Hrvatski policajci doslovno ih muče i tuku kao pse, otimaju im, uz sve to, mobitele i novac, jedina dva alata koja im omogućavaju preživljavanje. U Hercegovini je čovjek koji je priznao ubistvo izbjeglice pušten da se brani sa slobode, a obdukcija je utvrdila, sasvim u skladu s vladajućim običajnim pravom, „da je ubijeni bio musliman!“ U Tuzli se među pridošlicama pojavila šuga. Unsko-sanski kanton već godinama je jedina instanca na koju je spala realna briga o tim ljudima. U Sarajevu ih je također iz dana u dan sve više, nove kote za prošnju su im parkinzi ispred tržnih centara, gdje srednja klasa iskazuje više straha, prezira, gađenja i neprijateljstva nego saosjećanja i želje da bilo kako pomogne. Zima je na pragu, a zloglasni kamp Vučjak, bliži logoru nego izbjegličkom centru, izgleda da je jedino što nesretnici mogu očekivati. Prizori djece koja spavaju u šumskom blatu, i koja zajedno s roditeljima bivaju pretučena čim kroče u Hrvatsku dovoljni su da minimalno protresu savjest javnosti, ali ne i da se taj lanac surovosti i mučenja prekine.
I tako, mogli bi se prizori patnje, batina, gladi, smrzavanja, bolesti i svake druge nesreće nabrajati unedogled. Činjenica je da je iz sedmice u sedmicu situacija sve gora, a pomoći nema. Praktično, u Bosnu i Hercegovinu izbjeglice se slijevaju iz dva pravca: s istoka, kroz Srbiju, i sa zapada, kroz Hrvatsku, koja se ponovo proslavila klasičnim torturama nad ljudima u bijegu. Vrijeme uljuđenog ministra unutrašnjih poslova, esdepeovca Ranka Ostojića, koji je jednom prilikom izbjeglice dočekao na granici i poželio im ugodan boravak u Hrvatskoj, nepovratno je prošlo; ovo je doba moralno i u svakom drugom pogledu nesnosne Kolinde Grabar-Kitarović, iz čijeg humanističkog spektra sadašnji MUP i crpi ideju o zlostavljanju ljudi, te njihovom nezakonitom protjerivanju u Bosnu i Hercegovinu.
Pa gdje ćeš baš u Bosnu?!
Tako je država koja nema snage, znanja ni volje da rješava probleme sopstvenih građana, došla u situaciju da skrbi i o nesretnim izbjeglicama iz Azije i Afrike, što je prevelik zalogaj i za ozbiljnije administrativne aparate od ovog dejtonskog. Povjesničar Dragan Markovina nedavno je u Oslobođenju objavio tekst sa zanimljivim prijedlogom: „(…) da Hrvatska i Bosna i Hercegovina, umjesto da vode neproduktivne retoričke sukobe oko izjava hrvatske predsjednice ili Pelješkog mosta, počnu zajedno i planski rješavati jedan gorući problem, koji jeste europski. To mogu napraviti na način da u prvom redu naprave zajednički sastanak državnih vrhova ili konferenciju tog tipa, na kojoj će analizirati problem i ponuditi rješenje, a potom da s tim zajedničkim prijedlogom krenu prema Europskoj uniji i predlože veliku konferenciju o toj temi. To bi u startu dovelo do dvije stvari. Jedna je da bi to momentalno prestao biti marginalni problem hrvatske policije i lokalnih vlasti u BiH, jer se onda vodstvo Europske unije više ne bi moglo praviti da on ne postoji…”
Loša karma
Naravno, postoji još jedan aspekt problema koji ovakvim skupom ne bi bio ni dotaknut, a to je uloga Srbije i Republike Srpske. Koliko god je izbjeglicama teško iz Bosne i Hercegovine preći u Hrvatsku, toliko im je lako iz Srbije preći u Bosnu i Hercegovinu. A dobar dio sigurnosnih kapaciteta Republike Srpske angažiran je na presudnom nacionalnom zadatku, da ih se što prije s te lako propusne granice sa Srbijom isporuči u Tuzlu, Sarajevo ili Bihać.
Specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava migranata Felipe González Morales početkom ovog mjeseca završio je posjetu Bosni i Hercegovini i tim povodom objavio detaljan izvještaj. Tu piše da se broj migranata, među njima i tražitelja azila, koji su ušli u Bosnu i Hercegovinu „znatno povećao tokom 2018. i 2019. godine”: “Prema statističkim podacima koje su pružile nadležne institucije, od januara 2018. do augusta 2019. godine je oko 40.000 migranata neregularno ušlo u zemlju. Većina njih je prešla istočnu granicu BiH sa Srbijom, neki su ušli preko južne granice sa Crnom Gorom. Putovali su kroz teritoriju Republike Srpske do Unsko-sanskog kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. Trenutno se u zemlji nalazi oko 7.300 migranata, od kojih je većina na prostoru Unsko-sanskog kantona, koji graniči s Hrvatskom.“
Zima je blizu. Rješenja nema. Novca od Evropske unije i UN-a je nedovoljno, a ne zna se baš stopostotno ni šta biva s onim mrvicama koje stignu do BiH. Eto idealnih uslova da jedan ionako težak problem eskalira do granica nepodnošljivosti. Neki ljudi baš nemaju sreće u životu. Na putu ka obećanoj Evropi, gdje ih čeka sve samo ne život iz snova, izbjeglice masovno zaglavljuju u Bosni i Hercegovini, zemlji čiji žitelji također masovno bježe. Kad nisi rođen pod sretnom zvijezdom i želiš promijeniti sopstvenu sudbinu tako što ćeš pobjeći negdje gdje vječno sunce sja, pripazi da te put ne nanese tamo gdje ljudi imaju istu životnu misiju kao i ti: pobjeći negdje, negdje daleko…
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja
