Mlada fotografkinja Tea Jagodić rođena je 1992. godine u Banjoj Luci,  gdje danas živi i radi. Po struci je grafička dizajnerica ali primarno, kako kaže za sebe, „ozbiljna zaljubljenica u konceptualnu fotografiju i foto-manipulaciju“. Samouka je u foto-svijetu od 2009. godine i nikada nije ni prestajala da uči. Učestvovala je na mnogo grupnih izložbi od Bosne i Hercegovine do Portugala, nagrađivana više puta a tokom ove godine planira samostalne izložbe po BiH i okolini.

U ovih deset godina rada, učenja, traganja stila, preispitivanja, nailazila je na veliku zainteresovanost i podršku publike i medija ali i na ogromno osuđivanje okoline i pratilaca iz drugih država, posebno od publike iz svoje zemlje. Smatra da ljudi nisu navikli na teške teme i da na internetu žele da vide da je sve samo sjajno, ružičasto i bajka. Tea, međutim, svojim radovima želi da pokaže da o realnim stvarima mora da se priča, „da se svijest diže a ne da sve to guramo pod tepih i pravimo se kao da je sve sreća i radost.“

Najvećom vrlinom u svom radu smatra to što je potpuno iskrena, bez uljepšavanja govori o temi kojom se bavi, uvijek svjesna koliko ne zna.  Ideja vodilja joj je – ili raditi kako treba ili ne treba raditi nikako. Nedavno je napustila siguran posao u struci grafičke dizajnerice i potpuno se posvetila kreativnom radu.

Specifičnost  njenih radova je pristup relaciji subjekat-objekat jer je sama sebi najčešće model. Na taj način, ogoljavajući samu sebe, pokušava doći do gole istine o temama kojima se bavi a koje su direktne i intimne. Istražuje kako je biti djevojka pod našim nebom, s kakvim stvarima se susreće i šta je najviše boli. Smatra da je njen rad potpuno uspio kada nekoga natjera na razmišljanje, kada se ljudi oduševe, pronađu ili čak zgroze – samo ravnodušnost nije dobrodošla.