PREDSTAVLJAMO BH. FOTOGRAFE: Midhat Poturović i životna priča dječaka Ismaila Zulfića
Istražujući fotožurnalizam i dokumentarnu fotografiju, Poturović više od dvije godine gradi storiju o Ismailu i njegovoj zadivljujućoj volji za životom
Midhat Poturović rođen je 1985. godine u Sarajevu. Za fotografiju se zainteresovao u ranim studentskim danima, i već tada najveće interesovanje pokazuje za dokumentarnu fotografiju. Narednih godina je ta želja za prikazivanjem istine prerasla u profesiju fotoreportera. Uticaj na životni poziv je jednim dijelom imalo i iskustvo djetinjstva provedenog u opkoljenom Sarajevu, tokom rata u Bosni 1992-1995. Rat je dramatično promijenio fizičko, ekonomsko i socijalno okruženje u kojem živi, tako da Poturović inspiraciju danas crpi iz potrebe za prikazivanjem promjena u društvu, s posebnim akcentom na ukazivanje potrebe poštovanja razlika i ljudskih prava, na borbu protiv marginalizacije, diskriminacije i predrasuda.
Dokumentarna fotografija je moćan alat koji može da utiče na zajednicu bez obzira na generacijske, jezičke i kulturne razlike. Godinama fotografijom istražuje i bilježi pobjede i poraze u društvu, promoviše pozitivne vrijednosti i dostignuća okruženja u kojem živi. Vjeruje da samo ozbiljan pristup, potpuna posvećenost i profesionalnost u radu pokreće pozitivne promjene u zajednici i životu svakog pojedinca.
Završio je nekoliko radionica renomiranih imena u modernom fotožurnalizmu: NOOR Masterclass u dokumentarnoj fotografiji, a mentori su bili članovi NOOR foto agencije, Andrea Bruce, Stanley Greene, Kadir van Lohuizen. Foundry radionicu iz oblasti fotožurnalizma u klasi fotoreportera Ron Haviva. Radionicu „Upotreba dokumentarne fotografije u medijima – kako fotografiju predstaviti u multimedijalnom okruženju, iskombinovati sa audio-video elementima” čiji je predavač bio Damir Šagolj, fotoreporter agencije Reuters.
Dobitnik više prestižnih fotografskih priznanja od kojih se mogu izdvojiti: Prvo mjesto ”FOKUS AWARD 2018” Međunarodni festival fotografije, te prvo mjesto “BETA FOTOGRAFIJA GODINE 2018. “ konkurs za najbolju novinsku fotografiju u jugoistočnoj Evropi. Na konkursu „Fotografija godine u BiH 2012” osvojio je nagradu za najbolju fotografiju u kategoriji “Press”. Na istom takmičenju je 2011. godine osvojio nagradu za najbolju fotografiju u kategoriji “Press” koja je osvojila i počasnu Grand Prix nagradu za najbolju fotografiju na konkursu.
Bio je gost predavač u Berlinu na BTK Fakultetu umjetnosti i dizajna – Univerziteta primijenjenih znanosti Europe. U saradnji s Centrom za postkonfliktna istraživanja održao radionice “O fotožurnalizmu”, kao i radionicu “Dokumentarna fotografija” u sklopu Pravo Ljudski Film Festival Sarajevo – ZUMIRAJ PRAVA. Izlagao na brojnim izložbama u BiH i svijetu, te osnovao Udruženja BH Fotografi.
Tokom dugogodišnjeg rada usmjerava se na projekte koji zahtijevaju istraživanje i izražavanje kroz fotožurnalizam i dokumentarnu fotografiju. Više od dvije godine radi na ličnom projektu koji ima za cilj da podiže svijest o ideji inkluzije, promoviše i podržava inkluzivno društvo. To je priča o dječaku Ismailu kojeg je upoznao 2016. godine. Ismail je rođen bez obje ruke i s deformitetom jednog stopala, a na drugom su mu sastavljeni prsti. Dječak koji je imao strah od vode, danas nas prije svega oduševljava svojim plivanjem. On je borac za inkluzivno društvo, još uvijek mlad da zna kako je njegov uspjeh važan u ovoj borbi. Danas je odličan u plivanju, skijanju, vožnji hoverboarda i mnogim drugim stvarima. Postoji mnogo djece koja imaju ovakav potencijal i zato je potrebno tražiti sistem koji će im to i omogućiti. Priča o ovom dječaku daje veliki doprinos u podizanju svijesti i prevladavanju isključenosti s kojom se suočavaju mnoge osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Svojim primjerom ne samo da promoviše inkluziju, već nam pokazuju da to funkcioniše. Pokazuje kako su pojedinci oni koji mijenjaju stvari kada sistem zakaže. Inkluzija nije samo ideja uključivanja drugih, već i uključivanja sebe u društvo koje je jednako za sve. “Superheroj bez plašta“ nas uči kako da budemo bolji i humaniji ljudi i bolje društvo za generacije koje dolaze, a na nama je da pokažemo jesmo li takvi.