MEDIJI I PANDEMIJA: Novinarski hod po virusnim mukama

Uprkos moćnicima, objektivno novinarstvo opstaje do dana današnjeg. Prave novinare i njihovu publiku spaja univerzalna težnja ka istini. Naš saradnik propituje situaciju u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori

MEDIJI I PANDEMIJA: Novinarski hod po virusnim mukama

 

Pandemija zloćudnog koronavirusa radikalno je izmenila čitav svet. Mnoge profesije stavljene su pred nove izazove, probleme i muke, pa među njima i novinarska. Našoj profesiji ne cvetaju ruže ni u mirnijim vremenima, a u doba pandemije sve društvene i političke anomalije dovedene su do paroksizma, što se neminovno odrazilo i na novinarstvo. Egzistencijalna nesigurnost, povećan broj uvreda i pretnji, intenzivniji radni tempo, psihološki pritisak usled izveštavanja u uslovima pandemije, te nedostatak podrške samo su neki od problema s kojima su se novinari i novinarke susreli od marta ove godine do danas. Pored univerzalnih problema koje imaju novinari širom sveta, u našem regionu ima i specifičnih pojava.

U Srbiji i Republici Srpskoj tokom vanrednog stanja bio je suspendovan rad Skupštine, a ulogu najvišeg zakonodavnog tela preuzeli su Vlada Srbije, odnosno predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović, što je dovelo do vladanja uredbama. Prva uredba koju je Cvijanović donela bila je Uredba o zabrani izazivanja panike i nereda za vrijeme vanrednog stanja, a prva uredba koju je premijerka Vlade Srbije Ana Brnabić donela bio je Zaključak Vlade o informisanju stanovništva o stanju i posledicama zarazne bolesti Covid-19 izazvane virusom SARS. Oba akta više su ličila na pokušaj uvođenja cenzure nego na zakonske odredbe koje građanima u teškim vremenima treba da obezbede pravovremene informacije koje se tiču zdravlja i života.

Cenzurisanje i kontrola informacija

Zaključak je predviđao da sva obaveštenja javnosti daju premijerka ili lica koje ovlasti Krizni štab, što znači da nijedna zdravstvena institucija ili lokalna samouprava u Srbiji nema pravo da informiše javnost o pandemiji. U razgovoru za Analiziraj.ba, urednik nedeljnika Kikindske i predsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić ocenjuje ovakvu centralizaciju kao “pokušaj cenzure i kontrole informacija, bespotreban u takvom obliku”.

Željko Bodrožić/ Medija Centar Beograd

“Naravno, država u kriznim situacijama ima obavezu da spreči stvaranje panike zbog lažnih vesti i informacija, ali ovde je oštrica Vlade bila usmerena ka slobodnim profesionalnim novinarima. To je bio pokušaj da se informacije o političkom delovanju u vreme pandemije zaustave i ne šire”, kaže Bodrožić. Vlada je brzo odustala od direktne cenzure i ukinula sporni Zaključak. Premijerka Ana Brnabić je tvrdila kako je to učinila na nagovor predsednika Srbije Aleksandra Vučića, ali naš sagovornik smatra da je presudnija bila oštra reakcija javnosti.

“Mislim da je u tom trenutku Aleksandar Vučić koji svakog dana meri i istražuje javno mnjenje video da je to greška, jer oni, nažalost, i bez tog Zaključka imaju instrumente kojima kontrolišu protok informacija i – što je loše po mnoge novinare – usmeravaju ih ka odabranim medijima”, kaže Bodrožić. Taj pokušaj cenzure se pokazao kao nepotreban, jer institucije vlasti ne izlaze u susret novinarima, čak i kad za to nemaju kakvo-takvo formalno pokriće, pa makar ono bilo u suprotnosti sa Ustavom. Bodrožić ukratko opisuje situaciju u kojoj su se novinari našli: “I bez tog Zaključka su novinari od početka pandemije imali problem da dođu do zvaničnih podataka, snalazili se na razne načine i nailazili na zid ćutanja ako nisu iz podobnih redakcija kod nadležnih organa, kako od lokala tako do Republike.”

Slično je i u Bosni i Hercegovini, kako tvrdi pisac i urednik portala Žurnal.info Selvedin Avdić u razgovoru za Analiziraj.ba. I u Republici Srpskoj je brzo ukinuta sporna uredba, pod pritiskom međunarodnih predstavnika, ali to nije smetalo vlastima da uskraćuju informacije novinarima. Isto važi za veći bh. entitet. I kroz srpsku i kroz bosanskohercegovačku javnost proteže se isti zid ćutanja. Avdić govori o tome kako izgleda novinarski sudar sa tim zidom: “Institucije izbjegavaju odgovore ili prebacuju odgovornost. Zvaničnim putem, odgovori se čekaju po mjesec dana da bi se konačno dobilo šturo saopštenje koje se ne može nazvati informacijom. Odgovorni biraju podobne novinare koji im neće postavljati neugodna pitanja i čija pitanja mogu kontrolirati.”

Selvedin Avdić/T Portal

Da nije reč o neuobičajenom ponašanju govori Avdićev zaključak: “Dakle, sve isto kao i prije pandemije, samo što su sada novinari pod rizikom da mogu dobiti virus od političara koji su se pokazali apsolutno neodgovornim tokom pandemije.” Kako tvrde naši sagovornici, u obe države prisutna je podela na podobne i nepodobne novinare koja dolazi s vrha vlasti. Bodrožić to izdvaja kao jedan od ključnih problema s kojima se novinari suočavaju tokom pandemije: “Političari izbegavaju pojedine medije, ne gostuju, ne daju izjave, što je uvek neprimereno, a naročito u vreme pandemije kada svi mediji treba da budu ravnopravni i da dobijaju informacije od svih državnih organa i funkcionera, da nas više ne dele na patriote i izdajnike.”

Konferencije za novinare – bez novinara

Pod izgovorom da štite novinare, organizovane su konferencije za medije bez novinara, sa unapred postavljenim i odabranim pitanjima koja su išla niz dlaku vlastima. Ni takve konferencije nisu bile dugog veka, ukinute su pod pritiskom javnosti. O razlozima za uvođenje ove neuobičajene forme konferencija opširnije u audio izjavi Željka Bodrožića.

Laži kosmičkih razmera

Nije uskraćivanje informacija kritički nastrojenim novinarima najveći problem, još gore je to što predstavnici vlasti otvoreno lažu o činjenicama od kojih bukvalno zavise ljudski životi. Sve to dovodi do opšte konfuzije u glavama građana, što je posebno opasno u uslovima pandemije. “Ovdje institucije nikada ne izlaze u susret novinarima, izuzev u predizborno vrijeme. Ne samo da su izbjegavali odgovore na kritička pitanja nego su i lagali koliko god su mogli. Sjetimo se samo verbalnih akrobacija premijera Fadila Novalića, koje su bile urnebesne. Mediji su bili sluđeni”, kaže Avdić.

Ništa manje nisu bili sluđeni ni mediji i građani u Srbiji. Na prvoj konferenciji za medije, Aleksandar Vučić i članovi Kriznog štaba su se sprdali sa koronom, a doktor Branimir Nestorović je izjavio kako je to “najsmešniji virus u istoriji”. Na sledećoj konferenciji, kad je korona već bila stigla u Srbiju, novinari su podsetili na ovu Nestorovićevu izjavu, na šta je predsednik Srbije mrtav hladan izjavio da niko nije to rekao i optužio novinare da lažu.

“To je laž kosmičkih razmera”, komentariše Željko Bodrožić. “Bio je mali vremenski razmak između te dve konferencije, i obe konferencije su pomno praćene jer je počela pandemija, ljudi su počeli da umiru i svi su bili prikovani za televizore.” Za predsednika ovakvo ponašanje nije neuobičajeno, naprotiv, on preko medija koje kontroliše stvara jedan paralelan svet. “Vučić uspeva beskrajnim emitovanjem na hiljade i hiljade informacija svakog dana da sakrije ono što je bilo nepovoljno po njega u proteklom periodu i da zaguši kakofonijom raznih događaja i prividnih uspeha ono što je očigledna laž”, kaže Bodrožić.

I Selvedin Avdić nepoverenje prema predstavnicima vlasti i zvaničnim informacijama koje dolaze iz institucija vidi kao jedan od ključnih problema. “Ne vjerujem niti u jednu informaciju koja dolazi iz Kliničkog centra u Sarajevu, koji je profesorica Sebija Izetbegović pretvorila u vlastitu igračku. Previše je tu bilo političkih manipulacija da bi se bilo kakva informacija koja dolazi odande prihvatila bez rezerve. Također, gledao sam snimak jedne konferencije za štampu kada Dodik naređuje ministru zdravstva RS-a da skine masku dok govori. Ovaj se kratko nećkao pa poslušao. I mi treba da vjerujemo da nema političkih manipulacija oko pandemije?”, retorički se pita Avdić.

Vlasti u Srbiji nisu u svoje igračke pretvorili samo institucije, već su se poigrali i zvaničnom statistikom o broju obolelih i umrlih. Novinari BIRN-a su otkrili da su zvanični podaci lažirani, te da je broj obolelih i preminulih od korone višestruko veći. Željko Bodrožić smatra da je to otkriće potpuno ogolilo suštinu vlasti u Srbiji, te da su procenti popularnosti i podrške građana najvažniji političarima na vlasti, pre svega Aleksandru Vučiću, bez obzira na to šta se dešava. U prvom planu su rejting i izbori, a zdravlje i životi građana nisu prioritet. “Ne postoji neka veća doza empatije prema narodu i građanima. Kada se dešavaju ovakve stvari, oni samo misle na sebe, i to je baš bilo razočaravajuće. Čak sam i ja pomislio da će u vremenu ove svetske krize popustiti malo sa tom ludom propagandom i ubeđivanjem da je ovo zlatno doba, da će Vučić stati malo na tle i da će se ponašati racionalno. Međutim, oni su sve vreme mislili samo na svoj rejting i kako da obave te izbore i da ponovo nadmoćno pobede”, razočarano zaključuje Bodrožić.

Fingiranje stvarnosti

Slično razočaranje vlastima koje pokazuju nadrealnu neodgovornost za živote građana deli i Selvedin Avdić: “Čini se da su mjere najviše kršili oni koji su ih donosili. Dok je trajao lockdown, članovi Kriznog štaba su lumpovali po kafanama; dok se širio drugi val pandemije, stranke na vlasti su organizirale masovne predizborne skupove.” Nadrealno deluje i nesposobnost vlasti da se nose sa pandemijom, što se odražava i na medijsko izveštavanje, jer pomera fokus sa najbitnijih pitanja.

“Nije se raspravljalo o strategijama borbe protiv virusa zato što smo mi usred pandemije imali sukob između zdravstvenih institucija oko nadležnosti, što je rezultiralo da je Sarajevo imalo potpuno nejasan put pacijenta. Mediji su izvještavali o tom sukobu, svrsishodnost mjera je bila u drugom planu”, kaže Avdić.

Korona je i u Srbiji razotkrila svu nesposobnost aktuelnih vlasti i srušila njihovu propagandu kao kulu od karata. U moru loših informacija, ovo bi možda mogla da bude i pozitivna vest, bar u nekoj budućnosti. “Pandemija je otkrila sve slabosti vlasti i njihovu nameru da kreiraju javnost na osnovu lažnih informacija o svom radu, a ovde je to posebno problematično zato što se radi o zdravlju ljudi. Nema nikakve politike kada je u pitanju virus koji je nevidljiv i napada sve, ne bira po političkom ili bilo kom drugom afinitetu, nego je jednostavno opasan za sve ljude u svakom trenutku. Ova vlast je bila nespremna za tako nešto zato što ona od početka fingira stvarnost i pokušava da uz neistine i poluistine pokaže da su oni najbolji u istoriji Srbije i da nema ko da ih ikad zameni”, podvlači Bodrožić.

On naglašava ogroman jaz između zvanične propagande koju vlast plasira preko podobnih medija i zlehude stvarnosti koju su građani iskusili na svojoj koži. To se pre svega odnosi na stanje zdravstvenog sistema, jer svi znamo kakve su nam bolnice, a “zdravstveni sistem nam je loš i u velikoj meri i u mnogim mestima faktički u raspadu”.

Još jedan razlog za nepoverenje prema državnim funkcionerima je i činjenica da su se mnogi od njih lečili van zdravstvenog sistema, što dodatno urušava poverenje građana u državu i zdravstvo. “Nisam tendenciozan kada kažem da nemam povjerenja u zdravstveni sistem. Nekoliko uticajnih osoba, koje su jako bliske vlastima, u medijima su pričale o svojim iskustvima nakon što su se zarazile. Zaobišli su zdravstveni sistem i liječili se kod kuće. Ali, kako su ispričali u svojim ispovijestima, imali su pomoć čete različitih ljekara i apotekara, s kojima su bili u svakodnevnom kontaktu, ljekari su ih posjećivali kod kuće i nabavljali im neophodne lijekove. Zašto su oni zaobišli zdravstveni sistem? Sigurno je da bolje od običnih građana znaju kakva je situacija. S druge strane, građani ne mogu računati na ovakvu kućnu njegu. Koliko je kod nas korupcija postala uobičajena stvar svjedoči i to da su oni slobodno u medijima pričali o povlaštenom tretmanu kakav imaju”, tvrdi Avdić.

Otvorena represija prema novinarima

Međutim, novinari koji razotkrivaju pravo stanje stvari u interesu javnosti, nailaze na brojne probleme i opstrukcije, pa čak i radikalnije oblike zastrašivanja. Najstrašniji vid represije prema novinarima iskusila je Ana Lalić sa portala Nova.rs, koja je uhapšena zbog teksta u kom je pisala o nedostatku opreme u Kliničkom centru Vojvodine, provela je noć u zatvoru, a potom je bila izložena uvredama, pretnjama i difamacijama u tabloidima koji su lojalni Vučiću.

“Hapšenje Ane Lalić je pokazna vežba šta svakom od nas može da se desi ako u nezgodnom trenutku objavimo informaciju koja je tačna, ali duboko nepovoljna po rejting Aleksandra Vučića i njegove ekipe. Tu ima mnogo stvari koje su, najblaže rečeno, skandalozne. Kao prvo, to da je jedna novinarka, čak i da je pogrešila u nekim informacijama, uhapšena i odvedena u pritvor zbog objave vesti je već samo po sebi ludački, ne živimo u Kini. A drugo, ta spremnost celog aparata da izvrši nalog političara je duboko zabrinjavajuća. U toj operaciji učestvuju tužilaštvo i policija. U takvim trenucima svako treba da se zapita – dok ja dokažem nešto, oni će mene zatvoriti, izmučiti i na kraju progurati kroz blato u javnom prostoru da kasnija pravda meni ništa više ni ne znači. To je bila poruka svim novinarima: evo šta može da vam se desi, upašćemo vam u stan, ući ćemo skroz u vaš privatni život tako što ćemo vam oduzeti sva sredstva komunikacije. Mogu da vas ucenjuju, mogu da vam rade šta god hoće. Izmaltretiraćemo vas na kratko vreme čisto da vidite kako to izgleda”, komentariše Željko Bodrožić skandalozno hapšenje novinarke.

Radikalni oblici pritiska na medije i zastrašivanja novinara nisu retkost ni u BiH. Navedimo samo dva karakteristična primera. U Tuzli je policija uništila snimak ekipe RTV Slon uprkos validnim akreditacijama i dozvoli da se kreću za vreme policijskog časa. U Banjaluci, vodeći ljudi Kliničkog centra su optužili novinare za “ulazak koronavirusa na UKC“ i opomenuli ih da imaju službe koje ih prate. Na pitanje da prokomentariše ove napade na novinare i slobodu medija, Selvedin Avdić je odgovorio kratko, ali ubitačno: “Uobičajen radni dan.” U ciglo tri reči stala je suština odnosa vlasti prema novinarima, slobodi govora i pravu građana da budu informisani. Kako tokom pandemije, tako i van nje.

Netipična medijska slika

Za razliku od Srbije i BiH, u Crnoj Gori je situacija za novinare bila nešto bolja, pogotovo u početku. Crna Gora ima svoje specifičnosti, jedna od njih je duboka ideološka podela koja vlada i među građanima, ali i u medijima. Međutim, sa dolaskom koronavirusa, sve te podele su iščezle. U razgovoru za Analiziraj.ba, Darko Šuković, glavni urednik radija i portala Antena M, kaže: “U prvoj fazi suočavanja sa epidemijom, početkom marta, imali smo sasvim netipičnu medijsku sliku u Crnoj Gori: inače dramatično sukobljeni mediji počeli su se ponašati začuđujuće profesionalno i društveno odgovorno. Čak ni medijske kuće koje su godinama unazad, manje ili više otvoreno, agenture specijalnog rata Beograda i Moskve protiv Crne Gore, prenosile su samo zvanične informacije Instituta za javno zdravlje (IJK) i Nacionalnog koordinacionog tijela (NKT). Te dvije adrese, opet, radile su zaista uspješno i dio posla informisanja i edukacije građana, pa je sve teklo zapanjujuće dobro.”

 

Darko Šuković

Idilični period nije trajao dugo, samo do nastavka litija u junu. Tada su i pojedini mediji promenili odnos prema pandemiji, pretpostavljajući zaštiti građana od koronavirusa – odbranu svetinja. Šuković opisuje taj zaokret: “Čim su po gradovima krenule, negdje i nekad sa stotinama, hiljadama ili desetinama hiljada učesnika, gore pomenute agenture (konkretno: koncern Vijesti, In4S, Borba…) zanemarile su epidemiološki rizik i zdravlje nacije, a podržale navodnu ‘odbranu svetinja’. Njihovi novinari nijesu bili izvještači, nego akteri ‘protestnih litija’!”

Borba protiv lažnih vesti

Ono što spaja medije u Srbiji, BiH i Crnoj Gori jeste činjenica da su svi morali da se bore protiv poplave lažnih vesti i raznih teorija zavere koje su preplavile društvene mreže i javni prostor. Na udaru su se našli i mediji, koje teoretičari zavere optužuju za saučesništvo u globalnom komplotu. Portali kao što su Raskrinkavanje.rs i Raskrinkavanje.ba specijalizovali su se za razotkrivanje lažnih vesti, pa su objavili na desetine priča u kojima su sistematski pobijali dezinformacije o koronavirusu koje su se širile po društvenim mrežama i tabloidima. Selvedin Avdić govori o opasnosti od širenja lažnih vesti tokom pandemije: “Kao i svuda u svijetu, i kod nas je pojačan angažman tih antivaksera, ravnozemljaša i sličnih koji govore da korona ne postoji i da je to izmišljotina tajnih organizacija i medija koje kontrolišu te organizacije. Mislim da je u siromašnim zemljama, poput naše, djelovanje tih antivaksera posebno opasno. Mi imamo jako loš zdravstveni sistem, koji je dodatno narušen različitim političkim manipulacijama, kod nas se građani moraju brinuti sami o sebi.”

U Srbiji borbu protiv lažnih vesti dodatno otežava naprednjačka vlast koja upravo generiše razne dezinformacije i dodatno podriva ionako poljuljano poverenje građana u medije. Željko Bodrožić razjašnjava uzroke ovog paradoksa: “Svaka vlast ima obavezu da kad već kontroliše nešto, da kontroliše ove fake news, i portale i društvene mreže, gde se kojekakve gluposti valjaju. S druge strane, u interesu je vlasti da povrati poverenje u tradicionalne medije i da sa građanima komunicira istinitim informacijama, i da time doprinese da se poštuju propisane mere. Ali, oni su sve obrnuli zato što ne mogu da pobegnu od sebe samih, to su bivši Šešeljevi radikali koji su hteli da osvoje sve do Trsta i da sve pokvare. Oni su sada umiveni i oprani, prešli su na luksuzna odela, znaju malo nešto o drugim kulturama, ali i dalje ta njihova ćud izbija, naročito u ovakvim kriznim vremenima.“

U Crnoj Gori je i po ovom pitanju specifična situacija. Pored standardnih lažnih vesti i teorija zavere, Crna Gora je suočena i s napadima iz Srbije. Pomenuću samo Vučićeve lažne optužbe da Crna Gora uopšte nema laboratoriju za PCR testove i napade Vučićevih tabloida da Crna Gora lažira rezultate. Šuković kaže da medijske kuće koje podržavaju litije nisu dale prostor takvim pričama, ali je veliki problem što su mediji odani Vučiću široko rasprostranjeni u susednoj državi: “Broj beogradskih medija koji su direktno izlivali propagandu u mozak građana Crne Gore i bez njih je, međutim, bio i ostao više nego dovoljan. S druge strane, NKT, IJK i Ministarstvo zdravlja reagovali su na pomenute diskvalifikacije preciznim podacima o kapacitetima Crne Gore za borbu protiv koronavirusa i oni su imali svoje zapaženo mjesto u svim medijima. Takođe, značajan prostor dobijale su i korektne izjave epidemiologa iz Beograda, poput dr. Radovanovića.”

Bagatelisanje korone

Dodatni problem je što neki političari kao što je Nebojša Medojević, čija je partija sada u koaliciji koja formira novu Vladu, neprestano šire teorije zavere o koroni, govoreći, na primer, da se radi o biološkom oružju koje je napravljeno u laboratoriji i da je korona usmerena protiv Trampa. Šuković kaže da “Medojevića i njegove QANON avetluke malo ko uzima ozbiljno”, ali tu postoji mnogo veći problem, to što “tvrdoglavo odbijanje SPC-a da poštuje zdravlje i živote svojih vjernika nastavlja da uzima danak među neprosvijećenim i sujevjernim pravoslavcima”.

Šuković ukazuje na crkvenu propagandu koja ima zastrašujuće posledice: “Riječi velikodostojnika SPC-a, od Amfilohija i Joanikija do ‘rektora’ Gojka Perovića, da tamjan i molitveni hod garantuju imunitet, te da se pravi vjernik ne može zaraziti pričešćivanjem iz iste kašičice, imale su katastrofalne posljedice – masovno povjerenje plaćeno je masovnim inficiranjem i gubitkom života.”

Kako kaže Šuković, tu se ne može zanemariti ni uloga jednog dela medija: “Šta je zanimljivo – u glasilima koja sam okarakterisao kao agenture Moskve i Beograda možete pročitati kritike na račun političkih stavova Nebojše Medojevića. Ali, na račun njegovih i popovskih bagatelisanja korone i opasnosti od nje – nikad!? SPC je odavno država u državi; kad je država pokušala da to dovede u red, poražena je na izborima… No, sve je to posljedica Amfilohijevog trodecenijskog plodonosnog napora da sujevjerje pod krinkom vjere zavlada Crnom Gorom, a da razum i hrabrost odu dođavola.”

Crkvena propaganda

Sveopštem sluđivanju građana doprinosi i mandatar Zdravko Krivokapić koji govori kako za prave vernike pričešće istom kašikom ne predstavlja opasnost, te da je koronu preležao na nogama (što će reći da je ugrozio nebrojene ljude). O odnosu medija prema Krivokapićevim izjavama, te o tome postoji li razlika između odlazeće i dolazeće vlasti kad su u pitanju pandemija i odnos prema medijima koji izveštavaju o koroni, poslušajte u audio izjavi Darka Šukovića

Pritisci na medije u Crnoj Gori dolazili su i iz Srpske pravoslavne crkve, bar na one koji su kritički izveštavali o litijama. “Sva glasila koja su pisala o idealnom sticaju ugrožavanja ljudskog tijela i duha masovnim okupljanjem i šovinističkim porukama litija, etiketirana su kao režimska i antisrpska. Istovremeno, legitiman dio javnog diskursa postali su termini: Milogorci, Milogora, naspram ‘petrovićevske Crne Gore’ za koju se oni, kobajagi, zalažu”, kaže Šuković.

Takva situacija dovela je do potpunog prekida komunikacije. Šuković pojašnjava: “SPC je stavila veto na komunikaciju svojih glasnogovornika sa Antenom M, a jedva da je i komunicirala sa Javnim servisom. Bio je to njihov način da ekskomuniciraju glasila koja nijesu pristajala da crkvena propaganda i manipulacije budu jedini sadržaj o litijama i Zakonu o slobodi vjeroispovijesti”. S druge strane, u prosrpskim medijima, kako veli Šuković, “izvještavanje o litijama bilo je otvorena propaganda, nije dovoljno reći pristrasno”.

Summa summarum

U Srbiji i BiH vlasti su svim silama nastojale da ometaju novinare u izveštavanju o pandemiji koronavirusa. Problemi sa kojima su se novinari suočavali su brojni i uglavnom potiču od netransparentnosti državnih organa i njihovih pokušaja da prikriju pravo stanje stvari, a time i svoju nesposobnost u borbi protiv opakog virusa. Glavni problemi sa kojima su se novinari nosili su: pokušaj cenzure i kontrole informacija, uskraćivanje informacija i zid ćutanja državnih institucija, podela na podobne i nepodobne novinare, širenje lažnih vesti, otvorene laži državnih funkcionera i zastrašivanje novinara.

U Srbiji su neki oblici uskraćivanja informacija dovedeni do paroksizma, kao što je slučaj sa organizovanjem konferencija za medije bez prisustva novinara. Represija države prema nezavisnim medijima dostigla je vrhunac takođe u Srbiji, kada je uhapšena novinarka Ana Lalić. Srbija prednjači i u lažnim informacijama koje su dolazile od strane nadležnih organa, koji su lažirali zvanične podatke o broju obolelih i preminulih osoba od posledica Covida-19.

U Crnoj Gori je odnos državnih institucija prema medijima bio nešto povoljniji i transparentniji, ali ono što je zajedničko za sve tri države u regionu jeste širenje lažnih vesti u kojem su učestvovali i pojedini političari. Specifičnost Crne Gore je bezrezervna podrška jednog dela medija crkvenim litijama, uz zanemarivanje epidemioloških mera, kao i pritisak Crkve na kritički nastrojene medije. Takođe, Crna Gora je poseban slučaj, jer je izložena napadima i lažnim vestima koji dolaze iz Srbije.

Na kraju ove mračne slike o mukama koje prolaze novinari tokom pandemije, nije zgoreg podsetiti da je novinarstvo preživelo i teža vremena. Uprkos svim nasrtajima moćnika, svim pokušajima cenzure, napadima i nasilju, kritičko, objektivno novinarstvo opstaje do dana današnjeg. Razlog je jednostavan: prave novinare i njihovu publiku spaja univerzalna ljudska težnja ka saznanju istine. I nema tog cenzora koji bi tu težnju mogao uništiti.

About The Author