Bivši predsjednik SDP-a može sebi priuštiti javne istupe u kojima pokazuje slabost, snagu, iskrenu ili lažnu dobronamjernost. Da li to isto vrijedi i za one koji bi željeli biti budući lideri ljevice?

Proteklu sedmicu na ljevici je obilježila oštra razmjena mišljenja bivšeg predsjednika SDP-a BiH Zlatka Lagumdžije s kolegama u Glavnom odboru Anerom Žuljevićem i Sašom Magazinovićem, a potaknuto sjednicom Glavnog odbora SDP-a na kojoj su se trebali birati kandidati za predstojeće izbore. Javna prepucavanja su stvar svakodnevnice u bh. politici, ali je u kontekstu kontinuiranih međusobnih napada na ljevici, ova konkretna svađa posebno zanimljiv primjer javnog komuniciranja u kojem gube svi učesnici. U tom smislu, ni Lagumdžija, ni Žuljević, ni Magazinović nisu posebno važni za ovu diskusiju kao ličnosti, jer se moglo raditi o bilo kojim drugim akterima. Važne su poruke koje su poslali i kako su građani na njih reagovali.

Dobre namjere, uvrede i kritike

“Počet ću ličnim iskustvom… S lekcijama naučenim kroz suočavanje s porazima i spremnošću da priznaš vlastite greške…. Nisam kandidat ni za kakve liste na izborima… Iako nemam obavezu, nekada jednostavno to moram uraditi radi budućnosti države, same ideje i SDP-a… Ja sam svoje greške spoznao i priznao…” Tako svoj dopis Glavnom odboru počinje Lagumdžija, pokušavajući da uspostavi kredibilitet osobe koja danas ima samo jednu motivaciju, da pomogne svojim kolegama.

Međutim, vrlo brzo nakon uvoda, Lagumdžija pokazuje da su mu namjere možda ipak drugačije, ili da svoje dobre namjere nespretno iskazuje: “SDP se uspio pokazati kao nedorasla snaga koja izgleda velika samo kada stane pored SBB-a ili DF-a… u javnosti se… SDP doživljava kao skupina koju vode ‘univerzalne sveznalice i konkretne neznalice’… prazni ljudi čija se radna biografija svodi na JMBG… prosperitetno opasni po državu a danas pogubni po partiju.”

Ostatak dopisa upućenog Glavnom odboru izgleda kao i citati iznad. Niz dobrih namjera, praćen nizom uvreda i kritika. Ne bi bilo dobro obezvređivati iznesene ideje, navedene probleme i konkretna rješenja koja predlaže Lagumdžija u dopisu. Ali na psihološkom nivou dopis je repetitivan, on komunicira samo jednu emociju. Kada bi se pokušao sažeti osjećaj koji se odašilje čitatelju, onda bi to bio osjećaj lažne dobronamjernosti. Lagumdžija kolegama u SDP-u kontinuirano nudi neiskrenu pomoć.

Treba ostaviti mogućnost da Zlatko Lagumdžija jeste imao dobre namjere, i želio ukazati na propuste rukovodstva svoje stranke kako se oni ne bi ponavljali, ali onda je to moralo biti iskomunicirano bolje. Bez nipodaštavanja kolega i iznošenja dosjetki i uvreda. “Čija se radna biografija svodi na JMBG” se moglo predstaviti kao manjak iskustva za obnašanje odgovornih funkcija. Generalni sekretar SDP-a je mogao biti kritikovan kako nema dovoljno formalnog obrazovanja za obavljanje nekih poslova, a ne biti nazvan “glavni ‘maneken’ srednjoškolac”. Takve, naoko sitne razlike u formulaciji čine svu razliku u poruci koja se odašilje građanima. Na osnovu takvih stvari čitatelji donose sud – veoma često to radimo podsvjesno – o tome da li je neko iskren i dobronamjeran, ili nije.

Ne treba, na kraju, zanemariti ni mogućnost da je Zlatko Lagumdžija bio potpuno svjestan kakve će biti reakcije na njegov dopis, posebno reakcije njegovih kolega koje poznaje dobro. Štaviše, znajući kako nespretnost u formuliranju ideja nije bila odlika Zlatka Lagumdžije do sada, izgledno je da je reakciju koja je uslijedila i očekivao, možda planirao. Ako jeste, onda je planirao odlično, jer je reakcija bila jako loša.

Povrijeđeni, razočarani i ljuti

Ako je Lagumdžijin dopis pun lažne dobronamjernosti, onda su odgovori Žuljevića i Magazinovića puni osjećaja povrijeđenosti. Taj osjećaj nije lako dokazati konkretnim izjavama, jer ljudi rijetko kažu direktno da su povrijeđeni nečim. Reakcija obično bude zauzimanje defanzivnog stava i pasivna agresivnost, u ovom slučaju čak aktivna. Ljudi često u manjku argumenata koji im idu u prilog odbrane, pokušavaju napasti onoga ko ih kritikuje, u nadi da će učiniti dvije stvari. Jedna, da će skrenuti pažnju sa sebe i svojih nedostataka. Druga, da će uništiti kredibilitet osobe koja ih kritikuje, a time i kredibilitet same kritike koju trpe. Ali, nezavisno od obrazovanja, iskustva, političke pismenosti, ideologije, ljudi skoro nepogrješivo osjete povrijeđenost u nastupu drugog. Razlog za tu sposobnost je jednostavan, svi smo se tako osjećali u jednom trenutku. Međutim, iako je biti uvrijeđen kritikom ili uvredom sasvim normalna pojava, ona je u politici znak slabosti.

Sažetak odgovora koji je Saša Magazinović uputio Zlatku Lagumdžiji, a iz kojeg se može jasno osjetiti u kojem je emotivnom stanju napisan, izgleda ovako: “SDP Vam je dao sve u životu, a Vi sada radite protiv stranke bez koje bi Vaša biografija bila vrlo skromna… Danas me stid ljudi koje sam ubjeđivao da od Vas može biti koristi i da treba imati takta i prešutjeti Vaše provokacije, vrijeđanja, zlonamjerne komentare i poteze… Vaša priča ima tužan kraj.”

Ne treba biti nekorektan, odgovor sadrži i druge elemente, nije nikako nepristojan ili suviše agresivan, i u dijelovima je profesionalan. Ali to nije dio prevladavajućeg utiska koji se ostavlja na čitatelje. Nepobitno se osjeća, čak direktno ispoljava, razočaranost u vlastitog mentora. Rezultat toga je percepcija koja se stvara da je neko učitelj, a neko učenik. A biti percipiran kao razočarani i povrijeđeni učenik, dok je cilj predstaviti se kao ozbiljan, državotvorni političar, nikako nije dobro.

Aner Žuljević, član Glavnog odbora SDP-a, ide i korak dalje od Magazinovića, i iznosi niz optužbi koristeći veoma oštar ton u kojem se nazire i više povrijeđenosti i ljutnje nego kod Magazinovića: “Uvijek sam bježao od polemike s ljudima kod kojih više pročitam između redova nego što stvarno piše, ali sad moram i zbog partije i zbog ljudi koje vrijeđaš, a Boga mi i zbog sebe (da mogu mirno zaspati)… kako si u posljednje vrijeme preuzeo zadatak ocrniti sve što je crveno… Problem je što misliš da si Ti jedini pametan, a mi svi drugi glupi… Ti koji si to sve doveo do podjela, i to tako kvalitetno i dobro da si i danas jedna od većih prepreka za sastavljanje…”

Da li je ovakva javna prepirka pristojna ili nepristojna, da li sadrži laži ili istinu, to nam nije zanimljivo za temu kojom se bavimo. No, sigurno je da ona neće pomoći u izgradnji percepcije da se radi o ozbiljnim, promišljenim i emotivno stabilnim predstavnicima građana.

Argumenti su manje važni od osjećaja

Profesor sa Emory univerziteta Drew Westen je 2006. godine sa kolegama objavio istraživanje koje povezuje moždanu aktivnost sa političkim promišljanjem i odlučivanjem prilikom glasanja (Journal of Cognitive Neuroscience, Vol. 18, No. 11, pages 1,947-1,958). Istraživanje je veoma jasno pokazalo da prilikom donošenja suda o kandidatima koje podržavaju ili ne podržavaju, ljudi ne koriste dio mozga koji služi za rezoniranje, odnosno logično promišljanje. Dio mozga koji je pokazivao povećanu aktivnost je dio koji koristimo za emocije.

Posljednjih godina smo mogli svjedočiti pojavi nekolicine kandidata koji su odstupali od određene političke norme u svom nastupu, a uspijevali postizati dobre rezultate. Međutim, i među njima je bio veoma mali broj onih koji su to uspijevali pokazujući slabost. U kontekstu predstojećih izbora, i izazova koji čekaju građanske stranke, javni istupi Zlatka Lagumdžije su mnogo manje važni od istupa njegovih kolega koji će se naći na izbornim listama. On sebi može priuštiti javne istupe u kojima pokazuje slabost, snagu, iskrenu ili lažnu dobronamjernost, ili bilo koju drugu namjeru ili emociju. Oni koji se žele predstaviti kao budući lideri građana, poput Saše Magazinovića ili Anera Žuljevića, ne mogu. Za njih je činjenica da građani “misle osjećajima” realnost koja se mora prihvatiti, ako će potraživati vlast. Donekle je nekorektno koristiti Magazinovića ili Žuljevića kao primjer grešaka koje se prave na ljevici, ali oni služe samo kao posljednji primjer velikog broja sličnih javnih polemika u kojima učestvuju članovi građanskih stranaka, i nikako nisu iznimka.

Dovoljno bi, u ovom konkretnom slučaju, bilo da je Magazinović poslao sljedeći odgovor kao reakciju na dopis Zlatka Lagumdžije: Gospodin Lagumdžija je bivši predsjednik SDP-a, i kao takav će uvijek imati naše poštovanje, kao i mogućnost da iznese svoje mišljenje. Ne moramo se slagati, možemo se i potpuno razilaziti, ali mi ćemo njegovo mišljenje uvijek saslušati, čak i kada može nanijeti štetu i unijeti razdor u organizaciju pred izbore, ali članovi SDP-a će demokratski donositi odluke koje su u najboljem interesu partije.

Takav odgovor bi stvorio percepciju jedne stabilne i ozbiljne ličnosti, koja ima iskustvo i samopouzdanje da ne pokazuje strah, i ne reaguje na svaki napad, čak pokaže poštovanje prema nekome ko ga napada. Takav odgovor bi vjerovatno najmanje odgovarao i Zlatku Lagumdžiji, koji bi onda bio percipiran kao nezadovoljni bivši predsjednik SDP-a kojeg danas vode zrele ličnosti. Ali, za stabilnost i smirene reakcije pod pritiskom je potrebno mnogo truda i iskustva. Za sada će za pojedince iz građanskih stranaka biti dovoljno da se suzdrže javnih istupa ako se još uvijek ne mogu suzdržati od ljutnje.