Njemačka ništa nije naučila iz holokausta
Njemačko – izraelsko društvo (DIG – Deutsch Israelische Gesellschaft) organizovalo je nedavno jedan od svojih “Dana Izraela” u Berlinu. Ovo društvo inače finansira njemačka savezna država. Bio je to neformalni događaj, zapravo ulična zabava sa govorima. Berlinski restoran Feinberg's bio je zadužen za catering. Restoran je specijalizovan za ono što naziva izraelskom kuhinjom, iako Palestinci prepoznaju mnoga jela kao plagijat njihove tradicije. Posebna ponuda je bila smoothie od lubenice.
Plakat (foto) koji je reklamirao to piće prikazivao je lava (kojeg Izraelci koriste kao nacionalni simbol) koji nosi pregaču sa izraelskom zastavom. Lav je držao dvije velike staklene čaše, jednu sa komadićima lubenice, a drugu sa gotovim smoothiejem i malom izraelskom zastavom. Tekst na plakatu glasio je: “Lubenica susreće Zion. Lubenica u izraelskom stilu – naribana, zgnječena i nasjeckana na komadiće”.
Poruka je bila očita i nimalo smiješna: Izraelski lav je gnječio palestinske lubenice u ugodno osvježavajuću ledeno hladnu i krvavo crvenu kašu. Činjenica da su lica na antropomorfiziranim lubenicama bila dječja učinila je sve još odbojnijim. Očito, ko god je smatrao da je ova slika dobra ideja, nije dovoljno normalan da bi radio sa djecom. Oni koji proučavaju genocid odavno se slažu da je namjerno dehumaniziranje žrtava propagandom i indoktrinacijom jedna od njegovih osnovnih metoda i znakova.
Oni koji se pretvaraju da ne prepoznaju školski primjer takve dehumanizacije na ovom plakatu namjerno su glupi. Poster je, naravno, bio nepogrešiva aluzija na izraelsku operaciju genocida i etničkog čišćenja, čija je glavna – ako ne i jedina – meta Palestinci u Pojasu Gaze. To je mjesto gdje je većina izraelskih žrtava, od kojih su mnoge bebe i djeca, doslovno “raskidana” i “isječena na komade” avio napadima i bombardiranjem, gdje su ljekari morali izmisliti novu kraticu – WCNSF (wounded child, no surviving family) – odnosno ranjeno dijete, nema preživjele porodice.
Najnoviji – de facto minimalni – broj smrtnih slučajeva među Palestincima približava se 63 000. Gotovo 112.000 žrtava je ozlijeđeno, često teško, što dovodi do doživotnih posljedica, poput amputiranih udova. Međutim, studija u autoritativnom medicinskom časopisu The Lancet tvrdi da su stvarne brojke vjerojatno znatno veće. Pa ipak, ovo je ono što su Amnesty International – i mnogi drugi – s pravom identifikovali kao “genocid uživo”.
Zbog zapanjujuće bestidnosti mnogih izraelskih počinitelja i razvoja modernih medija, a posebno društvenih mreža, ovo je genocid u očima globalne javnosti kakav nikada prije nije viđen. Zato je potpuno nemoguće povjerovati u glupe pokušaje zamagljivanja i povlačenja koje sada poduzimaju očito sve samo ne “lavovski” autori postera. (Beta.ba)
Mostar se raspada od preglasavanja
Pitanje izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru ponovo je izazvalo burne reakcije javnosti i stručnjaka. Sumnje u legalnost radova, političke tenzije i neriješena pitanja u vezi s Centralnom zonom grada podstakli su javnu raspravu koja otkriva dublje probleme u funkcionisanju vlasti, poštivanju zakona i međunacionalnim odnosima u Mostaru.
Početkom aprila Udruženje građana “Mostarski krug” održalo je javnu raspravu o legalnosti izgradnje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u centralnoj gradskoj zoni.
Stručnjaci iz oblasti prava, urbanizma i građevinarstva iznijeli su niz dokaza koji ukazuju da se izgradnja objekta odvija bez valjane dokumentacije, saglasnosti gradskih vlasti i u suprotnosti s važećim zakonima.
Prema prezentiranim dokumentima, radovi na zgradi HNK započeli su 1996. godine bez potrebnih odobrenja, a u posljednje dvije godine prošireni su na susjedne javne gradske parcele. To je ocijenjeno kao uzurpacija zajedničkog zemljišta.
Uprkos ranijim upozorenjima međunarodne zajednice, uključujući i zabranu radova iz OHR-a, rješenjima gradske inspekcije o obustavi radova i pečaćenju objekta, izgradnja je nastavljena, a uz podršku bivšeg i sadašnjeg gradonačelnika – Ljube Bešlića i Marija Kordića.
Trenutno stanje u toj zoni odražava haotičnu, neregulisanu i politički motivisanu izgradnju.
Dodatnu kontroverzu izaziva činjenica da je izgradnja HNK-a finansirana i iz budžeta Vlade Republike Hrvatske te Vlade Federacije BiH.
Iz “Mostarskog kruga” tvrde da takvo jednostrano djelovanje ignorira suštinu Rimskog sporazuma iz 1996. godine, kojim je Centralna zona (Distrikt) definisana kao prostor zajedništva i integracije, a ne podjela.
Učesnici rasprave jednoglasno su zaključili da ovakav pristup narušava međunacionalno povjerenje i potencijalno ugrožava mir u Mostaru.
Kao odgovor na ove navode, iz “Mostarskog kruga” najavljeno je slanje “Mostarskog upozorenja” na adrese visokog predstavnika Christiana Schmidta, članova Predsjedništva BiH, predstavnika Vijeća ministara te institucija Federacije i kantona.
U dokumentu će biti jasni zahtjevi: ispitivanje legalnosti gradnje, sankcionisanje nezakonitosti, donošenje regulacionog plana za Distrikt i ravnopravan tretman svih vjerskih i kulturnih zajednica.
Ovom zahtjevu prethodila je i reakcija samog visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji se u prethodna dva izvještaja Vijeću sigurnosti UN-a direktno osvrnuo na pitanje Centralne zone Grada Mostara.
Istakao je da je muftija Dedović tražio podršku i da je zahtijevao formiranje međunarodne ekspertne komisije koja će pomoći da se omogući gradnja Interkulturnog centra Mevlana.
Također je naveo da se ovaj Centar u Mostaru doživljava od strane hrvatske političke grupe, uključujući Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), kao strateški potez za afirmaciju bošnjačke prisutnosti u pretežno hrvatskom zapadnom dijelu grada.
“Očekujemo od visokog predstavnika i prijatelja iz međunarodne zajednice da u interesu jačanja multietničkog karaktera Grada Mostara i cjelokupnog bosanskohercegovačkog društva i države, svojim angažmanom pomognu i omoguće realizaciju našeg legalnog i legitimnog zahtjeva za izgradnju inkluzivnog Interkulturnog centra Mevlana na sakralnom prostoru Lakišića vakufa u Mostaru i da zaustave dalje sistemske opstrukcije i diskriminaciju Islamske zajednice”, poručio je muftija Dedović.
U najnovijem izvještaju istakao je da iz “Mostarskog kruga” tvrde da je projekat zaobišao procedure i da je izgradnja HNK-a simbol dominacije HDZ-a, u odnosu na nedostatak podrške bošnjačkim i srpskim inicijativama.
Schmidt je naveo i da su nakon pisma “Mostarskog kruga” pojedini politički zvaničnici, uključujući Denisa Zvizdića, Kemala Ademovića i Refika Lendu, zvanično zatražili njegovo učešće u rješavanju ovog slučaja.
Mostarsko muftijstvo je, s druge strane, optužilo gradske vlasti da planski blokiraju projekte Islamske zajednice. Gradonačelnik Kordić tvrdi da za Mevlana centar ne postoje zakonske osnove za izdavanje dokumentacije.
Međutim, najnoviji razvoj događaja baca dodatno svjetlo na pravne nedoumice.
Prema informacijama portala Mostar.live, Ministarstvo građenja HNK-a je reagovalo zbog nepostupanja gradske inspekcije i pokrenulo postupke protiv nelegalne izgradnje. To je, kako navode izvori, izazvalo nervozu u političkim strukturama koje stoje iza projekta.
Zbog toga je gradonačelnik Kordić, kako je napisao i sam, brzo odgovorio najavom podnošenja krivičnih prijava protiv kantonalnog inspektora Harisa Spahića i ministra građenja Bekira Isakovića.
Pravne institucije na višim nivoima, uključujući Tužilaštvo BiH, mogle bi imati završnu riječ, budući da se radi o objektu sa međudržavnim karakterom i podrškom susjedne države, što iziskuje posebnu pravnu pažnju.
Slučaj izgradnje HNK-a odavno je prevazišao okvire lokalne urbanističke rasprave. On je danas ogledalo pravne (ne)jednakosti, političke selektivnosti i urušavanja principa zajedničkog života u Mostaru.
Ako institucije ne reaguju, Centralna zona neće ostati simbol pomirenja, već može postati nova linija razdvajanja. (Klix)
Nova sezona „Porodice“: Povratak u Avliju
Kao što Robert Duvall u Kumu igra Toma Hagena – tihog, efikasnog, odanog advokata bez kapi krvi – tako je i Halid Genjac ostao posljednji Hagen u kući zelenih. Ne zato što je mudar, već zato što je dovoljno bezličan da ne zasjeni Padrina. A Padrino se, eto, vraća. Jučer je – pod teškim oblakom nostalgije i pogrešno protumačenih hadisa – Bakir Izetbegović najavio povratak „Porodice“, i to riječima da je „pastir odgovoran za svoje stado“. U prevodu, radujte se, stoko: vraća vam se stari vlasnik, isti on…
Ali kakva je to porodica danas?
Asim Sarajlić, bivši capo regime, više nije među odabranima. Nestao je iz kadra kao statist u lošem nastavku filma. Onaj kadar kad ti je jasno da je budžet manji, da se glumci ne pojavljuju zbog moralnih razloga ili istražnih radnji. Drugi su promijenili dresove, neki su završili u zatvoru, a neki u efikasnijim klijentelističkim porodicama. Porodica danas vjeruje još samo Halidu Genjcu i duhu Sebije. Ostali su na provjeri lojalnosti. Svako jutro ispred centrale stranke izgleda kao scena iz Boardwalk E…
Iako se SDA, poput starih zadruga, okrenula nazad prema desnom biračkom tijelu, to tijelo je sve više u fazi gangrene: jedan dio je amputirao Efendić, drugi je još zaljubljen u Dinu Konakovića, treći – možda najtužniji – sjedi kod kuće i piše komentare pod pseudonimima na Facebooku Avaza. Ipak, povratak porodice nije nemoguć. Čak je i vjerovatan. Ali ne više kao imperija – već kao relikvija. Kao muzejski eksponat jednog vremena kad su parole bile važnije od rezultata, a nacionalni interes privatna firma…
Jer budimo realni – opozicija je izgubila igru u drugom poluvremenu. Trojka se razbila kao bosanski brak: bez suza, bez poštovanja i bez ikakvog dogovora oko djece, tj. glasača. NiP i Naša stranka dijele lajkiće kao da se stvarnost može filtrirati i poništiti uz #transparentnost.
Pobjedu u narativu odnijele su perjanice DF-a. Komšić, kao stari šampion velikih riječi, zna kako reći „nacionalni interes“ tako da zazvuči kao „pravda“. Ali to je stara škola – škola Harisa Silajdžića: „sto posto BiH“, bez promila stvarnosti. DF se ne vraća zato što je moćan, već zato što zna da sve što je trulo može biti i ukrašeno.
I evo nas sada u novoj sezoni „Porodice“, gdje je svaki lik poznat, svaka replika već napisana, a zaplet predvidljiv. Seka se sprema za revanš – da konačno otjera one doktore koji su preživjeli prvi mandat. Bakir, poput Don Corleonea u poznim godinama, daje izjave koje zvuče kao da su napisane u snu, na sedativima. A oko njih, omča kontinuiteta: vlast ničega, produžena vlast ništavila, vladavina sistema u kojem svi gube, a samo se arhiva SDA smije.
Jer ovdje vlast ne dolazi zato što si sposoban, već zato što je publika zaboravila prethodnu sezonu. Ili još gore – misli da će repriza biti bolja.
Za taj mogući povratak SDA neće biti krivi glasači – već svi oni koji su mislili da se politika vodi selfijima i lajkovima. Oni koji nisu znali šta znači Grabovica danas, kao simbol potonuća, kao poruka da oni koji ne upozore – postaju saučesnici. Oni koji su šutjeli dok su novi lideri sipali fraze, a stari pravili planove za povratak.
Jer politika, kako nas uči Kum, nema veze s osjećajima. Nema veze ni s istinom. Ima veze s lojalnošću, s organizacijom i s onim trenutkom kad znaš da dolaze po tebe, i da su već u dvorištu.
Zato, nova sezona je tu. The Family Returns. Možda ne s istom moći. Možda ne s istim resursima. Ali s istom namjerom – da nastavi tamo gdje je stala. Jer u Bosni vlast ne pada. Ona se pauzira. I onda se, uz fanfare i obećanja o stadu, vraća – kao da nikada nije ni otišla. (Rijad Cerić, Tačno.net)
