Slavne godišnjice
Prije petnaestak dana je u Sloveniji obilježena osamdeset druga godišnjica Dražgoške bitke, u kojoj je Cankarov bataljon od oko dvije stotine partizana danima žestoko prkosio deset puta brojnijim njemačkim snagama. Ova nama nešto slabije poznata vojna operacija bila je vrhunac decembarskog ustanka u okupiranoj Sloveniji i bila je ključni trenutak u popularizaciji i budućem jačanju slovenskog partizanskog pokreta.
Na obilježavanju njene godišnjice u Dražgošama se redovno okupe i političari, a nisu rijetki ni ozbiljni politički govori posvećeni borbi protiv fašizma, naročito u kontekstu današnjeg vremena. Jedan takav govor održao je glavni govornik ovogodišnje manifestacije, slovenski zastupnik u Europskom parlamentu Matjaž Nemec.
U svom istupu koji je odjeknuo i van slovenskih granica, Nemec je jasno i nedvosmisleno ukazao na ključna mjesta izazova za današnje antifašiste. Naglasak je stavio na rat u Gazi kojeg je opisao kao genocid, te je pozvao na njegovo hitno zaustavljanje.
Europarlamentarac bez dlake na jeziku
„Koliko dugo će Evropa i svijet gledati brisanje jedne nacije pred našim očima? Koliko će trajati tolerancija prema moralnoj apokalipsi, bombardovanju bolnica i izbjegličkih kampova? Dokle će Sjedinjene Države nastaviti da opravdavaju akcije izraelske politike, dok Evropska unija oklijeva sa njihovom osudom”, upitao je Nemec u Dražgoši.
Upozorio je i na opasnost rasta ekstremnih desničarskih pokreta u Europi, naročito u Njemačkoj „gdje se prave nacrti za protjerivanje miliona ljudi“, te Italiji gdje „neofašisti usred prijestolnice salutiraju sa podignutom desnicom“. Prema Nemecu, vrijeme je da se složno ustane protiv svakog, pa i najsuptilnijeg oblika promicanja isključivosti i mržnje.
Na kraju, osvrnuo se i na klimatske promjene kao posljedicu divljeg kapitalizma. „Klimatski samit u Dubaiju također je jasan pokazatelj podijeljenosti i apatije onih koji donose odluke naspram moći kapitala“, poručio je slovenski socijaldemokrata i zastupnik u klubu Progresivne alijanse socijalista i demokrata u Europskom parlamentu.
Svega dvije sedmice poslije godišnjice Dražgoške bitke, u blizini Sarajeva je obilježena godišnjica Igmanskog marša, jednog od najpoznatijih događaja iz Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije. Procjenjuje se kako je ovom događaju prisustvovalo desetak hiljada ljudi, što ga – po riječima organizatora – svrstava među najveće antifašističke manifestacije u Europi.
Bh. progresivci bez stava
Organizator obilježavanja godišnjice Igmanskog marša je Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini (SABNOR BiH), kojem treba čestitati na održavanju ove tradicije, ali šta je sa baštinicima lijeve ideologije u našoj zemlji i gdje su njihove poruke? Iako se prethodnih godina na Igmanu znalo naći političara i iako su na ovom mjestu znali pozirati partizanskim salutiranjem, ove godine nije bilo značajnih poruka ni saopćenja vezanih za Igmanski marš.
No, možda je tako i bolje pošto Bosna i Hercegovina odavno nema kredibilne ljevičare koji će naglas reći ono što misle, ili koji će se barem pretvarati da imaju neke principe u koje vjeruju i iza kojih će stati. Nekom koincidencijom, otprilike u isto vrijeme pada i godišnjica smrti jednog od posljednjih takvih političara koji ni po koju cijenu nisu odstupali od svojih ideala, Nijaza Durakovića, čovjeka čijim je silaskom sa čela Socijaldemokratske partije BiH umrla nada da će se ta stranka ikad razviti u savremenu socijaldemokratsku stranku poput svoje slovenske sestre koju u Bruxellesu predstavlja Matjaž Nemec.
I dok Nemec nema problem otvoreno kritizirati poziciju EU po pitanju rata u Gazi, njegove bosanskohercegovačke kolege kalkulantski šute po ovom pitanju, tek se stidljivo oglašavajući o sukobu u čije središte prije pedeset godina Duraković nije imao problem lično otići. Tako, dok se obilježava podvig za kojeg se neizostavno veže sjećanje na desetine partizana kojima su promrzli udovi amputirani bez anestezije, brojne bh. progresivce kao da drži zavjet šutnje o djeci koja preživljavaju amputacije naživo u dvadeset prvom stoljeću, kako se ne bi slučajno ugrozila šansa za kakvu poziciju u Vijeću Europe i gdje li već.
Ako i pustimo Palestinu kao isključivo moralni lakmus i nešto gdje bh. antifašisti ne mogu puno učiniti, pogledajmo šta se dešava u zoni njihovoj odgovornosti i naslijeđem antifašističke borbe za zemlju ljudi jednakih prava za sve njene narode i narodnosti. Dok su partizani – na čijim se spomenicima uvijek spremno uslikati sa kakvim vijencem – ginuli za slobodu nijemo ili s pjesmom umjesto jauka, njihovi wannabe nasljednici nemaju problem sve odluke prepustiti nečemu što bi po partizanskim mjerilima predstavljalo stranu vlast.
Šteta novca bačenog na vijence
Tako se oni koji bi barem verbalno trebali biti za neki oblik države svih njenih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana jednakih u pravima danima raspravljaju o tome da li jesu ili nisu za rješenje po kojem bi u Bosni i Hercegovini nečiji glas vrijedio više od glasa nekoga drugog. Sama činjenica da takva rasprava postoji i da bh. progresivci u njoj učestvuju sama po sebi predstavlja poraz svega što antifašizam predstavlja i bačen novac na sve one silne vijence za antifašističke fotografije na Instagramu.
Jednako tako, osvrnemo li se i na ono što je Nemec govorio o klimatskim promjenama možemo postaviti pitanje – kakav je odnos onih u bosanskohercegovačkoj politici koji sebe smatraju antifašistima prema današnjem izazovu zaštite čovjekovog okolišta i kako tretiraju ovaj izazov naspram moći kapitala? Za odgovor ne treba ići dalje od Vareša i sramne ekspedicije lidera bh. progresivnih stranaka onim sramnim vozom uz naručenu medijsku pompu kakvu je na ovim prostorima izazivao još jedino poznati Plavi voz.
No, bez ikakve jugonostalgije i posmatrano isključivo sa aspekta odnosa prema resursima vlastite zemlje, onaj koji se vozio u Plavom vozu bi vjerovatno streljao sve koji su učestvovali u prepuštanju njenih rudnih bogatstava stranom investitoru. Ako je neko mislio da u prethodnoj rečenici nakon riječi „stranom“ slijedi riječ „okupatoru“ nije daleko od istine, pošto u današnje vrijeme investicija i okupacija često u praksi djeluju kao sinonimi.
U svakom slučaju, oni koji su ginuli u Dražgoši bili bi obradovani porukama koje se sa mjesta njihovog stradanja čuju osamdeset dvije godine poslije. Što se Igmanskog marša tiče, za njegove učesnike se konačno može reći da su izgubili rat, jer iako su plodovi njihove borbe debelo obesmišljeni devedesetih, zvaničan poraz nastupa tek sada. Možda su početkom devedesetih izgubili državu za koju su se borili, možda su još ranije izgubili bratstvo i jedinstvo u koje su vjerovali, ali tek sada je došlo vrijeme kada se više ništa od ideja zbog kojih su pregazili igmanski snijeg ne može prepoznati u riječima i djelima onih koji se njima diče. Od sve antifašističke baštine ostali su samo folklorni kazani graha, dvije-tri borbene pjesme, kalendari sa Titovim likom, vijenci na spomenicima i slike na Instagramu. (Adis Nadarević, Tačno.net)
Svijet je probio ključnu granicu globalnog zatopljena od 1,5 stepen celzija, cijenu već vidimo
Zemlja je izdržala 12 mjeseci temperatura 1,5 stepen celzija viših od predindustrijskog doba i to je prvi put zabilježeno, objavio je u četvrtak Evropski klimatski monitor. Naučnici su ovo nazvali “upozorenjem čovječanstvu”.
Oluje, suše i požari pogodili su planetu jer su klimatske promjene, pojačane prirodnim fenomenom El Nino, potaknule rekordno zagrijavanje 2023. godine, čineći je vjerojatno najtoplijom u 100.000 godina.
Ekstremi su se nastavili u 2024., saopćila je služba Copernicus Climate Change Service (C3S), potvrđujući da je od februara 2023. do januara 2024. zabilježeno zagrijavanje od 1,52 stepeni celzija iznad referentne vrijednosti iz 19. stoljeća.
To je ozbiljno upozorenje ključnog praga zagrijavanja od 1,5 stepen Pariskog klimatskog sporazuma, ali ne signalizira trajno probijanje granice koja se mjeri desetljećima, rekli su naučnici.
“Dodirujemo 1,5 stepen i vidimo cijenu, društvenu cijenu i ekonomsku cijenu. 1,5 stepen je jako velik broj i jako nam šteti u smislu toplinskih valova, suša, poplava, pojačanih oluja, nestašice vode u cijelom svijetu. To je ono čemu nas je 2023. naučila”, rekao je Johan Rockstrom iz Potsdamskog instituta za istraživanje utjecaja klime.
Proteklih mjeseci vidjeli smo navalu ekstrema diljem planeta, uključujući razornu sušu koja je zahvatila bazen Amazonije, visoke zimske temperature u dijelovima južne Evrope, smrtonosne šumske požare u Južnoj Americi i rekordnu količinu padavina u Kaliforniji.
Copernicus je saopćio da je prošli mjesec bio najtopliji januar ikada zabilježen što je osmi mjesec zaredom s historijski visokim mjesečnim temperaturama i s temperaturama koje su ukupno bile 1,66 stepen višima od procjene prosjeka januara za 1850.-1900., predindustrijsko referentno razdoblje.
“2024. počinje s još jednim mjesecom koji obara rekorde, ne samo da je najtopliji januar u historiji nego smo upravo iskusili 12-mjesečno razdoblje više od 1,5 stepen celzija iznad predindustrijskog referentnog razdoblja”, rekla je Samantha Burgess iz C3S.
Emisije koje zagrijavaju planet, uglavnom izgaranjem fosilnih goriva, nastavile su rasti posljednjih godina. Naučnici najozbiljnije upozoravaju da, ukoliko se globalne emisije hitno ne svedu na nulu, svijet će uskoro preći sigurnosna ograničenja navedena u Pariškom klimatskom sporazumu. (Klix)
Pjevidrug pacifizma
Živimo u vremenu svjedočanstava gdje naši bližnji (artisti) sve češće su nekakvi usrećeni pikzibneri što traju nekom silom oko nas zobljući zrna nečije tuđe slave, negoli što su, pak, samoživi kreativci koji gore vlastitom vatrom. Djelovanje na playback najisplativiji je oblik preživljavanja danas među dominantnoj sili mediokritetokracije… Pritom je sila: i snaga i množina! Da bi uspio, da bi bio primijećen, moraš biti ili redikul ili lupež, ili rebel ili ništarija. Ili ništa od toga. A opet, možeš biti tek običan papirić, komadić karte debljine suhoga lista na vjetru i imati njegovu krhkost, pa opet, biti i čvršći i tvrđi od armirane betonske ploče ili čelične oplate na tankeru ili tenku. Možeš biti, recimo, lakmus-papir, tanak kao kartina i otporan kao paus, i, s malo vlage, pokazati svima točnost istine u facu poput zrcala. Možeš biti sve to, evo vidiš kako je to jednostavno, ali, jebiga, trebalo se roditi, pa krstiti se, pa se zvati, pa biti – Predrag Lucić…
Samoživ kao samonikli cvijet, prerano ugašen kao olimpijski plamen, Predrag je u onom dijelu vječnosti što mu je bio povjeren za ovozemnog boravka, u nekoliko područja spisateljskog poziva realizirao izuzetno zaokružen opus. A da je poživio, 12. veljače Predrag bi proslavio (tek!) svoj 60. rođendan… Ovako, namigujući s nebesa kao anđeosko biće, kao apstraktum djeluje na nas s ostavštinom kojoj se vazda iznova vraćamo.
S koje god točke da se pogleda Predragovo djelo, uvijek će u oku promatrača biti granitni obelisk antiratne poruke. Odlično je Viktor Ivančić artikulirao srh Predragovog bića, navevši kako je on “radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički”
Moglo bi se reći kako je određeni, sasvim pretežiti dio Predragove umjetnosti bio jedan tip crossover izričaja. Kao što je njegovo golemo pjesničko djelo – mimo klasične dvije stihozbirke “Ljubavnici iz Verone” i “Mjesec nad Splitom” – bilo inspirirano već postojećim pjesmama, na sličan način možemo povući analogiju i kad se osvrnemo na njegove komade napisane za kazalište. Tako je njegova drama “Aziz ili svadba koja je spasila zapad”, žanrovski određena kao comédie-franchise, nastala po motivima drame “Pir malograđana” Bertolta Brechta, dok je komad “Istarske barufe” napisan kao refleks na “Ribarske svađe” Carla Goldonija. Naslov “Kako se kalio Čehov” otkriva nadahnuće u socrealističkom romanu Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik”, dok nedovršena drama “Lizistrata” ne krije vezu s Aristofanom, a “Cervantesov trg ili Trg robova” sa svojim arhetipskim pikarom Don Quijoteom. U komediji “Alan Ford & Grupa TNT” u epizodi “Povratak otpisanih” Predrag je spojio kultni strip koji je silno utjecao na pop-kulturu zadnjih desetljeća XX. vijeka u nas, te nadnaravnu kriminalističku seriju Dragana Markovića i Aleksandra Ace Đorđevića, koja je bila i ostala kopča u paralelizmu sa svjetskim televizijskim inačicama.
Svi ti tekstovi napisani za teatar odišu zvonkom poetičnošću. Svaki je Predragov dramski komad, ustvari, neki oblik poeme, a možda bi se od njih mogao ustanoviti (po uzoru na pjesme u prozi) i novi pjesnički žanr: pjesme u drami…
I uzimajući u razmatranje i ocjenjivanje, analiziranje i proučavanje bilancu Predragova pjesnikovanja, svakako se može ustvrditi kako su najuspjeliji njegovi stihovi i najveći njegovi dosezi u težnji za jahanjem Pegaza u galopu, bili oni koje je pisao potaknut sudjelovanjem u nekoj vrsti već postojećega kazališnog palimpsesta. Očito, da bi ispunio potpuni klimaks svoje artizanske oslobođenosti bio mu je nužan zadani okvir, naslov za temu ili pak sadržaj kojemu je on tek trebao nadjenuti titul. I to je pokazatelj kako je Predrag, u najdubljim zakutcima sebe, možda ipak najviše bio – redatelj! Realiziran ili ne, svejedno. Morao je imati polazište, trebao je imati predložak: pistu s koje će se zaletjeti i poletjeti. Stoga, lirske akcije upravo antologijskih protega postigao je u, Arsen bi rekao – primijenjenoj poeziji. Svejedno, je li posrijedi “Majka Courage” Bertolta Brechta, gdje stoji onaj čudesni ostvaraj s ironijskom porukom “Kupi mi, mama, jedan mali rat/ Kakav nitko nema”, ili je govora o pjesmama napisanima za predstavu “Tri mušketira” Alexandrea Dumasa, u čijem prologu stoji inicijalni katren s interogativima: “Ispod te krvi još ima li kože?/ Ruke i noge još da li im rade?/ ‘Tri mušketira’ zar igrat se može?/ Zar živi su još da mačeve vade?”
S koje god promatračnice da se pošalje pogled na Predragovo djelo, uvijek će u oku promatrača biti granitni obelisk antiratne poruke. Odlično je Viktor Ivančić artikulirao srh pacifističkoga Predragovog bića, navevši kako je on “radikalno antiherojski, dosljedno demobilizatorski, borbeno antimilitaristički” u do jednom svojem humanističkom djelovanju, koji je svim svojim municijskim sredstvima, i pjesničkim i kazališnim, i kolumnističkim i žurnalističkim vazda stremio – “ogoliti što brojnije varijante ratnoga apsurda”.
Rečeno je: redatelj!
Da, Predrag Lucić studirao je kazališnu i radijsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Trebalo je to biti njegovo životno profesionalno poslanje; međutim, novinarstvo će ga obuzeti posvema, a teatar će ostati njegovim trajnim suputnikom kojemu će se vraćati i posvećivati u nepravilnim ritmovima. Bit će i dogovorenih predstava koje će se otkazivati…
No, intendant HNK Split Ivica Restović dat će šansu još mladom 23-godišnjaku, inače kazališnom stipendistu, kad će Predrag u sklopu 33. Splitskog ljeta, posredstvom kazališne radionice “Ulične ljubavi”, režirati kolažnu trilogiju na tri mjesta u različito vrijeme. Prvo je 15. srpnja 1987. na Kazališnom trgu točno u podne izveo komad(ić) “Ljubav i ludilo” Daniila Harmsa i Henri-Pierre Camusa, a popodne u 18 sati na Pjaci “Naranču na Venerinom brijegu” Fernanda Arrabala. Sutradan, na stepeništu ispred splitske prvostolnice, u 23.30 sati uprizorio je predstavu “The twentieth-century Hamlet”, koju su po Williamu Shakespeareu bili načinili Luis Buñuel, Konstanty Ildefons Gałczyński, Heiner Müller i sâm Predrag. Inače, u sve je tri “jednočinke” Predrag bio koautor.
U ovoj je prilici, umjesto uobičajene kazališne knjižice, bila štampana prava pravcata novina “Summer Times”, u danas mnogim tiskovinama nedostižnoj tiraži od 6000 primjeraka… Predrag je ovaj broj “uredio i vodio, a tek će odgovarati”, i odmah je tim novopokrenutim gradskim fojima bio izišao – drugi broj! Štampan je u Banja Luci i sadržavao je čak 12 stranica. U njemu je, naravno, bila light verzija tjednika Feral Tribune, kakav ćemo kasnije upoznati, ali mu nije nedostajalo satirično-zajebantske supstance. Znakovit je i natpis na naslovnici: “‘Summer Times’ se ne prodaje”, a unutra na više mjesta stoji krilatica: Informatio est mater stupidorum… Predrag je i pisac uvodnika “Nasukano kazalište”, čiji početak glasi: “Kazalište je, uz crkvu, valjda jedina kuća u kojoj je šaputanje prešutni običaj. A šapuće se da obred slučajno ne bi bio poremećen.” Zato je valjda i iznio predstavu na otvoreno, ali ju je (dijelom) postavio i u podnožje crkve. I to ne bilo koje crkve, već katedrale: Katedrale svetog Duje u Splitu. I poentirat će Predrag mišlju koja bi se mogla uklesati na svaku zgradu teatra: “Kazališnici na sve što su dozvolili da im se zbude – samo sliježu ramenima.” Kakav divan neologizam – kazališnik… Pa dodaje: “Kazališnici ubrzo ostaju ispražnjeni, nijemi, slegnuti i bezvoljni. Umjesto kazališnog stvaranja bave se proizvodnjom predstava. Umjesto da postavljaju još neriješena kazališna pitanja života i smrti, oni se uključuju u dežurni anketni sistem.”
Dakako, ova dvodnevna i trodijelna premijera bila je diverzantsko-subverzivna kazališna instalacija, ako ćemo je opisivati likovnim jezikom, koja je u uštogljenoj teatarskoj našminkanosti skeptičnoj prema iskoracima izazvala ponešto prepasti i prestravljenja. Teoretski gledajući, Predragov debi na sceni nije bio polučio recepcijski uspjeh, a koliko ona praktički “nije uspjela” najbolje govori pamćenje publike koja je se još uvijek sjeća. I nje, i Predraga Lucića.
Predragi pjevidruže, di si da si, na dobro ti doša šezdeseti rojeni dnev! (Siniša Vuković, Novosti)
