„Je li vam ja ličim na nekog bjegunca?“, upitao je Milorad Dodik prije nekoliko dana prisutne novinare.
Ma jok! Kakvi! S dvjesto do zuba naoružanih specijalaca oko sebe i s vanrednim stanjem u svakoj općini u koju bahneš – uopće ne ličiš. Slobodnije se po Republici Srpskoj kreće turista Christian Schmidt, nego Milorad Dodik. Ali aktuelni entitetski predsjednik ionako je bivša priča, kako god da se ova drama raspetlja. Umjesto njega, fascinantnije je posljednjih sedmica posmatrati Željku Cvijanović i pratiti njeno kretanje. Taj nivo samosvijesti i proaktivnosti Sarajevo nikada nije imalo, niti će u dogledno vrijeme. Dok ovdašnji političari povuku jedan potez, ona je već na petom, ili šestom. Šteta što se žena zalaže za pogrešnu i izgubljenu stvar i što ruši osnovne principe političke logike, jer se protiv Bosne i Hercegovine bori lutajući po svijetu o državnom trošku.
S tim u vezi, neki dan jedan je mostarski podli um izbacio savršenu definiciju ponašanja takozvanih probosanskih snaga. Kaže čovjek: „Trojka nije dozvolila da je državni udar ni sekunde omete u njenoj glavnoj djelatnosti – u krađi.“ Dokazi o koruptivnom ponašanju vladajućih neelita gomilaju se svakodnevno, za sada samo na nižim, kantonalno-ministarskim nivoima, a upućeni tvrde da se radi tek o jednoj kockici unutar nepreglednog mozaika i da je masa neotkrivenih nedjela doslovno zastrašujuća. Kad bi naš obični čovjek, u kojeg se svi kunu, samo znao kakva se količina koruptivnih priča valja sarajevskim kafanama posljednjih mjeseci, ne bi mogao mirno spavati. Zato ni SDA nije baš uvjerljiva u kritikama niti se nešto previše loži – oni su u svemu bili prvi, takoreći pioniri veličanstvenih koruptivnih zahvata. Ako i manji dio iz te kompromitirajuće mase dospije do javnosti, bit će posla za neko novo, reformirano pravosuđe doslovno decenijama.
Prava je sreća i izvor nesumnjivog etičkog zadovoljstva da u isto vrijeme vodeći ljudi HDZ-a uopće ne učestvuju u kriminalnim radnjama. O sebi, pri sebi, do krajnjih granica posvećeni boljitku građana, oni nemaju nikakvih problema ni sa SIPA-om, ni sa silnim mupovima, niti s pravosuđem generalno. Gledamo li, s druge strane, Sarajevo, evidentno je da su sve naše stranke, nazovimo to tako – građevinski kompromitirane. S najmanje zelenih površina među glavnim gradovima Evrope, takozvani šeher je dokazao da uvijek može gore, nove zgrade niču gdje im nikako nije mjesto, a pri tome građani od ove klijentelističke i antiurbanističke visokogradnje imaju jedino štetu, nikakvu korist: cijena kvadrata je takva da novu nekretninu može kupiti samo neko ko je duboko… Dopunite sami rečenicu, šta god da napišete, bit će tačno.
U jednoj od svojih labilno-ekstatičkih faza predsjednik Republike Srpske doslovno je ispalio ovo: „Svi su na svojim zadacima, jer znaju kakvu svetinju brane.“ Nije mala stvar proglasiti samog sebe svetinjom, ali sve su prilike da ni predsjednik Srbije u zadnje vrijeme nije baš najupućeniji u beatifikacijske procese u našem manjem entitetu. Aleksandar Vučić već je isporučio Dodika legalnim i legitimnim vlastima Bosne i Hercegovine. Njegova reakcija tako je mlaka, periferna i suštinski indiferentna da je pravo čudo što ovdašnja javnost nije obratila pažnju na ono što govori vođa svih ćacija.
Evo nekoliko elemenata Vučićeve izjave:
Jedan: „Imam mnogo obaveza, pa nisam bio u toku.“ Toliko mi je važno hoće li ga uhapsiti da nemam blage šta se s njim i oko njega dešava.
Dva: „Dodik me nazvao i sve mi ispričao. Onda sam cijelu noć pratio razvoj situacije.“ Hoću vam poručiti, ovaj kuka na sva zvona. Pa kad me već pritisnuo, šta mi je drugo preostalo nego da ne spavam.
Tri: „Tako je to. Ne mogu se iživljavati na Rusiji i Kini, pa se dofatili Republike Srpske.“
Izvinite, je li ovo ta snažna potpora bratu u nevolji? Da li rečena izjava ikome liči na oštru, nepokolebljivu, bezuslovnu podršku prvom čovjeku ekonomski, finansijski i demografski propalog entiteta? Dodika bi eventualno smirilo da je Vučić rekao avioni su upaljeni, dronovi podmazani, samo probajte da ga uhapsite i vidjet ćete šta je pravedni gnjev. Pošto od pravednog gnjeva nije ostao kamen na kamenu, nego se sve svelo na bespomoćni lament o Kini, Rusiji i RS, može li onda iko zamisliti kako se osjećaju Radovan Višković, Nenad Stevandić i njihov oficijelni vođa?
Pretpostavljamo da su u vrlo lošem mentalnom stanju, mada s druge strane imaju dovoljno razloga i za spokoj. Diplomatska i svaka druga potkapacitiranost političkog Sarajeva je fascinantna. Kraj njih, trojica bjegunaca mogu slobodno nabijati honorare specijalcima još dvadeset godina. Ovo nije vapaj da se bilo čija djeca šalju u akciju s potencijalnim smrtnim ishodom, ovo je konstatacija o političkoj nedozrelosti snaga koje svakom svojom izjavom pokazuju koliko nisu dorasli izazovima. Ako već s pravom sarajevski nadležni čimbenici zaziru od oružane akcije koja bi rezultirala lokalnim krvoprolićem i potencijalnim širenjem sukoba, onda je za pretpostaviti da snažnom političkom akcijom i diplomatskom aktivnošću zađu Dodiku sazad.
Vidimo li išta od toga? Jedan lucidni posmatrač aktuelnih prilika još krajem marta reče: „Ja sam veliki optimista i očekujem da će se do Nove godine sve ovo raščistiti.“
Do Nove godine?
