U informaciji o preimenovanju ulice mediji su ukratko Muhameda ef. Lugavića predstavili kao „hrabrog efendiju“ čije je ime ostalo je „trajno upisano u historiju Tuzle i Bosne i Hercegovine zbog njegove hrabre i humane uloge nakon masakra na Kapiji 1995. godine.“ Prema tim navodima, u trenutku kada je grad bio suočen s gubitkom 71 mlade osobe, Lugavić se, zajedno sa fra Petrom Matanovićem, odlučno založio za zajednički ukop svih žrtava na jednom mjestu. Takav potez, „iako motivisan isključivo ljudskošću i specifičnim ratnim okolnostima, koštao je efendiju Lugavića pozicije glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, s koje je ubrzo smijenjen“, pojasnili su mediji motivaciju gradskih vlasti u Tuzli da se ulica koja izlazi na Kapiju nazove po ovom čovjeku.

Zvanični prijedlog o preimenovanju ulice došao je od Društva „Hrvatski dom“ iz Tuzle. U samom tekstu Odluke kojom je ulica definitivno preimenovana ova epizoda iz maja 1995. se ni na koji način ne spominje, čak ni u naznakama. Predlagatelj se zadržava na općim biografskim podacima imama rođenog 1946. godine koji se školovao u Sarajevu (Gazi Husrev-begova medresa) i Bagdadu (studij islamskog prava i arapske književnosti). Glavni imam u Tuzli bio je od 1977. godine do 2000. godine kada je smijenjen sa pozicije glavnog imama, zadržavši poziciju imama u jednoj od centralnih tuzlanskih džamija. Penzionisan je 2011. godine sa navršenih 40 godina staža. U odluci se ističe kako se radi o osobi koja je dala svoj doprinos u kulturnom, društvenom i naučnom razvoju Grada Tuzle, a „naročito na suživotu svi građana Tuzle bez obzira na vjersku pripadnost“.

Priča o zabranjenoj dženazi

Tema zajedničkog ukopa ubijenih na Kapiji 25. maja 1995. u historiografiji je detaljnije obrađena u sjajnoj knjizi Ioannisa Armakolasa „Politika i društvo u Tuzli od 1992. do 1995. godine“ koja je na bosanskom jeziku objavljena 2016. godine. Knjiga je ustvari doktorska disertacija odbranjena na Univerzitetu Cambridge 2007. godine.

U knjizi Armakolas piše kako je ratni gradonačelnik Tuzle Selim Bešlagić predložio ukop svih žrtava zajedno što je izazvalo negativne reakcije onih koji su tražili da ubijeni budu ukopani odvojeno shodno etničkoj/vjerskoj pripadnosti. „Kada je Bešlagić uspio nastaviti sa planom, radikali su dobili najveću moguću afirmaciju svojih stavova – reisul-ulema Mustafa ef. Cerić, čelnik Islamske zajednice u BiH, zabranio je (boldirao N.N.) svim imamima da klanjanju dženazu na zajedničkom mjestu ukopa“. Toj zabrani se, prema verziji koju nudi Armakolas, usprotivio Muhamed ef. Lugavić koji je hrabro istupio i klanjao dženazu ubijenima što će ga koštati funkcije glavnog imama.

Lično sam se zainteresirao za ovu epizodu nakon čitanja Armakolasove, opet treba reći sjajne, knjige motivisan željom da saznanja o zabrani zajedničke dženaze i hrabrom imamu Muhamedu ef. Lugaviću produbim i proširim. Prirodno je bilo krenuti od izvora na koje se poziva sam Armakolas. Njegov osnovni izvor za ovu epizodu jeste kolumna Fatmira Alispahića iz 2000. godine povodom same smjene Lugavića sa pozicije glavnog imama u Tuzli. Da je priča u tuzlanskoj javnosti bila prisutna i ranije svjedoči i drugi izvor koji nudi Armakolas a to je kolumna Vehida Jahića iz juna 1996. objavljena na engleskom u projektu razmjene informacija koji se zvao Alternativna informacijska mreža. Armakolosova knjiga i nekoliko medijskih reportaža, kakva je ona Radija Slobodna Evropa, etablirali su priču o „zabranjenoj dženazi“ i „hrabrom imamu“ koji se odupro plativši visoku cijenu.

Sporni momenti u priči

Prvi sporni momenat svakako je činjenica da domaći mediji ovu epizodu nikako ne spominju. Oslobođenje krajem maja i juna detaljno izvještava o masakru na Kapiji, ukopu ubijenih, zdravstvenom stanju ranjenih i onima koji su u danima poslije masakra preminuli… U jednom izvještaju dopisnika Oslobođenja iz Tuzle Vehida Jahića kritikuje se grafit „Srbe na vrbe“ koji se pojavio u blizini Kapije neposredno nakon masakra i koji je brzo uklonjen. To pokazuje da Oslobođenje nije imalo razloga „preskočiti“ tako veliku priču kao što je spor oko zajedničkog ukopa ubijenih.

Tuzlanski Front slobode, koji je snažno baštinio ideju multietničke Tuzle i još je snažnije branio pred napadima bošnjačkih radikala okupljenih oko lista „Zmaj od Bosne“, također u sedmicama i mjesecima nakon masakra ni na koji način ne spominje bilo kakav spor oko ukopa ubijenih. Treći iznimno relevantna izvor jeste „Preporod“ kao zvanični list Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Preporod u sedmicama nakon masakra u Tuzli ne iskazuje protivljenje, ni direktno ni indirektno, ideji zajedničkog ukopa ubijenih u Tuzli. Dodatno, Oslobođenje, Front Slobode i Preporod izvještavaju da je Tuzlu već 26. maja 1995. posjetio reisul-ulema Mustafa ef. Cerić koji je obišao ranjenje i porodicama svih ubijenih (podvukao N.N.) iskazao saučešće. Cerić se u Tuzli kratko zadržao. Gradske i vojne vlasti neposredno nakon masakra donijele su naredbu da, zbog straha od novog granatiranja, sve institucije budu zatvorene i da se zabrane javna okupljanja, ukop ubijenih obavljen je noću i bez bilo kakvih najava, a mogli su prisustvovati samo uži članovi porodica.

Dalje, valjalo bi uočiti da su postojali primjeri i prije 1995. godine, ali i nakon 1995. godine u kojima su ubijeni različitih etničkih/vjerskih pripadnosti, a koji se doživljavaju kao „naše žrtve“, ukopavani zajedno što Islamska zajednica u BiH nije osporavala iako ih nije poticala. Tako je u Memorijalnom centru Potočari ukopano je također nekoliko nemuslimana ubijenih u genocidu 1995. godine.

Na kraju, sam Lugavić, koliko je poznato, nije o ovome događaju govorio na takav način. Kada su 2019. u emisiji Face to Face zajedno gostovali Muhamed ef. Lugavić i fra Patar Matanović novinar Senad Hadžifejzović ih je pitao upravo o masakru na Kapiji i zajedničkom ukopu ubijenih. Muhamed ef. Lugavić je rekao kako on nije bio sam od imama već su bili prisutni i drugi, ne navodeći njihov broj. Na direktno pitanje da li je na njega bilo pritisaka Muhamed ef. Lugavić je kazao: „Na mene nije bilo pritisaka u smislu da ja ne mogu obaviti dženazu, ali sam čuo da je bilo nekih problema oko toga, neslaganja. Ali mi smo ipak, nas nekolicina (boldirao N.N.), odlučili da ćemo obaviti dženazu jer je to, prije svega, vjerski propis i vjerska obaveza. Na dodatni poticaj Hadžifejzovića da (pr)ogovori detaljnije, Lugavić je odbio.

Desna skretanja

Sve ovo svakako ne znači da nije bilo glasova koji su bili protiv zajedničkog ukopa čak i unutar Islamske zajednice. Postojala su različita „desna skretanja“, kako kod političkih tako i kod vjerskih predstavnika, pa je u tom periodu bilo brutalnih napada na djecu iz „mješovitih brakova“, pokušaja zabrane Djeda Mraza u vrtićima, različitih pritisaka na medije… Ali, kako se vidi iz ovog primjera, oni nikad nisu prevagnuli i postali većinski. Zabrana imamima da klanjaju dženazu i obave zajednički ukop, koliko je do sada poznato, nikada nije postojala. Smjena Lugavića četiri godine nakon masakra na Kapiji i nakon što je bio glavni imam punih 27 godina više ima veze sa procesom konsolidacije moći nove elite i svojevrsnim „preslagivanjima“ unutar Islamske zajednice u kojima je jedina valuta, kao i uvijek, bila lojalnost i spremnost na brza „prestrojavanja“. Takvih smjena unutar islamske zajednice bilo je uvijek, a posebno u „prijelomnim vremenima“.

Primjere „desnih skretanja“, kao i ulogu „Zmaja od Bosne“ kao primjera jednog krajnje nacionalističkog (bošnjačkog) novinarstva treba osvijetliti i kontekstualizirati. „Zmaj“ je rigao čistu, nepatvorenu mržnju i šovinizam prema nebošnjacima uz pozive na nasilje i to je nešto sa čim se treba suočiti. No, u Tuzli je, recimo, u skoro isto vrijeme izlazio i „Front slobode“ i, naprimjer, „Polikita“, satirični časopis koji je išao do koske u svojoj kritici političkih i vjerskih elita.