Različitim izložbama, tribinama i naučnim skupovima obilježava se 80. godišnjica od prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja BiH (ZAVNOBiH). Kako se 25. 11. obilježava i kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine, godišnjicu obično prati i prigodan državni protokol uz prijeme, izjave najviših dužnosnika i polaganje cvijeća. Ono što je primjetno iz ranijih godina, posebno kada se ZAVNOBiH komemorira u kontekstu Dana državnosti Bosne i Hercegovine, jeste interpretiranje ZAVNOBiH-a kao događaja kojim je rekonstruisana odnosno obnovljena državnost Bosne i Hercegovine, što je poslužilo kao temelj da BiH 1992. stekne nezavisnost.

O ZAVNOBiH-u se danas govori i piše, kako je to u slučaju Jugoslavije primijetio Srećko Pulig, primarno iz perspektive “dovršenih država” pri čemu se pojedini aspekti o kojima se govori u javnosti biraju kao kriške iz torte, što po pravilu prati proces “nacionalizacije” ili, u slučaju BiH, “etnizacije”. O redukciji ZAVNOBiH-a i općenito NOB-a kroz “nacionaliziranje” ili pak “etniziranje” povremeno se i govori, pri čemu je brisanje iz memorije Sarajeva predsjednika ZAVNOBiH-a Vojislava Kecmanovića, prvenstveno zbog “pogrešnog” etničkog identiteta, simboličan primjer takvog procesa. ZAVNOBiH se reducira i na druge načine, prvenstveno kroz izdvajanje i odvajanje od konteksta sveukupnog jugoslavenskog iskustva, narodnooslobodilačke borbe, Komunističke partije Jugoslavije, revolucije… ZAVNOBiH se reinterpretira vrlo pojednostavljeno i od svega mu se priznaje isključivo “obnova državnosti”.

Radikalan raskid sa prošlošću

Govoreći o temeljima na kojima Jugoslavija nastaje 1943., Pulig ističe da nova država nastaje na kolektivitetu “narodnooslobodilačke borbe” koji se suprotstavlja zatečenom državnom aparatu Kraljevine Jugoslavije, kapitulaciji te se zasniva na otporu fašizmu. Nova Jugoslavija se ne izvodi ni iz kakve postojeće ili predodređene supstance, nema pozivanja čak ni na raniju tradiciju jugoslavenstva, već se stvaranjem Jugoslavije ispostavlja radikalni zahtjev za jednakošću.

“To nije ‘patriotski’ akt obrane određenog poretka, simboličke i institucionalne strukture, već praksa jednog novog kolektiva koji se temeljito suprotstavlja zatečenom državnom aparatu. No pitanje nacionalnog oslobođenja postavlja u množini. Oslobođenje jednog naroda, jedne ‘nacije’ nužno uključuje oslobođenje i jednakost svih, bilo da su oni već ‘reprezentirani’ u državnom aparatu ili to nisu. ‘Pravo naroda na samoopredjeljenje’, kao lenjinističko načelo, ne označava legitimaciju jedne pravno-političke forme, principa po kome se jedna nacija ogleda vlastitoj državnoj strukturi, već predstavlja najmanji zajednički nazivnik putem kojeg se konstituira kolektiv koji ujedinjuje ‘narode’ u antifašističkoj i antiimperijalističkoj borbi. Ta borba je radikalizacija egalitarističke maksime. Jugoslavenski kolektiv proizlazi iz formi direktne, masovne demokracije, koje tu nastaju. Iz ‘proleterskih brigada’, ‘narodnooslobodilačkih odbora’ i ‘zemaljskih antifašističkih vijeća’”, piše Pulig.

Iako je Komunistička partija Jugoslavije u predratnom periodu imala izgrađen stav o nacionalnom pitanju, koje će ostati važno političko pitanje sve vrijeme njenog postojanja, te se povremeno koristila “mitom o kontinuitetu” (kontinuitet borbe protiv stranih okupatora ili pak vidljiv pokušaj građenja kontinuiteta na simbolima i zastavama republika), ZAVNOBiH 1943. u potpunosti reproducira matricu radikalnog prekida sa prošlošću i bilo kakvim kontinuitetom.

U današnjim dominantnim komemoracijama ZAVNOBiH-a, kada se govori o “obnovi državnosti” u prvom planu je upravo taj kontinuitet, pri čemu je jedna obala bosansko srednjovjekovlje, a druga ZAVNOBiH. U takvim tumačenjima, ZAVNOBiH je povijesna kulminacija sa ishodištem u srednjovjekovnoj bosanskoj državi. Međutim, kada se pogledaju ključni dokumenti kao što je Rezolucija koja je usvojena na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a ili pak Deklaracija koja je usvojena na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, vidljivo je da se ZAVNOBiH konstituira kao vanredan događaj u povijesti BiH koji svoje ishodište ima isključivo u aktuelnoj narodnooslobodilačkoj borbi. Sama Deklaracija počinje konstatacijom da “prvi put u istoriji Bosne i Hercegovine” se dešava da se “sastanu predstavnici srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda” povezani čvrstim bratstvom u ustanku, s ciljem da na osnovu rezultata oružane borbe naroda Jugoslavije i naroda u Bosni i Hercegovini “donesu političke odluke koje će otvoriti put našim narodima da urede svoju zemlju onako kako to odgovara njihovoj volji i interesima”. Deklaracija je potom fokusirana na delegitimizaciju kolaboracionističkih snaga i odbacivanje Kraljevine Jugoslavije. Prethodna povijesna iskustva opisana su isključivo u rečenicama da su narodi BiH vijekovima živjeli zajedno, ali su “razdor i mržnju među našim narodima unosili tuđinci od Osmanlija, Mađara i Austrijanaca do današnjih fašističkih zavojevača” te obećanju da se “u plamenu narodno-oslobodilačke borbe brišu tragovi zlosrećne prošlosti i stvara se nerazrušivo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine koji više neće dozvoliti da njihova domovina bude predmet borbe velikosrpske, velikohrvatske i muslimanske reakcije oko podjele vlasti”.

Pogled ka budućnosti

Deklaracija o pravima građana BiH koja je usvojena na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1944. u Sanskom Mostu ponovo ZAVNOBiH legitimira kao vanredan događaj (u preambuli se dva puta naglašava “prvi put u istoriji”) u povijesti BiH koji izrasta isključivo iz narodnooslobodilačke borbe. Dok je Rezolucija sa prvog zasjedanja usmjerena ka tome da delegitimiše kolaboracionističke snage i Kraljevinu Jugoslaviju, na drugom zasjedanju se kroz usvojenu Deklaraciju daje jasniji pogled o budućem uređenju BiH u okviru nove Jugoslavije.

ZAVNOBiH, dakle, na ovim temeljima konstruira državnost BiH, a nikako je ne rekonstruira, ne obnavlja državnost Bosne i Hercegovine. Povijesnom iskustvu zajedničkog življenja odaje se priznanje, a same polemike koje su bile prisutne u vrhu Komunističke partije BiH o tome da li će BiH biti zasebna republika ili autonomna pokrajina jasno ukazuju da je specifično povijesno iskustvo BiH uzimano u obzir. Odluka da Bosna i Hercegovina bude samostalna republika uprkos sovjetskom iskustvu i lenjinističkoj praksi da nacionalno mješovite sredine ne dobiju status republika važan je momenat, jer je to trenutak u kojem se komunističko rukovodstvo izdiglo iznad modela koji je znalo i slijedilo.

ZAVNOBiH je dakle primarno utemeljen na aktuelnom iskustvu njegovih učesnika (NOB), važnost povijesti i povijesnog iskustva se priznaje i uvažava, ali se povijesti odriče pravo da bude “predodređena supstanca”, te je primarno okrenut budućnosti u kojoj najavljuje radikalne društvene promjene. Već 1944. u Deklaraciji o pravima građana govori se o namjeri izmjene i popravljanja materijalnih uvjeta života građana, iskorjenjivanju nepismenosti, gradnji škola i kulturno-prosvjetnih ustanova, potpunoj ravnopravnosti žena i muškaraca u svim oblastima društvene djelatnosti… Neka obećanja će vrlo brzo biti “zaboravljena” i slobode pogažene kako to i inače često bude sa programskim aktima, deklaracijama i rezolucijama, ali oni ostaju važan reper kojim danas možemo mjeriti učinjeno.

Potreba da svaka generacija reinterpretira historijske događaje svakako je razumljiva, posebno nakon tektonskih društvenih promjena na kraju 20. stoljeća. Ono što se o ZAVNOBiH-u danas pamti i što se o ZAVNOBiH-u danas zaboravlja govori mnogo o našem društvu, a malo ili nimalo o samom ZAVNOBiH-u. Redukcija ZAVNOBiH-a samo i isključivo na momenat „obnove državnosti“ u suštini podriva sam ZAVNOBiH, a time i takvu državnost BiH. Radikalnija amputacija vlastite prošlosti valjda je samo odluka Narodne skupštine Republike Srpske na sjednici održanoj 1993. da zvanično odbaci odluke ZAVNOBiH-a kao „zabludu“, a momenti u kojima se tadašnji zastupnici pitaju imaju li legitimitet i da ukinu odluke AVNOJ-a vječiti je podsjetnik u kakve dubioze takvi procesi vode.

U vrijeme kada politička elita, uključujući i one koje se smatraju nasljednicima Komunističke partije, legitimitet traži u maglama prošlosti bez jasne vizije budućnosti, ZAVNOBiH zvuči odveć hrabro i prevratnički. Revolucionarno, takoreći.