomislećih medija i organizacija s namjerom da obesmisli njihov rad i postojanje. A sve to stavljajući ih u kvazizakonske okvire.

KADA DODIK GOVORI O NEISTINAMA

Na adresu Vlade Republike Srpske posljednjih dana stižu brojni prigovori i apeli medija, udruženja, pravnika i nevladinih organizacija na Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS kojim se kriminalizuje kleveta. Svi, uključujući OHR, Savjet Evrope, Transparency International BiH(TI BiH) i Reportere bez granica, su složni u ocjeni da potez entitetske vlade predstavlja do sada najžešći udarac slobodi medija i demokratiji uopšte.

Gotovo je nemoguće, međutim, povjerovati da će aktuelne vlasti RS poslušati glas razuma, što je svojim skorašnjim istupima i najavio predsjednik tog entiteta Milorad Dodik.

“Biću brutalno iskren. Čudite me. Vidim da branite da se kleveće i laže. Niko ko iznosi istine ne bi trebao da ima problema”, rekao je Dodik, dodajući da očekuje da izmjene Zakona podrže i sami novinari.

“Javni prostor je zagađen neistinama, a vi se niste potrudili da to ne bude tako. I što je u toj apsolutnoj slobodi koja je za neke bila primamljiva da lažu, kleveću, vrijeđaju ljude, iznose neistine i tako dalje, došli smo do toga da je to društveno neodrživo”, naglasio je Dodik.

Svako ko imalo prati javni prostor o kojem govori predsjednik RS odavno zna da je taj prostor zagađen najviše neistinama koje plasiraju političari, doduše, preko sebi odanih i kontrolisanih medija. Ali teško da je vlast imala u vidu te medije.

Za Srđana Blagovčanina, predsjedavajućeg Upravnog odbora TI BiH, riječ je o crvenoj liniji poslije koje se može govoriti o otvoreno autoritarnom režimu, koji je do sada svoje autoritarno lice barem pokušavao prikriti, stvarajući privid demokratičnosti.

“Važno je naglasiti ovdje se ne radi samo o medijima i organizacijama civilnog društva, ovdje se radi o svim građanima, jer predložene izmjene kao posebno težak oblik djela kvalifikuju i širenje preko društvenih mreža. Ovakve izmjene moraju biti poziv na uzbunu svim građanima kojima je sloboda bitna. Ako prođu ovakve izmjene, šta će biti prepreka režimu da nastavi dalje u istom pravcu sa još drastičnijim izmjenama”, pita Blagovčanin.

KO ĆE SVE DA BUDE “STRANI AGENT”

Samo dan nakon što je predsjedavajući Upravnog odbora TI BiH rekao to za Inforadar, predsjednik RS podigao je ljestvicu diktature za još par podioka najavljujući novi zakon – o djelovanju nevladinih organizacija i sličnih udruženja u Republici Srpskoj a prema kojem će “strane nevladine organizacije ili one koje finaniraju stranci biti nazivane stranim agentima”.

Istovremeno je dao i primjer kako bi izgledala i za koga bi važila potencijalna kriminalizacija klevete, uvrijedivši urednika portala Capital.ba i predsjednika Kluba novinara Banjaluka Sinišu Vukelića, kao i ostale novinare koji se bore za radna i ljudska prava ugrožena najavljenim zakonskim rješenjima.

„Stavićemo na dnevni red i ovaj zakon koji se odnosi na izmjene Krivičnog zakonika. Mislim da oni koji su prekrdašili u tome sad stvaraju nepovoljnu atmosferu, žele da nametnu i sebe odbrane kao onaj Vukelić i neke druge spodobe koje ovdje godinama lažu, petljaju, podmeću, reketiraju i sada žele novinarsku zajednicu kupit za sebe kako bi je navodno zaštitili“, kazao je Dodik, jasno staviviši do znanja kako bi u praksi mogla izgledati primjena predloženih zakonskih rješenja.

Prepreka za sumanuta zakonska rješenja, barem kako je javnost do sada svjedočila, nije bilo. Vlastima Republike Srpske jednostavno prolazi sve – biračko tijelo kao da je odumrlo i ne razumije posljedice poteza kojima se urušavaju građanske slobode. Ono što još nije doprlo do svijesti prosječnog građanina RS i cijele BiH jeste opasnost koju donose ove zakonske promjene.

Novinarka portala Srpska.info Milkica Milojević kaže da dodatan nemir unosi činjenica je da su odredbe predloženih zakonskih rješenja krajnje nejasne.

„A zna se kad je zakon nejasan, moćnicima su ruke odriješene a put u korupciju širom otvoren. Nije jasno definisano šta je to uvreda i kako ona nanosi ‘štetu ugledu’. Nejasno je i šta je ‘iznošenje ličnih i porodičnih prilika’, što je takođe definisano kao krivično djelo protiv časti i ugleda. Da li bi neko ko u kafani kaže da je predsjednikov sin dobio tri miliona jer se ne drogira, ili da je ministrovoj kćerki tata najmestio tender, mogao završiti na sudu i fasovati kaznu od 50.000 KM ili u zatvoru, jer nema 50.000 KM ‘na gomili’?“, pita se Milkica Milojević.

Ono što je sasvim izvjesno, smatra ova novinarka, je da će kriminalizacija klevete doprinijeti autocenzuri u medijima.

„Budimo realni, ako nekom ko radi za 1.000 KM mjesečno, nad glavom visi prijetnja kaznom od 100.000 KM, taj će, čak i podsvjesno dobro ‘razmisliti’ da li da se hvata ‘vrućih’ tema“, zaključuje ona.

Ono u šta osviješteni dio javnosti ni malo ne sumnja jeste veliki prostor zlouporebe najavljenih zakonskih izmjena, posebno u situaciji kada je, kako ističe Srđan Blagovčanin, pravosuđe, a posebno tužilaštva, zarobljeno potpunom političkom kontrolom.

„Uzmimo samo za primjer situaciju sa glavnim tužiocima na državnom nivou, od kojih su svi okončali svoje mandate zbog nezakonitih aktivnosti, a neki od njih završili i na crnim listama. Dakle u takvom kontekstu u ruke im se daje ovako ubojit instrument za progon neistomišljenika režima. Već i postojećim zakonskim odredbama su progonjeni neistomišljenici odnosno štićen režim“, kaže Blagovčanin.

UDAR NA OSNOVNA PRAVA I SLOBODU

U jalovom pokušaju objašnjenja najavljene kriminalizacije klevete, pozivanje vlasti Republike Srpske na evropske ili standarde susjednih država izgleda tragikomično.

Kada je Vlada Republike Srpske usvojila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika RS ministar pravde Miloš Bukejlović, između ostalog, je „da svaka druga država u EU ima klevetu kao krivična djela” i dodao:

„U Srbiji i Hrvatskoj su predviđene kazne zatvora, a Crna Gora propisuje isto novčane kazne. Sva krivična djela idu po prijedlogu oštećenog“. 

Da se u konkretnom slučaju ministar nije previše „miješao u svoj posao“, svjedoče činjenice da je situacija u navedenim državama daleko od one koju je Bukejlović naveo.

„Jedina paralela sa Republikom Srbijom bila bi povlačenje Nacrta iz procedure jer je Srbija dekriminalizovala klevetu prije 10 godina. Dakle, kleveta u Srbiji nije krivično djelo i u ovom dijelu izjave ministar je iznio potpuno netačne tvrdnje. U poređenju sa zakonskim rješenjima Republike Hrvatske, u kojem je kleveta i dalje propisana kao krivično djelo, možemo samo zaključiti da su predviđene novčane kazne u spornom Nacrtu drakonske u odnosu na predviđene nove kazne u hrvatskom Kaznenom zakonu gdje je maksimalna propisana kazna cca 2.500 KM, za teži oblik za koji je kod nas propisana vrtoglavih 100.000 KM!“, kaže za Inforadar advokatica Jovana Kisin Zagajac.

Dodaje da je ministrova tvrdnja da su za krivično djelo klevete u regionu predviđene kazne zatvora – potpuno netačna, te da nije jasno da li Bukejlović ne poznaje materiju kojom bi morao da vlada ili svjesno obmanjuje javnost da bi opravdao predloženo kažnjavanje. (Maja Bjelajac, Inforadar)

Alfa  mužjaci i ljudska prava

 nešto ove moje hrabre prijateljice, aktivistkinje. Uvijek iste, uspravne kičme. Uvijek javno i otvoreno nastupaju. Uvijek na istoj liniji na kojoj su sve ove godine.

I onda se upitam, a gdje su to muškarci?
I gdje su žene koje mogu podržati borbu za ženska, ljudska prava, ali neće?

Gdje su Alfa mužjaci kojima će sutra prijatelji, kumovi, rođaci ili neki drugi bliski ljudi ponuditi neko viđenije mjesto?

Gdje su svi ti “hrabri” gromoglasnici koji prvo izračunaju šta im ide u prilog, pa se tek onda oglase, skrivajući se kao mali miševi iza plašta licimjerstva?

Gdje su ti govnari što “umri muški” pozivaju na bunu, na rat, na sukobe, vječno tražeći i prepoznavajući svoje žene, po rasturenim i barutom raznešenim utrobama i ponekoj minđuši u uhu?

Gdje su ti veliki muškarci, skloni patriotizmu, pragmatizmu, lažima, licimjerstvu, zastavama i iskrivljenoj borbi za ljudska prava sve iz ugla vlastitog, vitalnog interesa?

A nema vam ni jednog vitalnog interesa bez žene, ma koliko vi glumili velike muškarčine u balkanskim kasabama!

Na glavu da se postavite, svaki vitalni interes bez žena vam je u opasnoj krizi i lažan vam je!

I bude mi nekako drago što savjesnu ženu ne mogu zavarati lakim osmjesima i “finoćom”.

Ove druge, koje vegetiraju u raznim udruženjima i s lakoćom se osmjehuju dovode čovjeka do stanja mučnine. Tu su svakako predstavnice Grada i Ansambla „Lira“ – Udruženje „Žene to Mogu“ iz Banjaluke, koje osmomartovsku šetnju kroz Banjaluku izbaciše iz programa uz obrazloženje da Osmomartovski marš koji organizuje Udruženje građana Oštra nula, Radnička solidarnost u BiH i Centar za mlade „KVART,“ potencijalno može izazvati uznemirenje građana i građanki i neželjene incidente.

Njima je mirna šetnja gradom potencijalno uznemiravanje, a nije im uznemiravanje maltretiranje i seksualno trakaziranje žena u patrijahalnom okruženju, nije im uznemirujući podatak da žene zbog brige o porodici i obavljanja kućnih poslova imaju pet puta manje vremena za odmor, lični i profesionalni napredak i usavršavanje, kao i za učestvovanje u društvenim aktivnostima, između ostalog i u politici. Nije im uznemirujuća činjenica da je svega trenutno aktivno samo 36,5 posto žena na na tržištu rada. Nije im uznemirujući odjel za porodilje pun rđe i bakterija. One se ne pitaju šta se dešava zbog ćutanja, zatiranja teme, srama i lažnih normativa sa ženom u to vrijeme?

Udruženje “Žene to mogu” izgleda da baš nikako ne mogu iz navedenih razloga! Njihovo ja da se zadovolje kitom cvijeća.

Predstavnice gradske uprave u Banjaluci umjesto da razmišljaju mozgom, razmišljaju onako kako im njihovi politički šefovi to kažu. One će se sigurno obradovati šerpama iz prodavnica, umotanim u jeftine celofane i mašnice.

Kažu da u paklu postoji posebno mjesto za žene koje gaze svoje sapatnice.

Bude mi drago kad mogu reći:

Ma, nosite se i vi i vaš 8. mart do đavola! Prvo sakupite hrabrost da stanete na istu crtu sa savjesnim i hrabrim ženama, pa tek onda možemo dalje razgovarati.

Izvadite svoje dupe iz fotelje, maknite se malo iz medija i kafana. TV programi kao da vam ih je babo u amanet ostavio. Zakrčili ste ih, ne može se od vas disati, pomaknite se malo!

Pomaknite se Alfa mužjaci i licimjerne ženice, jer nije frustracija pokretač, mada bi sutra iz te frustracije opet pušku zgrabili, jer čim mozga nema, snaga vam rješava problem testesterona i ovarija.

Zato se okrenite malo i pogledajte gdje su vam zaista danas žene, šta rade i kako svoje riječi, koje vam otimaju od vašeg gušenja, pretvaraju u konkretna djela.

A do tad – rađe ćutite, jer pravo koje ste sebi uzeli, nije pravo koje vam je neko dao! Oteli ste ga!

I zato – odbijte od 8. marta sve dok ne odrastete i ne skupite snagu za iskrenost, a ne špekuliranje!

8. mart nije jednostavano za vas, kao što to nije ni jedan drugi dan u godini, sve dok ne dokažete suprotno. A ta je misija, na osnovu vašeg dosadašnjeg rada i vaših postupaka, za vas već i onako nemoguća! Ne pretvarajte se kao da je sve u redu, a već odavno nije.

Ako smatrate drugačije i ako vam se čini da pretjerujem podržite konkretno rad svih onih koji se bore za ljudska prava poput Oštre nule, Radničke solidarnosti i udruženja Kvart. (Suzana Sekulović – Kadirić, Tacno. Net)