RAZGRANIČENJE: Najskuplja srpska riječ za ovu sezonu!

IZDVAJAMO

Kako sada stvari stoje, predviđeno trajanje rata oko «razgraničenja» je negdje do septembra, kada barem SNSD i Milorad Dodik kreću u dobro poznatu šator-turneju po zborovima i vašarima, u kojoj nemaju nikakvu konkurenciju.

Pa je tako s jedne strane itekako dobro prevaziđena avgustovska sezona kiselih krastavaca, a s druge patent «razgraničenja», kojim se zapravo Vučić pere u očima svoga plebsa, za nešto što tri decenije i nije srpsko, dakle taj patent postaje višenamjenski i multifunkcionalan.

RAZGRANIČENJE: Najskuplja srpska riječ za ovu sezonu!

Pokazalo se da termin za kratkotrajnu upotrebu Aleksandra Vučića ima veliku i znatno trajniju upotrebnu vrijednost s ove strane Drine

 

Sasvim sigurno, riječ razgraničenje postala je najpopularnija ovog ljeta u srpskom političkom korpusu s obje strane Drine. Zlobnici bi rekli, u inflaciji mitomanske semantike, razgraničenje je vazdignuto u najnoviju – najskuplju srpsku riječ.

Kakogod, tek je s proljeća predsjednik Srbije Aleksandar Vučić spustio među Srbe «razgraničenje», čime je ono postalo must have za ovu sezonu i odnosi se prije svega na diskurs Beograda spram kosovskog pitanja. Da, spram kosovskog pitanja, a ne spram Kosova.

Jer, Kosovo nema puno veze s «razgraničenjem», a «razgraničenje» je zapravo politička futurološka perspektiva zvaničnog Beograda po kojoj bi nekako, ne zna se kako, uz zatvaranje oba oka u Berlinu, Republici Srbiji bile dodijeljene opštine na sjevernom dijelu Kosova. Ova paradigma (da, razgraničenje je za par mjeseci postalo paradigma beogradskog političkog mejnstrima), dovedena je do ultimativne zahtjevnosti.

Uprkos realnosti na terenu koja ne prepoznaje razgraničenje.

Priča o šiptarskom igumanu

A kako je pararealnost postala realnost? Uz pomoć medija, dabome. Onih probranih, koji su čuvari nekakvog srBskog ćudoređa, a koje je oličeno u Aleksandru Vučiću i njegovom fingiranom, gotovo čudesnom žitiju. Dabome, taj život, to žitije je napisano naprvo u istim tim medijima.

Informer, list Alo, TV Happy te Dragan J. Vučićević i Milomir Marić postali su neka vrsta kerberskih glasnogovornika režima. U roku od odmah, «razgraničenje» je utemeljeno kao «vijekovni kamen temeljac srpske politike oko koga nema spora». Nema spora utoliko da se svako iz javnog života ko se upita za realnu mogućnost razgraničenja naziva izdajnik. Bez razlike. Od opozicionog Nenada Čanka do igumana manastira Dečani, Save Janjića. O referencama Nenada Čanka i njegovim pogledima na pogubnu politiku gotovo sve ijednog srbijanskog režima u zadnje tri decenije znamo (gotovo) sve, pa i ne treba vršiti neku elaboraciju.

Što se tiče igumana Janjića, stvar sa «razgraničenjem» je komplikovanija i zanimljivija. Naime, iguman se nalazi u manastiru Dečani na jugu Kosova. Svojim FB statusima jasno je dao do znanja da i na jugu postoje Srbi, a da je projekat «razgraničenja» s nekakvim opcionim sjevernim opštinama koje bi pripale Srbiji zapravo bacanje prašine u oči srbijanskoj javnosti. Kao što i jeste.

I tu stupaju na scenu medijski kerberi, koji pod Vučićevom dirigentskom palicom proglašavaju igumana Savu Janjića «šiptarskim patriotom». A razlog je? Pa neko je našao jedan normalan Janjićev tvit od prije pet godina u kojem iguman ljudski čestita Maljindi Kelmendi na osvojenoj tituli Svjetske prvakinje u džudu. Janjić na engleskom kaže da je to sjajna vijest za sve na Kosovu. Što opet jeste, ali što ga u ovakvoj «razgraničavajućoj» konstelaciji snaga svrstava u izdajnika par excellence.

Dodik i četiri patetične monahinje

A sada, kao poduvod, jedna digresija. Za one koji pažljivije čitaju medije ovih dana, postaje indikativna jedna izjava, političara udaljenog koju stotinu kilometara sjeverozapadno od Kosova. Riječ je o Miloradu Dodiku. On za N1 kaže: «Nemam namjeru da nikom držim predavanja i, naravno, da imam i saosjećanje i empatiju, kako god bi to trebalo da se nazove, prema našim ljudima koji ostaju ili su negdje daleko izvan granica Srbije. Ali, da sada jedna patetična priča o četiri monahinje treba da bude isključivi faktor srpske nacionalne državne politike, to govori da je Srbija demokratsko društvo, u kome je sloboda mišljenja daleko više izražena nego što mnogi žele da priznaju samoj Srbiji.»

Inače, «patetična priča o četiri monahinje» je apel SPC-a Vučiću da Srbi (još uvijek) postoje južno od Ibra. Pa je tako Dodik iskorišten od strane Vučića da barem retorički «pusti niz vodu» sve one koji se osjećaju kao Srbi na Kosovu a ne podržavaju Vučićevu politiku i žele da nastave svoj život na Kosovu. Po sistemu «ja tebi vojvodo, ti meni serdare», Vučić se odmah zahvalio Dodiku i za istu N1 izjavio: »Dodik je rekao sve što je istinito o Kosovu.»

Razgraničenje po glavi stanovnika

Ali i Milorad Dodik je morao zgrabiti svoj dio kolača koji se zove razgraničenje. Zapravo, njemu je taj dio kolača u predizbornoj bh. histeriji najpotrebniji. Od presudnog značaja za njegovu opetovanu profilaciju kao prvog u prekodrinskih Srba. I odmah je zgrabio najveći komad te ga najdirektnije isporučio medijima: «Znači, Republika Srpska, Srbija, četiri opštine Kosova, reintegracija srpske politike i nacionalnih interesa u Crnoj Gori», objasnio je Dodik pojam «razgraničenja» kako ga on vidi.

Sjeme na najplodniju političku zemlju bilo je bačeno i u roku od odmah nikla je čitava šuma stavova, kontrastavova, probudili su se srBski ratni apetiti, probudili su se i bošnjački jastrebovi, a narod se sklonio od nove bure ludosti u debelu hladovinu. Znači, sve po planu. Nakaradnom, ali opet po planu.

Nikoga, dabome, u BiH i entitetu RS nisu zanimali nekakvi interesi u Crnoj Gori niti četiri opštine na sjeveru Kosova, koliko opet podgrijan mit o «prisajedinjenju» sa Srbijom. Sada je kao propedeutika korišten termin «razgraničenje», koje bi valjda bilo uvertira stvaranju krnje ali opet nekakve Velike Srbije.

Da dodatno dolije ulje na vatru separatizma, pobrinuo se i izvjesni francuski istoričar i geopolitikolog Alexis Troude, koji je «objasnio» da je manevarski prostor Srbije za rješavanje kosovskog pitanja veoma mali, ali i nemjerljivo veći kada je riječ o RS-u: «Imajući u vidu aktuelnu situaciju, za Srbiju će biti uspjeh ako dobije sjever Kosova, ali zato sam mnogo veći optimista kada je riječ o Republici Srpskoj. Baš zbog razvoja situacije oko Kosova, vidim prostor da se RS još više približi Srbiji», izjavio je Troude.

Iako je Alexis Troude potpuni anonimus u svijetu geostrategije, obol nekog zapadnog geopolitikologa dao je i ovoj izjavi težinu. Mnogi su se po automatizmu sjetili izjave američkog ambasadora u Beogradu Williama Montgomeryja, koji je rekao:

«Moje mišljenje je da ukoliko Srpska odluči da raspiše referendum o nezavisnosti, Bošnjaci bi krenuli u novi rat.»

I nakon ovoga, rat je mogao započeti!

Na svu sreću, onaj virtuelni. Tastatura-ratnici su se prebrojavali, organizovali okupljanja u 3D Maxu ili kakvom drugom programskom jeziku za simulaciju enterijera i eksterijera, prozivke i zasjede su postavljene u digitalnoj binarnoj šumi, virtuelne majice i bedževi sa stikerima na kojima je pisalo «može ponijeti samo onoliko zemlje koliko vam je na opancima», s jedne strane, i «Republika Srpska i Srbija, jedna zemlja», s druge strane, uveliko su lansirani po društvenim mrežama.

Jedna karta ‘sred avgustovskog rata

Čekao se onaj finalni, televizijski glanc. Jer ipak je televizija «ozbiljan medij», pa čak i kada glupost verifikuje. I dočekalo se. U nedjeljnom dnevniku srbijanske Prve TV, koja ima nacionalnu frekvenciju, pojavila se karta Srbije, «obogaćena» RS-om i  blagim ekstenzijama po sjeveru Kosova. Baš onako kako je Dodik rekao u svojoj izjavi.

Kako sada stvari stoje, predviđeno trajanje rata oko «razgraničenja» je negdje do septembra, kada barem SNSD i Milorad Dodik kreću u dobro poznatu šator-turneju po zborovima i vašarima, u kojoj nemaju nikakvu konkurenciju.

Pa je tako s jedne strane itekako dobro prevaziđena avgustovska sezona kiselih krastavaca, a s druge patent «razgraničenja», kojim se zapravo Vučić pere u očima svoga plebsa, za nešto što tri decenije i nije srpsko, dakle taj patent postaje višenamjenski i multifunkcionalan.

Zato ovu vrstu švicarskog noža i njenu upotrebu možemo očekivati i nakon Dodikovog ulaska u Predsjedništvo, a što je samo po sebi jedan veliki rijaliti. Da li će se prvo «razgraničiti» sa preživjelim ostacima opozicije ili sa zgradama državnih institucija u Istočnom Sarajevu, da li će «razgraničavati» SIPA-u i zašto je međunarodna zajednica jednako impotentna na «razgraničenje» kao i na kvazipopis, referendum, vojnu paradu…

Stay tuned!

About The Author