U petak, 16. oktobra, otvorena je izložba Milene Ivić „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“. U najavi izložbe piše da je Milena Ivić umjetnica čije je interesovanje usmjereno ka feminističkoj umjetnosti i preispitivanju ženske rodne uloge u savremenom društvu, ali i ka preispitivanju položaja umjetnika/umjetnica na umjetničkoj sceni, njihovom odnosu prema sopstvenom radu i uopšteno odnosu ustanova kulture prema autorima.
U subotu, 17. oktobra, izložba Milene Ivić je povučena. Odluku o povlačenju izložbe donijele su umjetnica i kustoskinja zbog pritužbi koje su uslijedile nakon otvaranja postavke u izlogu Galerije „Plus“ koja je izazvala niz negativnih reakcija građana.
Najkraća izložba ikad
Ovo je vjerovatno najkraća izložba u istoriji Republike Srpske, a trebala je trajati do 16. novembra, što otvara mnogo pitanja o stanju u društvu Republike Srpske.
- Šta se to nije svidjelo Banjalučanima, a onda ih i motivisalo da upute negativne reakcije Galeriji +?
- Ko je kriv za povlačenje izložbe?
- Zašto svi ćute?
Ko su ti Banjalučani kojima smeta ovaj plus, na kojem još i piše „1+1 GRATIS“? Odgovor je jednostavan: to su Banjalučani koji ovo vide kao krst, a sa krstom nema zajebancije.
Kao što vidimo, moja percepcija nekog umjetničkog djela je potpuno različita, ali zašto bi nečija druga percepcija bila ispravnija i odakle nekome pravo da svoju percepciju nameće kao ispravnu, pretvarajući moj plus u blasfemiju?
Možda se Banjalučanima nije svidjela ova instalacija sa sve crvenim krstom, na kojem vodoravno piše „sise“, a uspravno „pička“?
Mogu razumjeti da je neko bio zgrožen vulgarnim rječnikom, ali budimo pošteni, „pička“ i „sisa“ su odavno postale dio našeg svakodnevnog rječnika i malo koga danas to može da sablazni. Pa čak i kada te riječi napišemo na nečemu što može da predstavlja krst, to bi trebalo da nas natjera na razmišljanje. Šta je time autorica htjela da kaže?
Ako taj crveni krst stavimo u kontekst ostalih poruka, vidjećemo da u ovom radu religija nije primarna, već položaj žene u našem društvu. A opet, kada se govori o položaju žene u našem društvu, zašto se ne bi propitivao i stav crkve prema ženama?
Pogotovo na to ima pravo umjetnica.
Nisam kompetentan da na bilo koji način komentarišem umjetničke domete ovoga rada Milene Ivić, ali je sasvim jasno da je željela interakciju s „publikom“, pa i provokaciju, zato je i insistirala da se njen rad postavi u izlog galerije.
Neuspjela provokacija
Provokacija je uspjela, ali nisam siguran da mogu to reći i za interakciju. Neki ljudi su zvali Galeriju + i Muzej savremene umjetnosti RS, negodujući zbog njenog rada. Nije to ni prvi ni posljednji put da se dešava kod nas, a ni u svijetu. Sjetimo se samo otvorenog pisma udruženja Srpsko sabranje Baštionik koje je onomad tražilo „da se reklamni pano izložbe „Nova religija“ Damiena Hirsta, na kojoj se nalazi kosturska glava, ukloni sa zgrade Muzeja savremene umjetnosti RS jer „kvari ugled institucije“ i kvari mladencima vjenčanje. Nisu uspjeli u tome.
Umjesto da rizikuje i nastavi interakciju s „publikom“, pa čak i otvoreni sukob s neistomišljenicima, što je sasvim legitimno i feministički, autorica zajedno s kustoskinjom povlači izložbu i nestaje s lica zemlje.
Sada se postavlja pitanje gdje je tu ono autoricino „preispitivanje ženske rodne uloge u savremenom društvu, ali i ka preispitivanju položaja umjetnika/umjetnica na umjetničkoj sceni, njihovom odnosu prema sopstvenom radu i uopšteno odnosu ustanova kulture prema autorima?“.
Nigdje, jer ako su autorica i kustosica same odlučile da sklone postavku, onda to nije cenzura. Ako autorica nije dobila direktne prijetnje i nije bilo javnih protesta zbog njene izložbe, onda ne možemo optužiti Banjaluku za netoleranciju ili konzervativizam.
Uklanjanjem izložbe, autorica nam nije dala mogućnost da se svrstamo, da se solidarišemo, da razmijenimo argumente, da istjeramo zeca iz šume i vidimo da li će Banjaluka stati u odbranu umjetnosti, kulture i slobode izražavanja ili na stranu uvrijeđenih građana.
Mi čak ne znamo ni ko su ti uvrijeđeni, ni šta ih vrijeđa, ni koliko ih ima.
Svugdje u svijetu postoje ekstremisti koji su spremni da zbog svojih uvjerenja spaljuju knjige, uništavaju izložbe, proganjaju, tuku i ubijaju umjetnike, ali to ne znači da umjetnik treba da se povuče zbog njihovog (ne)razumijevanja umjetnosti. Naprotiv.
Ima i u Banjaluci takvih i oni su uklanjanjem ove izložbe pobijedili bez „opaljenog metka“.
Ne znam, možda je ovo dio Ivićkinog performansa, ali sam malo više očekivao od autorice koja je izložila svoj rad pod nazivom „Šta da radimo sa svom ovom slobodom?“, a nisam vidio da joj je do nje stalo.
