JOHN BERGER: Jedan trenutak u Ramali

SVIJET MEDIJA: Od kada traje Nakba? Zašto se ne rješavaju mostarska ubistva? Uništava li AI sposobnost kritičkog mišljenja?

JOHN BERGER: Jedan trenutak u Ramali
Ilustracija; Foto: yaman zaareer on Unsplash

Kako je Izrael sistemastki uništavao Palestinu

Drveće – posebno dud i mušmula – još kazuje priču o tome kako je davno, u drugom životu, pre nakbe, Ramala bila, za dobrostojeće, grad dokolice i lagodnosti, mesto na koje su se povlačili iz obližnjeg Jerusalima tokom žarkih leta, odmaralište. Nakba se odnosi na ‘katastrofu’ iz 1948, kad je 10.000 Palestinaca bilo ubijeno, a 700.000 prisiljeno da napusti svoju zemlju.

Nekad davno, mladenci su sadili ruže u baštama Ramale da bi im one cvetale u budućem zajedničkom životu. Aluvijalno tlo pogoduje ružama.

Danas nema zida u gradskom centru Ramale, sadašnje prestonice palestinskih vlasti, koji nije pokriven fotografijama mrtvih, snimljenim dok su bili živi i kasnije odštampanim u obliku malih plakata. To su mučenici Druge intifade, koja je počela septembra 2000. godine. Među njima su oni koje su ubili izraelska vojska i doseljenici i oni koji su odlučili da se žrtvuju u samoubilačkim protivnapadima. Njihova lica pretvaraju oronule gradske zidove u nešto tako intimno kao što je novčanik s ličnim dokumentima i fotografijama. Novčanik ima jednu pregradu za magnetsku ličnu kartu, koju izdaje izraelska služba bezbednosti i bez koje Palestinci ne mogu da putuju ni nekoliko kilometara, i drugu pregradu za večnost. Zid oko plakata izrovan je rupama od metaka i tragovima šrapnela.

U nekoliko novčanika je stara žena koja bi mogla biti nečija baka. Tu su i dečaci, mlađi tinejdžeri, i mnogo očeva. Dok slušam priče o tome kako se njihov život završio, podsećam se šta je siromaštvo. Siromaštvo tera ljude na najteže odluke koje bezmalo ničem ne vode. Siromaštvo je življenje s tim „bezmalo“.

Većina dečaka čija su lica na zidu rođena je u izbegličkim logorima, jednako siromašnim kao što su to divlja naselja. Rano su napustili školu da bi zarađivali za porodicu ili pomagali ocu u poslu, ako ga je imao. Neki su maštali o tome da postanu slavni fudbaleri. Mnogi su pravili katapulte od rezbarenog drveta, kanapa i uvrnute kože da bi bacali kamenice na okupatorsku vojsku. Svako poređenje između oružja koja se koriste u tom sukobu vraća nas na temu siromaštva. Na jednoj strani borbeni helikopteri Apači i Kobre, F-16, tenkovi, hamviji, elektronski sistemi za nadzor, suzavac; na drugoj katapulti, praćke, mobilni telefoni, prastari kalašnjikovi i uglavnom eksplozivi iz domaće radinosti. Ogromnost kontrasta otkriva nešto što mogu da osetim između ovih bolom pogođenih zidova, ali ne mogu da imenujem. Da sam izraelski vojnik, koliko god dobro naoružan, na kraju bih se verovatno tog nečeg uplašio. Možda je to ono što je primetio pesnik Mourid Barghouti: „Živi ljudi stare, ali mučenici s vremenom postaju mlađi.“

Tri priče sa zidova.

Husni al-Nayjar, 14 godina. Pomagao je svom ocu, koji je bio varilac. Dok je bacao kamenice, ubijen je metkom u glavu. Na fotografiji spokojno, odlučno gleda u srednju daljinu.

Abdelhamid Kharti, 34 godine. Slikar i pisac. U ranoj mladosti obučio se za medicinskog brata. Dobrovoljno se pridružio urgentnoj medicinskoj jedinici za spasavanje i negovanje ranjenih. Njegovo telo je nađeno u blizini kontrolnog punkta, posle noći u kojoj nije bilo sukoba. Prsti su mu bili odsečeni. Samo je jedan palac visio na niti tkiva. Mišica, šaka i vilica su mu bile slomljene. U telu je imao dvadeset metaka.

Muhammad al-Durra, 12 godina, živeo u kampu Breidž. Dok se vraćao kući sa ocem preko kontrolnog punkta u Gazi, naređeno im je da izađu iz vozila. Vojnici su već pucali. Njih dvojica su se odmah sklonili iza betonskog zida. Otac je mahnuo da pokaže gde su i da je pogođen u ruku. Malo kasnije Muhamed je pogođen u stopalo. Otac je sad štitio sina sopstvenim telom. Pogodilo ih je još metaka i dečak je ubijen. Lekari su iz očevog tela uklonili osam metaka; ostao je paralizovan i nesposoban za rad. Pošto je incident snimljen, o njemu se pričalo širom sveta.

Želim nešto da nacrtam za Abdelhamida Khartija. U zoru odlazim do sela Ain Kinya. Iza njega je beduinski logor, blizu vadija – suvog rečnog korita. Sunce još ne peče. Koze i ovce pasu, manje ili više između šatora. Odlučio sam da nacrtam brežuljke koji gledaju ka istoku. Sedim na kamenu, blizu malog crnog šatora. Imam samo svesku i ovo pero. Na tlu leži bačena plastična šolja i to mi daje ideju da donesem vode iz potočića kako bih, po potrebi, mogao da razredim mastilo.

Posle izvesnog vremena, prilazi mi mladić (svaka nevidljiva osoba u logoru me je, naravno primetila), otvara šator iza mene, ulazi i ponovo izlazi noseći staru, olupanu belu plastičnu stolicu koja bi, kaže, mogla biti udobnija od kamena. Pretpostavljam da je tu stolicu, pre nego što ju je on našao, bacila na ulicu neka poslastičarnica ili sladoledžinica. Zahvaljujem mu.

Sedeći na ugostiteljskoj stolici u beduinskom kampu, dok sunce postaje sve užarenije i dok žabe u bezmalo suvom rečnom koritu počinju da krekeću, nastavljam da crtam. Na brežuljku, nekoliko kilometara levo odatle, nalazi se izraelsko naselje. Izgleda vojnički, kao da je deo nekog oružja koje je napravljeno za brzu upotrebu. A ipak je neveliko i udaljeno. Obližnji krečnjački brežuljak naspram mene ima oblik glave neke džinovske usnule životinje; kamenje koje je po njemu posejano liči na čičak u ućebanoj kosi. Najednom, iznerviran nedostatkom pigmenta, sipam vodi iz šolje u prašinu kraj svojih stopala, umačem prst u blato i razmazujem boju preko crteža životinjske glave. Sunce sada prži. Mazga njišti. Okrećem stranice sveske da započnem drugi crtež, pa još jedan. Nijedan ne izgleda završeno. Kad se mladić na kraju vrati, želi da vidi moje crteže.

Pružam otvorenu svesku. On se osmehuje. Okrećem stranu. On pokazuje prstom. „Naša“, kaže, „naša prašina“. Pokazuje na moje prste, ne na crtež.

Onda obojica gledamo brežuljak.

Nalazim se ne među osvojenima, već među poraženima, kojih se pobednici plaše. Vreme pobednika je uvek kratko, a vreme pobeđenih, neznano zašto, dugo. Razlikuje se i njihov prostor. Sve na ovoj ograničenoj zemlji je pitanje prostora, toliko su pobednici razumeli. Njihov stisak je pre svega prostorni. On se održava nelegalno, prkoseći međunarodnim zakonima: kontrolnim punktovima, uništavanjem starih puteva, novim obilaznim putevima strogo rezervisanim za izraelske doseljenike, naseljima-tvrđavama na vrhu brda koja su zapravo nadzorni i kontrolni punktovi za okolnu visoravan, policijskim časom koji prisiljava ljude da ostanu unutra danju i noću sve dok se ne ukine. Tokom invazije Ramale prošle godine policijski čas je trajao šest nedelja, s „pauzama“ od nekoliko sati određenih dana radi odlaska u kupovinu. Nije bilo dovoljno vremena ni da se sahrane ljudi umrli u krevetu.

Izraelski arhitekta i disident Eyal Weizman pokazao je u jednoj hrabroj studiji da ta totalna prostorna dominacija počinje crtežima okružnih planera i arhitekata. Na tim crtežima se ne može videti ni trun „naše prašine“. Nasilje počinje dugo pre dolaska tenkova i džipova. Weizman govori o „politici vertikalnosti“: čak i kad su „kod kuće“, poraženi su izloženi nadgledanju i ponižavanju. Posledice po svakodnevni život su surove. Čim neko jednog jutra kaže u sebi, „Otići ću i videti…“, zastane i proveri koliko će prepreka morati da pređe tokom tog „izlaska“. Najprostija svakodnevna odluka je zauzdana, prednja noga joj je vezana za zadnju.

Pored toga, pošto se prepreke iz dana u dan nepredvidljivo menjaju, i doživljaj vremena je zauzdan. Niko ne zna koliko će mu vremena ovog jutra trebati da stigne do svog posla, da obiđe majku, da ode na čas, da dođe do lekara; ili, ako je sve to uspeo da uradi, koliko će mu trebati da se vrati kući. Putovanje, i u jednom i u drugom pravcu, može trajati trideset minuta ili četiri sata; ili put mogu kategorično zatvoriti vojnici s automatskim puškama na gotovs.

Izraelska vlada tvrdi da su te mere neophodne radi suzbijanja terorizma. Ali to je varka. Istinski cilj stezanja je uništavanje osećanja vremenskog i prostornog kontinuiteta kod starosedelačkog stanovništva, tako da ljudi ili odu ili postanu ugovorne sluge. Upravo tu mrtvi pomažu živima da se odupru. Tu muškarci i žene donose odluku da postanu mučenici. Stezanje inspiriše terorizam, a ne bori se protiv njega kao što kaže.

Mali put od kamenja obilazi stene i spušta se u dolinu južno od Ramale. Ponekad krivuda između grupa starih stabala masline, od kojih neka verovatno potiču iz rimskih vremena. Taj kameniti put (nemilosrdan prema svakom automobilu) jedini je način da Palestinci stignu do susednog sela. Prvobitni asfaltni put, koji im je sada zabranjen, rezervisan je za Izraelce iz naselja. Grabim napred zato što mi je spor hod uvek bio zamorniji. Primećujem jedan crveni cvet u žbunju i zastajem da ga uberem. Kasnije saznajem da se zove Adonis aestivalis. Njegova crvena boja vrlo je jarka, a život mu je, kaže botanička knjiga, kratak.

Baha viče, upozorava me da ne idem ka visokom brdu na levoj strani. Ako primete da se neko približava, kaže, oni pucaju. Pokušavam da izračunam rastojanje: manje od kilometra. Par stotina metara odatle u nepreporučljivom pravcu primećujem mazgu i konja, vezane. Odlučujem da ih shvatim kao jemstvo i krećem ka njima. Kad stignem, dva dečaka – približno 11 i 8 godina – rade u polju, sami. Mlađi puni kante vodom iz bureta ukopanog u zemlju. Pažnja s kojom to radi, ne prosipajući ni kap, svedoči o tome koliko je voda dragocena. Stariji dečak prihvata punu kantu, oprezno se penje natrag do male uzorane parcele i zaliva biljke. Obojica su bosi.

Dečak koji zaliva poziva me pokretom ruke i s ponosom mi pokazuje leje s nekoliko stotina biljaka. Neke prepoznajem: paradajz, patlidžan, krastavci. Sigurno su posađeni prošle nedelje. Još su mali, traže vodu. Jednu biljku ne prepoznajem i on to shvata. „Veliko svetlo“, kaže on. „Dinja?“ „Shumaam!“ Smejemo se. Obojica – bogzna zašto – živimo u istom trenutku. On me vodi niz leje da mi pokaže koliko je zalio. U jednom trenutku zastajemo, osvrćemo se i bacamo pogled na naselje, njegove odbrambene zidove i crvene krovove. Bradom pokazuje u tom pravcu i u njegovom pokretu ima poruge, koju želi da podeli sa mnom kao maločas svoj ponos na zalivanje. Poruga ustupa mesto širokom kezu – kao da smo se dogovorili da obojica pišamo u istom trenutku na istom mestu.

Kasnije se vraćamo prema kamenitom putu. On bere nisku nanu i pruža mi buketić. Njena prodorna svežina je kao gutljaj hladne vode, hladnije od one u kanti za zalivanje. Idemo ka mazgi i konju. Konj, neosedlan, ima kaiš s dizginima, ali nema ni oglav ni đem. Želi da mi pokaže nešto upečatljivije od imaginarnog pišanja. Skače na konja dok njegov brat umiruje mazgu, i gotovo istog časa počinje da galopira, bez sedla, niz put kojim sam došao. Konj ima šest nogu, četiri sopstvene i dve koje pripadaju njegovom jahaču, a dečakove ruke kontrolišu svih šest. On jaše sa iskustvom nekoliko života. Kad se vrati, usta su mu razvučena u osmeh i prvi put mi se učini da je stidljiv.

Pridružujem se Bahi i drugima koji su udaljeni oko kilometar. Oni razgovaraju s čovekom koji je dečakov ujak i koji takođe zaliva nedavno posađene biljke. Sunce zalazi i svetlost se menja. Smeđežuta zemlja, tamnija tamo gde je zalivena, osnovna je boja celog krajolika. Ujak koristi vodu s dna tamnoplavog plastičnog bureta od 500 litara. Na površini bureta 11 uredno zalepljenih zakrpa poput onih za zapušavanje rupica na lopti ili dušeku na naduvavanje, samo većih. Čovek objašnjava da je popravio bure nakon što je banda iz naselja Halamiš, onog s crvenim krovovima, došla jedne noći, znajući da su burad puna prolećne kišnice, i isekla ih noževima. Drugo bure, koje leži na terasi ispod nas, bilo je nepopravljivo. Malo dalje, na istoj terasi, stoji čvornovati patrljak drveta masline, koje je, sudeći po obimu, bilo staro nekoliko vekova, a možda i hiljadu godina. Pre nekoliko noći, kaže ujak, posekli su ga kružnom testerom.

Opet citiram Mourida Barghoutija: „Za Palestinca maslinovo ulje je vekovima dar putniku, uteha nevesti, jesenja nagrada, dika ostave i bogatstvo porodice.“

Kasnije sam našao pesmu Zakarije Mohammeda pod naslovom „Đem“. Ona govori o crnom konju kome je skinut đem kome krv curi s gubice. I sa Zakarijinim konjem je dečak, užasnut krvlju.

Šta žvaće crni konj?
pita on,
Šta žvaće?
Crni konj
grize
đem napravljen od čelika
delić sećanja
koji treba glodati
glodati do smrti.

Da je dečak koji mi je dao nanu 7 godina stariji, ne bi bilo teško zamisliti zašto bi mogao da se pridruži Hamasu, spreman da žrtvuje svoj život.

Težina zdrobljenih betonskih ploča i srušenih zidova Arafatovog sedišta u centru Ramale dobila je simbolički karakter. Ali ne onako kako su zamišljali izraelski zapovednici. Rušenje Mukate u kojoj su se nalazili Arafat i njegovi saradnici za njih je bila javna demonstracija njegovog poniženja, baš kao što je kečap posut po odeći, nameštaju i zidovima u privatnim stanovima koje je vojska sistematski bombardovala i pretresala bio privatna opomena da dolazi nešto još gore.

Arafat još predstavlja Palestince, verovatno vernije nego što ijedan drugi vođa predstavlja svoj narod. Ne demokratski, već tragički. Otud težina razbijenih ploča i ruševina. Zbog mnogih grešaka PLO-a pod njegovim vođstvom i okolišenja okolnih arapskih zemalja, on više nema prostora za politički manevar. Prestao je da bude politički vođa. Ipak, prkosno ostaje ovde. Niko u njega ne veruje. A mnogi bi dali život za njega. Kako to? Otkad Arafat nije političar, on i ruševine Mukate postali su znamenitost domovine.

Svetlost dolazi s neba na neobično pravilan način ne praveći razliku između onog što je daleko i onog što je blizu. Razlika između daleko i blizu iskazuje se veličinom, nikad bojom, teksturom ili preciznošću. A to utiče na način na koji se pozicioniraš, na tvoj osećaj da si ovde. Zemlja se raspoređuje oko tebe, a ne naspram tebe. Ovo je suprotnost Arizoni. Umesto da te doziva, preporučuje ti da nikad ne odeš.

Evo me ovde, nenamerno ispunjavam san koji su neki od mojih predaka u Poljskoj, Galiciji i Austrougarskom carstvu izvesno gajili – i o njemu govorili – bar dva veka. I evo ovde branim palestinske zahteve protiv ljudi koji bi mi mogli biti rođaci, ili u svakom slučaju protiv izraelske države. Oni koji su isterani i oni čije se isterivanje planira neodvojivi su od živog pulsa zemlje. Bez njih, ova prašina neće imati dušu. To nije stilska figura već najozbiljnija opomena.

Riad, učitelj stolarstva, otišao je po svoje crteže. Sedimo u bašti kuće njegovog oca. Na njivi preko puta otac ore sa svojim belim konjem. Riad se vraća noseći crteže kao fasciklu izvađenu iz starinskog metalnog ormara za kartoteku. Hoda sporo a pilići mu se još sporije sklanjaju s puta. Seda preko puta mene i pruža mi crteže, jedan po jedan. Nacrtani su tvrdom grafitnom olovkom, po sećanju i s velikim strpljenjem. Potez po potez, uveče posle posla, sve dok crno ne postane onako crno kao što želi, a sivo ostane srebrnasto. Crteži su na vrlo velikim listovima papira. Crtež velikog krčaga za vodu. Crtež njegove majke. Crtež kuće koja je srušena, prozora koji gledaju u iščezle sobe.

Kad na kraju spustim crteže, starac s licem seljaka mi kaže: „Reklo bi se da poznaješ kokoške“, kaže. „Kad se kokoška razboli, prestane da nosi jaja. Tu se ništa ne može. Ali onda se jednog dana probudi i oseti da se približava smrt. Jednog dana shvati da će umreti, i šta se događa? Ponovo počinje da nosi jaja kao luda, i ništa osim smrti je ne može zaustaviti. Mi smo kao ta kokoška.“

Kontrolni punktovi funkcionišu kao unutrašnje granice nametnute Okupiranim teritorijama, a ipak ne liče ni na jedan normalan granični prelaz. Izgrađeni su i funkcionišu na takav način da svakog ko prođe svode na status nedobrodošle izbeglice. Nemoguće je preceniti značaj dekora koji se koristi kao stalni podsetnik na to ko su pobednici, a ko treba da prizna da je pobeđen. Palestinci moraju da podnesu, često više puta na dan, ponižavajuću ulogu izbeglica u sopstvenoj zemlji. Svako ko prelazi mora pešice da prođe kroz punkt, gde vojnici, s napunjenim puškama na gotovs, nasumice odlučuju koga žele da „provere“. Vozila ne mogu da prođu. Tradicionalni put je uništen. Novi, obavezni put je posejan krupnim i sitnim kamenjem i drugim preprekama. Zbog toga svi, čak i oni u najboljoj formi, moraju da ćopaju po njemu. Bolesne i stare, u drvenim kutijama na četiri točka (prvobitno namenjenim prevoženju povrća do pijace), guraju mladići koji na taj način zarade neku crkavicu. Svakom putniku daju jastuk da bi ublažili truckanje. Slušaju njegove priče. Oni uvek znaju najnovije vesti (prepreke se svakog dana menjaju). Daju savete, žale se i ponosni su na malu pomoć koju pružaju. Oni su možda najsličniji horu u tragediji. Neki „putnici“ hodaju sa štapom, neki čak i sa štakama. Sve što se obično nalazi u gepeku auta mora da se prenese u zavežljajima, u ruci ili na leđima. Rastojanje do prelaza može preko noći da se promeni, recimo s 300 na 1.500 metara.

Palestinski parovi ili supružnici, osim nekih mlađih i modernijih, u javnosti se uglavnom drže na izvesnom rastojanju jedno od drugog jer tako nalaže običajna etiketa. Na kontrolnom punktu, parovi svih životnih doba drže se za ruke dok prelaze, dok napipavaju oslonac za stopalo i precizno izračunavaju brzinu kojom će proćopati ispred pušaka, ni preveliku – žurba može da izazove sumnju – ni premalu: oklevanje može da vodi u „igru“, što pokazuje da stražare muči hronična dosada.

Osvetoljubivost nekih (ne svih) izraelskih vojnika nema mnogo veze s okrutnošću koju opisuje Euripid jer se ovde ne sučeljava jednak s jednakim, već moćan sa očigledno nemoćnim. Ipak, moć moćnih je praćena ljutom frustracijom zbog neobjašnjivog otkrića da je njihova moć, uprkos svem njihovom oružju, ograničena.

Želim da razmenim nekoliko evra za šekele – Palestinci nemaju svoju valutu. Idem niz glavnu ulicu i prolazim pored mnoštva malih prodavnica i povremeno pored čoveka koji sedi na stolici, tamo gde je nekad, pre invazije tenkova, bio pločnik. Ti muškarci u rukama drže svežnjeve novčanica. Prilazim jednom mlađem i kažem da želim da promenim 100 evra. (Za tu svotu se u nekoj od zlatara može kupiti mala narukvica za dete.) On računa na dečjem džepnom kalkulatoru i onda mi pruža nekoliko stotina šekela.

Nastavljam dalje. Dečak koji bi po uzrastu mogao biti brat devojčice sa imaginarnom zlatnom narukvicom, nudi mi da kupim žvaku. On je iz jednog od dva izbeglička kampa u Ramali. Kupujem. Dečak prodaje i plastične omote za magnetske lične karte u novčaniku. Mrštenjem mi stavlja do znanja da je trebalo da kupim sve žvake. Kupujem.

Posle pola sata dolazim na zelenu pijacu. Jedan čovek prodaje beli luk veličine sijalice. Mnogo ljudi se tiska na malom prostoru. Neko me tapka po ramenu. Okrećem se. Čovek koji menja novac. Dao sam ti, kaže, pedeset šekela manje; evo ih. Uzimam pet novčanica po deset. Lako sam te našao, dodaje. Zahvaljujem mu. Izraz njegovih očiju dok me gleda podseća me na jednu staru ženu koju sam video prethodnog dana. Izraz velike usredsređenosti na taj trenutak. Mirne i promišljene, kao da bi to lako mogao biti poslednji trenutak. Menjač se onda okreće i polazi na dug put natrag do stolice.

Staru ženu sam upoznao u selu Kobar. Kuća je bila betonska, nezavršena i mala. Na zidovima prazne dnevne sobe stajale su uramljene fotografije njenog sestrića Marwana Barghoutija. Marwan kao dečak, kao tinejdžer, kao četrdesetogodišnjak. Danas je on u izraelskom zatvoru. Ako preživi, biće jedan od nekolicine političkih lidera Fataha s kojima bi se trebalo konsultovati u vezi sa svakim budućim mirovnim sporazumom.

Dok smo pili limunadu i dok je tetka kuvala kafu, njeni unučići su došli u baštu: dva dečaka, približno sedam i devet godina. Mlađi se zove Zavičaj, a stariji Borba. Trčali su u svim pravcima, a onda bi najednom zastali i pogledali se kao da se iza nečeg kriju i izviruju da vide da li ih je neko spazio. Onda bi ponovo krenuli u novu nevidljivu igru žmurke. Tu igru su sami izmislili i igrali su je mnogo puta.

Treće dete je imalo četiri godine. Na licu su mu bile crvene i bele mrlje nalik na klovnovske. Stajao je po strani kao klovn, čežnjiv, ali vedar, nesiguran kad će se igra završiti. Imao je ovčje boginje i znao je da ne treba da se približava gostima.

Kad je došlo vreme da se pozdravimo, tetka je držala moju ruku i u očima joj je opet bio onaj isti posebni izraz usredsređenosti na trenutak. Kad dve osobe prostiru stolnjak na sto, načas se pogledaju da se dogovore gde će ga spustiti. Zamislite da je sto svet, a stolnjak životi onih koje moramo da spasemo. Takav je to bio izraz. (John Berger, London Review of Books, za Peščanik, prevela Slavica Miletić)

Ubistva za veće ciljeve: Skriva li politika ubice 28 Mostaraca

Piragić Zejna i Jusuf ubijeni su u svom stanu 4. maja. 1994. godine u Crnoj ulici u zapadnom dijelu grada Mostara. Njihov sin Nijaz Piragić već 23 godine traži pravdu i odgovorne za ubistvo njegovih roditelja. Pored slučaja ubistva bračnog para Piragić, nadležne institucije nisu rasvijetlile niti procesuirale odgovorne za još 26 ubistava koja su se dogodila na teritoriji zapadnog dijela grada Mostara u periodu od potpisivanja Washingtonskog sporazuma do 2003. godine.

Iz Tužilaštva HNK obavjestili su nas da se u  slučajevima Škaljić Mensura, Piragić Zejne, Piragić Jusufa, Mustafić Asima, Kasumačić Edina, Kadić Seada, Suhonjić Amrudina, Alajbegović Malika, Seyed Husein Nevaba, Vrabac Vahida, Ahmetović Jusufa, Šiširak Zulejhe, Hadžioman Vahida, Đuliman Esada, Bilopavlović Jadranka, Bilopavlović Jasminke, Muštović Alana, Ljubić Željka, Bejtović Rukije, Ćatić Emine, Dželilović Huseina, Muminagić Adema, Pajević Mustafe, Raguž Cvijete i posljednjeg nerazjašnjenog ubistva Hrnjičić Smaila od strane policijskih agencija poduzimaju mjere i radnje na otkrivanju eventualnih počinioca krivičnih djela, dok se u  slučajevima Đukić Jasminke, Sulejmanić Šefika i Ahmičević Mustafe vodili ili vode sudski postupci.

Politička ubistva za stvaranje ambijenta straha

Opšta karakteristika ovih ubistava je da su se desila na teritoriji grada Mostara koji je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma bio pod kontrolom HDZ-a i HVO-a. Prema mišljenju Edina Zagorčića, predsjednika gradskog odbora SDP-a, ubistva su sasvim sigurno bila politički motivisana na način da se spriječi povratak Bošnjaka i Srba u zapadni dio grada Mostara.

„To je stvaranje jedne psihoze, nesigurnosti i straha. Ta ubistva nisu na pravi način procesuirana niti su počinioci izvedeni pred sud. Po lokalitetima gdje su se ubistva događala vidi se da su lokacije tada bile pod kontrolom HVO-a i mislim da policija nije odradila stvari onako kako je trebala. Tačnije, kako su građani to očekivali.“

Zagorčić ističe da ubistvima koja su se dogodila nakon rata, povratak protjeranih sa zapadne strane grada nije onemogućen, ali kako tvrdi, značajno je usporen. Navodi, da su u više navrata postojale političke inicijative da se ubistva rasvijetle i procesuiraju odgovorni.

„U više navrata politički se tražilo da se provede istraga do kraja i da se rasvijetle ta ubistva, ali to se nije dogodilo. To upućuje na iskrene namjere onih koji su bili odgovorni u tom trenutku. Inicijative su polazile od SDA, koja je u tom trenutku bila nosilac vlasti, ali one su bile inicirane i od ostalih političkih subjekata iz istočnog dijela grada Mostara. Ključni termin bio je održivi povratak. Međutim, u toj atmosferi straha i nesigurnosti gdje jednostavno ne znaš kako se ponašati,  pitanje održivog povratka suštinski se nikada nije ni dogodilo.“

Zoran Mikulić iz SDP-a, u tom periodu bio je zadužen za povratak stanova i imovine u opštini Mostar-Jugozapad. Ističe da je samo na teritoriju ove opštine u tom periodu vraćeno preko 5000 stanova i poslovnih prostora. Kako tvrdi, zbog prakse ubrzanog povrata imovine bio je konstantno izložen pritisku rukovodećih struktura.

„Na toj poziciji sam bio zato što niko u Mostaru to tada nije želio da radi. Meni su prijetili i željeli da uruče otkaz zato što sam vratio previše stanova. U jednom periodu vraćali smo po 40 stanova sedmično. U više navrata skrenuta mi je pažnja da vršim previše deložacija. Vjerovatno su na tadašnje strukture pritisak vršile boračke organizacije poput HVIDRA-e, kojima to nije bilo u interesu.“

Mikulić napominje da su u više navrata tražili od MUP-a da riješe pitanja ubistava i napada na povratnike. Također, smatra da je motiv za ubistva povratnika na zapadnu stranu grada Mostara, bio prvenstveno političke prirode.

„Apsolutno su ova ubistva bila namijenjena kako bi se stvorio ambijent straha. Ne vjerujem da su te osobe nekome osobno smetale nego je cilj bio da se napravi atmosfera straha i da se onemogući, odnosno uspori povratak. Odnosno da  teritorij koji je zacrtan kao hrvatski, ostane tako obilježen i da Bošnjaci koji su vratili svoje stanove u zapadnom dijelu te stanove prodaju i odsele. Mi jesmo vratili stanove ali u takvom ambijentu većina tih stanova je prodano i ljudi su odselili.“

Ne može se etničko čišćenje napraviti zamolbom

Nekadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova i bivši guverner HNK Šefkija Džiho naglašava da su postojale dvije pojave koje su trebale biti direktno u funkciji zastrašivanja. Neposredne likvidacije te miniranje povratničkih kuća i stanova.

„Pored ubistava u koja se mogu ubrajati i ubistva nepoćudnih Hrvata u funkciji zastrašivanja i onemogućavanja povratka, bilo je i miniranje objekata. Gotovo sve kuće povratnika na prostoru Stoca i Dubrava bile su minirane ili spaljene. Mi smo računali da je za to bilo potrebno toliko eksploziva i da ga je jedino „Vitezit“ mogao proizvoditi. Da se to radilo planski i stručno najbolje pokazuje podatak da niko nikada nije nastradao prilikom miniranja. To su radili profesionalci. Dakle, to su bila dva paralelna procesa. Mislim da i jedan i drugi simbolično prestaju tek zadnjim miniranjem spomenika pred Vijećnicom od prije nekoliko godina i ubistvom Smaila Hrnjičića i teškim ranjavanjem njegovog sina.“

                                                                                            Džiho naglašava da je u postratnom periodu fokus politike bio u ujedinjavanju policije te da u tom trenutku nisu postojali apsolutno nikakvi uslovi kako bi se krenulo u stvarne istrage ovih ubistava, iako su neki slučajevi bili poprilično jasni.

„Do 1997. godine postojale su dvije policije. Policija HVO –a i policija BIH. Period od 1997. do 2000. godine je period ogromnih napora da se policije spoje. Tada, međunarodna policija djeluje i to je poprilično dobro urađeno, ali nažalost tada nisu postojali nikakvi uslovi da mi počnemo sa stvarnim istragama oko ovih ubistava. Neke stvari su bile pretjerano vidljive i jasne. Naprimjer, ubistvo u naselju Centar 2. U sred dana izvedu čovjeka, specijalna policija ga odvede, ubije ga i taj isti dan u njegov stan se useli policajac. Dakle, ne može jasnije biti. Međutim, svaki pokušaj da se konkretno vrši pritisak da se istrage takve vrste pokrenu, su nailazile na zid koji se nije mogao preći.“

Politički uticaj na MUP HNK prisutan je od samog ujedinjenja policijskih agencija u Mostaru. Tome u prilog  govori i podatak da je za prvog ministra unutrašnjih poslova HNK imenovan haški optuženik Valentin Ćorić, koji je prema tvrdnjama Džihe iz MUP-a odstranio niz iskusnih policijskih službenika.

„Valentin Ćorić dobio je zadatak da sve ljude iz nekadašnjeg Centra službe bezbjednosti istjera iz MUP-a. Također, na mene je bio veliki pritisak politike da te ljude odstranim. Ja sam izdržao taj pritisak jer sam i sam jednim dijelom iz ove službe došao na tu poziciju. Prema mom mišljenju iza svega je stajao hercegovački HDZ kao i vlast u Hrvatskoj. Sva ta borba za prevlast nad ovim područjem ide upravo preko osvajanja MUP-a, a samim tim i grada Mostara. Iz tog razloga neke stvari su bile zabranjene da se rade u MUP-u. Poput istraga u ovim slučajevima. Bio sam u kontaktu sa ljudima iz kriminalističke službe koji su u nizu slučajeva imali toliko očitih dokaza. Sada, u ovom trenutku ne postoje apsolutno nikakvi uslovi da se ova ubistva riješe. I tako će ostati, koliko ja vidim, za sva vremena.“

Mi kontinuirano tragamo

Policijske agencije MUP HNK i Državne agencije za istrage i zločine u čijoj su nadležnosti počinjena ubistva do potpisivanja Deytonskog mirovnog sporazuma, informisali su nas da kontinuirano poduzimaju odgovarajuće mjere i radnje u cilju rješavanja ovih kaznenih djela.

Nijaz Piragić smatra da nadležnim institucijama prioritet nije rješavanje ubistava u Mostaru. Kako tvrdi, u više navrata davao je izjave policijskim agencijama, međutim, bez obzira na činjenicu da u slučaju ubistva njegovih roditelja Jusufa i Zejne Piragić postoje svjedoci, istraga u ovom predmetu još uvijek nije okončana.

„Slučaj je prvobitno radio MUP sa zapadne strane grada, da bi ga kasnije preuzela SIPA. Mene svake godine zovnu iz SIPA-e da potpišem izjavu koju sam nekad dao. Imaju sve informacije.  Moji roditelji su ubijeni u stanu u kojem su živjeli. Ključnog svjedoka prvu komšinicu koja je vidjela ko je to uradio, UNPROFOR je prebacio na istočnu stranu grada i ona je dala izjavu kod nas u MUP-u. Ona je danas u staračkom domu i žena je senilna tako da se teško može i sjetiti šta je bilo. Međutim, ona je u tom trenutku bila krucijalni svjedok. Pored nje ima još svjedoka. Majku su mi tukli van zgrade jer je pokušala pobjeći kroz prozor pa su je vukli po ulici i masakrirali. Ipak su u toj zgradi ljudi živjeli i čuli šta se dešava. Zna se kojim su autom došli. Starim mercedesom, zna se ko ga je vozio i kojoj jedinici je pripadao.“

Prema informacijma koje je Piragić dobio od svjedoka kao i kasnijom potvrdom iz SIPA-e glavni osumnjičeni za ubistvo njegovih roditelja je Ivan Zelenika koji je još uvijek na slobodi.

„Druge komšije koje su kasnije davale informacije najčešće su spominjale ime Ivana Zelenike. One se kao nešto procesuiraju, al’ od toga nema ništa. Zadnju informaciju koju sam ja dobio od policije je da mu je oduzet pasoš. Ivan Zelenika je pripadnik HVO-a i on je po iskazima mnogih ljudi odgovoran i idejni tvorac svog zla koje se radilo u naselju Centar 2. Dan danas ljudi koji žive tu i koji su prošli rat neće s njim da se pozdrave. O njemu niko ništa lijepo nije rekao. Ja tog čovjeka vidim na ulici i zamislite kako je meni i kako bih reagovao. Doveli su me u situaciju da sam ganjam pravdu i da odem u zatvor i ostavim ženu i četvero djece. Sve se zna, al’ jasno je da politika ne da da se ta pitanja riješe. Izgleda da bi njima svanulo da ovdje nema više nikoga ko se sjeća ovih stvari.“

Pravda je spora i nedostižna

Iz Tužilaštva HNK pored spiska sa imenima ubijenih ljudi, odnosno nerješenih slučajeva ubistava u periodu od 1994. do 2003. godine, nisu nam mogli dostaviti više informacija. Međutim, prema izjavi dobro informisanog izvora u Tužilaštvu HNK operativni istraživački timovi finansirani od strane IPTF-a u nekoliko navrata pokušavali su prikupiti dokaze u slučajevima neriješenih ubistava u Mostaru. Kako naš izvor tvrdi, sa prestankom finansiranja istražiteljski timovi su raspušteni.

Izvora iz Tužilaštva HNK-a, naglašava da od samog početka, ove istrage su osuđene na propast jer uviđaji nisu dobro napravljeni. Prema njegovom mišljenju policija prvenstveno nije uradila svoj dio posla, s obzirom da je danas većina aktivnih sudionika tih zločina umrla ili  penzionisana i ljudi neće o tome govoriti jer se boje.

U slučaju ubistva Hrnjičića,  koje je zadnje ovakvo ubistvo, prošlo je čak 14 godina. Naš izvor  smatra da uviđaj u ovom slučaju nije dobro napravljen. Naglašava da je čak došlo i do sukoba bošnjačkih i hrvatskih policajaca na tom uviđaju. Prema sadašnjim podacima sa kojim raspolažu osumnjičeni za ovo ubistvo nalazi se u Njemačkoj. Međutim, bez materijalnih dokaza istraga u ovom slučaju je limitirana.

Ubijeni Smail Hrnjičić, zajedno sa sinom Armenom 2003. godine radio je na obnavljanju stana porodice Envera Batlaka u zapadnom dijelu grada Mostara. Nakon što je 28. februara došao u stan da pokupi alat i radno odijelo iz plakara, podmetnuta bomba je eksplodirana te je na licu mjesta Smail poginuo, dok je njegov sin Armen zadobio teže tjelesne povrede. Dunja Hrnjičić već četrnaest godina traži od nadležnih institucija informacije o ubicama svog supruga.

„Slučaj je bio na Kantonalnom tužilaštvu. Ispočetka je to trebalo da bude kao da je on sam sebi podmetnuo bombu. Tada je ministar bio Goran Bilić, koji je javno na televiziji kazao da se radi o nesretnom slučaju jer je on htio da tu bombu nekome postavi. Meni je, u tom jadu, bolu i tuzi, kada mi je se i sin borio za život, trebalo da dokazujem da je njemu, ustvari, bomba podmetnuta. To je na kraju i dokazano. Kantonalno tužilaštvo bilo je nesposobno da to riješi pa su poslali Federalnom tužilaštvu. Međutim, ni oni nisu bili u stanju da riješe te su ponovno slučaj vratili na Kantonalno tužilaštvo. Za to vrijeme, 14 godina, ništa od toga nije riješeno, niti su bili na tragu. Krajem 11. mjeseca 2007. godine Federalno tužilaštvo je u javnost plasiralo informaciju kako je otkriven počinitelj kaznenog djela i to Jasminko Jašarević, koji je već izdržavao kaznu dugotrajnog zatvora, 45 godina, zbog dva ubojstva koja je počinio u Mostaru. Međutim, uslijed nedostatka dokaza istraga je obustavljena.“

Dunja Hrnjičić se u toku 14 godina obraćala nizu institucija uključujući i Međunarodnu zajednicu, Ministarstvo za raseljene, ali kako naglašava, svi su je uputili na Kantonalno tužilaštvo HNK.

„Dakle, poslije 14 godina, svaki mjesec kada odem u tužilaštvo, uvijek mi se kaže „Radimo, radimo, radimo“, međutim ništa od toga. Taj sam predmet dva puta našla u arhivi. Sada to vodi nova tužiteljica, kojoj je trebalo dosta vremena da to prouči, no i dalje nema ništa od toga. Uvijek sam spominjala sva ta ubojstva i mislila kako će se te porodice javiti meni pa da možda čak i zajedno nastupimo, misleći da bi bilo možda više efekta. Međutim, očito je da su ljudi postali pasivni kroz sve ove godine, a vjerojatno su neki i odustali. Ja ne odustajem. Nemam nikakvu pomoć.“

Iako smo u više navrata kontaktirali niz penzionisanih policijskih službenika koji su bili aktivni sudionici ovih dešavanja nismo dobili nikakve informacije, obzirom da nisu bili zainteresovani za razgovor ili se nisu mogli sjetiti ovih događaja.

Nažalost porodice ubijenih ljudi teško da će u skorijem vremenskom periodu saznati ko su počinioci i nalogodavci ovih ubistava. Evidentni propusti koji su urađeni od strane policijskih agencija kao i Tužilaštava ukazuju na dugogodišnji uticaj političkih struktura na ove institucije, čija uloga očigledno nije zaštita građana i pravde nego interesa uskog kruga ljudi. Iz tog razloga u Mostaru, gradu koji svečanim vatrometima obilježava predaju zahtjeva BiH za članstvom u EU kao i datuma osnivanja Herceg-Bosne, slobodno šetaju nekažnjene ubice. (Predrag Blagovčanin, Tačno.net; Tekst prvobitno objavljen u martu 2017. godine)

Korištenje AI-ja moglo bi imati zabrinjavajuće posljedice na ljude

UMJETNA inteligencija (AI) postala je dio svakodnevice, no stručnjaci upozoravaju da njezin utjecaj na ljudsku sposobnost kritičkog razmišljanja nije u potpunosti jasan. Iako se koristi za razne svrhe – od slanja tisuća prijava za posao dok spavate, do stvaranja prosječnih izgleda stanovnika različitih američkih država – nova studija otkriva kako AI može negativno utjecati na dublje razmišljanje.

Dr. Michael Gerlich sa Švicarske poslovne škole SBS u Zürichu odlučio je istražiti kako se AI reflektira na nešto što naziva “kognitivno rasterećenje”. Taj pojam definira kao proces u kojem pojedinci prepuštaju zadatke vanjskim pomagalima, čime smanjuju vlastiti angažman u dubokom i reflektivnom razmišljanju.

“Posebno je zabrinjavajuće to što kritičko razmišljanje zahtijeva aktivno sudjelovanje i analizu, dok se oslanjanjem na AI smanjuje naša sposobnost učinkovite procjene informacija”, objasnio je dr. Gerlich u studiji objavljenoj u časopisu Societies.

Istraživanje

U istraživanju je sudjelovalo 666 ispitanika iz Ujedinjenog Kraljevstva, podijeljenih u tri dobne skupine: 17-25 godina, 26-45 godina i 46 i više godina, s različitim obrazovnim razinama. Korištenjem kombinacije kvantitativnih anketa i kvalitativnih intervjua, istraživanje je analiziralo učestalost korištenja AI alata, sklonost kognitivnom rasterećenju i vještine kritičkog razmišljanja.

Rezultati su pokazali da mlađi sudionici češće koriste AI i istovremeno imaju niže rezultate u kritičkom razmišljanju. Stariji ispitanici, posebice oni iznad 46 godina, koristili su AI rjeđe, ali su postigli bolje rezultate u testovima kritičkog razmišljanja. Dodatno, viša obrazovna razina bila je povezana s boljim kritičkim razmišljanjem, neovisno o razini korištenja AI tehnologija.

Što dalje?

Dr. Gerlich naglašava važnost obrazovnih strategija koje bi mogle ublažiti negativne učinke oslanjanja na umjetnu inteligenciju. “Škole i fakulteti trebali bi staviti naglasak na vježbe kritičkog razmišljanja i razvoj metakognitivnih vještina kako bi se neutralizirali kognitivni troškovi korištenja AI”, zaključuje.

Također, ističe da bi kreatori AI sustava trebali razvijati tehnologije koje potiču aktivno sudjelovanje korisnika, umjesto pasivnog oslanjanja na alate. Iako AI donosi mnoge koristi, ovo istraživanje upozorava na nužnost balansiranja njezine uporabe kako bi se očuvale ključne vještine razmišljanja potrebne za analizu i donošenje odluka. (Index.hr)

About The Author