Nedjelja, 13. januar: Beskućnici i izbjeglice
Domaće političke turbulencije tako su žestoke da ni pažljivi posmatrači ne uspijevaju zahvatiti neke od najtežih humanitarnih kriza i ljudskih priča ove zime – beskućnike i izbjeglice. Jedna od domaćih televizija objavila je uznemirujući razgovor s oskudno odjevenim Sirijcem, ako se ne varamo, koji je u rukama imao ruksak. Iz kratkog razgovora saznajemo da mu je ruksak prazan jer su mu hrvatski policajci oduzeli sve što je imao, plus novac i sve dokumente. Čovjek ne zna gdje će prespavati niti šta će mu biti sljedeći obrok. Kraj priloga, ne i priče.
Ponedjeljak, 14. januar: Ručak u Tarčinu
Vlada Kantona Sarajevo pretvorila je radni sastanak u radni ručak, u ekskluzivnom resortu u Tarčinu. Nepriličan potez za političko tijelo koje je najavilo oštar obračun s neodgovornim trošenjem novca poreznih obveznika. Iako se na prvi pogled može učiniti da račun i nije nešto, 1.300 maraka je ništa u odnosu na milione koje nam korupcija dnevno guta, ovdje govorimo o principima, a ne o fiskalnim računima. Vlada koja želi pokazati da je drukčija, da je odgovorna, štedljiva i poštena, mora to biti 24 sata dnevno. Nikakvi ispadi nisu dozvoljeni
S druge strane, sastanak koji je Edin Forto, kantonalni premijer, imao s predstavnicima fondacije Dogs Trust nailazi na neopravdane kritike. Temelj svih tih prigovora može se sažeti na olinjalu opasku: „Zar kraj ovolikih problema da se bavite džukelama i mačketinama?“ Da, treba se i kraj ovolikih problema baviti napuštenim životinjama. I nikad ne zaboravite, one nisu džukele koje su nam došle glave.
Utorak, 15. januar: Božićni prijem kod Dodika
Jedan benigni događaj kakav je Božićni prijem kod Milorada Dodika zaplatio je cijenu zloćudnog hepeninga zvanog 9. januar. Dodiku je ovaj put došlo još manje ljudi. Nije bilo hrvatskog ambasadora, nije bilo Dragana Čovića, došao je samo ko je morao, a među zvanicama i Dragan Lukač, jedan od najnepopularnijih likova u Republici Srpskoj.
Dragan Čović, rekosmo, nije došao. Razumljivo. Iako on i njegovi poslušnici svu krivicu prebacuju na sarajevske, zapravo najveću hampu digli su hrvatski mediji. Zoran Šprajc je velemajstorski ismijao i njega i njegovo nemušto argumentiranje partnerstva s Dodikom. Index je, glede pisanja o hercegovačkoj politici, ionako odavno već savremena inačica Ferala, najomraženiji hrvatski medijski toponim. Čović je doživio teške udarce slijeva, s centra, a najteži su ipak došli s hrvatske desnice, na koju je računao kao na prirodnog saveznika.
Ali na stranu sad sve to, na ovaj skup trebali su doći svi, ne samo Čović nego i Željko Komšić i Šefik Džaferović, naravno – pod uslovom da domaćin na poprište domjenka postavi i zastavu Bosne i Hercegovine.
Dodiku je evidentno neugodno od mogućnosti da pređe na viši nivo američkih sankcija. Usljed te opasnosti počeo je da šalje dvosmislene poruke: za banjalučku publiku i dalje nastavlja sa starom pričom, ali sarajevskim ušima i očima odašilje neke nove išarete. Primatelji poruke prešli bi u ofanzivu i stekli veliku prednost ako bi tu ispruženu i još neutrnjenu ruku prihvatili i krenuli u popravljanje zraka u glavnom gradu BiH, u čemu im je aktuelni predsjedavajući na svoj nezgrapni način obećao pomoći. Ne smije doći do utrnjenja dijaloga, to je jedan aspekt ove priče, a drugi je da Komšić i Džaferović moraju krenuti u ofanzivu na svim frontovima. Odlaskom na Božićni prijem iskazali bi poštovanje i prema velikom prazniku povodom kojeg je upriličen, a i samom domaćinu, bez obzira što isti ne zaslužuje uvijek to poštovanje. Bitno je biti prvi i bitno je imati inicijativu.
Srijeda, 16 januar: Degutantni Poskok
Degutantni Poskok objavio je čudan tekst. Nije potpisan, ne možete ga naći na portalu, a datum mu je više nego simpatičan: 16. januar 2001. godine. Zašto takva smijurija? Pa da ga cijenjeno uredništvo potisne duboko u arhivu, gdje ga ne mogu naći oni na koje se odnosi, a da se posilnima ipak može poslati link.
Tekst je tradicionalno traljav, uobičajeno nepismen, poslovično besmislen. Takav uradak zaslužuje poseban tretman, uskoro ćemo napraviti prekrasnu analizu, punu izvanredno ukusnih prismoka. Osim ako u međuvremenu hrabri, nepotpisani, ali lako prepoznatljivi autor rečeni uradak ne kontradatira na 1984., 1948. ili čak 1878. godinu.
Izbjeglička drama, u međuvremenu, dobija nove dimenzije. Očajni ljudi s djecom u naramku prelaze preko zavejane Plješevice i ulaze u Hrvatsku. Sasvim novi model ponašanja hrvatskih policajaca, šteta je ne registrirati je. Podsjeća na stara dobra vremena kada je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić dočekivao izbjeglice u vozovima i poželio im dobrodošlicu u Hrvatsku. Ovaj put, umjesto da ih pendreče i oduzimaju im novce i dokumente, hrvatski policajci, izlažući se i sami opasnosti, od smrti spašavaju i odrasle i djecu. Svaka čast.
Kad bi stalno moglo tako…
Četvrtak, 17. januar: Predsjedničke igre
Kolinda i Recep na bilateralnom susretu donijeli trilateralni zaključak da je Dejtonski sporazum prevaziđen i da treba tražiti novu okvirnu soluciju za Bosnu i Hercegovinu. Očekujemo, tim povodom, da Željko Komšić žurno odleprša u Njemačku na razgovore s Angelom Merkel. Tema: Novonastala kriza izazvana nedemokratskim procesima u parlamentarnom životu Republike Hrvatske i njen retrogradni uticaj na život u BiH.
Iz agende: Fizičkim obračunima i nasilničkim ponašanjem neuračunjivi hrvatski političari ozbiljno ugrožavaju suživot i stabilnost regije, te bi valjalo u saradnji sa Srbijom, Slovenijom i Crnom Gorom što prije poduzeti preventivne mjere. Kad su ovakvi bez oružja, ko zna kakvi će biti kad jednom dobiju te avione…
Da ne bude poslije – nismo znali.
Ipak, vijest dana jedan je drugi predsjednički susret. Aleksandar Vučić u Beogradu dočekao Vladimira Putina i tom prilikom javnosti na uvid ponudio izjavu po kojoj ćemo ga pamtiti decenijama: „Nikada nećemo zaboraviti ruski veto na Rezoluciju o Srebrenici.“
Šta da kažemo na to? Nezaborav je vrlo, vrlo relativan pojam.
Mi, naprimjer, nikada nećemo zaboraviti – Srebrenicu.
Petak, 18. januar: Jezik i Bošnjaci
Povodom jezičke politike nove kantonalne vlade, magazin Stav, neoficijelno glasilo Stranke demokratske akcije, medij koji ima ambicije da propisuje ispravno bošnjačko mišljenje, objavio je sljedeću naslovnicu:
Kao satirički uradak možda i nije loš, ali kao ozbiljna politička poruka promašuje metu sa svih aspekata i daljina. Bosanski jezik nije ugrožen u Sarajevu, nego u Republici Srpskoj i onim Čovićevim kantonima koji slijede njenu jezičku strategiju. Ovo nije prvi put da Stav sa svojim konzervativnim stavovima satire javnost. Povodom novog pravopisa koji je uradio Senahid Halilović, oni su pubertetski buntovno poslali proglas urbi & orbi: Ovo je skandal, ostajemo vjerni Halilovićevim normama iz 1996. godine.
I to je savršen prikaz politike koju zagovaraju, možda čak i ukupne strateške pozicije bošnjačkog naroda. Godina je 2019., vrijeme ubrzanja i promjena kakve planeta ne pamti. Albanija zabranila lov, sječu šuma i kladionice. Amerika se sprema za Mars, Kina samo što joj nije preuzela svemirski primat, a Putin proglasio da ima oružje kakvom niko ne može parirati. Dobri i pošteni Bošnjani, u međuvremenu, ostaju vjerni 1996. godini i njenim standardima.
Aferim, junaci.
Subota, 19. januar: Federalna uprava spašava obraz Republici Srpskoj
Nikakvog ni političkog ni medijskog odjeka nemaju informacije koje posljednjih dana stižu iz srebreničkih sela. Zavejana snijegom, bila su osuđena na bijelu smrt. Bez lijekova, hrane, struje, odsječeni od puteva, većih centara i medicinskih ustanova, čekali su pomoć koje nije bilo ni u primisli. Niko od nadležnih nije iskazao interes da intervenira. U posljednji trenutak uskočila je Federalna uprava Civilne zaštite, probila put do sela i spasila obraz Republici Srpskoj, Miloradu Dodiku, onom zloglasnom srebreničkom načelniku i ko zna kome sve još.
S tim u vezi ostaje u zraku pitanje bez odgovora: kako Federalna uprava Civilne zaštite može, a federalne policijske snage nisu mogle pomoći RS-u da spriječi evidentno organizirani i dobro koordinirani ulazak u BiH izbjeglica koje dolaze preko Srbije? I šta kad bi se povodom njihovog transporta iz jednog entiteta u drugi FBiH ponijela na isti nehuman način i vratila nesretne ljude tamo odakle su pošli? Gruntovna politička filozofija Milorada Dodika dobra je za tjeranje inata i širenje zle krvi, ali za funkcionalan život svih građana od nikakve je koristi. Naprotiv, teški je balast na mogućnost bilo kakvog napretka.
