U protekloj sedmici Milorad Dodik ponovio je od ranije dobro poznatu mantru: Bosna je, kako kaže, “propala država”. Dodik je to ovog puta izrekao u kontekstu činjenice da Vijeće ministara BiH nije oformljeno ni šest mjeseci nakon izbora. Ali, povod je manje bitan, posebno kada se uzme u obzir da je u kalkulacijama i odugovlačenjima pod krinkom pregovora o raspodjeli fotelja i sam učestvovao, zajedno sa svojom strankom. U pitanju je bila tek još jedna od prilika da se utvrdi gradivo: BiH je propala, prioritet je Republika Srpska, riječi su koje slušamo već godinama. Pred oktobarske izbore protekle godine, Dodik je u maniru esnafskog dramaturga simbolički popio Drinu kao granicu – tačnije, njenu personifikaciju u čaši vode. U februaru 2018, Bosna po Dodiku nije bila država, nego teritorij. U novembru 2017, na opšte zgražanje, Dodik je, uz istu tvrdnju o propaloj državi, flomasterom crtao mapu “srpskih zemalja”. U oktobru 2017, opet, Bosna je propala. I tako unedogled.
Ali, mjestu tvrdnjama o propaloj državi jednostavno nema. BiH, iako kompleksna, aparatom komplikovana i istovremeno podobna za sve vrste subverzija – od blokiranja njene funkcionalnosti putem “vitalnog nacionalnog interesa” do korupcije – u praksi je samo (i nažalost) jako loše vođena država. I to bi bilo daleko hrabrije i poštenije reći od višegodišnjeg mantranja o propasti. Međutim, da bi se tako nešto priznalo i tako i sročilo, prije svega bi se morala preuzeti odgovornost za vlastito učešće u njenom lošem upravljanju. Bosanskohercegovački političari su generalno rijetko za takvo što spremni, i to bar djelimično objašnjava zašto se slabo ko uopšte usuđuje suprotstaviti Dodikovoj retorici propasti, mimo jednako populističkih izjava i poteza o Drini kao granici “stoljećima, do sudnjeg dana” ili portretom Tita u kabinetu.
Militarizacija RS-a
Sve češće zveckanje oružjem i militarizacija Republike Srpske, pri čemu je priča o propaloj Bosni samo popratno dejstvovanje, ne nailazi ni na kakav otpor upravo iz tih razloga. Oni koji bi po svom političkom opredjeljenju i platformi morali reći da nije, također bi se morali suočiti sa suodgovornošću zbog zatečenog stanja. Stanje je to koje najbolje opisuje šaljiva parafraza ratne patriotske pjesme “Odoh i ja majko, Bosnu brani – ti”, jer BiH u takvom odnosu stvari praktično ni nema niko braniti, pa ni retorički. I najžešći etnonacionalni populizam lako bi se razoružao činjenicama. Međutim, dokle god ne postoje hrabrost i volja da se preuzme suodgovornost za, u najmanju ruku, neuspjeh, sve ostaje na Titu u ulju na platnu, do sudnjeg dana.
Dobar dio danka nerazumijevanja šta podrazumijeva fraza “propala država” opet smo platili lošem prevodu. “Propala država”, termin koji su usvojili svi – od Dodika do Dnevnika.ba Jurice Gudelja, ili instituta IST iz Washingtona pod palicom Maxa Primorca, na kojeg se vole pozivati hrvatski politički akteri – a za kojeg misle da se odnosi na državu kao zemlju u prije svega geografskim okvirima, prevod je izraza “failed state”. Problem je u tome što naš jezik ne pravi razliku između termina “country” i “state”, dok na izvornom engleskom ipak ne znače istu stvar. Iako u našem jeziku oba termina mogu značiti “država”, “state” se na engleskom odnosi prije svega na vlast i njene mehanizme. Na ovome možemo zahvaliti “Kralju Sunce”, Luju XIV: mada je Francuska svejedno i prije njega bila zemlja tj. država u geografskom smislu, njegove riječi “l’etat c’est moi” (“država, to sam ja”) predstavljaju utjelovljenje političke moći države u savremenom značenju te riječi u liku i djelu samog Luja XIV kao centralne figure i izvršioca njene vlasti. Dakle, pogrešno je tumačiti njegove riječi kao puku egomanijakalnost; u pitanju je definicija države kako ju razumijemo od tada pa naovamo.
Neuspješno rukovođenje
Dalje, koncept “failed state”, po svojoj definiciji, predstavlja državu u kojoj su politički ili ekonomski sistem toliko slabi da vlast više nema nikakvu kontrolu – a kako znamo, ni ovo nije ni približno tačno. Ipak, jasno je da bi izraz “failed state” mogao upravo biti primjenjiv na neuspješno rukovođenje Bosnom i Hercegovinom kakvom svjedočimo svih ovih postratnih decenija. Sama država nije propala; propast je u načinu na koji se ona vodi, u eksploataciji njenih tijela i mehanizama za njeno dalje sabotiranje. U propast srljamo samo u mjeri u kojoj nas u tu istu propast gura sav horor nezaposlenosti, siromaštva, masovnog odlaska građana i ostalih nedaća koje su proizvod upravo katastrofalno lošeg vođstva.
Dalje komparativističko tabirenje razlike u terminima “country” i “state” ipak ostavimo politolozima. Zanimljivo je, međutim, da se i o jednoj Ukrajini govorilo kao o “propaloj državi”, i to usred ruske agresije i rata u Donbasu i aneksije Krima. Tako je proruski think tank Katehon u avgustu 2015. objavio čitav serijal naziva “Ukrajinski konflikt: istorija propale države”, tvrdeći da je “postojanje Ukrajine kao geopolitičkog istorijskog subjekta vrlo upitno”, te da se radi o “u najboljem slučaju ‘ničijoj zemlji’, u sendviču između Rusije i ostalih evropskih aktera u svakoj fazi istorije”. Zvuči poznato? Idemo dalje: od “unitarne države u pokušaju” do “pokušaja novoformirane ukrajinske elite da ujedini politički prostor koji kulturološki i istorijski gravitira ujedinjenju sa svojim istočnim susjedom”, sasvim je jasno odakle se prepisuje retorika koja se u sadašnjosti primjenjuje u i na BiH.
U čitavoj priči postoji i jedna mnogo značajnija dimenzija. Da u slučaju “propale Bosne” ni sam Milorad Dodik ne vjeruje u ono što prodaje, govore njegove riječi sa otvaranja ovogodišnjeg Sarajevo Business Foruma. “BiH je složena zemlja sastavljena od dva entiteta, tri konstitutivna naroda, što otežava politički život. Ali je BiH stabilna zemlja za biznis. (…) Ovdje sa sigurnošću možete da razvijate svoj biznis”, kazao je Dodik, ukazujući na bipolarnu prirodu vlastitih stavova. Za domaće, pogotovo one iz svog etnonacionalnog tabora, BiH je propala; čim se u miksu pojave stranci, posebno u kombinaciji s potencijalnim investicijama, Bosnom teku med i mlijeko. Kardinalna razlika u retorici za domaće i za strane, međutim, indikator je ne prevrtljivosti ili ideološke nekonzistentnosti, koliko teškog oportunizma postpostmodernog doba. Vrijeme postistine, ili preciznije, poststvarnosti, dozvoljava nam da oprečne stavove iznosimo naizmjenično i na njima profitiramo, jer javnost svakako prekratkog raspona pažnje, sluđena propagandnim manipulacijama i sintetički, a planski stvorenom sumnjom u svaku moguću činjenicu, od političara više ni ne očekuje bilo kakvu dosljednost.
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja