PANDEMIJA I POČETAK NOVE ŠKOLSKE GODINE

Kako se novonastala situacija odražava na život djece na početku školske godine? Ko se nalazi u lancu podijeljene odgovornosti za uspjeh obrazovanja? Smijemo li smanjiti očekivanja u pogledu obrazovanja?

PANDEMIJA I POČETAK NOVE ŠKOLSKE GODINE

 

Nova školska godina u nastavnoj 2020/2021. počela je 1. septembra, i to u pandemijskim uslovima – i samo u Kantonu Sarajevo te u RS-u. U ostalim kantonima u FBiH nastava počinje 7., odnosno 8. septembra, i tu uz model organiziranja rada koji je najpogodniji za određeni kanton i njegove resurse, specifičnosti, mogućnosti i potrebe u okolnostima aktuelne epidemiološke situacije uzrokovane pandemijom koronavirusa. Uz šestomjesečno iskustvo života u pandemiji, skrojene su i posebne mjere za novi sistem odgojno-obrazovnog djelovanja. Učenici od 1. do 5. razreda vratili su se u školske klupe, u grupe od po 15 učenika po odjeljenju, a tamo gdje to nije moguće, škole su napravile raspored naizmjenične online i redovne nastave.

Kako bi proces poštivanja epidemioloških mjera tekao neometano, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo je, kako navode u saopštenju, obezbijedilo 30.000 zaštitnih maski (a u narednom periodu će biti obezbijeđen i veći broj), zatim 3.874 pakovanja dezinfekcijskog sredstva te oko 4.000 pakovanja tečnog sapuna za osnovne i srednje škole u KS. Usto, osigurana su i dodatna finansijska sredstva za škole u iznosu od 900 do 1.200 KM po školi za ove potrebe, u ovisnosti o veličini škole.

Pored toga, škole već raspolažu sredstvima koja mogu koristiti za nabavku svega što je neophodno za poštivanje epidemioloških mjera. U proteklom periodu su održane edukacije za preko 4.000 nastavnika s ciljem unapređenja njihovih vještina u realizaciji kvalitetnije online nastave.

 

Infografika: COVID 19 I OBRAZOVANJE U KS, Analiziraj.ba

O tome kako početak školske godine izgleda iz perspektive Kriznog štaba Ministarstva zdravstva FBiH, razgovaramo sa Goranom Čerkezom, članom štaba i pomoćnikom za javno zdravlje federalnog ministra zdravstva. “Naše preporuke prije početka školske godine svodile su se na održavanje distance, nošenje zaštitne opreme do škole i u školi, nošenje zaštitne opreme nastavnog osoblja, izbjegavannje bliskog kontakta. Mjere su: higijena, dezinfekcija, distanca, maska i nedolazak u školu ni đaka ni nastavnika ukoliko osjećaju bilo koji od simptoma. Sve te opće mjere trebale bi biti skrojene unutar prostora škole, prilagođene realnom životu, svakoj učionici, a od škole do škole je različita situacija.”

Foto: Goran Čerkez

Rizici, naravno, postoje, slaže se gospodin Čerkez, ali ističe kako se sve radi na tome da se oni svedu na minimum. “Samim tim da djeca dolaze iz raznih porodica, okupljaju se na jednom mjestu, rizik postoji. Ali naš cilj je smanjiti rizike na minimum, a kroz provođenje ovih mjera rizici su definitivno smanjeni. Ovo su prakse mnogih evropskih zemalja, ovo su preporuke i UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije, skrojene za naše okruženje. Mislim da će se većina ljudi pridržavati, a kad je takvo stanje, onda se i manjina prikloni tim mjerama. Vjerujem u ozbiljnost nastavnog osoblja kao kontrolora i nekog ko će poštovati te mjere.”

Nadležna ministarstva su federalnom Kriznom štabu dala uvjerenja kako su osigurali svoj dio posla, a Čerkez kaže: “Ovo je situacija podijeljene odgovornosti: zdravstvo je odgovorno za opće higijensko-epidemiološke mjere, ministarstvo obrazovanja je odgovorno da se odluči koji vid nastave je najoptimalniji i kako će se to sprovesti, a škole su odgovorne za samu implementaciju tih mjera. Svako ima svoj dio odgovornosti, ministarstva obrazovanja trebaju osigurati da u školama ne nedostaje ništa od potrebnog materijala, a poslodavac mora te mjere provoditi i u potpunosti ih prilagoditi svojoj infrastrukturi i resursima. Nemojmo zaboraviti ni odgovornost roditelja koja je na snazi do škole i od škole. Roditelj mora brinuti o djetetu: koliko će imati komunikaciju, kuda će hodati, držati distancu. Također, treba paziti da li će roditelji biti u kontaktu s nekim drugim, da li će odlaziti na izlete s nepoznatim ljudima; to su pitanja kojima se trebaju pozabaviti sami roditelji i biti oprezni.”

S druge strane, nastavlja Čerkez, Krizni štab dopunio je postojeće mjere novim odlukama od 3. septembra: “Da se maksimalno izbjegava druženje nastavnog osoblja, naučna nastavna vijeća, sastanci s roditeljima, kontakti po hodnicima i zbornicama. I da se sve što može radi online, da ne bi dolazilo do situacija isključivanja nastavnog osoblja iz radnog procesa. Jedno zaraženo zarazi još troje-četvero nastavnika i onda imamo problem.”

Posebnu važnost početku školske godine i činjenici da sva djeca trebaju imati jednake prilike u novim okolnostima dali su i u UNICEF-u. Dr Rownak Khan, predstavnica UNICEF-a u Bosni i Hercegovini, za Analiziraj.ba kaže: “UNICEF BiH prepočuje obrazovnim vlastima u BiH da obezbijede jednak pristup kvalitetnom učenju za najranjivije, između ostalog kroz ulaganje u digitalnu povezanost za sve.”

Dr. Khan naglašava i kako je ovo prilika za razvoj inovativnih rješenja usmjerenih na smanjenje nejednakosti kroz ulaganje u asistivne tehnologije za djecu s poteškoćama u razvoju. “Moramo  rekonceptualizirati proces učenja tako da svi učenici steknu vještine koje su im potrebne za uspjeh u životu i radu. Poseban naglasak treba staviti na digitalizaciju obrazovnih sistema i integraciju modaliteta učenja na daljinu i učenja putem interneta, kao preduslov za fleksibilan i djelotvoran odgovor na buduće prekide i poremećaje obrazovnog procesa. I na kraju, pozivamo vlasti da obezbijede i povećaju budžete za obrazovanje i usmjeravaju sredstva na najranjivije kategorije. Još jedna oblast za ulaganje, koja se ne smije zanemariti, kako u školama, tako i u drugim javnim sektorima, jeste mentalno zdravlje djece i mladih.”

Bez sumnje, navodi dr. Khan, sa otvaranjem škola mogu se pojaviti novi rizici koje obrazovne vlasti trebaju pažljivo pratiti s ciljem prilagođavanja obrazovnog procesa u skladu s razvojem epidemiološke situacije. Na kraju, i ne manje važno, treba navesti kako je UNICEF u BiH, uz podršku Agencije za međunarodni razvoj (USAID), dodijelio oko 30.000 litara sredstva za dezinfekciju i sapuna za ruke školama širom Bosne i Hercegovine. Pored toga, u procesu je štampanje i distribucija postera i video materijala koji će svim učenicima i nastavnom osoblju u BiH pomoći da se pridržavaju sigurnih higijenskih praksi u školama i vrtićima. UNICEF u saradnji sa Javnim RTV servisom priprema i novu sezonu TV programa za djecu i mlade kako bi se doprinijelo održavanju zdravih navika i bržem oporavku od posljedica pandemije.

Šta očekivati od obrazovnog sistema?

Zastupnica Naše stranke u Skupštini KS Vildana Bešlija je krajem augusta uputila inicijativu za odgađanje početka školske godine, ali ona nije usvojena. Bešlija je javno upozorila na pogubnost odluke da školska godina počne 1. septembra. “Najveći problem našeg obrazovanja je što ono, nažalost, nije postalo tema broj jedan u našem javnom prostoru čak ni u vrijeme pandemije. To znači da nije porasla svijest o njegovoj važnosti. Za to su najviše odgovorna ministarstva obrazovanja jer ona trebaju da suoče društvo s kompleksnošću tema i težinom problema s kojima se u sferi obrazovanja susrećemo. Ona trebaju prizvati sebi sve one koji mogu doprinijeti poboljšanju kvaliteta nastave. Ona u konačnici i trebaju biti generatori nade u bolje sutra, jer vrijeme pandemije može biti i vrijeme nade u bolje sutra koje možemo ostvariti kvalitetnim obrazovanjem.”

Foto: Vildana Bešlija

Bešlija ima puno zamjerki na rad nadležnih ministarstava kad je u pitanju organizovanje nastavnog procesa u pandemiji. Kaže kako se stvara privid nekog rada, a onda se optužuju oni koji se usude da ih kritikuju. “Kad je u pitanju obrazovanje, ali i mnogi drugi segmenti našeg života, mi imamo institucionalnu depresiju. Uposlenici institucija su ili potkapacitirani da rade taj posao pa ga izbjegavaju ili su kompetentni ali su obeshrabreni sistemskim opstrukcijama da ga rade kako treba. To uzrokuje i da se građani samo u krajnjoj nuždi i bez nade da će problem riješiti obraćaju institucijama.”

Prema njenim riječima, ministarstva obrazovanja moraju početi uvećavati očekivanja građana, a ne ih samo smanjivati. “Danas smo u situaciji da roditelji djecu u školu šalju samo iz formalno-pravnih razloga, bez vjere da će im ona garantirati znanja koja će im omogućiti bolji život. Ministarstva se moraju razdrmati i škole, bilo da je nastava online ili klasična, učiniti mjestima dječije radosti, a roditeljima dati sigurnost da ulažu u budućnost vlastite djece. To je krucijalni problem. Nagovarajući neku vladu da kupi dezinfekcijska sredstva za neku školu, mi trošimo i vrijeme i energiju koje smo mogli potrošiti na priču o kvalitetnijem obrazovanju. Dezinfekcijska sredstva se moraju podrazumijevati. Uspjeli su nam smanjiti očekivanja i ispod minimuma. I to je ono što kao opozicija, ali i buduća vlast, moramo iz korijena mijenjati.”

Redefiniranje vrijednosti i uloga

A kako, sa svojim dosadašnjim pandemijskim iskustvom u obrazovnom procesu, situaciju vidi profesorica bosanskog jezika i književnosti Adila Salibašić, prošlogodišnja laureatkinja nagrade za inovativne nastavnike? “Većina učenika nastavu pohađa online, no neki su ipak sjeli u školske klupe. Ono što je već sada jasno jeste da svi žele ići u školu, bez obzira koliko je u pojedinim školama online nastava bila kvalitetna – a itekako imamo svijetlih primjera dobro organizirane nastave na daljinu. Razlog tome je jednostavan: škola je puno više od pukog usvajanja znanja koji se nerijetko svodi na usvajanje činjenica.”

Foto: Adila Salibašić

U školi se, naglašava profesorica Salibašić, prvenstveno uči socijalizaciji, kvalitetnoj komunikaciji, rješavanju problema, osamostaljuje se, gradi se samopouzdanje, a za većinu tih procesa učenicima je potrebno društvo vršnjaka, tj. grupa u kojoj ispituju svoje sposobnosti, procjenjuju ih u odnosu na druge, testiraju i pomjeraju svoje granice. “Ukratko, uče život i o životu. Ovakav vid nastave je tradicionalan, dobro poznat svima i samim tim se prihvata bez propitivanja.”

Kako nas je zdravstvena situacija u zemlji primorala da se okrenemo drugim vidovima funkcioniranja, to smo morali napraviti i u sistemu obrazovanja. “Nastava na daljinu, ili online nastava, kako je često nazivamo, može u mnogočemu zadovoljiti osnovne potrebe učenika i nastavnika. Nastava putem interneta je samo sredstvo koje u rukama motiviranih nastavnika i učenika postaje djelimična replika stvarne nastave, samo modernija i svrsishodnija. Putem video poziva nudi svim učesnicima mogućnost aktivnog učestvovanja u realizaciji nastavnog sata. Dobro osmišljen čas itekako može učenike potaći na saradnju kroz rad na zajedničkim zadacima, može se raditi na razvoju kritičkog mišljenja i ključnih kompetencija kod učenika.”

Ipak, nastavlja profesorica Salibašić, problema ima i javljaju se zbog neznanja i nespremnosti svih nivoa da u relativno kratkom vremenu pređu sa jednog načina rada na drugi. “Naprosto, nismo imali jasne strategije, primjere dobre prakse, materijale, adekvatne nastavne planove i programe koji bi bili usmjereni ka ishodima učenja – jasno precizirana koja znanja i vještine učenici trebaju posjedovati po završetku određenog razreda. Upravo ta nespremnost i odsustvo prihvatanja nečega novog kao mogućnost za rast i razvoj kod mnogih je unijela nemir i nepovjerenje – od roditelja, preko učenika do nastavnika/profesora.”

I sama je roditelj, pa se u nastavku razgovora stavlja i u tu veoma specifičnu i izazovnu ulogu u današnjem dobu. “Kao roditelju dva školarca i kao profesorici, čini mi se veoma važnim da kao društvo redefiniramo vrijednosti i uloge, promislimo o istim i iskoristimo ovu nepoželjnu situaciju kao priliku da napravimo nužne promjene u sistemu kako bismo određene vrijednosti i kompetencije stavili u fokus, a oduzeli značaj ocjenama. Uostalom, to nam je i PISA istraživanje nedavno pokazalo. No, promjena mora doći u svima nama da bi i u društvu zaživjela kao standard.”

Roditeljske dileme: za i protiv online nastave

Pandemijsko vrijeme je i Maju Milavić kao roditelja stavilo pred velike dileme i dovelo do rasprava u porodici. O tome otvoreno govori za Analiziraj.ba: “U našem domu odluka o tome da li će naš sin pohađati nastavu ili odabrati opciju online dovela je do žestokih razmirica. Suprug je smatrao da je pohađanje regularne nastave u pandemiji prilika za našeg sina da demonstrira da je u stanju da se brine o sebi prateći epidemiološke preporuke bez našeg stalnog opominjanja. Ja sam bila zagovornik online opcije smatrajući da naš zdravstveni sistem novu navalu zaraženih neće moći podnijeti.”

Foto: Lun Milavić

Prevagnula je odluka za online opciju i to ne samo zbog osoba koje su u rizičnoj skupini u porodici već i zbog činjenice da je Majin sin presretan zbog nastave putem interneta. “Na kraju je njegov glas prevagnuo. Jasno mi je da ovo govorim iz pozicije jako privilegovane porodice kojoj je poslodavac omogućio, i dalje omogućava, rad od kuće i čije dijete ima sve tehničke uslove da pohađa online nastavu. Naš sin je sretan zbog praktičnih zadataka koji su zamijenili usmena odgovaranja, tvrdi da ima više vremena za sve što želi da radi tokom dana. U našoj i osnovnoj i muzičkoj školi su se učiteljica i nastavnici zaista trudili da svaki sadržaj učine interaktivnim i zanimljivim, i pokazalo se da njemu takav pristup radu bolje odgovora od sjedenja u učionici. Čula sam brojne tvrdnje da djeca imaju rupe u znanju zbog online nastave, međutim, ja ih kod našeg sina nisam primijetila i do sada se nismo pokajali zbog našeg izbora.”

Maja Salkić je majka dva dječaka, a polazak mlađeg u 5. razred (kombinovano: jedna sedmica u školi, druga kući) doveo je, kaže nam, do male zavisti starijeg, koji ide u 7. razred i pohađa online nastavu. “Posmatrati kako se sve odvija je pomalo tužno, na šta sve djeca moraju misliti i preuzimati odgovornost. Gledajući širu sliku, sve radi i funkcioniše osim škola. Ne znam zbog čega?! Roditelji odlaze na svoja radna mjesta gdje se susreću s ljudima, odlaze u prodavnice, ambulante, banke, apoteke, šoping centre, restorane, mnogi su odlazili na godišnje odmore itd. Ne vidim niti jedan razlog zbog čega je škola veća opasnost.”

Foto: Maja Salkić

Maja nam prenosi i utiske svog mlađeg sina iz prvih dana škole, kazao joj je kako imaju jasne smjernice, peru ruke, prolaze kroz dezinfekciju, nemaju užinu. “Možda je škola trenutno najsigurnije mjesto. Jer ako kao društvo nismo spremni postaviti jasna pravila i disciplinu u škole, onda smo dobro zapeli. Bojim se da će nam djeca opet po statistikama znanja u Evropi biti na dnu ljestvice. Da li to želimo? Ili u školu idemo zato što je neko rekao da moramo i da je obavezna?”

U Majinoj kući škola je jednako bitna kao zdravlje. I znanje stečeno upravo u interakciji nastavnik – učenik. “Nastavnici su dobili upute da se škola realizira u realnom vremenu i sa predavanjima na već dogovorenim platformama. Mnogi su učinili časove zanimljivim i potrudili se prenijeti znanje, ali daleko od toga da možemo reći da svi rade po tom principu. Nažalost, Ministarstvo obrazovanja je kasnilo s uputama, pa možemo reći i naredbama. Kao da su se bojali odgovornosti, a škole su čekale da im sve riješi Ministarstvo, ne preuzimaju obaveze. Vjerovatno je najveći problem nastupio kada su se upetljali roditelji, svako sa svojim prijedlogom i mišljenjem. Ne znam u kom trenutku je sistem dozvolio da roditelji vladaju školama i narušavaju autoritet nastavnika, ali sve dok se to ne promijeni neće biti ni napretka. Kao rezultat svega ovoga, djeca najviše ispaštaju. Nadajmo se da će se djeca ubrzo vratiti u školske klupe.”

Arma Tanović, opet, podržava školovanje online u ovom polugodištu i kaže kako je taj stav baziran samo i isključivo na osobnom iskustvu u odnosu na dnevnu organizaciju aktivnosti, ali da podržava i razumije i drugačija individualna iskustva i stavove. “Iako se do posljednjeg trenutka nije znalo kako će se odvijati nastavni proces u ovom polugodištu, na kraju je donesena ispravna odluka kombiniranog pristupa. Mnoge evropske zemlje nisu ponudile nikakav izbor, ide se u školu i tačka.”

Foto: Arma Tanović

Najveći teret, smatra Arma, iznijeli su u prošlom polugodištu nastavnici i nastavnice i učiteljice i učitelji, te će tako biti i u novoj školskoj godini. “Oni su uvijek na ‘prvoj liniji’ izgradnje boljeg društva i zaista mislim da zaslužuju da ih se mnogo više i češće čuje. Ja sam se odlučila za potpuno online školovanje jer smatram da ulazimo u klimatski nepovoljan period zagađenja zraka u Sarajevu, što će znatno uticati na imunitet djece, dovesti do pojave bronhitisa i sezonskih gripa koje će zajedno s novim talasom Covida-19 napraviti potpuni haos, za koji nisam sigurna da ga naš zdravstveni sistem može podnijeti.”

S druge strane, kako kaže, mnoga djeca žive u velikim porodičnim zajednicama i u tom slučaju virus može biti fatalan za starije i nemoćne članove porodice. “Mnoga djeca žive u strašnom socijalnom kontekstu, već ozbiljno narušenog zdravlja, i roditelji ne mogu priuštiti ni liječenje ni vitamine, možda čak ni kilogram limuna i teglu meda. Također, određeni broj djece živi s jednim samohranim roditeljem ili starateljem (nana, dedo, baka) s hroničnim oboljenjem za koje bi da obole od virusa korone bilo fatalno i dijete bi možda ostalo siroče.  Znam da je iz istih, socijalnih razloga, otežano i školovanje od kuće, ali između života i moguće smrti od posljedica Covida-19, ja sam za život.”

Prenosi nam svoja roditeljska iskustva prvih dana online škole i kaže da su više nego odlična. “Starija kćerka prati online nastavu u Katoličkom školskom centru Sv. Josip, koja je ove godine savršeno organizirana i odvija se u realnom vremenu školskog časa. Nastavnici su ponudili mnoge kreativne digitalne alate kao što su kvizovi, kahoot, prezentacije, filmovi, videa… Mlađa kćerka je na naš roditeljski zahtjev također online sve vrijeme i zahvaljujući izvrsnoj saradnji sa učiteljicom Elvedinom Gerun Fazlić, ali i sa školom ‘Hasan Kikić’, ne gubi ništa od radne dinamike i radne etike. Svaki dan u osam ujutro dobije materijale koje učenici rade u razredu.”

Arma je kao sistem podrške ovakvom vidu obrazovanja za svoju mlađu kćerku odabrala i program Calvert škole, najpoznatijeg homeschooling programa u SAD-u (koji ima besplatan probni period), tako da djevojčica ide u dvije škole online. “Koristim i sjajnu platformu ‘Outschool’ koja nudi bezbroj kreativnih radionica kao podršku formalnom školovanju, kao i alate dramske pedagogije.”

I sama je svjesna koliko je teret i na roditeljima i kako sistem online nastave za njih podrazumijeva i posebne obaveze. “Morala sam revidirati svoj život, staviti doktorsko istraživanje ‘na čekanje’. Ponekad mislim kako sam nedorasla izazovu; ponekad spavam samo dva sata jer svoje obaveze sam sad pomaknula za vrijeme od ponoći pa nadalje, ali prosto sam prihvatila situaciju kakvom jeste i odlučila se da minimiziram rizik od obolijevanja. Svaki dan počinjem s pitanjem ‘kako i šta  konkretno mogu učiniti da svojoj djeci ovaj dan učinim produktivnijim i lakšim’. Moja djeca su zadovoljna, sasvim su dobro prihvatila ovu apsolutnu digitalizaciju obrazovanja i zapravo im se dopada da rade od kuće uz moj nadzor, zdravi su, a meni je to jedino važno. Naravno da ima trenutaka kada im nedostaje razred, drugari, učiteljica, druženje, ali o tome razgovaramo i trudim se da im osmislim i kreiram i socijalni život, što predstavlja poseban angažman. Važno je znati da će proći i da ćemo svi iz ovog iskustva izaći jači. Samo je važno preživjeti.”

About The Author

Istraživanje o stečenom znanju u online nastavi


Stavovi roditelja, nastavnika i učenika o stečenom znanju u online nastavi nisu baš pozitivni, rezultat je istraživanja koje je provelo Društvo pedagoga i psihologa Tuzlanskog kantona na više od 8.000 ispitanika. U istraživanju je učestvovalo 3.487 učenika, 3.752 roditelja te 967 članova nastavnog osoblja, odnosno nastavnici, pedagozi-psiholozi i direktori. Ukupan broj ispitanika je bio 8.206. Odgovori su izdiferencirali prednosti online nastave: razvoj informatičke pismenosti, sigurnost djece po brojnim aspektima, bolji angažman djece, korištenje novih metoda, uštede u domaćinstvu, razvoj samostalnosti, inovativnosti i snalažljivosti kod učenika, dopunski oblici redovnoj nastavi. Ali, i njene nedostatke: neadekvatno objašnjenje gradiva, postojanje tehničkih problema, nedostatak komunikacije, interakcije i aktivnosti, preveliki zahtjevi sa prekratkim rokovima, nedostatak i loša organizacija slobodnog vremena, javljanje stresa i psihičkog opterećenja, nemogućnost realizacije različitih vidova nastave, nerealno ocjenjivanje, neadekvatni uslovi za djecu sa teškoćama u razvoju.