U srijedu veče snimak hapšenja Georgea Monbiota proširio se munjevitom brzinom po sve većoj zajednici aktivista za klimu i okoliš. Monbiot, publicista i ugledni kolumnista britanskog Guardiana, i sam je aktivista – dok su ga policajci odnosili s londonskog asfalta i kasnije, dok je čekao privođenje u stanicu, nije prestao objašnjavati šta se dešava našoj planeti, prvenstveno krivicom bogatog dijela svijeta, te zašto je nužno poduzeti nešto, makar to bilo i teatralno hapšenje. Same riječi nisu dovoljne, moramo tražiti načina da ih se čuje – ko bi čuo apele hrabrih žena s Kruščice da one nisu bile spremne svoju rijeku braniti svojim tijelima pred oklopljenim specijalcima? Monbiotovom tekstu imamo dodati samo jednu riječ: hrabrost. Nije naše oruđe ranjivost pred silom; naše oruđe je hrabrost pred silom.
Kako objašnjava Monbiot, neki među nama ipak si ne mogu priuštiti sukob sa zakonom, ni iole radikalniji pristup. Ali neki od nas to mogu, pa Monbiot u tome vidi sasvim dovoljan razlog da se i on, koji je na temu okoliša ispisao stranice i stranice, bar na jedan dan malo odmakne od ekrana i pridruži pokretu na ulici.
Nesumnjivo je da će se i ovo cinično prokomentarisati kao politički lažnjak i spektakl publiciteta radi, te tako dopuniti već ispisane traktate o Greti i pletenicama. Tome je kod nas, i ne samo kod nas, osobito sklona ne više salonska, nego fejsbučka intelektualna ljevica brižljivo zaključanih profila (čak je i za salon potrebno malo više hrabrosti). No biti cinik nije isto što i biti politički pametan i osviješten, biti spreman kritički analizirati razne taktike i strategije političke borbe. Ovo drugo dolazi prije svega od spremnosti da se i sam bude dio te borbe. A jednom kad se nađemo u borbi, što bi ljevica morala raditi umjesto što prepušta desnici da instrumentalizira jednu po jednu krizu koju uzrokuje upravo kapitalizam, ništa nas ne sprječava da je usmjerimo prema našim ciljevima, u skladu s idejama i idealima ljevice.

Nadam se da ću koji sat po objavljivanju ove kolumne biti u policijskom pritvoru. Još uvijek ne znam za šta će me optužiti, ni gdje i kada će me uhapsiti, ali ako se večeras vratim kući a da nisam osjetio ruku zakona, znaću da sam omanuo. Možda ovo zvuči kao čudna ambicija, ali ja je smatram razumnom.

Uspijem li, biću jedan od mnogih. U ovom talasu protesta organizacije Extinction Rebellion već se više od 1400 ljudi dobrovoljno dalo uhapsiti. Ta taktika jest kontroverzna, ali se često pokazala efektnom. Sufražetkinje, učesnici Indijskog marša za so, građanski pokret za ljudska prava, poljski i istočnonjemački demokratski pokreti – samo su neki od pokreta kojima je ovo bila glavna strategija. Masovna hapšenja su moćna forma demokratskog protesta.

Ova taktika pali jer pokazuje da su demonstranti ozbiljni. Kad su ljudi spremni da rizikuju vlastitu slobodu za ono za šta se bore, veća je vjerovatnoća da će ih ostali saslušati i uvidjeti značaj onoga što čuju. Oni koji su osnovali Extinction Rebellion istražili su ove istorijske primjere i nastoje primijeniti naučeno na najtežu situaciju s kojom se čovječanstvo ikad suočilo – ubrzano približavanje kolapsa sistema koji nas održavaju na životu.

Ništa što poduzima ijedna vlada na Zemlji nije ni blizu adekvatnog odgovora na razmjere katastrofe koja nas očekuje. Jedan od razloga je to što u javnosti ima veoma malo informacija i diskusija o krizi. Drugi je to što je politička cijena djelovanja viša nego pretpostavljena nagrada – a to je omjer koji demonstranti hoće da promijene. A najvažniji faktor možda je ipak sirova sila gospodara zagađenja koji su uzrok ove propasti. Kako pokazuje Guardianov serijal The polluters, velike kompanije koje posluju s fosilnim gorivima (ugalj, nafta, prirodni gas i sl.) koriste finansiranje političara, intenzivno lobiranje i grube obmane javnosti da bi zaobišle mehanizme zaštite okoliša i nastavile zarađivati debelo kao i do sada.

Oni koji im se suprotstavljaju ne raspolažu takvom silom. Mi ne možemo kupiti TV kanale i novine, niti upumpati milijarde u političko lobiranje – a ne možemo ni društvene mreže obasuti skrivenim oglasima (dark ads). Naša je jedina snaga u našoj ranjivosti. Stavljajući svoja tijela na prvu liniju i rizikujući vlastitu slobodu, ne dopuštamo da se ignoriše ogromno a zanemareno pitanje našeg opstanka.

Kampanja se dosad pokazala nevjerovatno uspješnom. Kao i omladinski klimatski štrajkovi, Extinction Rebellion mijenja parametre globalne diskusije o klimatskoj i okolišnoj katastrofi. Direktna je zasluga ovih pokreta to što je Parlament Velike Britanije, uz mnoge druge političke institucije, proglasio vanrednu situaciju zbog klimatske krize. Samo što to nije dovoljno. Jedna je stvar uvidjeti da je stanje urgentno, a sasvim druga – nešto poduzeti. Moramo učiniti više. A nemam opravdanja da govorim MI ako ne mislim JA.

Znam da će ovaj moj čin biti predmet ne samo pravnog gonjenja, nego i kritike. Biću optužen za licemjerje, kao i svi drugi viđeniji aktivisti – to je sad omiljeni način obračuna s klimatskim aktivistima. Jesmo, licemjeri smo. Baš zato što smo dio sistema s kojim se sučeljavamo i što je život komplikovan, niko nikada nije dostigao ideal moralne čistote. Samo što mi ne biramo između licemjerja i čistote, nego između licemjerja i cinizma. Bolje je težiti dobrom, pa često i ne uspjeti, nego uopšte ne težiti.

Druge su kritike od veće važnosti. Extinction Rebellion je previše bjelački i srednjeklasni. Obje su ove optužbe tačne, što uviđaju i sami organizatori, svjesni da se moraju više potruditi oko uklanjanja kulturnih barijera koje sam pokret nehotice postavlja, da moraju više raditi sa stubovima zajednica i poslušati glasove koje dosad nisu čuli.

Ali ja ne mogu promijeniti ko sam i što sam. Potpuno mi je jasno da je za ljude poput mene, bijelca iz srednje klase koji ima etabliranu poziciju, šteta od hapšenja manja nego za neke druge. No to znači da imam moralnu dužnost da ovu svoju privilegovanost iskoristim.

Žrtve klimatske katastrofe dosad su nam bile uglavnom bezglasne i nevidljive. Ali zna se da i minimalno globalno zagrijavanje od svega jednog stepena Celzijusa uzrokuje prisilne migracije,  više nego siromaštvo ili politička represija. Ogroman broj ljudi u Somaliji, Mozambiqueu, Bangladeshu, na Karibima, u Centralnoj Americi i mnogim drugim dijelovima svijeta već sad ostaju bez svojih domova i sredstava za život. Siromašni dijelovi svijeta snose najmanju odgovornost za klimatsku katastrofu, ali će najvjerovatnije upravo oni biti pogođeni njenim posljedicama. Oni plaćaju ceh naše potrošnje. Mi smo im naturili ovu krizu i mi moramo uraditi sve što možemo da je ublažimo.

Od momenta kad sam počeo pisati ovaj članak, postalo je lakše domoći se hapšenja: policija je u cijelom Londonu uvela opštu zabranu „svih okupljanja u vezi s jesenjim buntom pokreta Extinction Rebellion”. Meni to liči na kršenje člana 20 Univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima : „Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja”. Policiji je u zadnje četiri decenije dat enorman spektar ovlaštenja koja im omogućuju da spriječe praktično svaki protest. Njima je i to malo: na nedavnoj konferenciji za štampu tražili su pravo uvođenja novih „zabrana” za „vječite” demonstrante. Imajući u vidu da se kroz istoriju upravo kontinuirano protestovanje pokazalo ključnim mehanizmom političkih promjena, ovo liči na direktan udar na demokratiju.

Ovosedmična drakonska zabrana i ti policijski zahtjevi za još većim ovlaštenjima ni slučajno me nisu zastrašili, nego me učinili još odlučnijim. Sad osjećam da se ne borim samo za održanje života na planeti, nego i za pravo na protest. To mi je dužnost i namjeravam je ispuniti.

IZVOR: Guardian

Tekst uz dozvolu, prenosimo s portala Riječ i djelo