Smrt printanih medija najavljuje se već deceniju i više, a mnogima čak i ugledne novine izgledaju kao prekaljene fudbalske zvijezde koje su na terenu samo zbog svog imena. Da li print može preživjeti u eri digitalnih i novih medija? Pitanje je to koje zaokuplja pažnju novinara, publike i teoretičara. Smatra se da je prvi veći udar na uticaj printa bio pedesetih godina 20. vijeka pojavom televizije, ali dnevna i sedmična štampa preživjela je prvi udar bržeg i efektnijeg medija. Zapravo, prema većini dostupnih podataka, štampa je svoj zenit dostigla devedesetih godina prošlog i na samom početku ovog vijeka. Njemački Spiegel bilježi da je njegovo najprodavanije izdanje pod brojem 38/2001 i naslovnicom naziva „Teroristički napad: Rat u 21. vijeku“, a prodato je u skoro milion i po primjeraka. Nepunih pet godina nakon 11. septembra, ili dana kada je ugledni hamburški tjednik dostigao vrtoglavi tiraž, kao i dana koji se u mnogo čemu uzima kao istorijska prekretnica, medijski mogul Rupert Murdoch predviđa nimalo veselu budućnost pressu. Murdoch, koji je do juče govorio da su novine koje posjeduje za njega kao poslovnog čovjeka rijeke zlata, sada kaže da i rijeke znaju presušiti. I da niko ispod 30 godina više ne obraća pažnju na printane reklame. Ubrzo će se ispostaviti da je bio u pravu, pa su mnoge kompanije printanih izdanja već 2008. godine prijavile pad u prihodima od oglašavanja od preko 20%. Sve do danas svako malo se najavljuje smrt i konačni kraj printa, koji, iako spor i neatraktivan, opet nekako ostaje na terenu. Baš kao što je fudbalski as i dalje tu jer tehnikom i starom majstorijom zna razgaliti publiku. Ili bar one najvjernije fanove. Upravo najvjernijim fanovima danas se hvale ugledni magazini i novine. Spiegel kaže da je pretplata i dvosmjeran odnos koji njeguju sa čitaocima razlog njihovog opstanka, a već 2011. imali su skoro pola miliona stalnih pretplatnika na svoja digitalna ili printana izdanja. Industrija vijesti je opstala, ali je izgled printane medijske scene zauvijek promijenjen smanjenim prihodima od oglašavanja, nepovratnim padom tiraža (britanski Independent koji je nekada imao dnevni tiraž preko 400.000 prije pet godina je spao na jedva 30.000) i mnogobrojnim otkazima koji su iznuđeni finansijskim padom. Novine na kraju ipak prave novinari, kojih je sve manje i koji su izgubili sindikalnu zaštitu koju su nekoć imali.

Besplatne vijesti kao ovaploćenje potrošačkog sna

U priči o slomu printa ima nekoliko zanimljivih paradoksa koji su vrijedni pomena. Ekonomski novinar New Yorkera James Surowiecki je još prije više od deset godina primijetio jednu nelogičnost – stari mediji i dnevne novine rapidno propadaju u eri prve pojave piksela kada su istovremeno najtraženiji. Obično prihodi padaju kada konzumenti više ne cijene neke proizvode, ali ovdje se radi o nečemu drugom. Surowiecki pravilno primjećuje da ljudi nikad više nisu vapili za vijestima koje plasiraju poštovani brendovi kao što je Times, ali su sada te vijesti besplatne i svima dostupne. Kada su prešli u digitalni format, veliki igrači su davali svoje vijesti besplatno i bez ikakvih prepreka. Čitaoci su ostvarili potrošački san – želimo sve, želimo odmah, želimo besplatno! Navika da je nešto besplatno se teško poslije mijenja, pa su se samo najveći drznuli preći na pretplatu. Odluka o besplatnom sadržaju bila je možda najveća greška printa i konvencionalnog novinarstva. Ako se odluka iz nužde uopšte može nazvati odlukom ili greškom. Priča o kraju printa u mnogim raspravama vodi se i kao priča o navikama čitanja, ali i kao priča o kraju konvencionalnog novinarstva. Da li su više uopšte potrebni ili mogući zanatski novinari sa pojavom tzv. građanskog novinarstva gdje su čitaoci ujedno i kreatori vijesti? Uostalom, najveći brendovi kao što su Guardian ili Times i sami više ne gledaju čitaoce tek kao korisnike, već ih pozivaju da istovremeno budu i reporteri. Navike čitanja su se toliko promijenile, pa se danas čak govori da ni portali više nisu profitabilni jer u eri brzih i kratkih informacija dužina jednog tweeta je mjerilo pažnje prosječnog konzumenta. Pew istraživački centar u 2018. godini procjenjuje da posjećenost news portala više ne raste, kao što je bio slučaj ranijih godina, a vrijeme zadržavanja čitalaca se smanjuje i tek je nešto više od dva minuta. Spiegel npr. procjenjuje da se njihovi čitaoci prosječno zadržavaju oko dva sata.

Smrt koja se nije desila i vaskrsnuće koje se možda dogodi

I šta onda može ponuditi štampa danas ako je čitalac vijesti spreman joj posvetiti dva minuta? Priča o preživljavanju štampe, nažalost, nije obećavajuća, kao ona o opstanku knjige koja je nadživjela sve elektronske čitače. Papir u ruci nije samo sredstvo čitanja, ili generacijski habitus koji izumire sa pojavom novih pokoljenja, jer iza njega je cijela industrija koja je u krizi i stalnim mijenama već više od dvije decenije. Ugledne novine ili poštovani brendovi kao što su Economist, Spiegel, Mond ili Guardian vode svoje unutarnje bitke da prežive i iznađu održive finansijske modele. Ili bitke koje su već izgubile lokalne i novine u ekonomski slabijim zemljama. Kako u printu, tako u digitali.

Da li će budućnost biti u sve skupljoj pretplati koja počiva na različitim modelima odnosa sa čitaocima (npr. putem fokusiranih donacija kojima se plaća istraživačko ili analitičko novinarstvo pored opšte pretplate), rastu oglašavanja i otimanju većeg dijela kolača korporacijama i pretraživačima, kao što je Google, ili pažljivo regulisanoj zaštiti od države, što će podrazumijevati i finansijske podsticaje? Sva pitanja oko održivog poslovnog modela su i dalje otvorena, ali će ona zavisiti od duha vremena, jer kao što prosječni konzumenti sada navodno poklanjaju nikada manje pažnje i vremena, tako je moguće da će se u dijelu javnosti pojaviti (ili se već pojavljuje?) nasušna potreba za sadržajem koji traži veću pažnju. Konvencionalni mediji, bilo da se nude u printu ili pikselima, tu mogu tražiti svoju priliku, baš kao što već sada veliki među njima ne jure aktuelnosti brzinom ili žutilom, već tako što vijesti donose balansirano, iznijansirano i pažljivo. Economist, kao i Time, donosi u svom sedmičnom pregledu dnevne aktuelnosti, ali provlačeći ih kroz svoje filtere, procjene i zaključke. Oplemenjujući ih analitičkim ukrasima. Pouzdanost starih medija, koji su slavu stekli u printu, njihova je prednost nad sirovim tweetovima, blogovima i portalima koji su oslobođeni pošasti editovanja. Istina, sirovi sadržaj i fragmentiranost na cijeni su posljednjih godina jer se smatra da se tako mediji demokratizuju donoseći čitaocima stvarni sadržaj. Sve pod geslom: čitaoci su ujedno kreatori sadržaja. No, veliki stari mediji, posebice tjednici, nisu samo prenosioci autentičnog sadržaja. Oni naslovnicama i snagom ekskluzivne priče i dalje znaju prodrmati javnost prateći svoj novinarski njuh. To s jedne strane diže čitanost (vjerovatno nedovoljno), ali, još bitnije, čini ih uticajnim i nezaobilaznim u velikim javnim raspravama. Veliki stari mediji, baš kao fudbalski asovi, mogu igrati na kartu svog uticaja i relevantnosti. To se, bar u profesionalnom smislu, čini kao jedina ostala karta spasa. Igrati na suvi kvalitet, tehniku i naučene vještine, jer dolaze mlađi i brži, ali možda ne podjednako kvalitetni igrači. Ili bar ne toliko kvalitetni da znaju velike tajne starih majstora koji jednim potezom – jednom naslovnicom – znaju zapaliti zemlju. Koji svojim biranim sadržajem, tematskim posvetama i pametnim i provokativnim aluzijama znaju uticati na javno mnjenje, a ne samo prenositi vijesti. U tome je možda osnovna razlika između starih i novih medija danas, a sedmična izdanja se ispostavljaju kao najpodesnija forma za vježbanje uticaja, jer oni nikada nisu jurili vijest. Uvijek su imali prednost profesionalne distance od nekoliko dana.

Nevolja je u tome što ako se profesionalno novinarstvo bude održavalo samo sljedbenicima, koji plaćaju ne baš jeftinu pretplatu, taj model bi se mogao pretvoriti u elitno novinarstvo koje je dostupno samo užem, ekonomski moćnijem krugu ljudi (ili čak zemalja). Budućnost printa ili starih medija, koji se sada presvlače i u piksele, nemoguće je predvidjeti i zavisiće od više faktora (publike, novinara, političkih kretanja, duha vremena, poslovnih modela…). Print je za sada preživio uprkos svim najavama o njegovoj smrti. Sahrana, takoreći, samo što nije bila zakazana. To je i dalje (zakazana) smrt koja se nije desila, ali i vaskrsnuće koje će se možda desiti uprkos svim lošim prognozama.