Memoari bivše njemačke kancelarke Angele Merkel pod naslovom „Sloboda: Sjećanja 1954-2021“ objavljeni su krajem novembra 2024. godine. Dugo najavljivani i iščekivani, memoari su istovremeno objavljeni na 30 svjetskih jezika, uz izuzetnu marketinšku kampanju koja je u konačnici i odredila predbožićno vrijeme kao idealno za dolazak knjige na knjižarske rafe širom svijeta. Osim predbožićne potrošačke groznice, izdavaču je naruku išla i još jedna situacija koju nije mogao predvidjeti i s njom kalkulisati. Njemačka se, naime, od početka novembra nalazi u predizbornoj kampanji, a izbori zakazani za 23. februar 2025. godine donose mnogo neizvjesnosti.

Sve je, dakle, išlo naruku memoarima Angele Merkel. Nije nevažna ni činjenica da je Merkel 16 godina bila kancelarka, jednako koliko i Helmut Kohl i dvije godine duže nego Konrad Adenauer. Istina, vrijeme koje je provela na čelu njemačke vlade nije bilo burno kao Bismarckovo; povijest je, nesumnjivo, počastila većim prijelomima neke druge kancelare, da spomenemo samo Adenauera i Kohla, a nema sumnje i da Merkel nije krasila harizma Willyja Brandta. Koliko god je istina da ljudi kreiraju događaje, jednako i događaji, odnosno, okolnosti određuje historijske ličnosti. Spoj izuzetnog karaktera, u pozitivnom ili negativnom smislu, s posebnim okolnostima ono su što se, na kraju krajeva, pamti. Zato ne bi bilo pogrešno reći da je za doba „kraja povijesti“ Merkel bila idealtipski kancelar. Donosila je mir i stabilnost, makar se činila dosadna i „blijeda“, u nju je, kao u kakvu božicu, gledala cijela Evropa i pola svijeta dvije decenije.

Za memoare je, zna se odavno, bitnija dosjetljivost nego dobro sjećanje. Autorima oslobođenim okova državničke funkcije memoari dopuštaju lepršavost i iskrenost, to je prostor „naknadne pameti“ i dubokih promišljanja jednom kada je konačno sve prošlo, tu se svodi konačni račun sa sobom i drugima. U memoarima se otkrivaju posljednje tajne koje čovjek ne misli ponijeti sa sobom u grob (dakle, nikad sve!), tu se nude pikanterije kojih nema u arhivskim dokumentima i dosadnim stenogramima. Lični, zajedljivi, nerijetko uvredljivi spram drugih, uz dozu trača koji svi potajno volimo, memoari su za historičare neprocjenjivo blago. Makar im se nikad ne poklanja puno povjerenje jer je (pri)sjećanje varljiva rabota, oni nam popunjavaju onaj kostur o nekom prošlom događaju nastao na osnovu dokumenata.

Jedno veliko ništa

Od svega što memoari mogu biti, memoari Angele Merkel su ništa. Jedno veliko ništa. U njima očajno nedostaje života. Ako ga i ima u prvom dijelu u kojem se Merkel prisjeća svog djetinjstva u Istočnoj Njemačkoj (DDR) u porodici protestantskog svećenika, sve poslije tek je trčanje kroz bezbroj imena, dokumenata i krajnje plitkih uvida. Sve poslije odveć je birokratski, merkelovski. Cinici bi rekli da je barem sigurno da je memoare pisala Merkel lično, a ne neki Ghost Writer, kao u filmu Romana Polanskog.

U svom oproštajnom govoru kao kancelarka Merkel će otvoreno priznati da je jedan od najvećih tereta koji je kao političarka nosila očekivanje da, kao neko ko dolazi iz DDR-a, iznova i iznova dokazuje svoju lojalnost (u) ujedinjenoj Njemačkoj.

„Da li ljudi moje generacije i čije je porijeklo iz DDR-a iznova i iznova treba da dokazuju lojalnost našoj ponovo ujedinjenoj zemlji, čak i nakon pune tri decenije postojanja ujedinjenje Njemačke, kao da je naša ranija historija, naš život u DDR-u neka vrsta sramote?“, pita se Merkel na kraju svoje političke karijere.

Ali čak i u memoarima Merkel upada u istu zamku dokazivanja lojalnosti: ona iz stranice u stranicu pokušava dokazati da je svaki njen udisaj u mladosti bio borba protiv komunističke vlasti. Dok se mala Angela igra s bratom i sestrom, dok ide u školu, studira, brani doktorat, zapošljava se kao naučnica na akademiji nauka, sve je to, ustvari, subverzivno djelovanje protiv diktature, rušenje režima iznutra i potraga za slobodom. Tu Merkel propušta da na vlastitom primjeru uvijek upitne lojalnosti propita na kojim osnovama je, uopće, došlo do „ujedinjenja“ dvije Njemačke? Da je potrebno tražiti bolji termin od „ujedinjenja“, možda se najbolje vidi iz činjenice kako je Merkel uopće završila u Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU) nakon 1990. U godinama „događanja naroda“ Merkel u politiku ulazi kroz malu stranku u DDR-u nazvanu Demokratska alternativa, koja će biti dio jedine višestranačke vlade DDR-a nakon pada komunizma, a prije ujedinjenja. Demokratska alternativa potom odlučuje da se ujedini s  CDU-om, ali jedino što im je bilo dopušteno jeste da se potpuno „utope“ u CDU i pri tom budu sretni i tihi. „Hrabro“ su zatražili da makar imaju radnu grupu unutar CDU-a koja bi se nazvala po staroj stranci, što im je dopušteno, iako Merkel priznaje da takva grupa nikad nije zaživjela.

„Osjećali smo da nas tretiraju kao neupućenu djecu“, pojašnjava Merkel.

Skoro identičan model bio je i ujedinjenje Savezne Republike Njemačke (GDR) i Njemačke Demokratske Republike (DDR). Očigledno je da je u procesu „utapanja“ DDR-a bilo gubitnika, običnih ljudi koji su odjednom ostali bez posla, imovine, cijelog jednog svijeta za koji su znali, kako je pokazano u sjajnom filmu Good By Lenin! U novoj i ujedinjenoj Njemačkoj Merkel je bila bitan faktor, savezna ministrica, i ljudi su prirodno dolazili da joj se žale na način na koji dolazi do „ujedinjenja“. Osim ispraznih riječi, Merkel ne nudi mnogo ni onima koji joj se žale 1990-ih ni čitaocima svojih sjećanja. Ne usuđuje se Merkel ni da propita otkud da krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) svoje uporište danas ima upravo u dijelovima Njemačke koji su nekada bili DDR? Izostaje i bilo kakav uvid šta je ujedinjenje dvije Njemačke značilo za ostatak Evrope, ujedinjenje do kojeg je došlo na temeljima ideje da pripadnici iste nacije trebaju živjeti u jednoj zemlji.

Bez posipanja pepelom

Jedna od osnovnih zamjerki adresiranih Angeli Merkel, posebno u svjetlu napada Rusije na Ukrajinu 2022. godine, bila je da je, ustvari, u političkoj i državničkoj ulozi po pravilu izbjegavala (političke) konflikte popuštajući, nastojeći da se ne zamjeri, uz gutanje nekih krupnih žaba. Merkel donekle daje za pravo kritičarima, priznaje da je možda i mogla reagirati drukčije i nudi pojašnjenje vlastite pozicije u kompleksnim međunarodnim odnosima. Ali čak i u memoarima Merkel bježi od sukoba, puna je razumijevanja i topline čak i kad se može naslutiti gorčina koja iz nje izbija. Nije samo u pitanju čuveni sastanak s Putinom na koji je ruski lider doveo psa, znajući da se Merkel boji pasa, ili činjenica da su Sjedinjenje Države prisluškivale njene komunikacije, već i krajnje niski udarci kojih u politici uvijek ima kao onomad kada joj je G. Schroeder prigovorio što se „nije realizirala kao majka“.

Iako nije karijeru gradila kao veliki orator, u više navrata govori Angele Merkel izazvali su duge i ogorčene rasprave. Prvi put kad je onomad proglasila kraj multikulturalizma i drugi put kad je u govoru u Knesetu sigurnost Izraela proglasila za raison d'etre postojanja savremene Njemačke. Merkel se u memoarima vraća na ove teme, ali nudi malo ili ništa novo, posebno oko Njemačke podrške Izraelu, koja je za nju neupitna, bez obzira na strašna razaranja Gaze i hiljade ubijenih civila. Općenito, nema momenta u kojem Merkel značajnije reterira, bez obzira na to da li se radi o podršci Izraelu, pesimizmu spram članstva Ukrajine u NATO-u ili, pak, o „aktivnoj miroljubivoj koegzistenciji“ s Putinom i Rusijom – čak i nakon 2016. Merkel ne piše da se pospe pepelom već da, kako kaže u uvodu, preuzme u svoje ruke barem dio narativa o sebi i svom mandatu.

Treba biti pošten pa reći kako je iznimno što Merkel ne propušta priliku da i u memoarima naglasi značaj tima koji ju je pratio, posebno njene najbliže saradnice Beate Baumann, koja joj je pomogla i u pisanju memoara. Dok su svjetla reflektora uprta u Merkel ili bilo kojeg drugog lidera, potpuno skrajnuti ostaju svi oni, njih stotine ili hiljade, koji kao kakav precizni satni mehanizam neumorno rade iza scene. Iako mi vidimo samo Merkel ili bilo kojeg drugog lidera, on je bez onih iza sebe ništa i Merkel je toga bila svjesna. Čini se da je umjela okupiti dobar tim, bila dovoljno pametna da sebi i drugima prizna da ne zna sve i da ima povjerenje u svoje saradnike. Na kraju krajeva, neko pametan je kazao da je politika svih politika kadrovska politika, a tu je Merkel, očigledno, bila iznimno dobra. Iz memoara je moguće dobiti dobar uvid u to kako jedan kompleksan državni mehanizam jedne sile funkcionira.

Izabrati pravi momenat u politici po pravilu je ključna stvar i to je, može se nazrijeti iz memoara, ključ političkog uspjeha Merkel. U politiku se uključuje ni prerano ni prekasno, snažno zagovara ujedinjenje svoje strančice s moćnom Kršćansko-demokratskom socijalnom unijom, koja je tada na vlasti, vjerno ostaje u sjeni velikog H. Kohla, prihvatajući da statira u njegove dvije vlade kada je savezna ministrica za žene i mlade i za okoliš. Tek potonuće Kohla i njegovog najbližeg kruga kroz korupcijski skandal vezan za ilegalne stranačke fondove otvorit će put Merkel do preuzimanja CDU-a. Merkel u prvoj fazi pravi kompromis s Friedrichom Merzom i s njim dijeli moć unutar CDU-a, ali će ga se riješiti čim dovoljno ojača vlastitu poziciju unutar stranke (Merz će morati čekati 20 godina da se ponovo vrati na čelo CDU-a i bude kandidat za kancelara). Na kraju, Merkel je izabrala i pravi momenat da se povuče, na vrhuncu moći, kao kancelarka koja nikada nije izgubila izbore, po tome nadmašivši sve prethodnike. Moguće je biranje momenta nazvati i čistim kalkulantstvom u kojem nema ništa viteško. Merkel je, očigledno, od onih koji politiku razumiju kao maraton – gdje je ključno dobro rasporediti snagu, nikad ne pokazati svu moć kojom se raspolaže odmah na početku i strpljivo čekati završnicu.

Zapadni Balkan: Malo i usputno

Sam Balkan Angela Merkel spominje malo, jedva nekoliko puta. Za vrijeme ratova 1990-ih Merkel je statirala u Kohlovoj vladi pa se raspada Jugoslavije i ratova i ne dotiče. Učešće Njemačke u bombardovanju Srbije, veliku temu u njemačkoj javnosti jer se radilo o prvoj borbenoj misiji Bundeswehra ikada, Merkel spominje u jednoj rečenici kada kaže kako je bombardovanje bilo opravdano s ciljem zaustavljanja zločina nad kosovskim Albancima, a rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj niti u jednoj. Od političkih lidera pored Miloševića spomenut je i pohvaljen jedino Zoran Zaev u kontekstu dogovora s Grčkom oko imena Sjeverna Makedonija.

Merkel ulazak Hrvatske u EU i NATO ne registrira na bilo koji način, a Zapadnom Balkanu vraća se još jednom hvaleći se Berlinskim procesom, koji je inicirala dok je sa saradnicima razmišljala šta da se uradi uoči 100. godišnjice Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Svemu se, prema njenom sjećanju, protivio tadašnji ministar vanjskih poslova, a danas predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier, bojeći se da njemačka previše solira u odnosu na ostatak EU. Za Merkel je Berlinski proces iznimno uspješan, iako iz nekoliko paragrafa u kojima se dotiče teme ostaje nejasno na čemu Merkel temelji to uvjerenje. U tom dijelu memoari su korisni za čitaoce sa ovih prostora čisto da sebe pozicioniramo na globalnoj mapi: periferija periferije, tri stranice u memoarima od 750 stranica. Tmurna je to spoznaja jer se i iz memoara Angele Merkel potvrđuje da se Zapadnim Balkanom bave nižerangirane diplomate i da članstvo u EU nikada nije ozbiljnije razmatrano. Svi oni silni uvjeti, mape puta, ključni prioriteti i druga čudesa čine se kao birokratizacija procesa koji nema izgledan kraj, narodski kazano: drži tihu vatru.

Krenuti pisati memoare ustvari reflektira dvije bitne činjenice. Prva je vrednovanje vlastitog doprinosa koji mora biti – barem u samoprocjeni – izuzetan, jer čemu memoari ako nije tako. Drugo je prihvatanje činjenice da je život linearno kretanje koje ima svoj kraj. Na ovim prostorima poodavno je iščezla generacija političara koja je iza sebe ostavljala memoare ili dnevničke bilješke (i to kakve, vidjeti, naprimjer, pod Avdo Humo Moja generacija). Niko od ključnih vođa iz 1990-ih nije ostavio vlastite memoare, što je uglavnom posljedica činjenice da su po pravilu odbijali uvažiti mogućnost biološkog kraja, odreći se moći i u tišini se posvetiti pisanju sjećanja. Ono što je poslije došlo i protutnjalo političkom scenom uglavnom nije ni čitalo, a kamoli da piše.

Historičari, pa i novinari (Merkel je i u stranačkim i u vladinim okvirima obavljala funkciju glasnogovornika i na nekoliko mjesta se osvrće i na saradnju s medijima iz te perspektive) knjigu ne preskaču, uprkos lošim kritikama. Memoari Angele Merkel još uvijek nisu prevedeni na neki od južnoslavenskih jezika, a tiraž od 400.000 primjeraka na njemačkom jeziku skoro da je već rasprodat, što je memoare učinilo najprodavanijom knjigom na njemačkom jeziku u 2024. godini. Odlično se prodaje i englesko izdanje, uprkos cijeni od 42 eura, a Merkel će inkasirati, navodno, oko 12 miliona eura.